Sreten Asanović
SAMO KIŠA I VJETAR
LICA:
VIDOSAVA, majka
TOMO, otac
UROŠ, sin
MILICA, susjetka
PRVI ČETNIK
DRUGI ČETNIK
(Kuća imućnijeg seljaka. Vidosava posprema kuću, kreće se od uzdignutog ognjišta do kredenca i stola na sredini prostorije, zveckanje posuđa, otvaranje i zatvaranje ladica)
MILICA: (Glas spolja) Vidosava, jesi li doma?
VIDOSAVA: Doma, doma!
(Milica otvara vrata ulazi, istovremeno kratak glasan šum kiše i vjetra dok zatvori vrata; Vidosava je dočekuje zatim stoje pored trpezarijskog stola sa karigama oko njega)
MILICA: Đe ti je Tomo?
VIDOSAVA: U štali je, hrani stoku.
MILICA: (Povjerljivo): Čula sam nešto. Gojo je bio da skube pelim, znaš nemamo ni palice da naložimo, pa mi reče da je jedna grupa krijući se prošla pored Carina i prosula se brdom prema Radovića glavici.
VIDOSAVA: Pa što onda? I ovđe se vojska mota svakog dana; dolaze, odlaze, uzimaju, odvode. Više se od vojske i pljačkaša živjet ne može, sve pojedoše i odniješe. Oglodaše ka mravi, ka bolijest i skakavci – ostade pusto za vojskama.
MILICA: Ne ove vojske. Oni su, Gojo ih je dobro vidio.
VIDOSAVA: (Shvatila je i sa nadom i strijepnjom) Ko zna da li je iđe živ, a kamoli došao tako blizu…
MILICA: Znaš da se priča da je njihova brigada na Ostrog udarila. Ne mogu biti drugi.
VIDOSAVA: (Zabrinuto) A ovo sve puno vojske. Kako su smjeli?! Kako su mogli?!
MILICA: Mogu oni sve. Dođu iznenada pa ostanu ili pođu, nestanu ili pobijede.
VIDOSAVA: Propadaju jadni, eto. Sve je protiv njih, a oni ka da je sve uz njih – tako vojuju. Umjesto mladost da čuvaju. Kad smo njihovijeh godina bili samo smo na udaje i ženidbe mislili, a oni hoće svijet da prevrnu, da pogube glave ka da su ih na put našli.
MILICA: Što ti je noćas? Pričaš ka Tomo. Ne gube svi glave, znaš to dobro.
VIDOSAVA: Uroševa mi je važnija no sve glave ovoga svijeta… Ako je zdravo…
MILICA: Ne mogu svi poginuti. Ni smrt ne može sve pozobati, i ona je sita i presita, guši se od krvi. No što o tome pričamo. Neka ti noćas i on s vojskom dođe, da ti oči ne presahnu od tuge, od brige i straha za svoje dijete.
VIDOSAVA: A kako da mi dođe? Kako da ga vidim od Toma? Ostrvio se pa ka da nikad nije ni imao sina. Pomenut ga pred njim ne smijem.
MILICA: Ne boj se, nije ni on od kamena, neće valjda na svoju…
VIDOSAVA: (S molbom) Ne spominji mi to…
(U daljini oštra pucnjava, bombe)
VIDOSAVA: (Usplahireno kao da su na nju pucali) Oh! eto, istina je.
MILICA: (Zabrinuto) Ne boj se. Neka su napali. Znaju oni to. Ni Radovića glavica nije od čelika.
VIDOSAVA: A možda i nije njegova brigada. Možda su neki drugi.
Kako su smjeli udariti. Sve golo ka na dlan, a ovi se utvrdili, ukopali u kamen i zemlju, ni tica do njih ne može, kamoli čovjek.
(Pucnjava u daljini i dalje traje, kiša pljušti)
MILICA: Hajde, smiri se. Sve oni umiju. Vidiš, ni ova kiša im ne smeta.
