INTERVJU: MILORAD POPOVIĆ
SVAKI CRNOGORCA KOJI JE NAPISAO STIH POTAJNO SE UPOREĐUJE SA NJEGOŠEM
Poznavajući crnogorske društvene i kulturne prilike, malo ko je očekivao da će ovogodišnja dodjela Njegoševe nagrade proći bez stanovitih osporavanja i kontroverzi. Vjerovatno je zbog toga prethodni lauret i član ovogodišnjeg žirija Njegoševe nagrade, hrvatski i jugoslovenski pisac Mijenko Jergović, imao potrebu da dodatno obrazloži odluku da se najveća književna nagrada na Balkanu dodijeli romanu Milorada Popovića Čovjek bez lica.
“Nagrađivanjem književnosti radi književnosti, nagrađivanjem pisaca radi pisaca ispunjava se ono što je trebalo biti osnova našeg duga prema najvećem crnogorskom i južnoslovenskom pjesniku, a to je vraćanje Njegoša književnosti. Nagrađujući Čovjeka bez lica, mi prilažemo taj kamenčić, taj mali korak vraćanju Njegoša onome čemu Njegoš zapravo pripada”.
Zašto je onda nagrada Miloradu Popoviću u toj mjeri podijelia crnogorsku javnost? Da li je kritičarima sporno samo djelo ili njegov autor?
“Autor!”, tvrdi Popović.
POBJEDA: Radnja romana počinje 7.oktobra 1988, Antibirokratskom revolucijom.
POPOVIĆ: Nimalo slučajno, naravno. Raspad Jugoslavije tema je koja je obilježila i naše, ali i živote generacija koje dolaze. Uprkos ogromnom literarnom potencijalu, u postjugoslovenskoj književnosti nemamo veliki roman koji bi opisao ratne događaje iz devedesetih godina prošlog stoljeća. A za sve nas bi itekako bile ljekovite neke nove Krležine krvave Zastave.
POBJEDA: Glumac i profesor na Akademiji dramskih umjetnosti na Cetinju Boro Stjepanović mi je u intervjuu za beogradsko Vreme rekao kako se “nikada nakon ovoga rata neće pisati drame kakve su pisali moji stari Grci… Junaci ratova devedesetih sve su zgazili: čestitost, poštenje, junaštvo, moral…”
POPOVIĆ: Taj rat su vodile vojske koje govore istim jezikom i koje su suštinski zaista bile lišene svake patriotske, herojske i humane ideje. Njihovi motivi bili su sramni, nečasni, neviteški, odvratni. Zato taj rat nije ni mogao imati svog Ahileja ili Hektora, a bogami ni svoju Ilijadu.
POBJEDA: “Ispisujući Tripkov život i život njegove porodice, poznanika i nadređenih, Milorad Popović napisao je najveći špijunski roman naših dana”, tvrdi Seid Serdarević, urednik izdavačke kuće Fraktura. Jeste li saglasni sa ovom ocjenom?
POPOVIĆ: Nijesam.
POBJEDA: Zašto?
POPOVIĆ: Zato što, vjerujem, nije riječ o špijunskom, nego o građanskom romanu, žanru koji je u Crnoj Gori dosta rijedak. Što nije čudno, budući da su Crnogorci, potekli iz Njegoševskog epskog diskursa, romane počeli da pišu dosta kasno. Pored toga, većina naših romansijera ostvarila se izvan Crne Gore. Govorim o Borislavu Pekiću, Miodragu Bulatoviću, Danilu Kišu, Mirku Kovaču… Ostali crnogorski relevatni autori pisali su ili o Drugom svjetskom ratu ili su obrađivali teme iz seoskog, neurbanog miljea. U tom smislu je ostao ogromni literarni potencijal, koji je, sa stanovišta književnosti, posebno zanimljiv i zbog crnogorske tragične i gubitničke priče: mala zemlja sa toliko opsjena, toliko velikih iluzija; sa nerealnom, mitomanskom slikom o sebi; sa krajnostima unutar plemenskog svijeta, vazda zaluđenog velikim ideologijama… Nijesam prvi koji kaže da je, u tom smislu, Crna Gora markesovska zemlja. Nažalost, bez Markesa.
