Sreten Vujović
PEJZAŽ BEZ PROSTORAKnjiga “Pejzaž bez prostora” Sretena Vujovića objavljena je u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja. Izdavač zbirke poezije je Milorad Popović, urednica izdanja Dragana Tripković, recenzent, Mladen Lompar, a dizajn je uradio Kristijan Vujović.
Pjesnička zbirka „Pejzaž bez prostora“ predstavlja, poetsku rekapitulaciju 35-godišnjeg bavljenja poezijom Sretena Vujovića. U ovim pjesničkim opservacijama prepoznatljivi su označeni stihovi iz ranijih zbirki pjesama, kao „kopča“ koja potvrđuje mišljenje kako zapravo pjesnici cijelog života tragaju za jednom jedinom pjesmom. Zbirka je sastavljena iz dva ciklusa: „Traktat o ludilu prije događanja“ i „Događanje u zaumlju“.
O AUTORU:
Sreten Vujović je rođen 1957. godine na Cetinju. Poezija i prozni radovi su mu prevođeni na engleski, njemački, italijanski, poljski, francuski, galjego, rumunski, makedonski, albanski, slovenački i bjeloruski jezik. Zastupljen je u nekoliko zbirnih knjiga poezije i nekoliko antologija, kako na crnogorskom, tako i drugim jezicima. Dobitnik je i najvećeg priznanja svog rodnog Cetinja, Trinaestonovembarske nagrade za 2001. godinu. Zastupljen je u brojnim listovima i časopisima, kao i u više antologija, kako u Crnoj Gori, tako i u inostranstvu.
Član je i jedan od osnivača Nezavisnog društva crnogorskih pisaca i Crnogorskog P.E.N. Centra čiji je ujedno prvi generalni sekretar i aktuelno potpredsjednik iste asocijacije. Član je Hrvatskog P.E.N. Centra, Matice Muslimanske i jedan od inicijatora osnivanja Matice crnogorske. Kao predstavnik Crnogorskog P.E.N. Centra potpisnik je Odluke o osnivanju Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, čiji je član postao 2016.godine.
Živi i stvara na Cetinju.
Objavljena djela:
Pjesma zaboravne ptice, „Obod“ 1982/83.
Bezglavo kolo,Književna omladina Cetinja 1983. (ponovljeno izdanje),
Soba za specijalne, UKCG 1986.
Knjiga postanja, CDNK 1991.
Kako tonu horizonti, DIGNITAS 1995. ( ponovljeno izdanje),
Kako se vratiti (zapisi iz egzila), Biblioteka “R.Ljumović” 2001.
Poema o ljubavi, CDNK 2006. (Ponovljeno i dopunjeno izdanje-Prvo izdanje je štampano 2005. g. u izdanju Centra za kulturu Rožaje)
Đavolje kolo u Manastijeru na Velji Poneđeljak,Mediarint Millennium 2008. (ponovljeno izdanje)
Veliki Brat, Mediaprint Millennium, 2009. (ponovljeno izdanje)
Vođa, Izdanje autora, 2010.
Molitva, CDNK, 2010.
Izabrane priče & Tommy, moj prijatelj, CDNK, 2011.
Trilogija “Ѓаволски голем водач“, Centar za kulturu „Beli mugri“ Kočani, Republika Makedonija, 2015.
ODLOMAK
Traktat o ludilu prije Događanja
Još prije Svega počeo sam pisati
neke riječi
koje su ponavljali
pa sam se pitao ko je kradljivac
Još prije rođenja pitao sam se
kako je moguće śetiti se
onoga za što Dobra Majka tvrdi
da se desilo mnogo ranije
i zašto mi Vrijeme nije naklonjeno,
a mogao sam ga okretati
kako sam htio
do ludila
koje je tako samo opravdavalo sebe
Trebao bih se probuditi
Zašto te riječi ponavljaju kao tuđe
a znam da su u meni začele
Možda je i to varka
jer buđenja su moguća
jedino u Vremenu koje ne želim
Ne želim Vrijeme
jer se bez pitanja stvorilo Niotkud
pa me uzima poput razbojnika
čiji dolazak nijesam slutioZašto se nasmijah
u nekoj zadimljenoj kafani
kad sam spazio poznate plave vlasi
pijane od tuge
i poželio im puno radosti
iako je trebalo prokleti i dan
kada su postale na trenutak moje
a njihov sjaj bio uprljan dodirom
koji je zaudarao na pohlepu
Śetio sam se umiranja
između dvije neodlučnosti
i to me je počelo gušiti smijehom
nekim uzaludnim smijehom
smijehom dobrodošlim
Danas sam saznao da ću postati
dio srca nekog neznanog bića
i bilo mi je dobro
Bilo je tako dobro
da sam ośetio dokle seže sebičnost
Zašto nijesam odmah zaboravio
zbog Dobra
Trebalo je uraditi To i zaboraviti
Nijesam umio biti Sin Čovječji
premda bi mnogi bili spremni
zakleti se Vječnosti
kako je to nešto nadasve Ljudsko
vrijedno i plemenito
Nijesam siguran
Ne
nijesam siguran
da li je to ispravan ishod
izveden iz pogrešnih pretpostavki