(Pucnjava, nekad jače, nekad slabije)
VIDOSAVA: Zar baš ovđe. Na kućnom pragu? Ako je sve prošao, sve propatio – ovđe da udari, meni na oči da… Nijesam toliko zgriješila ni bogu ni ljudima.
MILICA: Ne misli sad na to. Misli da ćeš ga viđeti, da će ti srce ogrijati.
VIDOSAVA: Samo da prođe ova noć. Tu ośećam – što li će se noćas dogoditi.
(Otvaranje vrata, ulazi Tomo, pojačan šum kiše i vjetra, pucnjava, zatvara vrata)
TOMO: Što je, što ste se zgučile?
MILICA: Ništa, samo dođoh da vidim što radite… A ova kiša i ova pucnjava…
TOMO: Što kiša! Što pucnjava! Neka svak pazi svoj posao!
MILICA: Jest, jest. Imaš pravo. A nije lako (malo zastane) E, pa, dobru noć…
TOMO: Laku noć.
(Milica izlazi na vrata, pojačan šum kiše i vjetra, pucnjave; Tomo śjedi na stolovaču ispred ognjišta. Vidosava pošto je ispratila Milicu, obraća se Tomu stojeći)
VIDOSAVA: Nije moguće? Ne može tako. I da hoćeš.
TOMO: (Začuđen) Što ne mogu?
VIDOSAVA: To, da svako pazi svoj posao…
TOMO: (Kao da se prepire) Ja mogu.
VIDOSAVA: Zar noćas? A možda nam se noćas u ognjištu tamo snuje. Pa da ti ne valja više ni život, ni starost.
TOMO: (Oštrije) Neću da znam ni zašto. Jesi li čula! Śedi tu i ćuti.
(Pojačan šum kiše i vjetra, Vidosava zaronila glavom među šake, śedi laktovima oslonjena na sto)
VIDOSAVA: (Kao za sebe) Udara, sve potopi. Čuje se kako tutnje potoci ispod Busovnika, đe ih nikad ne bješe. (Malo zastane) Sa zimom dođe kad ne treba. (Opet zastane) Ni vuk ni čovjek da joj odoli. (Kao da osluškuje pucnjavu) A tamo još pucaju…
TOMO: Neka padaju i ćuskije, nije me briga. Padaju glave, padaju kuće. Kako se zaigralo najnesrećnji će motiku dizati. (Malo zastane) Što o tome ne pričaš! I o zemlji koja se ljetos raspukla za muškom rukom. Nikoga na njivama. Sve se pomamilo – trglo puške, pa ne znaš za čije zdravlje glave lome. (Pošto je malo zastao) A ti, kiša! I pucaju!
VIDOSAVA: Zbog glava i kažem. Pada kao da će sve da zaguši, da zatopi sve šupljine i površi… (Pošto je zastala, kao za sebe) Neko je mokar i bos, noćas…
TOMO: Pošteni doma śede!
VIDOSAVA: (Isto) Neko je putnik, noćas. Gladan i umoran…
TOMO: Neka skitači vrat lome.
VIDOSAVA: (Isto) Nekoga noćas možda metak vreba…
TOMO: Što tražio to i našao!
VIDOSAVA: (Uspravlja se, oštrije) Đe ti je duša, jesi li je đavolu prodao!?
TOMO: Nijesam je prodao, no su mi je iščupali, sa utrobicom zajedno.
VIDOSAVA: I meni i tebi… (Kao da traži saučestvovanje) Strah me noćas. Suvi led mi je njedra opasao. Što li se to sprema. Da ne bude bez lijeka.
TOMO: Ne bugari, ženo, ne mogu više da te slušam. (Kao da se na kratko zamislio pa priśetio) I prije su kiše padale i prije je ratova bilo, ali ono niko nije učinio.
VIDOSAVA: Ne griješi se, Tomo. Eto te živa i zdrava. Ni vlas ti ne fali.
