Jer, jedan je razgovor, jedan je put;
Znao si to dobro, Horatius Flaccus,
a zemlja je bila natopljena krvlju.
(P. G.)
I
Ne bi se to smjelo nazvati slučajnošću: ako su, kako je to
Heidegger formulisao, poezija i filozofija »dvije naspramne
planine na kojima se govori o istoj stvari«, iz toga nužno
proizilazi ubijeđenost (a ne pretpostavka) da je njihova gotovo
erotska solidarnost u istoj nakani jedini način da se
nepotkupljivoj politici teksta priđe s obje strane. Istina, to u
prvi mah, čini se, nema nikakve veze sa čitaocem, sa njegovom
potrebom da stvaraoca ne legitimiše nego da ga vjerno
i bezumno voli, ali ima sa djelom u čijem su stvaranju obje
pomenute planine učestvovale; neka se jedno takvo nazove
logos, posljednji oblik, sa kog su otpali suvišni djelovi, koje
je prvobitno predočeno kao čisto, kao savršeno, iako nikad
nije bilo tako – ono je to postalo u trenutku kada je autor,
makar i u šali, izgovorio: »Ovo je moja posljednja knjiga.«
Goranovićev stih je, dakle, otjelovljenje logosa – više od
dorečenog, više od izuzetnog. Više od poezije.
Posve rijetko, posve specifično u njegovom izričaju
(osim ukoliko već nijesmo podlegli stilometrijsko-simptomatskoj
opsesiji ta-i-ta riječ toliko-i-toliko puta) – biće
činjenica da je nju, pjesmu, pisalo ljudsko biće, rukom kroz
koju cirkuliše toplina; on tu spoznaju ne odbacuje, već je
potčinjava novostvorenom svijetu u kom korelati stvarnih
predmeta žive od međusobne bliskosti, od sopstvenog afektivnog
naboja. I nadalje, ako se već želi pribjeći pedagoškoj
slikovitosti uputstva po kom treba pisati tako da tekst razumiju
i oni koji o njegovoj sadržini nemaju bogzna kakvo
predznanje, onda bi se moralo zaključiti da je to, u najširem
smislu, elementarna, dvodimenzionalna poezija – nalik na
razglednicu ili neku drugu sentimentalnu stvarčicu koju je
autor jagodicama prstiju doslovno okrznuo, i to nježno, kao
kad se skida šuškavi omot nečeg ośetljivog, nečeg što bi dodir
mogao raspršiti. Doduše, uzmemo li za polaznu osnovu
izbor svih estetski prihvatljivih pojedinosti, ali i sve rečeno
u nezboru i nesnu (a to je tačka u ovom koordinatnom
sistemu u kojoj se čovjek nipošto ne može smatrati izgubljenim),
na koncu vidimo isto: poezija Pavla Goranovića
govori o onome što je u samoj poeziji sporno, što se otima
definisanju, o onome što je, dok smo do tih redova stigli,
već postalo upitno.
Krv je tu, i flegma kao njena protivvrijednost, njena interpretacija.
U zbirci Kako mirišu knjige društveno-ideološki
vidokrug korespondira s Geteovom vizijom Literaturwissenschafta;
nimalo slučajno, poetski prostor je obuhvaćen
bibliotekom i ništa što se van nje dogodi ne narušava tjelesni
integritet lirskoga subjekta: on je zamandaljen i spokojan,
junak u orahovoj ljusci; to znači, da bi govorile o
sebi, stvari moraju ostati cijele. I ne samo to – »fetišizovani
odnos prema knjigama« po sopstvenom priznanju podrazumijeva
ovo drugo: čitanje, koje više ne predstavlja volju
nego nužnost; ono implicira postojanje lirskog (id)entiteta
kom je ova navika »rijetka mogućnost opstajanja«, i nije
ništa drugo do odraz potrebe za intimnošću, za natčulnim. S
druge strane, tvrdnja da je »nepročitanost sudbina svijeta«
čini da se tekstovi unutar ove mikrobiblioteke ponašaju kao
spriječeni incidenti: zar ono što se u njima daje nijesu servisne
informacije o zatečenom stanju (»Upravo sada, / dok
se povlači dan, razmišljam o tome / da je svaka pjesma,
zapravo, pjesma pred smrt, / da je svaki trud tumačenja
ogledala – seppuku«)? Zar čovjek koji je implodirao –
nemajući kome da se ispovijedi – nije povod da se o tome
bez prestanka piše, da se sve podredi pitanju kako ostati
cio? Flegma, kroz ovu poeziju toči flegma, i sukrvica.
