Tijana Rakočević: Očuđenje
Stolica od orahovine
Na kojoj tanki nogari
Otmeno klize po stanu
Sa drvorezom
U firentinskom stilu
Ništa suviše
Opervažena dvanaestokaratnim zlatom
Jastuče meko na dodir
Naslon blago okrznut
Kuršumom
Čini se da ne stoji sasvim pravo
No to se rješava prosto
Skalupljenom hartijom
Na njoj Neko
Zvižducka
Proklet bio
Piskarev sa petog
PISMO
Volim to što ne mogu sve sama,
Lako predam vlast i ženski šenim.
Atom moj je tanak sloj balzama
Dovoljan za krik nad učinjenim.
I pričvrstim ljubav ispod svega,
Moje plemenito u moru jedinstva;
Idi, kažem. Glumom odbih njega…
Riječ – konop mog samoubistva.
ROSINANTE
Varljivo se gibne avetinjska śena,
krv u epruveti vječne trgovine.
Na pokretnoj traci nevoljno baulja
jektičavo kljuse pod presom tišine.
Riječi se znoje pred podzemljem oka
u kome su naglo poživotinjile…
Risum teneatis? Učmalost je klanje,
legitimna ludost u tjeskobi sile.
Bespomoćno u saobraznosti brizne
vjetrenjasto, nježno ruho uzaludi;
mozak je uzdanje da nemamo kuda
iz zaumlja bolne diktature grudi.
Prinoseći žrtvu sivom magnovenju,
pred aurom mrtvog obeliska klone
ta protejska ljuska zadavljenog konja.
Za mene je vežu bestjelesne spone.
SVIJEĆA
Kao da se hrani ona mojim strahom,
u mraku svijeća vitli kao omča.
Posrće joj plamen i diže se mahom
dok na parče bronze svali se i skonča.
I kremenom zviznem preko njene glave,
a ona se strese u blistavom bolu;
u providnom soku iskre joj se krave,
preko snopa śenki slivaju po stolu.
I sudarom gorkih oreola gane
sveprisutnom tminom progutanu kosu…
Potuljenoj vatri vidajući rane,
bog obori boga i ihor se prosu.
Svijeća! U velikoj nadi velikoga trena
sija zadnjim krikom paloga svijeta!
Na samrti svjesno blješti, zabranjena,
i zavodljiva, k’o kapci suncokreta.
Sve mi je poznato; do suštine jadno.
Kao žuti odsjaj na voštanoj šipci.
Potaknuti žudnjom k njoj pohrle gladno
i od njene žari sagore mi pipci.
TAKLA MAKAN
Od bolesti srca
Ili je dijete trčeći ka bini
Zgazilo na minu u Propalestini
Trulo tlo se lasno osipa i trini
Prevrnimo mrca
U pojasu Gaze
Iz naprsle boce neprimjetno kulja
Smrtonosno sredstvo u kapljici ulja
Utopljeno veče zabrinuto ljulja
Slomljene bogaze
Do kamenog trenja
Prekinutim umom suknu nespokoji
Ko je jednom mrtav više se ne boji
Novčić je za izlaz koji ne postoji
Bunar otuđenja
I zrno u čađi
I srčike dugih pramenova žita
Oprljeno krzno sunita i šiita
U rojeve gladnih podbulih termita
Uđi ne izađi
U SNIJEGU
I strijele zaplasaše
smetovima usirene,
obmana je bjekstvo naše
od nemani bezimene.
Mokre noge malaksale
svoje ištu u povorci…
Ne gledajte popadale
oko sebe, Crnogorci.
S grana strča zrelo inje
i u rov se sunovrati,
pahulje su nerotkinje,
druge će nas proklinjati.
Nada hrupi u vilice:
»Možda nije u snijegu.«
Godine su kosturnice,
u mećavi mrtve legu.
Crnogorci! Iz pepela
čupahu se govoreći,
sklanjahu se sa viđela,
tiskahu se pored peći.
Veličanstvo u se gurne
što podaju škrti tvorci.
Snijeg svoju zob u urne,
vi u nebo, Crnogorci.
