Tijana Rakočević: Pjesma mu ljiljan, čelik i luč

(Dragan Marković, Galamdžija i gugutka, Srpska književna zadruga, Beograd, 2018.)

 

Ab Iove principium ili treba početi od onoga što nas čini Drugima. Prije nego što se bilo ko od nas da ovjenčati delfijskim lovorjem, dakle, prije sopstvenoga vaskrsenja u napisanome, nije nužno čak ni mjeriti ga intenzitetom neumorne privlačnosti blistavoga, ali posve potkupljivog opredmećenja, još manje smislom za idealne proporcije koje tijelo pjesme čine hladnim i ponovljivim: ukoliko bi se poetsko izražavanje, počev od pjesme koja ne znavaše da je pjesma, do pjesme koja tvrdi da je nešto drugo, poredilo sa frangipani vodicom u polihromnom staklu, a rukopis pred nama njenim mirisom – i to bi se smatralo sasvim prikladnom dośetkom. Zato je Galamdžija i gugutka od osnuta, od zanosa proklijalog u božanskom uterusu, čudo koje se ostrvilo na sebe sama, čudo koje obećava da će prije sasvim zgasnuti nego malaksati od želje da se svidi.

Konfiniran u svojoj posebnosti, ali istovremeno isuviše eruptivan da sa čitaocem tu jedinstvenu lozinku, poput hrane bogova, ne bi podijelio, Marković se okreće stilskom postupku koji rezultira stvaranjem »pjesme razjapljenih čeljusti«: ona je gotovo sablasna, sumasišavša, grozničavo bolna kao žaoka u stopalu alergičnog na ubod pčele (ili istina u srcu onog koji istinu traži, ali nije kadar da je podnese). Nekad opsidijan, nekad komad željeza koji iz njega štrči, nekad samo dodir dviju nadrealnih perspektiva – za koje je ljudska rasa ustvrdila da pripadaju himerama – pjesma, ali nikada ponor njene nečitljivosti, zato što se zna da pojam koji obitava samo u apstrakciji nikada ne nalazi put do sopstvenoga otjelovljenja, kao što ni poetologem, zatočen u invarijantnostima formalizma, ne iznalazi svrhu svojoj ubojitosti.

Figure dikcije (anagram, asonanca, aliteracija), kao i vrcavi kalamburi, taoci poetske vivisekcije koja, prema onome što jeste objekat takve operacije, biva samo surova i nedostojna, predstavljaju kvintesenciju Markovićeve poetike; one su manufaktura obuzdanog skribomanskog nagona i, k tome, onome što je rečeno može se pripisati samo sličnost sa komadom stijene koja svoje savršenstvo duguje minucioznom klesanju. Materinska privrženost leksičkim metamorfozama zato postaje dijelom autorske idiosinkrazije, i to ne samo kao modus dopadanja ili petrifikovano snočuđenje kome se kraj ne može sagledati; budući bijesna, usplahirena, na sebe usmjerena, novorođena semioza razigranoga logosa govori vidi me još jednom, jer sa svakim novim čitanjem prestaje staro poznanstvo. Cio poznati opus funkcioniše kao hram ukroćene poezije koja govori čistim ośećanjem, te pjesma-antistruktura ili pjesma-parataksa jeste zbog toga predmet gotovo bezumnog obožavanja, čak i onda kada osnovna intencija izmiče razumijevanju.

Poetske pikanterije sa uporištem u južnoslovenskome nasljeđu, iz tog razloga, prepoznaju se kao valeri stilske markiranosti − to samo plamene vestalke prorokuju zaumnim jezikom kroz dveri besmrtnosti. I kada lirski subjekat svečano objavljuje: »što medovina ne domedi valja se žučjem upčeliti«, njegovo unikatno stajalište smješteno je u stamenom iskustvu univerzuma, iskustvu koje se usred grubo tesanih ivica izdvaja kao korintski stub. Ne bismo, uzev sve navedeno kao dokaz, pogriješili kada bismo sve ono čime se odlikuje stvaranje Dragana Markovića nazvali ultrapoetikom: svaki ulovljeni trenutak nije ništa drugo do odbljesak iščašene vječnosti, svaki redak biva nagovještaj poetske nepoćudnosti u kojoj počiva istinski artizam, budući da niko galamiti i gugutati kao pjesnik na lomači spaljen – ne umije.