Uopšte uzev, sve što se u tom korpusu opire književnoj
kozmetici (mnogi pjesnici, primijetićete, ni na vrhuncu
stvaralačke zrelosti ne dosegnu tako svrhovitu jednostavnost)
pripada metapoetskoj tvari: dovoljno je pomisliti
da su se u konkretnim stihovima – »…svaka je
pojava označena, / makar privremeno, makar i pogrešno«
prepoznale temeljne vrednote nadrealističke zaostavštine
u kojoj signifiant i signifié figuriraju kao potpuni antipodi.
Delikatnom čitaocu to saznanje neće biti nimalo zabavno:
on će se prvo śetiti pjesme Imenovanja kojom, namjesto
poretka, upravlja paradoks – te da »ono što je stvarno traži
ime za sebe« i »ono što je izmišljeno traži ime za sebe«;
govorili bismo, kad bi se samo u prozorljivosti sastojao
Goranovićev talenat, da je to ona istina koja je svojom poetskom
snagom isparala nečiju utrobu. Kad se svijet posmatra
kao »jedinstveno čudo jezika« ništa nije proizvod
lakomislene slučajnosti, čak ni to što se ništa nije moglo
napisati drukčije nego što već jeste; sve to, odista, možemo
i zanemariti ako smo već ustanovili da poeziju pred nama
odsustvo straha za sopstveni opstanak čini odmjerenom i
časnom.
Ali vratimo se na tren biblioteci. Ne može se uvijek
računati s tim da se u pjesmi-prolegomeni završi traganje za
onim smisaonim univerzalijama koje, budući zajedničke za
književnoumjetnički režim in genere, izmiču percepciji; nas,
prema tome, zanima defekt koji provjetrava tekst, koji odgovara
na pitanje kako mene, a ne ja njega, vidi povrijeđeno
oko, mušičavi cvijet, i njegova unaokolo rasuta kunadra.
Zato stihovi »Svijet je izgovoren citatima – / ne znam kako
bi drugačije«, pročitani u tom ključu, prkose konstruktivnoj
prirodi stvaranja, odnosno onome što svedeni poetski instrumentarij
svojim djelovanjem postiže; međutim, ako je
sve veliko i važno već napisano, ako je pjesništvo muljanje
vode u ustima (što je tvrdio još i egipatski autor iz Srednjeg
carstva – »O, da mi je nepoznatih rečenica, neobičnih
izraza, / novih govora, kojih još nije bilo«), čitalac se može
zapitati šta mi ti onda nudiš. U ovom slučaju je, apsurdno,
ta tvrdnja ključna i spasonosna, a poetski tekst prostor nesputane
slobode u kom se za napisano ne odgovara: lišen
mogućnosti da iznenadi, on iznenađuje; zaustavljen u namjeri
da bude nov, on se reciklira estetici na polzu. Primjedbu
da su interferencije sa cjelokupnim književnim rezervoarom
katkad suviše očigledne ništi Goranovićeva poetika splasnulog
ushićenja koja se ogleda u odsustvu riječi: »Kažu da
su sve priče ispričane, / Ali, šta ako je svaka tišina istrošena,
/ ako više nema šta da se prećuti?« Biblioteka je, reklo bi se,
samo privid, protivteža sveopštoj ispričanosti, a u njenom
središtu tišina, ti-šina – pssst.
Dominantna svojstva njegove autorske profilacije nikada
se ne ponavljaju po istom obrascu, to jest – tekstove ne
disciplinuje prisustvo ili odsustvo nekog motiva, nego one
nadstihovne strukture koje su gotovo neprimjetno postale
važne (govorimo, dakle, o kompleksu neponovljivih senzacija
koje kreiraju svijet književnog teksta). Sve što se
u pjesmi zbiva kad o njenim pojedinačnim djelovima ne
mislimo dio je osobene stilske matrice: ovaj Mediteran
nije moguće smjestiti u drugi vizuelni kontekst, on pripada
isključivo onome ko je odabrao šta će od te zemlje prikazati
a šta sakriti, jer »suviše je iskonskog u njoj, / da bi drugdje
mogla da zaživi«. Ono što mogu da dotaknem i ono
što mogu da ośetim trajno su zamijenili mjesta, ali o tome
govori saučesnik, glas koji ne zove natrag i ne otkriva se;
nedovršena priča opstaje na vodi ili u nju potanja, kao mit,
ili bolje – mitski grad, Sarajevo u kom se »pjesma požara
pretvara u trajanje«. U krajnjem, vjerujmo da taj blazirani
»pustinožitelj« koji se nazire u Goranovićevom pjesničkom
palimpsestu predstavlja suštinu bez trunke pritvornosti i
da je, budući tvorac »neistinitih, prevarantskih redova«, u
svome doživljaju života i dalje čestitiji od drugih.
