Svetozar Savić: Barski solilokvij

Barjače ove riječi, u meni i oko mene, a barometar poigrava kao lud, dok se u suton, kad konačno nisam imao kud, smirim i nalaktim na neki bar, bartender ili barmen, kako hoćete, bar do ponoći svojim promuklim baritonom i teškom pričom daviće, o tome kako je u Bariju, smuvao jednu prelijepu barišnju, i istog dana u povratku, zamislite, u Luci Bar uhvatio najveću barakudu, ikad.
Vjerujem, da onaj ko može da prati barakude trag, i njenu muku iznenadno poniklu u dubini okeana atlantskog, i čudnu odluku da doplovi do našeg grada bizantskog, koja je, kako ovaj bartender ili barmen smatra, svojom voljom u naše toplo more zašla, more! taman kao i ona dragana što se u njegovom zagrljaju našla.
Nekadašnjeg pomorca, sada samo Baranina i bartendera, koji je za barom vječito cijedio viski i mandarina kilo, i bio težak kao kamen mlinski, koji me opet žica, sanjar i pričalica, da je svojim očima vidio, kao da tuđim može da vidi, kako je brod, najveći među svim barskim barkama, barabar pratilo dvadesetak dulfina, dva brodolomnjaka i jedna murina, i da se ta murina bez ikakvih moralnih barijera, po priči ovog pomorca a sad bartendera, na flagrantan način odvojila, bez glasanja, bez tendera, napustila društvo fino, društvo umjerenjaka, dulfina i brodolomnjaka, jer im je dah jako vukao na barsku žuticu i crno vino, i da bi tu muku pregurati jedino mogla ona bivša barakuda, što slučajno zaluta u Antibaris Luku.
I da je tim istim pokondirenim dulfinima i brodolomnjacima, zamislite, draže jezero pelikana i suve ukljeve iz Skadarske bare, nego sve morske planktonske enklave, a za Barane su barene, kaže to društvo fino, pa uz vino, moliću lijepo, za nekim barom, sa onim istim barmenom ili bartenderom, neka ih grickaju mljackaju muljaju u čamotinji zimskih mjeseci, i gledaju kako se nad Barom brecaju oblaci, kako se kiša u potoke cijedi, a bura gudi, da ti je prosto milo što ti nekakav usud ludi, more pokloni ustreptalo, vlašića nebo cijelo, pomorca, dvadesetak dulfina i mandarina kilo.
Možda je bolje, pitam se, neđe ići na barbune, sa ovom istom barskom alom, barmenom i barabom, pa s barke na barku lakim skokom, u ulične barove sve, neka tutnji i nek se trese, i obrnuto, kroz samostane, džamije i palate, iz Starog u Novi Bar i vice verse.
Pa i ako napravimo neku barapsku makljažu, da se sve barske novine danima pune, uvijek se možemo pozvati na našeg barbu, brade s barudžijom sraslu, plovio je tuce puta uz Barbados i Džakartu, i znao baril ili dva vina slistiti svojski, barbarin barski i morski.
A za lijepa dana, taj barba isti, pjeva kolko ga grlo nosi, šta sam to ima’ od života! dvadesetak dulfina, dva brodolomnjaka, i jedno srce što katkad ustrepti.
A onda pješke u smiraj, nogu pred nogu, osluškujući maslinove grančice treptaj, od trikonhosa pa sve do podno bareljefa krilatoga lava od Starog Bara.

Krajem 2016.