TOMO: A što, zar je trebalo?
VIDOSAVA: Ne kažem, zaboga, ali…
TOMO: (Počinje da pada u vatru) Paščad zaśede zapinju. Ni pušku napunit ne znaju, a hoće da ubijaju. I to iza plota.
VIDOSAVA: Neće više, znaš dobro. (Zabrinuto i kao za sebe) Ako mi je glavu sačuvao… Mnogo je snijega po Bosni ove dvije zime palo. Ako je zdravo, ako je sve progazio, kakav li je sada?
TOMO: Otpadnik ko i prije. Nevjera što prevrnu vagan iz koga je kusao.
VIDOSAVA: Čitav čovjek, ako je glave na ramenima…
TOMO: Tu ga neće biti. Nikad.
VIDOSAVA: Hoće, viđećeš. Ako ga iđe ima. (Opet kao za sebe) A tamo još pucaju…
TOMO: Neka se moje i njegove oči više ne sretnu.
VIDOSAVA: (Uspravlja se) Ne, Tomo, kumim te hljebom koji smo zajedno pojeli, ne izgovaraj to! On je i tvoj sin, nije valjda samo moj.
TOMO: Moj više nije. (Još više pada u vatru) Od one noći nije ničiji. Odrod i baraba. Izmećar propalim studentima i čifutima. Neradnicima i bezljebovićima.
VIDOSAVA: Znamo ko je bio izmećar.
TOMO: (Ljut) Ko je bio, izgovori!
VIDOSAVA: Jesi li one noći pobjegao u blok. Da ti Talijani glavu čuvaju. Pa sad pričaš ka ona gadna novina o paklu i komunizmu. (Kao za sebe) Samo da mi noćas ne preśedne.
TOMO: Šuti! Da te više ne čujem. Ti mi bistriš politiku.
( Kiša i vjetar, rijetki pucnji)
(Tomo nastavlja kao da se pravda samom sebi) Nikad ja ničiji izmećar nijesam bio. (Kao u nemoćnom bijesu) Neka me svi ostave na miru. Nemam ja ništa ni s jednima ni s drugima. Ali ovo malo imanja što sam s mukom stekao ne dam. Neću da ga troskot pokrije ni ledina osvoji. Vijek sam na njemu potrošio.
VIDOSAVA: Možda će i Uroš doći, pa zajedno da ga čuvate i podižete.
TOMO: Rekao sam ti da ga ne spominješ. On ga neće više raditi, makar sve morao da podijelim kusome i repatome.
VIDOSAVA: (Odlučno) Odivama da ostaviš zemlju, je li? Za to smo se mučili!
TOMO: Neću ni njegovijem proleterima. Radi njega sam gladovao. (Kao za sebe, ali ne tiho) Od zraka do mraka na njivi skapavao. Padao od umora i nastavljao, samog sebe varao da još nije noć i kopao tvrdu pržinu ne bih li iz nje i iz sebe još koju kap iscijedio. A poslije ponoći probudili bi me bolovi od umora i ja bih opet ustao govoreći sebi da je već zora i da je to zato što sam se naspavao… I opet nanovo… (Kao da hoće da nadjača šum kiše i vjetra, nastavlja još glasnije, ali za sebe, i što duže govori neośetno spušta glas). Svu rosu, svu slanu ovoga polja ja sam popio. Veliko je imanje, zemlje za mnogo ruku, pa u kostima ośećam koliko zamaha dok se svaka livada pokosi, koliko koraka za plugom dok se svaka njiva poore, koliko pretrga motikom dok se umertin opraši i nagrne; među rebrima ośećam svaki pokret rukom dok se vinograd nakropi. Cijeloga vijeka, kad god zaspah, ja nemah drugih snova do li da me pritiskuju kola, da me davi pumpa za loze, da me śeče kosa. I danas skačem iz kreveta od straha da će kiša uhvatiti duvan na sušeku, da će grad ubiti ofrut, da će suša sagorjeti sve živo; pa se umiren spuštam u krevet kao da je to ružan san. (Kao da se trgnuo) Ali to traje samo jedan tren, dok me pośeče među pleći moja boljka – za koga i zašto radim. (Kao da hoće da nadjača šum kiše i vjetra i vrlo rijetke pucnjave). Ali ne dam! Neću puštiti ni jedna stopa da se zatravi, neće se ništa moje po grdilu poznavat dok mogu da kašljem.