Junak mog romana Tripko Dragišić anonimni je bibliotekar, marginalac, autsajder i alkoholičar, koji sam piše i skuplja dosijee mogućih neprijatelja države. U tom smislu, on je više metafora jednog sistema i jednog vremena. Ni njemu, ali ni ostalim svojim junacima nijesam presuđivao, vjerujući da to i nije posao pisca.
POBJEDA: Da, ali ste u svom romanu otvorili teme koje su decenijama bile skrivane. Mislim na priču o ubistvu Krsta Popovića.
POPOVIĆ: Otvarajuči tu temu, pokušao sam da napravim distancu od mita uz koji sam odrastao i koji je dio moje i uže i šire familije. Nastojao sam da od Krsta Popovića ne napravim monument, iako je riječ o čovjeku koji je, objektivno, ostao poslednji crnogorski mit. Tome su doprinijeli Popovićev i život i smrt, koji nijesu lišeni elemenata antičke tragedije. Naročito ako uzmemo u ozbir i to da je, kao poslednji vojnik jedne izgubljene ideje, Krsto Popović ostao sam. Oba njegova sina otišla su u partizane.
POBJEDA: Mislite da ste čitaocima uspjeli da objasnite kako je junak iz Pravog svjetskog rata i vođa oružane pobune protiv srpske aneksije Crne Gore 1918, te 1941. postao saradnik okupatora?
POPOVIĆ: Čini mi se da su mnogi od nas i dalje pod snažnom ideološkom školom jugoslovenstva. Za sve Južne Slovene jugoslovenska zajednica bila je nesumnjivo najnaprednija ideja koja se ikada začela na ovom prostoru i koju su, najzad, podržali najveći umovi 19. vijeka. Nažalost, pokazalo se da su jugoslovenski narodi jedni od drugima imali sliku različitu od one koja se uzimala kao zvanična. U tom smislu, nakon Podgoričke skupštine, tog revolucionarnog čina kojim je nezakonito ukinuta crnogorska ustavna monarhija – inače saveznica pobjednika u Prvom svjetskom ratu – ne možemo govoriti da su oni koji su se kasnije zalagali za nezavisnu Crnu Goru bili izdajnici Jugoslavije.
POBJEDA: Niko i ne kaže da su bili izdajnici Jugoslavije, nego da su 1941. prihvatili da Crnoj Gori državnost vrate pod pokroviteljstvom italijanskog fašističkog okupatora.
POPOVIĆ: Ako pogledamo istoriju Albanije, Rumunije, Grčke, baltičkih zemalja, Poljske, Češke, vidjećemo da su i te države stvarane uz pomoć stranih trupa.
“Mi ćemo ovaj rat izgubiti; protiv nas su Engleska i Amerika”, govorio je Krsto Popović. “Ipak, moramo sačuvati Crnu Goru od stradanja i, kada se bude stvarala nova država, obezbijediti vojnu ili političku strukturu koja će spriječiti ponovljanje istorije: Crna Gora ne smije u novu jugoslovensku državu ući kao što je ušla 1918!”
Sa druge strane, crnogorski nacionalisti nikada nijesu poveli nikave ofanzivne akcije protiv partizanima. Naprotiv, veliki dio partizanskih boraca, koji je bio pod pritiskom četnika i njemačkih nacista, sklanjao se na teritoriju koji je kontrolisala vojska Krsta Popovića.
POBJEDA: Tačno, ali ta činjenica ne mijenja konačan istorijski sud.
POPOVIĆ: Sačekajte!… Pokret Krsta Popovića bio je neideološka, oportunistička vojska, koja je, s obzirom na tragičnu sudbinu Crne Gore početkom 20. vijeka, pokušala da izbjegne ponavljanje istorije.
POBJEDA: Isto su željeli i komunisti, ali ne po cijenu kvislinštva.
POPOVIĆ: Opet Vi?! Krsto Popović je, za razliku od oba sina, bio antikomunista. Komuniste je nazivao teroristima; grozio se pojedinačnih akata terorizma, ubistava, bacanja u jame… Bio je čovjek staroga kova, vojnik, oficir koji se držao vojnih, oficirskih pravila. U tom smislu, danas teško može opstati ta pojednostavljena šema “patriota–izdajnik”. Naročito ako znamo da je 2006. pobijedila ideja Krsta Popovića.