Promijenjen, on se podsmijeva čovječanstvu koje bezglavo
trči u susret krvavom žrtvovanju; taj nijemi proštac
odriče se bilo kakve svečanosti, vidom svojim opunomoćen
da je prezire ali da u njoj, istovremeno i mimo svoje volje,
smjerno živi: »I svaki kraj dana je isti, / kao kada ti uranjaš
u san: / tvoja nimalo veličanstvena smrt.« Našavši da je ovo
svojevrstan sistem međusobno komunicirajućih tekstova u
kom pjesma uzeta zasebno ostvaruje puni značenjski potencijal
tek onda kad se s tog kursa skrene (kad se aktivira
njen poetski komplement na drugoj strani), iz toga prirodno
slijedi da njihov dijaloški kontakt – a ne lijepak i konac kao
što se misli – drži knjigu ucijelo; tek se time može doka
zati da nije sve kao što izgleda, da se ispod površine nalazi
jedan do detalja osmišljen svemir o kome mi ne znamo ni
milioniti dio postotka: »Ovo što pišem – tek su opisi takve
smrti, / a riječi koje s mukom pronalazim / odjeci krivnje i,
plašim se, ništa više.« Goranovićeva pjesma, to je potraga
za pjesmom.
»Imati nekog pored sebe« ili ipak »Imati nekog pored
sebe« – ono što kurziv nije dao, to ni ćutanje ne može
oduzeti.
Je li tako?
II
»A ja sam odvojio svjetove«, reče on.
Da smo namjeravali da se poslužimo lukavstvom, zasigurno
bismo ovaj stih iz Posljednjeg soneta Lauri pripisali
dekadentnoj naravi teksta i iznijeli en passant barem stotinu
uopštenih zaključaka na račun poetskog softvera čijoj
se upotrebi pribjeglo. No, kako ovaj presvučeni, tanani
biblijski diskurs funkcioniše u okviru ljubavne pjesme,
ta bi se napomena smatrala neprimjerenom; mi sada – iz
predostrožnosti prema stvarima od značaja, prema stvarima
sačinjenim od ljepote – posežemo za autentičnim iskustvima
koja potvrđuju Barthesovu tezu da je pisanje »nauka
o nasladama jezika, njegova kamasutra«. U Imenima čežnje
(misli se na kompletnu zbirku) ta je naslada emanirala iz
jedne druge, povoljnije okolnosti: mi ne vidimo nikakvu
fatalnu uzročnost, samo predmet žudnje po sebi, lijep i nadasve
tajanstven, i još jedan, koji sa njim dijeli istu sudbinu,
koji zna njegovu istoriju. Pored toga što negira svu svoju
upotrebnu vrijednost, ljubavna poezija Pavla Goranovića
još se i brani, i to činjenicom da ne nalazimo svemu dostojnu
zamjenu u knjigama, čak ni onda kad u njegovim zaljubljenim
duhovima prepoznamo asimptote, dvije linije koje
do pozitivne beskonačnosti imaju uporedno trajanje, ali se,
uprkos tome, nikada ne dodirnu.
Sve što smo ikada znali o poeziji može se izgovoriti
u jednom dahu: i u zbilji su, a ne samo na fotografijama,
realije van fokusa zamagljene. Možda to ima veze
sa izigranim povjerenjem – mi smo sve vrijeme očekivali
da Goranovićevo ljubavno biće prostre ispred nas šaroliki
arsenal stihijskih reakcija, da mu zamamna put bude preča;
ono nas je u tom pogledu razočaralo, ali je i sačuvalo svoje
poetsko dostojanstvo. »Nikada nećeš znati«, ponavlja u
Pjesmama za orgulje Santa Cecilie, »Nikada nećeš znati«,
a tebi se, koji čitaš, učinilo da likuje nad time što je po
papiru prosuo samo tačkice koje ćeš do besvijesti povezivati
ne nalazeći im kraja. Takva slijepa dosljednost u praktikovanju
asketske ljubavi morala je biti, izvjesno, djelo
čovjeka ili boga, a ponovo – nijednog od njih; da, to je ono
što zbunjuje i istodobno izaziva strah: iako preplavljen utiscima,
autor je priseban, analitičan, ne griješi i ne prebira šta
se tu sad može.
