Borislav Cimeša: Poesia universalis
Zapis o poeziji Sretena Vujovića
U petom vijeku prije naše ere, Protagora iz Abdere (481 – 411) je u sklopu svojeg subjektivnog idealizma čovjeka proglasio najvišom vrijednošću, homo menzurom, odnosno mjerom svih stvari. Na njegovom tragu, klasik njemačke filozofije, Imanuel Kant, potvrđuje svojim etičkim kategoričkim imperativom misaoni stav, da se čovjek uvijek mora posmatrati kao svrha, a nikada kao sredstvo, kako je to definisao u svojemu djelu „Zasnivanje metafizike morala“ (Bigz, Beograd, 1962, str. 72 – 73). Ovo svoje temeljno mišljenje produbio je filozofemama, „Djeluj tako uvijek, da maksima naše volje u svako doba ujedno može da važi kao princip opšteg zakonodavstva“ (Kant, „Kritika praktičnog uma“, Naprijed, Zagreb, 1974. g., 64); „Djeluj samo prema onoj maksimi za koju u isto vrijeme možeš željeti da ona postane jedan opšti zakon“, i „Postupaj tako da maksima tvoga djelovanja postane tvojom voljom opšti prirodni zakon“, (Kant, „Zasnivanje metafizike morala“, ibid, 62 – 63). Dakle, čovjek, mikrokosmos, mjera svih stvari, ta najviša vrijednost makrokosmosa u svojem suptilnom poetskom istraživanju je pjesnička tema i opservacija tetrarhije Vujovićevih djela koju čine „Molitva“, „Pejzaž bez prostora“, „Pejzaž bez prostora 2“ (Poredak haosa), i najnovije ostvarenje pod naslovom „Gozba“.
Kroz čitav ovaj dio pjesnikovog opusa strukturno i refleksivno dominira poetsko metafizička verzija, vizija i misija o globalnoj stvarnosti, o prostoru, vremenu i vječnosti o Bogu, makrokosmosu (prirodi), mikrokosmosu (čovjeku), ljudskom mišljenju. Pjesnik, moralno odgovorno i apsolutno legitimno ima autorsko – demijurško pravo stvaranja nove realnosti i imaginarnosti kreacijom svoje, u stvari, nove „Luča mikrokozma“, jer to pravo nije potrošeno istoimenim Njegoševim pjesničko – filozofskim spjevom. Uzevši za moto svoje poetske „Gozbe“, gnomu, „Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih“, iz Jevanđelja po Mateju (23:14), Sreten Vujović nas vodi u ulozi domaćina u vlastitu gozbu, darujući nas duhovnim darovima sa ukrštenim pejzažima teocentrične, kosmocentrične i antropocentrične slike svijeta. Gozba je teološko – religijski, filozofski i pjesnički sastav koji budi ljude, jer, i te kako, ima što vrijedno opšte pažnje, da kaže. Riječ je jedina logična i slobodna veza među ljudima, zato oboženost, teologičnost, filozofičnost i poetičnost, moraju doći s njom i pomoću nje. Njom će se ostvariti jedinstvo u duhu. Riječ nosi u sebi sve čovječanske kvalitete, ima tijelo i duh: ona je slika i prilika čovjeka. Zato je primanje riječi najizrazitije gostoprimstvo. I to je jedini pravi put da se duh mikrokosmosa i makrokosmosa, jer su jedan u drugom, sprovede u djelo.
Vujović nas udostojava svojeg gostoprimstva, svjestan da je savremeni čovjek izolovan, otuđen od svoje generičke suštine, potpuno alijeniran predajom materijalnom fetišizmu u kome je nedostatkom i uzrokom pometnje nastala svijest protiv ljudske duhovne svijesti, protiv svijesti o sebi, protiv svijesti u svemu, protiv duha. Vujović nas budi, uvjeren da je umjetnost jedina forma bezgraničnog. Vujović izražava težnju ka biću i bitku.
