Svetozar Savić: Zvono

Negdje prije tri poslijepodne kosi zrak sunca osvijetli crkveni krov. Zvono jeknu. Na nekolike kuće odatle, noć prije, pop je kadio.

Pokriven ćebetom, otromboljenog tijela i teških udova nakon dugog puta, gospodin N konačno uspje da oko ponoći zadrijema u stolici. Sanjao je zimu. Plićaci oko Vira i sela po obodu jezera su zaledili i držali srebrnastu koru do samog proljeća. Kljasti čokoti dobiše mrku boju utonuvši u tišinu. N preskoči kameni prag kuće i oslušnuo. Strašno poznat djetinji plač odjekivao je sobom. Odjeća je bila razbacana svuda po podu. Majka ga pogleda i proguta sažvakano parče lista lokvanja. Držala je lijevu tešku sisu pritisnutu na dječakovo lice.
– Mašala, jeo je dobro – reče.
Na susjednoj stolici, trljajući kažiprstom ispod nosa, baba pljunu dva puta.

„Jeo sam“, promrmlja N i okrenu se u stolici. Tada se probudi. Otežao od nespavanja, prenuvši se, pažljivo pogleda oko sebe. Po okađenim zidovima, što su mirisali na tamjan, visile su ikone. Sjeti se da je nakon dugo godina konačno došao kući. Nije osjećao posebnu radost. Otvori vrata od sobe. Nepomične prilike žena u crnom bile su okupljene u poluzamračenoj sobi pored odra. Iznenada se razliježe plač i kuknjava. Petrolejka osvijetli blijedi profil dječakovog lika. Njegova majka, luda od očajanja, čitavu noć držala je iskrzano ogledalo pod dječakovim nosom, očekujući zatomljeni trag života. Šestogodišnjak kao da je spavao. Čist i miran, u bijeloj košulji, ležao je na onižem drvenom stolu.

N osjeti nelagodu. Na voltu i pred konobom okupio se narod. Čitavo jutro, dok je primao saučešće, ruke su mu tresle. Iako je poštovao ovaj običaj, bio ga je skoro zaboravio. Osjećao je da ga seljaci čudno zagledaju. Povuče teška kućna vrata i stojeći, načas, na kamenom pragu osjeti navalu svježeg vazduha.
Žena koja je trčkarala kroz kuću nasu mu ponovo rakiju. Ispi je. Oko podneva osjeti olakšanje. Još jednom proviri u sobu. Učini mu se da je lik na odru poprimio ozbiljniji izgled. Ogrnuvši stari kaput izađe iz kuće na zaleđeni volat. Okrenut prema jezeru zažmiri na trenutak. Na sredini jezera u trošnoj barci, punoj pobijene ribe, kao da ugleda tijelo mladića. Na krmi, sa dugačkim štapom u ruci, obrastao u bradu, stajao je starac u lanenoj tunici. Uskoro, kroz pucketanje leda u tršćaku, razabrao je glasove. Nekoliko staraca, ogrnutih sivim vunenim strukama, čekalo ih je na obali, mašući mršavim rukama.