ČETRNAESTA SLIKA: potop

Bezizlazno i mračno jutro pritisnu selo.
– Ako ovako nastavi svi ćemo uplijesniviti – viknu Stȁna pokušavajući od novog naleta kiše da skloni veš sa žice na voltu.
Na sekund je zastala i odsutno pogledala u nebo.
Stȁnin glas probudi Šuta. Duboko uzdahnuvši, promeškolji se i nastavi da drijema. Kiša koja pada četrdeset dana i noći pretvorila je i ovo jutro u sumornu kašu. Juče je, nakon suđenja, jašući selom, gušeći se od navale juga, uočio da se potok izlio iz korita, da se valja mutan, bez ikakvog zvuka i da, postepeno, proždire najbliže dolčeve. Obuzimao ga je strah od snage vodene bujice. Polje je bilo pokriveno vodom teškom kao tijesto. Put se nije nazirao. Jašući dalje, na širom otvorenim vratima kamene butige, vidje udovicu Ikanu u crnoj raskopčanoj košulji. Kopala je maleni jarak skrećući vodu pored praga. Kapi kiše klizile su joj niz kosu. Očima punim tame zagleda se u sreskog poglavara. Kao omađijan, Šuto baci pogled na otvoreni crni ulaz, jezivi mir unutar kamenog dovratka, mračnu beskonačnu utrobu.
Sada, u krevetu, opčinjen slikom raskriljenih crnih dveri, koje su ga pozivale i usisavale, mučio se s bolom pod čeonom kosti i pulsiranjem u preponama. Prigušeno opsova.
Nepun sat kasnije, umiven i izbrijan, osedla konja. Sa prozora Stȁna ga je strijeljala pogledom. Rukom je razmicala nalet kišne zavjese.
– Kud si krenuo po ovom kastigu? – viknu.
– Treba spašavat selo! – odvrati Šuto i obode konja.
– Zaboravio si kabanicu!
Šuto preču njen glas.

Pokisao sreski poglavar uđe u zagušljivu prostoriju, zakrčenu teglama i kašetima. Stolice su bile na stolovima. Para je izbijala iz zidova i natrulih greda u krovu. Bosa, izazovno nagnuta, suknje podvrnute iznad koljena, udovica je limenom šerpom kupila vodu koja je prodirala kroz otvor na zidu. Kada ču korake, trže se i uspravi. Grudi joj se zatalasaše ispod otvorene košulje. Ugledavši Šuta nasmiješi se. On položi manji smotuljak na banak. Uhvati krajem oka bljesak mliječnobijelih grudi. Krv mu udari u lice.
– Ovo je pomoć, državna! – reče.
Uvježbanom kretnjom ona pokupi mokru dugu kosu. Sise joj, načas, ispadoše ispod krajeva košulje.
– Od mene ste počeli?
– Butiga je interes sela, Ike! – prekide je Šuto osjetivši slabost u nogama. – Ima li veće štete od ove što vidim?
Omamljivim lelujanjem kukovima udovica okrenu u sujednu sobu. Voda je bila plinula do gležnja. Dok je hodala ovlaš zategnu raskopčanu košulju na grudima. Pokuša da objasni da su obje prostorije dijelom poplavljene, da je u ovu voda tek počela da prodire. Šuto je pratio. Šljapkala je ispred njega bjelasajući lijepim listovima. Sreski poglavar zastade i proviri kroz prozor. Osmotri prilaz butigi. Kiša je pljuštala.