U teocentričnoj slici svijeta, Bog je nužan da se pomoću njega formira čovjek. Umjesto jednog postanja danog u rađanju istorije i poezije, pjesnik nam pokazuje, kako se Bogom sve i izuntra stvara. Otuda pjesnikov princip interiorizacije (pounutrašnjenja). Kao i onaj neveliki broj istinski značajnih pjesnika, Vujović apstrahuje mnoge aposteriorne istorijske elemente, radi izuzetne koncentracije koja je na realnom bitku. A on se nalazi s one strane istorije i prije nje. On se udubljuje u dodir vječnog i vremenog, Boga i čovjeka. Kroz taj dodir, čovjek se ispunjava pravim bićem. Pjesnik veli: „Riječ Božanska i/ Tvoračka/ A najavljuje konačnost/ Zašto/ Jesmo li sinovi i kćeri/ Svemoći/ Izgovoreno je tamnica/ Beskraja i apsoluta/ i putokaz/ Sve ostaje/ Za zbunjujući pejzaž/ Koji je samo trag ka željenom/ Put ka Saznanju/ uvijek nedovoljan…“ Čovjek se formira nad bezimenim bezdnom koji je prije svega i iz koga sve izvire. Ova slika je na svoj način, analogna teozofskoj slici Jakoba Bemea. Bog je dat kao „docta ignorantia“. On je bez definicije. Pjesnika zanima dubina, iz koje čovjek izbija, pa ukazuje na čist uzrok, koji je „ultima ratio“ svake stvari, a ona će se zatim u istorijskom procesu mijenjati silom formalnih uzroka. Pjesnik tu kao Spinoza, otkriva „causa esendi“, ono – što omogućuje čovjeka sada i ovdje, na onaj način kako je omogućeno biće prije istorijskih uzroka. Ako je to shvaćanje istorije kao nečega što je počelo, ono ubjedljivo pokazuje na unutarnje porijeklo subjekta. Pjesnikov navod o ljudskom postanju je takav da ukazuje da je ono intimnije od krvnog. Čovjek je u kontaktu s praizvorom svega i otuda povlači bezmjernu količinu snage. Vujovićeve pjesme nijesu penbent Hegelovoj objektivaciji apsolutnog duha, niti ma kojoj vjeri u happy end istorije. Po tome je bliži Bergsonu, čiji „član vital“ ima punu slobodu kreativnog zamaha. Kako život bića, tako i put saznanja, nejasni su.
Vujović ističe, kako je već gore citirano, „put ka saznanju uvijek nedovoljnom“. Život je lavirint. U njemu nema puta za povratak. A zatim nas pjesnik „osvješćava“ pjesmom „Ponavljanje“. U njoj kaže: „Zašto si morao umrijeti/ A vremena u smrti nema/ Smrt/ Važno je otvoriti vrata/ ona prva/ zašto/ ponavlja/ đetinjim glasom/ i otvara prolaz/ Mrak“. I u pjesmi „Ponavljanje 2“, Vujović povezuje vrijeme i „glas koji putuje niđe“, sve prostore i bezbrojnu pretragu smrti, „u hramu nedodira/ sa čijeg vrha/ pogled seže/ u nevid/ mrak/ ni jedna vrata/ nijesu moja…“ I tako stvoren od božanske riječi, rođen bez svoje volje, čovjek izlazi iz života vratima, koja nijesu njegova. Tijem je pjesnik ograničio čovjeka i moć njegovih muza i luča uz obavezni mrak. Česti su oni kritičari koji veličinu jedne poezije, tumače zavisnošću od noći, mraka, tame. Ciljaju kao i mnogi pjesnici, da je učine tamnijom i učinkovitijom. Među njima je borba za noć i mrak. Jer noć čovjeka približava Bogu i vodi ga u carstvo vrhovne mudrosti. Mrak pokazuje granicu čovjekove snage. Priroda