Riječi, jedino riječi: u poeziji ovog autora one figuriraju
kao misleće instance, okrenute jedne prema drugima u istoj
mjeri u kojoj je X usmjereno na Y. Zato nije ni relevantno
ko je ona koja je bila, jer sve što se u vezi s njom dogodilo
(kao i ono što nije) Goranovićev enciklopedijski pristup
pretvorio je u njenu verbalnu reprodukciju; prototip je tu
tek da joj služi, da joj udovoljava. Dozvolite, riječi koje se
u tekstovima pojavljuju kao likovi – one su istinski tvorci
specijalnih efekata; u pjesmama su one mali znaci odanosti
zajedničkoj stvari, ali i nagovještaj da je, ako je nečega i
bilo, to s njima postalo prošlost: »…ti izgovaraš moje ime
/ pred tvojom sanjivom ulicom / i to malo slova rasporediš
po vazduhu / da ih od tada svake večeri sakupljam / da dolazim
po njih i kad nijesi tamo« ili »Od one noći kad smo
razmijenili prve rečenice, / riječi nalazim zapisane gdje god
da pogledam.« Zrno koje je, igrom slučaja, ostalo u cijevi –
to je ova poezija, zavodljivi Iblis dovoljno drzak da upita:
čijim glasom napisano izgovaraš?
Nikakva istina, samo iščekivanje, bolesno i snažno kao
strast. Nije to više ambijent koji inklinira vječnosti (niti se
takav dojam želi ostaviti); on je, naprotiv, obilježen staromodnim
slikama platonske ljubavi u kojoj žena, za razliku
od nekih drugih ove vrste, nije plastična i nedodirljiva, nije
neizostavno nježna i beživotna – »sa krunom od ljiljana i
pogledom djevojčice« ona zrači mudrosnom ljepotom,
osmišljenom da u danima razdvojenosti taj nerealizovani
odnos podgrijeva. Težnja da se »rastojanje između naše
dvije čežnje« drži u tajnosti od sebe sama, da se uživanje
u patnji produži, mobilisana je u korist poetske strategije
koja počiva na magičnom razilaženju: ono je lijepo, ono
je privlačno, ali ne želi da sarađujem. Ne trudeći se da ih
primijeti u svoj njihovoj izopačenosti, ne mireći se sa time
da one mogu biti bezočne koliko i posebne, autor te grube
predstave, uskraćene za detalje o kosi, boji očiju i liniji usana,
posmatra kao promjenljive osobine; tako mogućnosti
ostaju otvorene, a nakazne strane onoga što se voli – zanavijek
nepoznate. Premda se takvo što danas može odbaciti
kao školski primjer poetskog kukavičluka, stid (koji je i u
autopoetičkim spisima Pavla Goranovića označen kao njen
»ključni sastojak«) oblikuje ljubavnu poeziju kao što voda
oblikuje kamen; zato u njoj nema petparačke budoarske
ezoterije koja ni u posvećenih više nije novost, ona se ne
temelji na uobičajenom zapletu nego, prećutkujući ga, o
njemu pripovijeda retroaktivno: »…možda se te noći nikad
ne bih ni sjetio. / Kao što se ne sjećaš ni djelova svog tijela
/ dok te sami ne podsjete bolom.«
Opasnost da neki uskogrudi književni sudac jednom evidentira
sva ona značenja koja smo ovom prilikom (ma i nehotice)
učitali ne može biti moćnija od uvjerenja da takav
pogled na tekst, makar se zasnivao na pogrešnim premisama,
zavređuje više naklonosti nego onaj koji se o njemu
obavijestio iz druge ruke. U njegovo ime zato govori nepat
voreni kalos, ni hinjen ni drven ni plošan, onaj koji ne mora
za rukav vući čitaoce, već mu oni i sami prilaze. Hajde da
vidimo u čemu smo to pogriješili: ako se ono što je markirano
kao ljubavno izmjesti iz tekstualne orbite kojoj primarno
pripada, te ako i tamo, čak i samostalno, zadrži svoj
poetski status, kako se usuđujemo i pomisliti da je tu riječ
o zanatskoj vještini (a ne o umjetnosti)? Obraćajući se njoj,
lirski subjekat obraća se svemu, jer kad se kaže »priče koje
smo radosno smišljali / trajale su duže od nas«, misli se na
(sumnjivo) trajanje kom je književnost izložena; kaže li pak
»učini samo da k njoj ode moja pjesma«, tu se ona identifikuje
kao idealna čitateljka, božanstvo nastalo u razgovoru
sa sobom samim, kao plod fikcije – »neuporedivo pouzdanija
od činjenica«.