Udovica nesta niz drvene stube. Šunjajući pogledom oko sebe i Šuto siđe u konobu punu vode. Unutra je bilo toplo i sablasno tiho. Zagazi. Mlaka voda dopirala mu je do iznad koljena. Maslinovo ulje i sjemenke pšenice plutali su po površini. Pogledavši ga ispod oka, ona ga sačeka, pognu glavu i zadiže suknju. Krenu prema malenom otvoru odakle se, u tankom mlazu, voda i mutna svjetlost slijevale niz kameni zid.
Upita ga kako je na sudu. Sreski poglavar progunđa da mu idu na živce i sud i davijanje.
– Ući ćeš u istoriju, Šuto – reče ona okrećući se prema njemu.
Zatvorena sa svih strana, u dnu konobe, između buradi i sjenke na zidu, vruća kao požuda, provuče prste kroz kosu.
Preblijedjevši, s glavom što je brujala kao košnica, Šuto joj priđe sasvim blizu, osjetivši vrhove njenih grudi na svojim. Drhtavim rukama obgrli je oko struka i krenu prema gore. Poče joj preturati ispod raskopčane košulje. Udovica jauknu i prevrnu očima. Rukom vješto otpasa kaiševe na širokim oficirskim pantalonama. Sreski poglavar osjeti da mu šakom razmiče butine.
Zamumla. Zadiže joj suknju iznad struka i okrenu. Obla i tvrda bedra, bez gaća, za trenutak bljesnuše ispod haljine. Šuto, buljeći, shvati da je usijana stražnjica sva kosmata, obrasla do polovine butina dugom crnom dlakom, mekanom kao svila. Izgledala je kao da nije ljudska.
Naduven kao ćuran, raspasan, nape se i potjera uzbrdo, snagom očvrslom kao rog.
– Kučko, bestidnice..!
Lomeći se u struku, prepuštajući mu se, udovica je ječala:
– Smoždi je, poglavare..!
Dahćući kao pas, Šuto navali još jače. Nadražen, sjekao je snažnim pokretima, topeći se od miline, ližući joj razgolićena zrela ramena i vrat, balaveći po gipkoj krivini kičmenog stuba, osjećajući snagu njene pulsirajuće utrobe. Mrmljao je i uzdisao, gušeći u sebi strast, obećavajući… Mirisi koji su izbijali iz nje dražili su mu nozdrve.
Za trenutak Šutu se učinje da su mu kretnje usporene i nečujne. Osjeti da mu jajca bućkaju u mlakoj vodi. Idižući se na prste, viknu:
– Podavismo se!
Dršćući od pohote udovica ga pogleda preko ramena.
– Ne prekidaj sada!
Sva upaljena, nastavi da šapuće sladostrasno.
– Ako ovako nastaviš doguraćeš do dvora!
Dok je život isticao iz njega a zjenice gasnule Šuto zagrca:
– Moj cilj je… pravednije društvo.