Oran, kao da je spavao čitavu noć, N pođe niz klisko stepenište. „Nije moguće da se tako brzo sve dogodilo“, promrmlja. Sjeti se kada je nakon te hladne zime i duge godine u zatvoru na Grmožuru donio odluku da otputuje. Zamišljen odskakuta uskom stazom do napuštene susjedne prizemljuše. U konobi miris duvana i rakije lebdio je miješajući se sa zadahom brabonjaka i uskisle kozje mokraće. Dok je punio pletenu dimidžanu rakijom, nasluti lagan dodir po ramenu. U slabo osvijetljenom prostoru silueta momka stvori se pred njim. Piljili su jedan u drugoga. Vidi kako silueta podiže košaru punu krušaka koje su visile na grančicama sa bijelim cvjetovima. Silueta se smiješila.
– Ove su pune slasti – reče. – Zato volim da ovdje boravim.
Uslijedi dugi muk. N napuni dimidžanu i poželje da što prije krene. I on je volio da kao momak boravi u konobi. Osjeti da mu se strah uskvasi u srcu. Osloni se leđima o badanj. Zacvili i prekrsti se u mislima.
– Je li to kraj? – upita.
Silueta ga radoznalo pogleda. Otkinu jedan kruškin cvijet koji se, svjetlucajući, rasu preko kamenog poda.
– Ne miješaj sudbinu dolaska sa odlaskom.
Pokušavajući da stvarima na policama da prividan red N nastavi da premješta kante sa solju i mašću. Krajem oka pratio je siluetu mladića.
– Kakva je sudbina koju proživljavam? – reče drhtavim glasom.
Poguren, držeći dimidžane, čuje kako mu silueta, bezličnim glasom u kome je prepoznao sopstveni, šapuće:
– Najbolje je sanjati. Snovima gasiš žeđ.
Meket koza vrati ga među vlažne zidove konobe. Iz daljine čuje dozivanje. Uprtivši mladićkom snagom dvije dimidžane krenu iz konobe. Još jednom pogleda niz kameni hodnik. Nije bilo nikoga.

Gologlav, ne osvrćući se i ne osjećajući umor od nespavanja, N uđe u kuhinju. Položi dimidžane na drveni sto. Primijeti da mu rukavi košulje i krajevi pantalona vise. Majka je u kuhinji preturala po drvenoj škrinji. Obuzdavajući lupanje srca N proviri u sobu. Bila je poluprazna i zagušljiva. Žena u crnini, smještena u stolici u uglu, govorila je nešto sebi u bradu. Mrtvac na odru bješe ostario. Ispod žute linije otečenog nosa N uoči crne brkove tek prošarane bijelim dlačicama. Bili su nakostriješeni.
– Ovoga treba sahranjivati – reče majci sav na iglama.
– Rano je još, dijete! – otpovrnu ona gledajući požutjelu fotografiju. Imala je ljupko lice i pogled zrele žene. – Presvuci se – dodade – to ti je preveliko.
Kao u groznici N se odmaknu korak od stola za kojim je sam sjedio. Pogleda u ogledalo. Bio je u punoj snazi petnaestogodišnjaka. U kući nije bilo nikoga. Navuče rezu na vratima.
„Nemam nikakvu krivicu“, jeknu u sebi.
Dok se presvlačio razbijesni ga ova nesigurnost.

Negdje prije dva naiđe prolazni pljusak. Nalet žute kiše rastjera okupljene. N vrati rezu natrag i pažljivo siđe niz kamene stube do obora. U gnjecavoj zemlji seoska djeca igrala su se s tek izleglim pilićima. Priključi im se. Smiješio se kao dijete i preturao preko dlanova tople žive loptice sa tek izniklim bjeličastim perjem. Nije osjećao vrijeme. Tačno nakon sat u uvu mu odjeknu zvono. Potrča uz kamene stepenice. Zvono je jektalo. Gurnu vrata i osjeti u praznoj sobi veliku pokojnikovu snagu. Znatiželjno ga osmotri. Na odru je ležao stariji čovjek, sâma dostojanstvena koža i kost. Prilazeći, prestrašeni šestogodišnjak shvati da jedva doseže do mrtvačevog ramena. Bilo je uvučeno u crvenu suknenu tkaninu izvezenu zlatnim pletenicama. Zagleda se u njegov podvaljak istegnut preko kragne bijele košulje, ogroman otečen nos, oklembešenu resicu uva, iskrivljena usta. Užasnut vidi kako se prozirni očni kapci mrtvaca podižu. Gledao je prema drvenoj gredi na plafonu. Kapljica samrtnog znoja klizila mu je niz lice. Posljednji put ču žudni odjek zvona.

Podijeli.

Komentari su suspendovani.