Godine 1970. prvi put se pominje čestica toliko laka
da se njena prisutnost mjeri samo količinom energije koju
svojim kretanjem proizvodi; nazvali su je – neutrino.
Predodređenost da se taj podatak nađe u ovoj egzegezi
leži, prije svega, u njegovoj poetskoj biti: tu je život, tu
su tragovi ljudskog postojanja, u pulsu koji je utihnuo, u
svjetlosti koja je iščezla, u stvarnosti koja je »poslije tvojih
slučajnih dodira« nepodnošljiva. Hirovita, dakle, kao neutrino,
u unutrašnjost zagledana, Goranovićeva poezija mari
tek za suptilna doticanja sinapsi, za kosu koja »određuje
rasporede grana«, za san koji je »promijenio dva života«; to
znači, ako su svi drugi izokrenuli zglobove i pogledali koliko
je sati, on je, za razliku od njih, poželio da sofisticirani
mehanizam časovnika razloži, i tako za doslovno svaku pojavu
koju je intuitivno spoznao. Uzgred, kad se već cilja
na te male životno-poetske intervencije koje i u jednom
i u drugom djelokrugu čine čuda, ne treba zaboraviti da
je marama (prevashodno natopljena simbolikom slučaja
Isadore Duncan) u Imenima čežnje gotovo u potpunosti
oslobođena svoje smrtonosne, prijeteće funkcije – njeno
obnovljeno značenje je tu je (bila) žena. Ako leptir zamahne
krilima u Brazilu, desiće se uragan na Floridi; kakva
šteta, rekao bi nepažljivi čitalac kome još nije jasno da je
taj ishod proistekao iz činjenice da je u pitanjima ljubavi i
njene stihovne sublimacije sve, ama baš sve povezano.
Za mapiranje ove romantične distopije (kojoj bi, s obzirom
na silaznu intonaciju u svim pojedinačnim djelovima,
čak i odgovaralo takvo određenje) obmanjivanje je presudno
– ako »nikome ne moram reći da si to ti«, onda ti
i ne postojiš »osim možda / kao povod za pjesmu«. To je
tekstualno prezupčenje koje treba da govori u prilog pomenutoj
varci, da joj ne da da se završi; zato ni autor ne
pita da li mi vjeruješ nego usuđuješ li se da mi vjeruješ.
Spekulativan, fantastičan, više dočitan nego ostvaren, poetski
zaplet traži prihvatljivu izražajnu formu u kojoj bi
se tipični romaneskni ljubavnik, Amadís de Gaula novog
doba, obračunao sa vlastitim uspomenama, ali on je sebe
samoga praktično prokazao pjesmom Moj uzvišeni gubitak
u kojoj se hotimičnom omaškom sugeriše da dvosmjernosti
nikada nije ni bilo: ti kažeš, ja kažem, »ili sam ja obje
rečenice kazao«. Autorsku pseudoperspektivu u kojoj se
ljubavni ishod (kakvim god ga smatrali) uvijek docrtava i
domišlja – okrivili bismo, neopozivo i sasvim, da nije u njoj
one zapanjujuće preciznosti koja stihove čini pamtljivim:
»…osjećam da tiho smišljaš / način na koji ćeš mi nauditi«,
to može biti samo »živa statua, / što iza baštenske kapije dokolicu
polako pretvara / u smrt«. Preljubiti, to znači željeti
da se ljubi preko dozvoljene mjere, to znači poeziju učiniti
prohodnom u ime ljubavi.