DEVETNAESTA SLIKA: apartman

Cijeli dan niko nije ušao u apartman. Predveče, pokušavajući da prekrati vrijeme, gospodinu N napokon pođe za rukom da, kao utvara, polagano dođe do vitrine u kojoj je držao piće. U prostranoj dnevnoj sobi, pretrpanoj praznim flašama, stajao je odškrinut prozor. Sipajući vino u rezbarenu kristalnu čašu zagleda se u tek upaljene ulične svjetiljke na Šestoj aveniji. Saobraćaj je bio živ. Stajao je tako nekoliko minuta. Osjeti kako mu se hladan vazduh razliva niz otromboljeni stomak i grudi.
Kroz njegovu dušu, otvorenu kao ulaz u crkvu, promicali su različiti likovi. Svaki ubogi dan u životu borio se da tijelo i dušu održi u životu. Nakon dugo očekivane smrti njegove žene, sin je, konačno, našao posao u blizini, na Brodveju. Cijepao je karte na ulazu jednog pozorišta sa značajnim predstavama na repertoaru.
Ispi lagano gutljaj vina.
– Da li je smisao mojih djela izgubljen? – reče sam sebi.
Zavali se u fotelju. Sjedio je tako iz noći u noć. Zagledao se u prazninu, pustoš svoje duše, stranputice i doline utrvene dugim nizom godina. Osjećao je navalu vremena koje tek treba da prođe dа bi prestaо da postoji.
„Piti i zaboraviti“, ponovi u sebi.
Trepereći u tišini njegove krhke trepavice raspadale su se na kapcima; mahao je šakom, otežalom od lagodnog života; mrmoljio uglovima usana, punim sasušene pljuvačke, davno zaboravljenim likovima; čuje u ušnoj školjci, sa istegnutom resicom što se odmara na mekanim vlaknima okovratnika bademantila, udaljene povike i tupe eksplozije; u njegovom zamrzlom oku čamac pun pobijene ribe struže srebrnastu površinu jezera; pelikan s punom mješinom na crvenkastom kljunu prelijeće iznad njegovog tjemena; hladan vazduh, od lepeta krila, zatalasa mu mekani podvaljak.
Oko ponoći osjetio je snažno probadanje u lijevom ramenu koje ga probudi. Izgubivši osjećaj za vrijeme zaboravio je da popije lijek za umirenje bolova. „Smrzaо sam se u onom prokletom zatvoru“, promrmlja u mraku, zatvarajući okno prozora. Stenjući dođe do komode i strpa dvije tablete u usta. Otpi gutljaj vina. Nakon petnaestak minuta osjeti djelovanje lijeka. – Dovoljne su dvije da se bol uspava – reče. Zatim se okrenu oko sebe i pozva:
– Stȁna!
Pokucavši na vrata, iz susjedne sobe uđe vitka žena ukočenog držanja, odjevena u crno. Nosila je srebrnastu periku na glavi.
– Pripremićeš mi odjeću i kofere za put – reče N.
Prije nego što je odgovorila ona poče da kupi prazne flaše s poda.
– O, vi idete za Montenegro – reče iako je bila sanjiva.
Njen glas imao je lijepu boju i čudan akcenat.
– Da, idem, konačno.
– Gospodine, to je već deseti put da vam pakujem kofere, a da vi ne otputujete – reče pokušavajući da prizvuk rečenice bude ljubazan.
– Kad bi mi se samo jedan san ispunio, ali snovi biraju ljude – reče za sebe.
Uputi joj pogled pun neke blagosti.
– Možda ću jednom poći. Neka ujutro sve bude spremno.
Osluškivao je zveckanje flaša na kolicima ukrašenim mahagonijem. Shvati da ona napušta prostoriju. I ovaj put znao je da neće otputovati, da još uvijek nema snage da ni poslije četiri decenije nagazi tamnu i vlažnu zemlju vodom nadojenog polja. Nemaštinu i oskudicu još čvrsto gaji u svojim mislima kao nezarastao ožiljak. „Ima jedan trenutak gdje prestaje uobičajni život čovjekov“, pomisli. „Sva lagodnost, tok kojim plovi, zastane, kao da nabujala rijeka naiđe na mulj, i počne da plavi do tada nedirnute obale.“
U polubudnom stanju prepusti se, nanovo, prijatnom maštanju. Ovi, možda, posljednji nadražaji duše, skrivali su neko drugo značenje. Vrijeme pođe unazad. Dok je brzo hodao utabanom stazom osjećao je bol u članku. Nisu se čuli nikakvi šumovi. Rosna izmaglica prijanjala je uz oskudni zeleni pokrivač. Zaokrenu pored poznatog potoka. Nedaleko, pored stabla jove, stajao je stariji gospodin koji podiže ruku na pozdrav. I on srdačno odmahnu i zagleda se u gospodina u skupom lanenom odijelu. Kratka vrtoglavica od nekoliko sekundi spriječi ga da razazna poznati lik. Htio je zastati, vratiti se, ali opsjednut snom potjera naprijed.

Na Sabornoj crkvi odbi osam. Prodorni glas zvona trgnu ga iz sna. Prekrsti se mahinalno. Poželje da se vrati u san, čuvajući još u nozdrvama mirise koji su ga proganjali. Polagano, kao sjena, uđe, sav skršen, u prostrani osvijetljeni hodnik. Na vješalici sa ogledalom visile su u stezaljci crne pantalone opeglane na ivicu; preko drvenih ramena ofingera visio je srebrnastosivi prsluk i crni sako klasičnog kroja.
Batler, blijedog lica, stvori se odnekuda u hodniku. Pozdravivši ga pokuša da mu pomogne da obuče uštirkanu košulju. Kad je, konačno, zakopčao dugmad na sakou prošlo je dvadeset minuta. Popravi pažljivo čvor golubijesive kravate gledajući u srebrnastu ploču ogledala.
– Znam ko je to bio! – podignu prst u vazduh.
Uputi se hodnikom iz kojeg se ulazilo u hol. Na zidovima prijemnog hola bile su okačene skupocjene slike. Pored masivnih apartmanskih vrata stajala su, poređana, tri kožna kofera.
Batler pritrča ogrćući ga teškim bijelim kaputom.
– Da pozovem taksi, gospodine? – reče.
Povlačeći manžetnu na košulji gospodin N prođe ne pogledavši ga.