POBJEDA: Nije! Izvinite, 2006. godine pobijedila je atifašistička, Trinaestojulska, a ne kvislinška Crna Gora. Drugo, Krsto Popović je, kažete, želio da sačuva Crnu Goru i Crnogorce. Da, ali i Milan Nedić je, sarađujući sa okupatorom, navodno pokušao da sačuva “srpsku supstancu”. I, što je Nedić?! “Srpska majka” ili kvisling?!
POPOVIĆ: Istina je to što govorite o Nediću. Svi nacionalistički pokreti tog vremena u osnovi su bili antijugoslovenski. Baš kao i devedesetih. Međutim, fašizam se nije rodio ni u Hrvatskoj, ni u Srbiji, ni u Crnoj Gori; to su bile njegove refleksije, koje su se na ovaj ili na onaj način transformisale. Ne zaboravite, svaka nacija, svaka država u svojoj istoriji ima i uspone i padove i velika je greška suditi o tome iz perspektive sadašnjeg vremena, izgorišući realitete koji određene pojave determinišu. Naravno, bez 13. jula 1941. i bez jakog partizanskog pokreta, Crna Gora vjerovatno ne bi dobila republiku 1945. Uostalom, o tome sam i pisao u romanu Čovjek bez lica, trudeći se, dakle, da opišem ono što razumijem i što me opsesivno zanima.
POBJEDA: Šta Vas opsesivno zanima?
POPOVIĆ: Plan za roman kretao se u tri tematska kruga. Prvi i najvažniji je ideologija, odnosno komunizam, čija je tragedija začeta u nemogućoj namjeri da mijenja ljudsku prirodu. Drugi tematski krug je emigracija, čiji sam pomaknuti ugao gledanja upoznao devedesetih godina prošloga stoljeća. Treća tema je misterija Crne Gore, koja živi u stalnoj zabludi, u toj nerealnoj slici o svojoj veličini i važnosti.
POBJEDA: Kao pisac, ali i kao Crnogorac, uspijevate li da napravite distancu od te “nerealne slike”?
POPOVIĆ: Sa tim se stalno hrvem. Iako nijesam mitoman, vjerujem da Crnu Goru na neki način održava upravo ta nerealna slika koju Crnogoraci o sebi imaju. Bez crnogorske mitomanije, bez te predstave o sebi kao o ljudima koji održavaju vječnu iskru slobode, ovako malom prostoru, sa tako malim brojem stanovnika, bilo bi gotovo nemoguće opstati toliko vjekova. Čini mi se da te svijesti odavno nema, da je iščezla i, pravo da vam kažem, za tu Crnu Goru, sa ovakvim njenim akterima, ne bih dao ni pet prebijenih para.
Slaba je utjeha, ali sična moralna i svaka druga posrnuća događala su se i većim narodima, većim nacijama i kulturama.
POBJEDA: Zašto se slom o kojem govorite dogodio Crnoj Gori, što mislite?
POPOVIĆ: Kao paradigma, kao rigidna etilčka samokontrola, čojstvo je, objektivno, veoma teško doseći. Nigdje kao kod Crnogoraca nećete naći tako veliku razliku između čovjeka i nečovjeka; tako drastične primjere herojstva, čojstva, altruizma i plemenitosti s jedne, i nesojluka sa druge strane. Ako ni po čemu, Crna Gora je vjerovatno jedinstvena zemlja po tome što je u njoj, pored junaka, uvijek bilo i najviše izdajnika. Poslednja generacija stare, herojske Crne Gore je ona koja ja učestvovala u Drugom svjetskom ratu. Tu se završava priča o Crnoj Gori kakva je postojala u predanjima i mitovima.
POBJEDA: Ipak, zar mitove o crnogorskom junaštvu i čestitosti iz temelja ne ruše događaji iz 1918, 1941, 1948, 1988, 2006, 2016. godine?
