Svetozar Savić: Četrnaesta slika: potop

Bezizlazno i mračno jutro pritisnu selo.
– Ako ovako nastavi svi ćemo uplijesniviti – viknu Stȁna pokušavajući od novog naleta kiše da skloni veš sa žice na voltu.
Stȁnin glas probudi Šuta. Duboko uzdahnuvši, promeškolji se i nastavi da drijema. Kiša koja pada četrdeset dana i noći pretvorila je i ovo jutro u sumornu kašu. Juče je, nakon suđenja, jašući selom, gušeći se od navale juga, uočio da se potok izlio iz korita, da se valja mutan, bez ikakvog zvuka i da, postepeno, proždire najbliže dolčeve. Obuzimao ga je strah od snage vodene bujice. Polje je bilo pokriveno vodom teškom kao tijesto. Jašući dalje, na širom otvorenim vratima kamene butige, vidje udovicu Ikanu u crnoj raskopčanoj košulji. Kopala je maleni jarak skrećući vodu pored praga. Očima punim tame zagleda se u sreskog poglavara. Šuto skrenu pogled na otvoreni crni ulaz unutar kamenog dovratka.
Sada, u krevetu, opčinjen slikom raskriljenih crnih dveri, mučio se s bolom pod čeonom kosti i pulsiranjem u preponama. Prigušeno opsova.

Nepun sat kasnije, umiven i izbrijan, osedla konja. Sa prozora Stȁna ga je strijeljala pogledom. Rukom je razmicala nalet kišne zavjese.
– Kud si krenuo po ovom kastigu? – viknu.
– Treba spašavat selo! – odvrati Šuto i obode konja.
– Zaboravio si kabanicu!
Šuto preču njen glas.

Pokisao sreski poglavar uđe u zagušljivu prostoriju zakrčenu kašetima, prevrnutim stolicama i cegerima punim rublja. Para je izbijala iz zidova i natrulih greda u krovu. Bosa, izazovno nagnuta, suknje podvrnute iznad koljena, udovica je limenom šerpom kupila vodu koja je prodirala kroz otvor na zidu. Kada ču korake, trže se i uspravi. Grudi joj se zatalasaše ispod otvorene košulje. Šutu udari krv u lice. Pažljivo položi manji smotuljak na banak.
– Ovo je pomoć, državna! – reče.
Uvježbanom kretnjom Ikana pokupi mokru dugu kosu. Sise joj, načas, ispadoše ispod krajeva košulje.
– Od mene ste počeli?
– Butiga je interes sela, Ike! – prekide je Šuto osjetivši slabost u nogama. – Ima li veće štete od ove što vidim?
Omamljivim lelujanjem kukovima udovica okrenu u sujednu sobu. Voda je bila plinula do gležnja. Dok je hodala ovlaš zategnu raskopčanu košulju na grudima. Pokuša da objasni da su obje prostorije dijelom poplavljene, da je u ovu voda tek počela da prodire. Šuto je pratio. Načas zastade i proviri kroz prozor. Osmotri prilaz butigi.

Udovica nesta niz drvene stube. Šunjajući pogledom oko sebe i Šuto siđe u konobu punu vode. Unutra je bilo toplo i sablasno tiho. Zagazi. Mlaka voda dopirala mu je do iznad koljena. Maslinovo ulje i sjemenke pšenice plutali su po površini. Pogledavši ispod oka, ona ga sačeka, pognu glavu i zadiže suknju. Krenu prema malenom otvoru odakle se, u tankom mlazu, voda i mutna svjetlost slijevale niz kameni zid.
Upita ga kako je na sudu. Sreski poglavar progunđa da mu idu na živce i sud i davijanje.
– Ući ćeš u istoriju, Šuto – reče ona okrećući se prema njemu.
Zatvorena sa svih strana, u dnu konobe, između buradi i sjenke na zidu, vruća kao požuda, provuče prste kroz kosu.
Preblijedjevši, s glavom što je brujala kao košnica, Šuto joj priđe sasvim blizu, osjetivši vrhove njenih grudi na svojim. Drhtavim rukama obgrli je oko struka i krenu prema gore. Poče joj preturati ispod raskopčane košulje. Udovica jauknu i prevrnu očima. Rukom vješto otpasa kaiševe na širokim oficirskim pantalonama. Sreski poglavar osjeti da mu šakom razmiče butine.
Zamumla. Zadiže joj suknju iznad struka i okrenu. Obla i tvrda bedra, bez gaća, za trenutak bljesnuše ispod haljine. Šuto, buljeći, shvati da je usijana stražnjica sva kosmata, obrasla do polovine butina dugom crnom dlakom, mekanom kao svila. Izgledala je kao da nije ljudska.
Naduven kao ćuran, raspasan, nape se i potjera uzbrdo, snagom očvrslom kao rog.
– Kučko, bestidnice..!
Lomeći se u struku, prepuštajući mu se, udovica je ječala:
– Smoždi je, poglavare..!
Dahćući kao pas, Šuto navali još jače. Nadražen, sjekao je snažnim pokretima, topeći se od miline, ližući joj razgolićena zrela ramena i vrat, balaveći po gipkoj krivini kičmenog stuba, osjećajući snagu njene pulsirajuće utrobe. Mrmljao je i uzdisao, gušeći u sebi strast, obećavajući… Mirisi koji su izbijali iz nje dražili su mu nozdrve.
Za trenutak Šutu se učinje da su mu kretnje usporene i nečujne. Osjeti da mu jajca bućkaju u mlakoj vodi. Idižući se na prste, viknu:
– Podavismo se!
Dršćući od pohote udovica ga pogleda preko ramena.
– Ne prekidaj sada!
Sva upaljena, nastavi da šapuće sladostrasno.
– Ako ovako nastaviš doguraćeš do dvora!
Dok je život isticao iz njega a zjenice gasnule Šuto zagrca:
– Moj cilj je… pravednije društvo.

Podijeli

Komentari su suspendovani.