Nastojanje da se »sklad planeta u jednom koraku« ilustruje
stihom, da ono što je time na kraju rečeno bude (kao,
uostalom, i svuda đe se poetskoj ekonomiji prilazi sa vanrednim
oprezom) bezmalo autonomno u odnosu na poredak
kome organski pripada – vidljivo je u detalju, u bljesku, u
trijumfalnom otkriću pomalo rastužujućeg rješenja za problem
koji se čeprkanjem načeo. Ako su i bile zaboravljene,
pjesnik ih se uvijek dośeti, onih riječi koje, pronevjerom
obesnažene, ne zvuče čak ni utješno; zato »prostranstva
koja si odsutnošću otvorila« više obeshrabruju nego što
ulivaju vjeru u dobar ishod, i više su śećanje nego nada da
će spasenje doći, baš »kao i ti što ćeš doći meni.
Jednom.«
III
Pavle Goranović je, tendenciozno ili ipak ne, svoju Poetiku
već zaokružio. Bilo bi zanimljivo sprovesti tu ideju
u djelo, pod jednim naslovom okupiti njegove pjesme o
pisanju i knjizi, i ne bi se pri tome, zacijelo, imalo šta zamjeriti
odrednici ljubavna pisma kad to lovcima na trivijalnosti
ne bi bio povod da sam poduhvat proglase ništavnim.
Tačnije, priređivač bi i broj ključnih riječi jamačno suzio
na nekoliko osnovnih, uz napomenu da se takva obuzetost
književnošću ne bi vjerno predstavila ni besramnim
preuveličavanjem (uvrstiti sve što je iole povezano sa
knjigopisanjem, zar nije to onda – sve?); ljubavna pisma,
reći ćemo, zato što se ne možemo śetiti je li još neko poeziji
bio tako privržen. »Ožalošćen što je nijesam napisao, i
srećan što je došla do mene«, zapisao je Mladen Lompar
uz Goranovićevu zbirku Cinober (2009), vjerujući da se u
njenoj jezivoj prospektivnosti nalazi sve što bi čovjeku ustrebalo;
da to nije zaključio pjesnik nego čitalac (a bio je i
jedno i drugo), ono bi glasilo drukčije: srećan što je nijesam
napisao i ožalošćen što je došla do mene, jer kakvu nepojamnu
bol, kakvu iskonsku tugu mora u sebi nositi onaj ko
je ovako sažme: »Šta ako nas budu pitali o smrti / a mi ne
budemo imali vremena ni da se pozdravimo«? To onda nije
samo poezija, to su promrzline kroz koje se vidi živo srce
kako kuca.
Jedna nas je pjesma iz ove zbirke, a ne bismo se usudili
da je otpišemo kao simpatičnu marginaliju, uprkos predestiniranosti
za izbor druge vrste ponukala na diskusiju
o skoro telepatskoj konekciji koja među umjetničkim djelima
vlada. Ostavljajući po strani subjektivnu sklonost
prema prečešljavanju rukopisa, uspostavili smo vrijednosni
kriterijum: da je skladno, da je erodirajuće i da je krvlju
prošarano; »sve sami pabirci«, kaže on, ponavljajući Michelangelovu
zamisao o »oslobađanju figure iz mermera
u kom je zarobljena«. Drhtaji bi se, bez sumnje, smjenjivanjem
konotativnih značenja, oteli tako krutoj percepciji
likovnosti – nije svemu što još u mermeru stoji dorada
potrebna (Michelangelu, recimo, nije padalo na pamet da
svog Svetog Mateju sasvim oslobodi). Tako ova pjesmaimpresija,
nakrcana slikovitim antitezama, i dalje postoji
kao kroki čiji tok nipošto nije linearan, čija prva tiskana
strana osciluje u vazduhu dok se druga, okamenjena, tek
naslućuje: »Ti si srećna što ništa ne znaš, / isto zbog toga
– ja nesrećan.« Nema načina da ono što nastane iz dosade
iko doživi kao blisko, to je barem jasno, zato u poeziji ima
mjesta samo za metafore primjenljive na život koji po nepisanom
pravilu (a to važi i za ovu pjesmu) nad njome ima
prevlast; u poeziji je, ergo, zauvijek koncentrisano ono što
se u životu javlja kao emocija koje često nijesmo ni svjesni:
ta kad bi »stezanje male ruke« izazvalo takvo saośećanje da
sa nečim opipljivim nije uporedno?