VIDOSAVA: Imaš i zašto! (Kao da govori i sebi i njemu) Teško nama, mnogo je i za jaka pleća a ne naša, samotnička… (Stišano, za sebe) Neka prođe ova noć…
TOMO: (Kao da nastavlja misao) Lijepo mi se odužio. Onu noć prslo mi je pred očima, sve mi se u krv prometnulo – ne bilo mu prosto.
VIDOSAVA: Niko ne zna onu noć. Nikad više oni to nijesu spominjali. Ni tragali. Ti isto tako. Samo što si prvih dana zamalo osramotio sve nas.
TOMO: Osramotio, kažeš? (Opet pada u vatru) Ja ili on!? Ti više ne znaš što pričaš. Od velikog prebiranja po pameti, da ga opravdaš, kao da si šenula!
VIDOSAVA: Tek da jesam, lakše bi mi bilo. Nego, znaš što mi se čini. Čak i da je kriv, on se očistio. (Za sebe) Ako je živ. (Nastavlja kao gore) Dvije zime oni se potucaju od nemila do nedraga. Dvije zime ih gone kao zvijeri, ali i oni ujedaju, prosto im bilo. Dvije zime vojske svih boja i oružja lome zube na njima dok se sve živo tislo u zapećak, preko glave pokrilo jorganom i preživa. (Malo zastane) Ništa nijesu uradili s čim se ne mogu jasna čela pokazat pred svijetom.
TOMO: Zaboravila si, izgleda, što su radili kad je sve uz njih bilo. Počeše da žigošu i bestragaju kao stoku…
VIDOSAVA: Ne pregoni, Tomo. Sad mislim – dobro su željeli.
TOMO: Nijesu ni sebi, kamoli drugima. Prije one noći, ja sam ih na Pljevlja ispraćao. I njega s njima. Ośećao sam se kao da mi se mladost vratila. Pušku ispod krova izvadio i predao mu je. A oni ih poveli kao ovce na klanicu. Mislili su da je uzeti grad isto što i održati onu njihovu predratnu priredbu dok dva žandara čekaju da se završi, pa da onda u ime kralja rasture zbor.
VIDOSAVA: Nemoj tako, jesu li ih i onda u logore i zatvore šiljali, rebra prebirali i kosti im kršili. U to isto vrijeme.
TOMO: (Kao da je nije slušao, ustaje) Ko god imaše šaku zemlje više, ili se ne slagaše s njima, proglasiše ga pośednikom, kulakom i „elementom“, pa su ga śutra kopale žene sa strahom i kletvama mjesto muškoga leleka.
VIDOSAVA: Vidiš samo ono što ne valja! Otrova si se napunio.
TOMO: (Kao da nastavlja misao) Ni krili nijesu. Dragiša s puškom u ruci na zboru pitaše – neka se javi ko je s nama, evo mu puška ili neka je sam otme od neprijatelja – a ko nije s nama, evo i njemu puška – ali u trbuh.
VIDOSAVA: Ti sve po sebi cijeniš. Nije svaki čovjek jednak. Ni svaka prilika. Sve što ljudi rade, različito rade.
TOMO: (Sijeda) Viđi, viđi! Počela da prosipa mudrost kao da su je oni školovali!
VIDOSAVA: Znaš dobro da znaju što hoće. Sve mi se čini i da imaju pravo, kad vidim što se radi!