je odredila čovjeku da bude jak od jutra do mraka, pa ga onda žrtvuje slomljenom snu, dvojniku smrti, i da mu pokaže da banalna snaga nije jedini mogući način postojanja. Dok je svemir sklopio oči i površno spava, unutar, u čovjeku se rađa apokrifna djelatnost onoga što je prije sna i prije svijesti – bića, po planu Mudrosti, koja vezuje svjesno i nesvjesno i koja omogućuje da se te dvije protivnosti jutrom dodirnu kao da su u sastavu neke tajanstvene cjeline i kao da protivnostima sprovode čovjeka kroz magiju postojanja. Ali mrak kao antipod lučama čovjekovim, nije samo sinonim noći. On nastupa sa smrću, kao suprotnost lučama, odnosno astralnoj prirodi čovjeka. Za Vujovića, suprotnosti života i smrti, su kao svite, koje ritmičkom smjenom održavaju biće kroz kosmičko zbivanje. I ako se često suprotnosti privlače, sudaraju i na nivou jedinke poništavaju, na nivou vrste to nije slučaj. U tom zakonu se krije misterija besmrtnosti. U pjesmi „Čekanje“, pjesnik otkriva: „Ne znaš/ ne znaš ti ništa/ koliko smrti već živim/ da bih bio/ koliko samo/ bezglasnih jauka… Beskraj/ voljena moja smrti/ smrti predugo čekana/ po ko zna koji put/ Nikako da skončam/ lažljiva sliko/ Ne želim te/ a opet tu si/ Bivanje/ ubićeš me/ blagorodna milostiva/ a neću ništa znati/ Nestati…“ U parzizmu su suprotnosti ovjekovječene – to je djelo razuma, koji nije mogao da ih svede na zajedničku mjeru. Platon je proces preobražavanja „Jednog u sve“, držao neospornim. Sve je samo lice, vid, jedna ideja, „ja svakog bića“. Život i smrt, carevina protivnosti, nalaze se na gornjem sloju bića, oni su slučajevi egzistencije, koja se drži na nečem bitnijem i dubljem i čemu ona služi, i što kao phenomenon bene fundatum svemu odolijeva, pa i smrti. Među svjesnim i besvjesnim, životom i smrću, nema nečeg osnovnijeg, što te protivnosti i kategorije uključuje, dovodi u vezu i razvija, možda, onda svijet ne bi bio kompozicija nego Haos, u kome bi se protivnosti uzajamno uništile sa svijetom, ili ne bi postale cjelina, u najboljem slučaju. Biće u razlikama i nad njima, iziskuje i saznanje, koje te suprotnosti može doživjeti sintetički, koje može da uoči ispod zatalasane egzistencije, smirenu i vječnu ezoteriju.
Čovjek je nemoćan „da vidi/ cjelinu/ beskrajnu/ u nama“ (Svevid). Mikrokosmos (čovjek) je u Haosmosu u kojem svjetlost kao luča – bitno njegovo obilježje, „misli/ kako je dobro rasuti se/ i stvoriti nove svjetove/ i ne viđeti/ dokle sve to dopire/ tmina“. Pjesnik dalje nastavlja kako „dobro je osloboditi/ zvijer posrnulu/ bez lica/ onu koju promišljamo/ kako jedino umijemo/ i dobro smo pojmili/ na isti način/ naivni/ do infantilnosti/ praznina/ pet valova/ što god značilo/ umnoženih u beskraju/ opominje/ uzalud/ Umjesto vjerovanja/ puta ka saznanju“. Ovime Vujović misaono dopire do razmatranja tajne mikrokosmosa sadržane u relaciji vjerovanja i znanja nas ljudi koji „grlimo aveti/ svjetlost misli/ uporno misli/ za nas/ nastanjene u Nerazumu / Uzalud“ ( Haosmos).