DVADESET ČETVRTA SLIKA:
zvono

Negdje prije tri poslijepodne kosi zrak sunca osvijetli crkveni krov. Zvono jeknu. Na nekolike kuće odatle, noć prije, pop je kadio.

Pokriven ćebetom, otromboljenog tijela i teških udova nakon dugog puta, gospodin N konačno uspje da oko ponoći zadrijema u stolici. Sanjao je zimu. Plićaci oko Vira i sela po obodu jezera zalediše, držeći srebrnastu koru do samog proljeća. Kljasti čokoti dobiše mrku boju utonuvši u tišinu. Preskočivši kameni prag kuće N oslušnu. Strašno poznat djetinji plač odjekivao je sobom. Odjeća je bila razbacana svuda po podu. Majka ga pogleda i proguta sažvakano parče lista lokvanja. Držala je lijevu tešku sisu pritisnutu na dječakovo lice.
– Mašala, jeo je dobro – reče.
Na susjednoj stolici, trljajući kažiprstom ispod nosa, baba pljunu dva puta.

„Jeo sam“, promrmlja N i okrenu se u stolici. Tada se probudi. Otežao od nespavanja, prenuvši se, pažljivo pogleda oko sebe. Po okađenim zidovima, što su mirisali na tamjan, visile su ikone. Sjeti se da je nakon dugo godina konačno došao kući. Nije osjećao posebnu radost. Otvori vrata od sobe. Nepomične prilike žena u crnom bile su okupljene u poluzamračenoj sobi pored odra. Razliježe se plač i kuknjava. Petrolejka osvijetli blijedi profil dječakovog lika. Njegova majka, luda od očajanja, čitavu noć držala mu je iskrzano ogledalo pod nos, tražeći magleni pokrov, kao trag života. Šestogodišnjak kao da je spavao. Čist i miran, u bijeloj košulji, ležao je na onižem drvenom stolu.

N osjeti nelagodu. Čitavo jutro, dok je primao saučešće, ruke su mu tresle. Iako je poštovao ovaj običaj, bio ga je skoro zaboravio. Povuče teška kućna vrata i stojeći, načas, na kamenom pragu osjeti navalu svježeg vazduha. Na voltu i pred konobom okupio se narod.
Žena koja je trčkarala kroz kuću nasu mu ponovo rakiju. Ispi. Oko podneva osjeti olakšanje. Još jednom proviri u sobu. Učini mu se da je lik na odru poprimio ozbiljniji izgled. Ogrnuvši stari kaput izađe iz kuće na zaleđeni volat. Okrenut prema jezeru zažmiri na trenutak. Na sredini jezera u trošnoj barci, punoj pobijene ribe, kao da ugleda tijelo mladića. Na krmi, sa dugačkim štapom u ruci, obrastao u dugačku bradu, stajao je starac u lanenoj tunici. Uskoro, kroz pucketanje leda u tršćaku, razabrao je glasove. Nekoliko staraca, ogrnutih sivim vunenim strukama, čekalo ih je na obali, mašući mršavim rukama.