TOMO: E, sad je prevršilo. Ti si izgleda njihov advokat, pa bi ako treba i mene prinijela kao kurban.
VIDOSAVA: Nijesam, i znaš da nijesam. Ja moram s tobom ma što se desilo, makar i sramotu da dijelimo. Ali, kumim te, daj se razlogu. (Zastane, i poslije premišljanja, s molbom) Ako ga srećni vjetar u kuću donese, savladaj se, ne prenagli.
TOMO: (Kao da ga mnogi slušaju) Prag mi neće prijeći. On da dođe! Ne smije i da može.
VIDOSAVA: (Gotovo za sebe) Nijesmo mi te sreće. A srce mi kaže da ona borba što se vodi noćas oko Radovića glavice nije kao druge. Svaki pucanj kao da mene pogađa, kao da ja hoću da mu izmaknem. Nijesu se ranije nikad tukli po ovakvom vremenu. Ni ovako, čini mi se, jer ovi izgleda znaju na oganj i gvožđe, na vodu i goru da udare. Nijesu to ona đeca što su otišla prije dvije godine, brza i zanesena, snažna a nejaka, hirovita i nestalna kao vjetar.
TOMO: Uzalud mi pričaš. Ne vjerujem više ni tebi, a kamo li njima. Ko jednom ubije i opet će. (Šum kiše i vjetra i jedan usamljen pucanj kao da ga zaustave, da bi opet u nemoćnom gnjevu nastavio) Zid ću ako treba ograditi oko kuće i dvorišta, bodljikavu žicu postaviti, puškarnice otvoriti, ali ne dam na sebe – ni ovima ni onima. Bijaše vrijeme kad sam vjerovao – danas nikome. Ne vidim kraja ovome čudu. Znam samo da ću prije pucati i u njega ako treba, nego što ću bilo kome pomoći.
VIDOSAVA: (S naporom pokušava da ga uvjeri) Um bez razuma nije pamet. Probaj da razumiješ. Za tren mladost se izgubila, opjanila se sama sobom…
TOMO: Da razumijem, je li? A ko je mene razumio? Ni probao nije niko. (Zastane malo pa nastavlja svoju misao) Đe su bili ti borci za narodna prava onih sedam godina dok sam rintao po Americi, a ti ostala s njim u kolijevci s ništa na ništa. Lipsavala si ođe do prve pošiljke koju sam gladan poslao, a oni su se brinuli za izbore i agitaciju, da ugrabe malo vlasti u onome rasulu poslije evropskoga rata. (Kratka pauza – nastavlja kao gore) A kad sam došao i počeo da kupujem zemlju i širim imanje – i tada su bili protiv mene, govorili su da otimam od sirotinje; vikali na skupovima „hljeba, hljeba“, ali sirotinji nijesu time pomagali. Jesu li me razumjeli kad se zapalio ustanak? Njega mi opiše obećanjima i lijepim riječima, a meni umalo glavu ne skidoše. I to ko da mi je skine. Otrovaše ga, zmiju od njega napraviše.
VIDOSAVA: Niko ništa od njega nije napravio. Ako ne valja mi smo krivi. Ali on nije loš. Od tvoje ljubavi bijeloga dana nije vidio. Na mene nijesi ni računao. Čim si se vratio, uzeo si mi ga. Vodio ga na baštine, od đeteta pravio momka za najteže radove. Morao je omrznuti i zemlju i svaki posao. Nijesi vidio ni kad se zamomčio, ni kad ga je osvojio onaj nemir. sam je rastao, jer tvoje društvo je bilo ropstvo za njega. (Malo zastane) A oni su ga počeli zvati u društvo, voditi na skupove; vidio je da omladina još nešto hoće osim motike.
TOMO: Jes, oće. Ljeba bez motike. To oni oće, a toga nema…
VIDOSAVA: Hoće da žive bolje nego što smo mi živjeli. Otkad smo osnažili imamo svega. A kakav nam je život? Sâm si se žalio da ne znaš zašto i kome to spremamo. Ovako nit možemo sve obraditi ni potrošiti.