Čovjek je, dakle, nemoćan da se zaokruži u cjelinu, u sistem. Razdvajaju ga vjerovanje i znanje, iracionalno i racionalno. Toj njegovoj infantilnosti suprotstavlja se misao.A ona nije ništa drugo do svjetlost, nasuprot tmini. Da bi svjetlost savladala tminu valja se rasuti, kao recimo što to rade gliste koje su vječne, jer koliko god im oduzmeš, tj. otkineš od tijela, one i dalje egzistiraju vlastitim samoobnavljanjem. U metaforičkom smislu pjesnik nudi bezizlaz, „počinjemo ih voljeti/ krvlju/ koja više nije naša/ i ona postaje/ mjesto obmane/ mjesto samopotiranja „(Lobotomija) Zato se pjesnik poentirajući pita „da li je sloboda/ prostor između/ dvije određenosti/ ili slutnja/ između očekivanog/ i mogućeg/ Kuda“. I zaista, kuda?
Čim se sloboda iz sebe pokrene nailazi na ograničenja, na prepreke, na kategorije i kad to ne bi mogla sloboda da mudro savlada, i sebi to i sebe mudro prilagodi, morala bi se kao krv u srce sliti u samu sebe, te pojavnog svijeta ne bi ni bilo. Ultraracionalna svojstva slobode stvorila su neku vrstu egzistencijalne metodike. Naime, organizovala su život bića tako da se može podudariti sa svakom kategorijom, koja ga ograničava, i još više, da ih može sve prevazići. Kretanje kroz suprotnosti i razlike je nužna tehnika u životu pravog bića. I ako se često atributi uzajamno isključuju, supstancja se – ono bitno u stvarnosti ne afirmiše. Suprotnosti su kao naoružane sile koje ritmičkom smjenom održavaju biće kroz kosmičko zbivanje. To izvanredno potencira Vujović, te je njegov mikrokosmos u makrokosmosu. Zato on ovjekovječava suprotnosti, pošto je to djelo razuma koji nije mogao da svede suprotnosti na zajedničku mjeru.
U pjesmi „Početak kraja“ na svakom početku smrt pjesnik vidi njenu strpljivost i čekanje. Ona niđe ne hita. I čekanje da „nas nespremne zatekne/ izazov/ A mi uvijek spremni/ da se otisnemo u nepoznato/ da svjedočimo/ nemuštom prapočetku/ nemuštom tvračkom snagom/ čije lice ne poznajemo….“ Ovđe pjesnik postavlja gnomsko i ultraracionalno dvojbeno pitanje svojstveno samo velikom pjesniku koje možemo formulisati stavom: „I kad umrem, bar da umrem tako, živeći život da potražim smrti“, te da burno s željom vatrenom kao pakao kao čovjek tražim život i u toj crnoj smrti.
Pjesnik potencira odnos znanja i vjerovanja. A kroz to i ljudsku nemoć da se samodefiniše i rekonstituiše kao cjelina (sistem) u misaonom smislu. Da među svjesnim i besvjesnim, životom i smrću, nema ničeg osnovnijeg što polarnosti i kategorije uključuje, dovodi u vezu i razvija, možda, onda svijet ne bi bio kompozicija, nego haos. A u haosu bi se te polarnosti uništile sa svijetom, ili ne bi postale cjelina u najboljem slučaju. Zato pjesnik ovu pjesmu zaključuje poentom, „a tu je/ kraj Ničega/ ili početak Kraja“.
Čovjekovu nemoć da bude cjelina jer je raspolućeni mikrokosmos na znanje i vjerovanje temeljno definiše pjesnikova jedna od krunskih pjesama pod naslovom „Ako uopšte jesmo“ u kojoj akcentira da smo se odavno odrekli sveukupnosti i „nijesmo kadri/ pojmiti Univerzum/ a bahato ga obrćemo/ u svom/ smiješno malom svijetu/ uvjeravajući i sebe i druge/ da centar smo svemoći…“ Igramo se Bogova, a „kad se do kraja dođe/ ponizno cmizdrimo/ i tražimo prolaz/… Ni tada ne priznajemo/ da Ništa smo/ i da smo/ u Svjetlosti Beskraja/ samo djelić/ koji nema sebe/ bez uzročnost / ima li nas/… jer nema slabosti/ vlastitog bića/ vjerujemo „.
Otuda moćni pjesnikov poetski zaključak „suština je ono/ što po površini/ naše svijesti/ naše slabosti pluta“.