O »malim smrtnim stvarima«, koje su u Goranovićevoj
poeziji posložene tako da se i njihov raison d’etre među
njima zagubi, govori – ili to samo tako izgleda – dijete
koje ih prvi put vidi; taj ludički zanos u opisima doprinosi
njihovoj začudnosti, one ne zveče kao prazni sudovi pri
međusobnom sudaranju. U pjesmi Slova i suze gledamo
kako lobotomsko svrdlo ponire u te »male smrtne stvari«
bez pitanja: neko nepoznat plače i to sa nama nema nikakve
veze, štaviše, kratak uvid u ono što je inače ograđeno
bodljikavom žicom (u beskrajni hronotop tuđeg) njegova
je infantilna verzija. Matriks u kom su retrovizori, budući
upereni jedni u druge, u stvari reflektori izvrnute zbilje,
njeni bezglasni svjedoci – nije nikakvo epohalno otkriće,
ali se model njenog otjelovljenja u ovom poetskom tekstu
inovira onim što se u naraciji određuje kao the plot. Objects
in mirror are closer than they appear, fabričko upozorenje
koje je prilikom transpozicije poprimilo sve karakteristike
stiha, novi koncept (odnosno, ako hoćete, onaj koji je za
književno prerušavanje najpodesniji) prepoznaje kao nešto
svoje, i ne samo to: time se u pjesmi poentira, ono je njen
eksces.
Tvojih pet godina i Tvojih šest godina iz albuma Grad
punog mjeseca (albuma, kažem, jer za ono u čemu žive
pjesme zbirka je naziv slab i neotesan) predstavljaju samu
srž oteščale forme, njenu uzvišenu izvedbu; ako u prvoj
»mozak mora imati srce«, te ako je u potonjoj »sunce
povrijedilo oko«, zna se da ti rudimentarni oblici proishode
iz poznavanja svijeta, osluškivanja njegovih sistola i dijastola.
Iz toga razloga u njima nema nesavladivih egzistencijalnih
pitanja, nema apokaliptičnih scena koje su »anđeli
ravnodušja« učinili neshvatljivim. U prijedlogu da se ovaj
mini-ciklus u nekom budućem izdanju nađe proširen ili, još
bolje, kao takav sasvim nezavisan, leži ubjeđenje da ne bi
bilo uputno njegov nemjerljivi potencijal (a ni intenciju iz
koje je proistekao) prepuštiti drugome; sve je pitko i sve
prozračno u predodžbi da »postoji drugo ja«, sve je prirodno
razvrstano po boji i porijeklu. Uređene asocijativne niti
su u drugim poetskim krugovima više nego informativne
(na umu se ođe imaju, primjera radi, Nedovršeni epitafi
Nikšićkim pjesnicima; po analogiji s jezerskim pjesnicima
– Wordsworth, Coleridge, Southey – odstupa se i od ortografske
norme); u njima je vanfiktivno postojanje lirskih
uzoraka uslov, dok u Godinama to dijete autoru glas samo
pozajmljuje, biva autor namjesto autora. U njima je, to
podvlačimo razumljivosti radi, mimetički postupak toliko
blizu svojoj stvarnosnoj podlozi da se čak i misao »Hoću
li ikad zažaliti / što sam mimo knjiga traćio vrijeme?« shvata
kao proizvod poslovične neizvjesnosti života u kome
suštastvenog ima malo, »tako prokleto malo«.
On je vidio »tijela obučena u duše mrtvih ljudi«, i pjesnike
koji »zavide čak i sopstvenoj djeci«, ne postavši u
međuvremenu ni jedno ni drugo; zanima ga samo poezija
što od zametka zna kome će se uzeti i kome će se dati, a on
je u toj nebeskoj razmjeni bio njen nepotkupljivi konfident.
I komparatistima je Pavle Goranović ustupio na korišćenje
građu nesagledivih razmjera, finu književnu aparaturu koja
u reminiscencijama govori na temu pripadnosti cijelom
čovječanstvu – neka je stoga pređu uzduž i poprijeko, neka
ne prestanu tražiti uticaje, jedne i druge, kojima ove stihove
dugujemo. Bez te kohezivne sile ne bi bilo ničega; ako
»spominjem maglu, kao da ću u njoj nestati«, spominjem
zaborav i police u kojima nema njegovih knjiga (a to nikad
ne može biti!). U konačnom, promišljanja o njegovoj poetici
daju nam odriješene ruke: kažemo li da bridi i pomjera,
da njeno ośećanje, nalazeći se u drugoj krajnosti, negira ono
u šta se sama pretvorila, mi nećemo prenagliti – njegova je
poezija to sve.
Sve, i mnogo više od toga.