TOMO: (Opet u nemoćnom gnjevu) Prosuću ga ako treba, ali biće onako kako ja kažem…
VIDOSAVA: (Sijeda) I ti si se pomamio za imanjem kad niko o takvim stvarima brigu ne vodi. Oni što su im milioni propali, danas ne misle o tome već kako glave da iznesu, kako da se snađu u ovoj pokori, što da učine kad se ne zna đe je pravi put.
TOMO: Nema ga. Zato sam ja ovaj izabrao. On mi je jedini preostao.
VIDOSAVA: A pravi su, čini mi se, našli put. Nijesu čekali onaj koji im je preostao. Izabrali su jedini kojim se može s obrazom i s ljudima…
(Lavež pasa, njihovo umiljavanje uz lavež)
… Što je to?
(Otvaranje vrata, pojačan šum kiše i vjetra, ulazi Uroš u poluvojničkoj odjeći, s titovkom i petokrakom, s puškom na lijevoj ruci)
Blago meni… (Zaplašeno) A, Tomo, kuku meni.
UROŠ: Dobro veče.
VIDOSAVA: (Ustaje) Dobra ti sreća, sine…
TOMO: Napolje! Napolje! I ti s njim, ako ti se ne sviđa ovđe!
VIDOSAVA: Tomo, zar tako!? Jesi li čovjek, što li si? Svoga sina na ulicu!
UROŠ: (Stojeći) Pusti ga, majko. Možda ima pravo. A i bolje je da vam ne natovarim vojsku na vrat. Sve je na oprezu noćas. Eto, vidio sam vas. (Kratka pauza kao da prigovara) I njega!
VIDOSAVA: (Prijekorno Tomu) I ti bi ga puštio da pođe. Da im upadne pravo u mrežu. Još po ovakvoj noći. Psa ne bi čovjek noćas išćerao. A ne sina!
TOMO: Ne sina! Otpadnika. Ubicu iza plota.
UROŠ: Hajde, stari, nemoj te riječi da potržeš! Ne dovodi me opet u istu grešku. (Kao za sebe) Ako je bilo greške!
TOMO: (Ustaje) Sad si ga čula! Sad ne možeš da ga pravdaš. (Ijetko) Napolje!
VIDOSAVA: (Neopozivo) Preko mene mrtve.
(Kratak usamljen rafal kao jauk)
UROŠ: A, ne! Sad ne idem. Śedi tamo prema meni! I upamti! Ako treba – pucaću i u tebe.
TOMO: (Sijeda) Hoćeš! Znam da ćeš pucati. Nije to ništa novo, ali me nećeš uplašiti.
UROŠ: (Stojeći) Da raščistimo to sve. Jednom za svagda. Kaži sve što imaš, jer ću i ja tebi štošta.
TOMO: A, tako, znači? Nijesi li se odlučio da dovršiš ono što ste one noći započeli? Danas nijesi više neiskusan. Izvještili su te po cijeloj Bosni i Hercegovini, po Crnoj Gori i Primorju. U Ostrogu si vjerovatno s odlikom položio – pošto su vam se predali.
UROŠ: Nije tačno. Uvijek smo se tukli s jačima od sebe; gonili su nas mjesecima, ubijali kao divljač, da bismo često i mi njih, stoput jače, obuvene i najedene, sve u gvožđu i oklopu, potkupili i tukli iako nas nije bilo ni za oko. (Smireno, s povjerenjem) A ja sam kad se napadalo na Ostrog, bio u četi koja je tenkove dočekala, zaustavili smo ih izviše Stubice, iako su mislili da ih niko ne može zaustaviti. (Zastao je, pa kao da se priśetio) Ali što ja to pričam. Kao da se tebi pravdam; tebi koji si pokušao da nam miniraš ustanak; sumnjao si u svaku našu akciju; najprije smo mislili da je to samo opreznost, strah da nećemo do kraja uspješno tući neprijatelja. A iz tebe je govorio kolebljivac, gramzivi pośednik i vječito gladni seljak.