Vujović pjesmu „Čekanje“, okončava stihovima: „nestaću/ u vrtlogu nemirnom/ suđenom da se uvijek/ beskonačno/ oko pogleda/ koji više nije moj /nije ničiji/ jer bio bi kraj/ bio bi kraj.“ Ovakvim epilogom pjesme, Vujović poriče fatalizam smrti, kao konačnice za individuum, ali ne i vrstu, istovremeno dajući demant dualizmu propadljivosti (mrak – smrt) i pjesnički producira uviranje čovjeka unutra koji izvire, teži da ograne svojim bićem, da postane izvršilac misterije besmrtnosti. Tako je dao odgovor na moguće pitanje, postoje li njegove luče u mikrokosmosu, poslije fizičke smrti čovjeka. Svakako postoje, jer svijet bi disoluirao.
Pjesnik svoj poetozofemski put traganja i otkrivanja svjetlosti (luča) u čovjeku počinje zvjezdanim poljupcem. I nastavlja ga raznim fenomenima na tom dalekom duhovnom putovanju. Otkriva da glas putuje niđe i vraća se začuđen iz sna u san, i kaže: „srljam želeći naći/ odgovor konačni/ a sve je dalje/ ova igra zbunjuje i mami“; traži kamen mudrosti stihovima „kao da se sakupljaju kamenčići/ među kojima/ odista mora postojati/ onaj pravi/ mudrost/ samo da se ne istrese/ pored kamene staze/…“ I pronalazi da „svjetlost ishodi/ možda putem/ kojim nezaustavljivo/ plač teče“. Organizuje „Gozbu za odocnjele“ sa nebeske trpeze, a tu su: „plodovi praiskona/ možda grijeha /učinjenog/ u nebeskom hramu/ u kome/ za to znanje/ znanje Tvoračko/ prostora/ još nije bilo/ oni se nemušto smiju/ naivnosti dobrote dječje/ i očinski umilostivljeni/ spavaju/ i ne sanjaju ništa/ ne dodiruju/ a imaju sveukupnost/ poimanjem nesputano/ oslobođen je bitak/ manje od mogućeg/ a veći od vjerovanja/ san“.
Pjesnik dolazi i do „Ljubavi/ a ona spava neđe/ u vječnosti/ slućenog“. I sve tako do praha prvotnog. Pjesnik je na ovom duhovnom astralnom putovanju, stigao do besprostornog puta, koji možda nije od ovoga svijeta. A riječ je tu kao dom beskućnika… „riječ bitka/ kao majka brižna/ što čedo ispraća/ u nepoznato/ i ljubavlju tvori svijet/ u koji nikada neće…“ Za razliku od Ničeovog Zaratustre, sunčevog sina koji osjeća da Sunca nema i da on shvati trijumf svoje sile kao mig, da prokine sunčanu čauru za svoja nova postojanja, sam je sažegao na suncu, misleći, da je ono ne jedna, nego jedina forma postojanja, Vujović nalazi „igru grijeha i ljubavi/ u samoprojektovanom biću/ koje od sebe/ ka sebi bježi/ prividno drugačijem“.
Vujovićeva poezija o kojoj je ovđe riječ je poetozofija poetskog kosmizma. Ona teži, želi i hoće da njen tvorac u njoj, odnosno u sebi, ima više zvijezda nego u svemiru. Te zvijede su luče Vujovićeve tvorbe mikrokosmosa. Ta poezija ne gleda na duhovno kao na besplatan prilog materijalnom. Ona sama po sebi je neopoziva proklamacija duha. Gleda ljude, fenomene i stvari u njihovom vječnom poretku. Neiscrpna je analiza njene strukture, znakovnosti, simbolike i značenja. Dostojna je istinskog poštovanja i uvažavanja. Može se imenovati poezijom odolijevanja. I s pravom nazvati poezijom univerzalnosti, neprekednosti, trajnosti i postojanosti. Njeno pravo ime koje u sebi sadrži riznicu mudrosti i dostojanstva je i Poesia Perennis.