Sve se moglo desiti
u nekom pogrešnom
kosmičkom razdvajanju krhotina
iz kojih je trebala
nastati Sveukupnost
Sve je nastalo
kao rasturen mozaik Ničega
I tako živimo uvjereni da vrijedi
i bilježimo prve korake
bilježimo okrvavljena koljena
aplaudiramo zapjenušeni kada zaboli
jer to je Znak
To je Znak da je dodirnut
toliko važni početak Beskrajnog vrtloga
u kome smo se ugušili
prije Prapočetka i počeli živjeti
Budućnost je okrenuta naglavačke
a Prošlost se još nije desila
samo se u Molitvi zlikovački kezi
a još je nijesu viđeli
Možda je tako bolje
Možda je bolje unutarnje sljepilo
proglasiti uravnoteženim stanjem duha
a sve ostalo ludilom
Ludila je tako malo
zato što je previše sljepila
Ima nešto između
Tamo je zbunjen pogled samotnog bića
kome se čini da ničiji prsti nijesu
dodirnuli slućenu Želju
Nikoga više nije bilo
nakon prvog treptaja
To je razlog da se užasom začne nova
ovoga puta
nikad dogođena
naglavačke okrenuta Prošlost
Vrijeme je
trebao bih se probuditi
Koliko puta treba izgovoriti
pa da se dogodi
Jezivo je zateći se u nečemu
što se tek treba desiti
ili u dogođenom
čijeg vremena možda neće biti
Umna analitika ubija emocije
Možda zato i postoje pjesnici
Postoje da nose Krst Ludila
kako bi makar nešto imalo smisla
Kako makar nešto ne bi bilo
hemijska formula
dokaz da sve postoji
zato što je objašnjivo
Gdje otići sa ostatkom
Zato možda i postoji vrisak
On nije oivičen Vremenom
Počinje prije Njega
i pruža se u Nedogled
Zato možda treba vrištati
A što ako je i to uzaludno
ne zbog Konačnosti
već zato što je trebalo zaurlati
prije Svega
Muzika i pokret bi trebali
opravdati pakostan pogled
u blještavilu i odlučnosti
da se treba vratiti
ovozemaljskim čarima
i promijenjenom viđenju
vlastite genetike
viđenju koje luta
neobuzdano i začuđeno
kako je moguće
ostaviti i takav trag
zapisati tuđim životom
i ne moći vratiti se onome
kako je nekad bilo
Postao sam kukavica
od kada sam se umnožio
utrostručeno
upetorostručeno stravljen
a ne znam kuda i kako
Obećanja su opet u Vremenu
nepostojeća
uzaludna
Ili treba prestati disati
makar prividno
Tako se produžava Život
Tako se produžava Agonija
Uzaludan je i ulazak
između dvije svjetlosti
Opet tama
I neke riječi koje je možda
trebalo napisati iznad vode
Kao Duh
koji se nekad tamo uzdizao
i zaboravio da Tvori
Treba voljeti možda
tebe zaboravljenu i smežuranu
odvratnu čežnju
iz Budućeg Nepostojanja
možda usnulu
u strahu i šutnji obećanoj
Želiš li to
Plači i ne pitaj đe se pogriješilo
Greška se morala desiti
Neko je ovog trena rođen
i odlećelo je
Neun und neunzig Luftballon
u Ništavilo
U metežu vrtoglavom
mi najsporije sanjamo
I više nikoga nema
ni slučajnih prolaznika
Može li se sporije
kako bi Vrijeme zanijemilo
ili se život to ruga skitnicama
izgubljenim negđe između Svjetova
Ne treba davati prazna obećanja
ni ljepoti ni užasu
a slili se u Jedno
u magijski krug
izmišljen da bi probudio
slučajne spavače
Prisilno probuđeni
ubijaju posljednju nadu
pod olujnim oblakom
i odbljeskom Praiskona
Možda smo davno umrli
pa se samo misli klate
i simuliraju preživljavanje
što gođ to značilo
Bajkoviti prikaz mrvica
koje trebaju pokazati put
a ničega nema osim rasutih lobanja
I njih su pokljucale neke čudne ptice
zbunjene i zaboravne
jer tako nije bilo Pisano
Zašto onda uopšte zapisivati
Neko posve tuđ bio je tu
i ovoga jutra
a još se probudio nijesam
i nijesam prepoznao vlastiti glas
Neko drugi je bio tu
posve tuđ i odvratno uporan
da potvrdi prisustvo
a nozdrve su pekle nepodnošljivo
Nije to ni ovo obećano buđenje
Prevaren opet
Niko napokon nije kriv
što sve je prazno
što opet nas nije bilo
premda smo tako uporno čekali
da se niotkud pojavimo
Nema nas
Zašto onda ogorčeni tražimo odgovor
na suludu vječitu upitanost
Zašto čekamo
ako nas je nadanje iznevjerilo
Kutija je otvorena
a niko ne zna ni kada ni zašto
Sve je haotično smiješano
i prve kapi
slutnja svježine i umirući zrak
Vrijeme se pojavilo niotkud
nije ga bilo dok smo postojali
a ubilo nas
prije nego smo
uopšte mogli i biti rođeni