TOMO: Ja pośednik!? Slušaj, otpadniče, ti se izgleda stidiš što smo seljaci. Što nam je zemlja sve što imamo.
VIDOSAVA: Śedeći pričaj, Tomo. I ti se smiri.
TOMO: (Nastavlja kao da nije bilo upadice) Tvrda, spečena, ispucala kao moji dlanovi, vječito žedna i posna, kamenje po njoj jedino raste bez znoja i sijanja. Ali ta ista zemlja, kad hoće, zaspe nas najslađom pšenicom koju brazda može donijeti, najslađijem voćem i mesom za koje znam…
UROŠ: I to ti je razlog što si se priključio neprijatelju, je li?
TOMO: Nikome se ja nijesam priključio. Odvojio sam se i sad sam sâm i svoj na svome.
UROŠ: Da, kao u mišolovci. A ko to danas može biti sâm i svoj. (Gotovo vojnički) Uostalom, može se biti samo s nama ili protiv nas. A ti nikada nijesi bio s nama.
TOMO: Bijah, do one noći.
UROŠ: One noći si nam onemogućio akciju. Most bi bio srušen i poubijana straža na njemu.
TOMO: Da, i śutradan izgorjelo pet sela; pobjeno sto ljudi, silovane žene i đevojke. Je li to ta vaša akcija?
UROŠ: Jeste, i to je! Ali ono što bi ostalo klalo bi se s njima do posljednjega. Tako svuda, tako svi. Onda bi neprijatelj dobro razmislio kako će se svetiti. Kao što sada razmišlja. A ti cmizdriš o zemlji. Jedi je sada!
TOMO: I to bijaše razlog što me dočekaste iza plota, je li?
UROŠ: Šteta što nijesmo.
TOMO: Znači priznaješ.
UROŠ: Ne, ništa ne priznajem.
TOMO: Kako ne priznaješ! Ja sam još bio u riječi, govorio ovo isto što i maloprije, a vas trojica iz organizacije izašli ste iz kuće i nijeste se vratili dok se zbor rsturio. I kad sam bio blizu kuće, dva puta, iza plota, pucali ste na mene.
UROŠ: (Kao da ga nije slušao) Nikad me sasvim nijesu prihvatili. Uvijek su me računali za nejakog sina samoživog gazde. Kao njegovog pomagača u borbi sa zemljom i ljudima, sa sušama i poplavama, sa kamenjem i troskotom – da bi se što više osvojilo, da bi se što više prigrabilo.
TOMO: Smetalo im je, je li? Golaćima i lijenštinama. Leže u ladovini i čekaju murvu da sama otpadne i sleti im pravo u usta.
UROŠ: Da, čekaju! (Naljućen) Ne, već traže metke da im slete u želudac od Pljevalja do Kupresa, od Vilića Guvna do Neretve! Kako te nije sramota da tako nešto pričaš.
TOMO: (Oštro) Ti meni da kažeš da treba da se stidim. Meni kome se niko nije usudio u oči da pogleda. O, zemlljo, propala se! Bolje da sam kamen rodio nego tebe.
VIDOSAVA: (Neuvjereno, da bi umirila Toma) Lakše, sine! Zar se tako razgovara s roditeljem!
TOMO: (Ijetko prihvata) Što da ne, kad je mogao da puca na mene!
UROŠ: Što da ne kažem! Nijesam više mali niti njegov rob da me ušutkuje i vodi za uzicu. A što je najvažnije – ne kajem se za ono što sam do sada učinio, osim za godine koje mi je on oduzeo. I da znate oboje! Ništa i nikad neću od ove kuće, niti od njegove zemlje. Ni ući ovđe više neću.