POPOVIĆ: Ruše, naravno… Kada govorimo o Crnoj Gori Petrovića, govorimo manje-više o plemenskom svijetu koji je živio u ratničkom logoru i imao svoj ustaljeni način ponašanja, svoju etiku, životni stil. Čim je Crna Gora ušla u moderne političke tokove, u višepartizam, taj neuki, naivni, ratnički narod pokazao je koliko je opsjednut vlašću, privilegijama, položajima, činovima… Ove ogromne nedosljednosti, ta strašna vjerolomstva koja kreću još 1907, od Bombaške afere, svoje korijene imaju u činjenici da su Crnogorci, nezadovljni plemenskim kapetanima ili vladikama, uskakali u turske gradove i postajali najgori neprijatelji Crne Gore. Taj agonalni i pomalo šizofreni poriv Crnogorce je uvijek dovodio u stanja da sve zapale, da sve satru, samo da bi nekako namirili svoju trenutnu strast ili sujetu.
POBJEDA: Ili interes. To se prepoznaje i u Vašem romanu, u kojem, kažu kritičari, ima više upečatljivih karaktera. Lično, najinteresantnija mi je bila žena Dunjaša Dragišića, Italijanka Patricija.
POPOVIĆ: Patricija je tipična femme fatale: zavodljiva, darovita, kapriciozna, posvećena… I meni je Patricija najdraži lik u romanu. Ostali karakteri svojevrsne su političke životinje; pripadaju opskurnom, zavjereničkom, ratničkom, šibicarskom ili kriminalnom svijetu. Patricija je drugačija – nose je strasti, emocije kojima nikada ne kalkuliše. Predaje se i živi u skladu sa svojim instiktima i intuicijom. Pušta da je od grada do grada vode njeni muškarci, a ne političke ideje, ideologije ili predrasude. Pritom, bogatija je i hrabrija od oba svoja muža.
POBJEDA: I dominantnija: ona ih i bira i ostavlja.
POPOVIĆ: To je tačno.
POBJEDA: Relativno kasno ste počeli da pišete romane, tek u svojoj 55. godini života. Otkud to?
POPOVIĆ: Kasno sam ušao u književnost. Na to je, vjerujem, presudno uticao porodični i socijalni milje iz kojeg sam potekao, a koji je bio daleko od umjetničkog. Ipak, u svojim dvadesetim počeo sam da pišem poeziju i već 1983, za drugu po redu zbirku pjesama, dobio nagradu za najbolju knjigu objavljenu te godine u Crnoj Gori. Moje pjesme objavljivane su kasnije u Književnoj reči i sličnim časopisima širom Jugoslavije.
Inače, uvijek sam želio da napišem roman, vjerujući da je za pisca roman svojevrsni ispit zrelosti. Što, naravno, ne mora da znači. Tačno je – Karneru sam napisao u 55. godini života, i to na osnovu stare priče koju sam u Pobjedi objavio osamdesetih godina prošloga vijeka.
POBJEDA: Vaša Karnera je u Tuzli 2013. osvojila nagradu Meša Selimović; Čovjek bez lica – Njegoševu nagradu. Ipak, u Crnoj Gori ste veoma kritikovani i napadani kao pisac. Nije Vas iznenadilo?
POPOVIĆ: Nije. Inače, siguran sam da se svaki Crnogorac koji je napisao stih potajno upoređuje sa Njegošem.
POBJEDA: Jete li uspjeli da izbjegnete tu zamku?
POPOVIĆ: Nadam se da jesam. Uvijek sam, naime, imao ironijski otklon u odnosu na ono što sam i na ono što pišem.
POBJEDA: Znači da nijeste tipičan Crnogorca?
POPOVIĆ: U tom smislu nijesam…. Kada je riječ o osporavanjima, bojim se da ulazimo u psihopatološku analizu članova jedne crnogorske “književne dinastije”: oca i sina, čije su ambicije obrnuto proporcionalne njihovom literarnom talanetu. Ne znam je li sreća ili nesreća to što su obojica te činjenice itekako svjesni; otuda tolika pizma, toliko zlo. Moju Njegoševu nagradu doživjeli su kao smrt u vlastitoj familiji, kao najveću tragediju.
POBJEDA: Zašto?!