NJOJ
Otisak sreće tarem na sagu
Ko pozni oblog polažem luk.
Naramak ljubavi sirotom blagu
Planula. Disala. Umrla. Muk.
Vrelom joj hladnu milujem glavu
Za sva ta vrata jedan je ključ.
Zrno u smokvu, biser u travu,
Tkivo u tlapnju, tmušu i žuč.
Udovica pažnje. Siroče spasa.
Puhor maslačka i obojen mak.
Još uvijek ona. S izrazom užasa
Uzlovima tame očiti znak.
Prstima svojim uzalud dražim
Topao gejzir sapet u val.
Mrtvac na grobu tvome. I tražim
Od očiju tvojih svetiji gral…
NEŠTO SASVIM
Nož između lijeve potkoljenice i vitoga rebra
Nož je ušao u sve anatomske priručnike
Nož je magnat koji polako uspostavlja monopol
Nož je jarence koje očekuje… o bože vuk
Nož je zatucani fakultetlija sa britkim jezikom
Nož je brak između dvoje zakrvljenih od kojih nijedan nije živ
Nož je temopilsko obrazloženje prirodnih pojava
Nož je škakljiva tema o kojoj se govori sa uživanjem
Nož je malo ludilo koje je prelazno rješenje
Nož nema mnogo smisla za humor
Nož vjeruje u idealne proporcije
Nož se suprotstavlja svim zakonima tupologije
Nož je uporan u svojoj namjeri da zađe u suštinu
Nož nema svoje mišljenje ali ga rado dijeli sa drugima
Nož ih namami a onda ih… znaš već
Nož se boji nerada kao da je komunista
Nož je niko i ništa bez svoje drške
Nož se sada dobija uz igračke
Sada se nosi umjesto mobilnoga telefona
Đe je bio tvoj nož kad sam te zvala kaže žena
Kupio sam veći i bolji kaže muž
Nadam se da smo shvatili
Život bez njega i nije neki život
Primitivno
MEMOARI
Pogled tvoj me dirnu. Sjuri žar u lice.
Vrelinom mi obli čula napregnuta.
Blago ośećanje žudnje, nesvjestice,
Okna duše dva su staklena koluta.
Tek bljesnu u mraku bionjače tvoje…
Uz njih svoje davne oživim traume.
Jesu li još sjajne one? Oh, postoje!
I kroz ušće nade već proniču u me.
Na me tvoje tajno svetilište spada
Potirući želje oronule, trusne.
Zapečaćen cjelov ćuti. I dosada
U zov hladni izvi tvoje tople usne.
Ljubav moja gorka, zarobljenik sluha,
Trenutak je samo, načinjen od skrame.
Božanstvo je njeno od krvi i duha
I posljednja moja arabeska tame.
BEZUHA
Upozorenje
Ne umijem voljeti kad pritisneš dugme
Još manje prestati
Vive mon amour vive
U brutalnostima mojim
Kao humana religija
Koja propovijeda odsijecanje ruke
Protivna samoj sebi
Kao fantazmagorija u sivom
Kao odugovlačenje namjeravanje preznojavanje
Ko bi rekao da je tako lako reći volim
Jezikom koji je alergičan na riječ ljubav
Ne mora da znači a može da bude
Što udara u glavu ne udara u srce i obrnuto
Onaj ko čita brzo nikada neće stići do suštine
Onaj ko sporo voli ne ide nikuda
To je ipak samo upozorenje
Neko će jednom obuzdati tvoj smijeh
I u staklo ti zatočiti usne
Bez razloga bez imena bez pitanja
Vive mon amour vive
Sa krvlju vrelom kao samum
I rastankom hladnim kao zemlja
Zaključkom kratkim kao smrt
Bezazleno je nemoćno tužno
Upozorenje
Ali me svojom vedrinom
Prisiljava da ga se bojim
Biografija
Tijana Rakočević rođena je u Podgorici 23. 06. 1994. godine.
Apsolvent je na Odsijeku za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti u Nikšiću, sa prośečnom ocjenom 10. Bavi se, pored pisanja, i naučnim radom.