Oran, kao da je spavao čitavu noć, N pođe niz klisko stepenište. „Nije moguće da se tako brzo sve dogodilo“, promrmlja. Sjeti se kada je nakon te hladne zime i duge godine u zatvoru na Grmožuru donio odluku da otputuje. Zamišljen odskakuta uskom stazom do napuštene susjedne prizemljuše. U konobi miris duvana i rakije lebdio je miješajući se sa zadahom brabonjaka i uskisle kozje mokraće. Dok je punio pletenu dimidžanu rakijom, nasluti lagan dodir po ramenu. U slabo osvijetljenom prostoru silueta momka stvori se pred njim. Piljili su jedan u drugoga. Vidje kako silueta podiže košaru punu krušaka koje su visile na grančicama sa bijelim cvjetovima. Pogleda ga smiješeći se.
– Ove su pune slasti – reče. – Zato volim da ovdje boravim.
Uslijedi dugi muk. Napunivši dimidžanu N poželje da što prije krene. Osjeti da mu se strah uskvasi u srcu. I on je volio da kao momak boravi u konobi. Osloni se leđima o badanj. Zacvili prekrstivši se u mislima.
– Je li to kraj?
Silueta ga radoznalo pogleda. Otkinu jedan kruškin cvijet koji se, svjetlucajući, rasu preko kamenog poda.
– Ne miješaj sudbinu dolaska sa odlaskom.
Pokušavajući da stvarima na policama da prividan red N nastavi da premješta kante sa solju i mašću. Krajem oka pratio je siluetu mladića.
– Čija je sudbina koju proživljavam? – reče drhtavim glasom.
Poguren, držeći dimidžane, ču kako mu silueta, bezličnim glasom u kome je prepoznao sopstveni, šapuće:
– Najbolje je sanjati. Snovima gasiš žeđ.
Meket koza vrati ga među vlažne zidove konobe. Iz daljine ču dozivanje. Uprtivši mladićkom snagom dvije dimidžane krenu iz konobe. Još jednom pogleda niz kameni hodnik. Nije bilo nikoga.

Idući gologlav, ne osvrćući se i ne osjećajući umor od nespavanja, N uđe u kuhinju. Položi dimidžane na drveni sto. Primijeti da mu rukavi košulje i krajevi pantalona vise. Majka je u kuhinji preturala po drvenoj škrinji. Obuzdavajući lupanje srca N proviri u sobu. Bila je poluprazna i zagušljiva. Žena u crnini, smještena u stolici u uglu, govorila je nešto sebi u bradu. Mrtvac na odru bješe ostario. Ispod žute linije otečenog nosa N uoči crne brkove tek prošarane bijelim dlačicama. Bili su nakostriješeni.
– Ovoga treba sahranjivati – reče majci sav na iglama.
– Rano je još – otpovrnu ona gledajući požutjelu fotografiju. Imala je ljupko lice i pogled zrele žene. – Presvuci se – dodade – to ti je preveliko.
Kao u groznici, odmaknuvši se korak od stola za kojim je sam sjedio, N se pogleda u ogledalo. Bio je u punoj snazi petnaestogodišnjaka. U kući nije bilo nikoga. Navuče rezu na vratima.
„Nemam nikakvu krivicu“, jeknu u sebi.
Dok se presvlačio razbijesni ga ova nesigurnost.

Negdje prije dva naiđe prolazni pljusak. Nalet žute kiše rastjera okupljene. Vrativši rezu natrag N siđe niz kamene stube do obora. U gnjecavoj zemlji seoska djeca igrala su se s tek izleglim pilićima. Priključi im se. Smiješeći se kao dijete preturao je preko dlanova tople žive loptice, sa tek izniklim bjeličastim perjem. Nije osjećao vrijeme. Tačno nakon sat u uvu mu odjeknu zvono.
Došavši sebi potrča uz kamene stepenice. Zvono je jektalo. N gurnu vrata i osjeti u praznoj sobi veliku pokojnikovu snagu. Stade ga znatiželjno posmatrati. Na odru je ležao stariji čovjek, sâma dostojanstvena koža i kost. Prilazeći, prestrašeni šestogodišnjak vidje da jedva doseže do mrtvačevog ramena. Bilo je uvučeno u crvenu suknenu tkaninu izvezenu zlatnim pletenicama. Zagleda se u njegov podvaljak istegnut preko kragne bijele košulje, ogroman otečen nos, oklembešenu resicu uva, iskrivljena usta. Užasnut vidje kad se prozirni očni kapci mrtvaca podigoše. Gledao je prema drvenoj gredi na plafonu. Kapljica samrtnog znoja skliznu mu niz lice. Posljednji put ču žudni odjek zvona.

Podijeli.

Komentari su suspendovani.