POPOVIĆ: Toj dvojici provincijskih književnih hohšaplera, opskuranata i pigmeja uvijek sam smetao zato što sam pokazao da se, uprkos lošim materijalnim i drugim uslovima, ovdje može pisati i objavljivati literatura koja ima odjeka i izvan uskih međa Crne Gore. Što je najgore, dokazao sam im i da uslov za tu vrstu uspjeha ne mora biti špijuniranje za UDB-u ili, sinovski – pristanak na status malog sluge velikog medijskog lopova.
Inače, nakon reakcije “književne dinastije” na Njegoševu nagradu, dobio sam ideju za novi roman: glavni lik je doušnik i provokator UDB-e iz Čovjeka bez lica, koji svog prijatelja pjesnika šalje u zatvor. Zanimljivo, isti lik je nedavno pokrenuo kampanju da se Njegoševa nagrada posthumno dodijeli piscu kojeg je on svojevremeno takođe pratio po nalogu UDB-e.
POBJEDA: Imate li bilo kakve poslovne ili rođačke veze sa članovima žirija Njegoševe nagrade?
POPOVIĆ: Rođačkih veza nemam. Kada je riječ o poslovnim vezama, tokom poslednjih dvadesetak godina objavio sam stotinjak knjiga autora iz bivše SFRJ, među kojima su i trojica članova žirija Njegoševe nagrade. Međutim, da li izaista neko misli da bi najznačjanije pisce sa prostora bivše Jugoslavije, čija djela objavljuju najveći izdavači i koja se prevode na više stranih jezika, mogla korumpirati mala izdavačka kuća sa Cetinja, čiji su tiraži od između 300 i 1000 primjeraka?! Glupo i maliciozno, zar ne?
POBJEDA: Roman je, rekli ste, za pisca svojevrsni ispit zrelosti. Pišući Čovjeka bez lica, jeste li ga položili, što mislite?
POPOVIĆ: Napisao sam ono što sam u tom momentu mogao. Ne znam što sam tačno napravio, ali znam da ocjenjivanje vlastitog djela nije posao pisca. O tome sude čitaoci.
TRAJNE SLIKE IZ CUCA
POBJEDA: “Krajolik u kojemu odrastaš umnogome oblikuje čovjekovo poimanje lijepog i istinitog”, kaže jedan Vaš junak. Što je Vas kao pisca oblikovalo?
POPOVIĆ: U fomativnom smislu, moje najvažnije godine su one koje sam proveo na selu. Prvi razred osnovne škole započeo sam u Prosenom dolu, u Cucama, svakodnevno šest kolimetara pješačeći od kuće do škole. Drugo polugodište nastavio sam na Cetinju, gdje smo se doselili. Ako u onome što pišem ima ikakve vitalnosti, nekog malo izoštrenijeg pogleda, onda je to u dobroj mjeri ponešeno iz ranog djetinstva, iz Cuca. I u emocionalnom i u svakom drugom smislu, taj krajolik, te slike su mi i danas najvažnije.
NJEGOŠEVA DUHOVNA IMPERIJA
POBJEDA: “Tomas Sterns Eliot, u svom znamenitom eseju Tradicija i individualni talenat tvrdi da „nijedan pjesnik nema sȃm za sebe cjelovito značenje“, to jest da „njegov značaj, ocjena njegovog djela jeste ocjena njegovog odnosa prema mrtvim pjesnicima“,rekli ste u besjedi prilikom dodjele Njegoševe nagrade. Kakav je Vaš odnos prema Njegošu?
POPOVIĆ: Cijelog života se na različite načine vraćam Njegošu – njegovom djelu, njegovim političkim spisima, njegovom biću. Mislim da nikada i nigdje, ni u jednom evropskom narodu, neki pjesnik nije ovaplotio karakter nacije kako je to Njegoš učinio sa Crnogorcima. On ju je izvukao iz provincijalne učmalosti, dao joj univerzalnost. Slobodan Tomović nije slučajni rekao da smo mi sa Njegošem “duhovna imperija”. Kada pročitate pojedine pasuse Gorskog vijenca ili Luče mirkokozme, morate se zapitati otkuda u tako uskom obzorju, u tom kamenu cetinjskom i katunskom, čovjek tako grandioznog duha.
Tamara Nikčević
POBJEDA, 19.novembar