Pjesma-putokaz je topos za sebe, stoga prostorne odrednice ovde i tu figuriraju kao sadržaoci svih onih neopipljivosti koje nazivamo onostranim. Tako crni Danilo, kao personifikovana vremenska dimenzija, gine ophrvan užasom egzistencijalne praznine, kao grešnik, ikonoklast, jurodivac i sopstvenik svaljene krivice. On u tome nije jedini: svaki čovjek, sve što hramajući krače po kaljavim kosmičkim naprslinama – kriv je i sveden na usporeni prikaz onoga što, ne ośećajući grižu savjesti, nezaustavljivo čini; štaviše, Markovićeva poezija glorifikuje usitnjeno vrijeme, podvrgavajući trenutak i akciju koja se u njemu odvija pažljivoj analizi: »Kad kosac široko izmahuje / kosa tupom stranom pomiluje / vlatove koje u povratku srubi.« Nije li to veličanstvena spoznaja ritma prolaznosti, nije li to isto śečivo od kojega smrtnik, najprije pomilovan, u drugom krugu strada?

Boja je, gotovo bez izuzetka, indikator polarizovane stvarnosti (koja se očituje kao proizvod poremećenog prirodnog ekvilibrijuma), vrišteće crno izdanje svih nijansi, jer »nema boje, osim crne«. Shodno tome, miješanje primordijalnih predstava zla sa optimističnim slikama svakodnevice – svedenim na opseg činjenice – doprinosi uočljivosti simboličke diskrepance između njih. No, u smrti nije svagda otkrivenje patnje (premda u poeziji Dragana Markovića ona postaje prelivajući užas, die Agnst, ne-život mnogo više nego besvjesna obamrlost udova), u njoj katkad, naprotiv, živi spasenje, disciplina, mistični polet: »Smrt je orgazam duše, / sumrak je senka boga«. Iako čovjek, taj nedorasli plod krvavog pregalaštva, živi oskrnavljen, »oprljen crnom zvezdom«, za njegovo se dejstvo, ma kakvo ono bilo, nalazi opravdanje u apsolutnom odsustvu volje, u zavjereničkoj blizini zvijezda čije su namjere rijetko časne.

Uređena prema pravilima tajanstvene hermetike, rimovana pjesma prevazilazi okvire vlastite hereze: ta odbačena kolijevka savremene poezije iznjihala je ostvarenje koje se može okarakterisati kao lirsko bratimljenje sa sopstvom, iako je sopstvo »zabran u koji ne dopreh«. Kako se od tipskoga, podrazumijevanog čitaoca očekuje da podmiri silne dugove književne neshvaćenosti – svojim poznavanjem spisateljskih mantri, ali i sposobnošću kritičkoga odabira – bilo bi uputno da se rukopis pred nama posmatra upravo iz aspekta njegovih recepcijskih dometa. Ne obraćajući suviše pažnje na to koliki je dragi kamen, već da li je u stanju da svojim svjetlucanjem zaslijepi, sakrivajući pogled u predmetima kako se u ljude ne bi gledalo, Marković trijumfuje implicitnim stavom da istinska umjetnost ne mora biti svjedočanstvo bilo čega drugog osim svoga savršenstva. Zato je dozivanje pjesnika i čitaoca sa udaljenih instanci (pri čemu pokoja riječ prhne unepovrat) ona imaginarna nit koja tu duhovnu komunikaciju održava na površini: niti da poleti, niti da potone.

Ni prezavo ropče trućavih pjesmičuljaka, ni ljubavno pismo društvenoj idili, djelo Galamdžija i gugutka, kao ekstrakt originalnoga stvaraočeva jezika, namijeno je trajanju, ne samo zbog visoke estetske vrijednosti, već i zbog razorne emocionalne snage koja ga čini posebnim. Možda, uistinu, kako kaže naš pjesnik, »lakše se surva čovek nego kućica mravlja«, ali, iznad svega, ostaje uvjerenje da isti on, satrven teretom od sebe dvaput većim, poezijom, tvorenjem svojih ruku ili svoga uma, čini da zadrhti cijeli jedan nama poznati svijet – i da se u prvobitno stanje nikada, nikada ne vrati.


Biografija

Tijana Rakočević je rođena 23. 6. 1994. godine u Podgorici. Magistrantkinja je na Studijskom programu za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti u Nikšiću, smjer: Nauka o književnosti. Ostvarila je značajne rezultate i na polju literarnog stvaralaštva.

 

Podijeli

Komentari su suspendovani.