VIDOSAVA: Ne, sine, ne izgovaraj…
TOMO: (Još više naljućen) A misliš li da bih ti dao i da hoćeš! Ne, da će se po prokletstvu pokazivati, ti nećeš ovđe gnijezdo savijati.
(Čuje se lavež pasa)
VIDOSAVA: (Zabrinuto) Ko je to… Ovo nije bez neke…
(Vidosava izlazi, šum kiše i lavež pasa što popušta kad je zatvorila vrata)
TOMO: Što li je to bilo?
UROŠ: (Ne osvrćući se na Tomovu zabrinutost i Vidosavin izlazak, ipak malo uznemiren nastavlja) Onda je u redu. To smo raščistili i sad smo kvit. Ali nijesmo raščistili ove moje dvije godine. Jer, izlazi da je samo tebi bilo teško, da si samo ti uvrijeđen, da si se samo ti patio. Kao da je samo tvoj život poremećen.
TOMO: I jeste tako. Jer, da nijeste vi otrovani bunom, da vi nijeste donijeli zlo, ne bih doživio da mi sin uloži u život, da srlja i na ubistvo.
UROŠ: Opet izgleda kao da je čitav ovaj rat samo protiv tebe. I tvolje zemlje – propala se. (Tiše i prijekorno) Gori zemlja i voda; svijet se zapalio, ni nad oblacima mira; gvožđe i dim nebo premrežili, pa se i s njega sručuju oborine smrti kao kiše, – a ti pričaš svoju priču.
TOMO: Ali, ovđe ubija brat brata, sin oca. Toga nikad nije bilo, toga niđe nema.
UROŠ: Ovo je revolucija, stari, kako nećeš to da shvatiš!
TOMO: Ovo je strašni sud, smak svijeta a ne revolucija. Sve je poplivalo u krvi, krv se valja potocima, zagušila sve proplanke i prisoja; podavi narod, otrova zemlju – a ti – revolucija.
UROŠ: Da, revolucija. Očistiće zemlju kao što śever osuši vlagu i glib. Odnijeti bolest i smrt.
(Vidosava ulazi, šumovi kao prije, zatvara vrata, povjerljivo i prestravljeno)
VIDOSAVA: Kao da progaziše pored kapije. Oni su sigurno. Bježi sine!
UROŠ: Svratili bi da su.
VIDOSAVA: I psi se uznemirili. To uvijek kad vide oružje. Naši ne nose cokule.
TOMO: Valjda nijesu. (Nastavlja kao gore, malo uznemiren) Nas će očistiti ova pokora. Mi ćemo se iskopati do posljednjega. To je taj vjetar koji će očistiti zemlju. (Zamišljeno) Ali za koga? (Kao da presuđuje) Očistiti, ognjem izgorjeti sve, – to je vaš komunizam.
UROŠ: I očistiti i izgorjeti, ali ni smrt nije svemoćna. Oni što ostanu živjeće u izobilju i jednakosti, u svijetu pravde.
TOMO: Koje pravde? Opet vaše pravde. I za vas. A što ćemo mi imati od toga. (Kao da traži saglasnost) Śećaš li se, ženo, što ti reče Dragoje na ono tvoje da je svak u pravu ko je protiv okupatora?
VIDOSAVA: I jeste! (Zatim odgovara Tomu, kao za sebe) Da ja ne znam ništa, jer da znam bila bih i protiv Uroša. Zato što komunizam znači da nam uzmu zemlju, da bude svačija…
UROŠ: To su njihove parole, ti to znaš, majko! Uostalom, zašto da je ne date u kolhoz ako će se država brinuti o vama, davati sve što vam treba.
TOMO: Država, je li? (Pokušava da se nasmije) A kad je to država davala seljaku što mu treba!? (Brižno) Oduzimala mu je i oduzimaće, pa i ta vaša, ako iko od vas pretekne; ako budete imali naroda za tu vašu državu.
UROŠ: Imaćemo. Već držimo pola teritorije.
TOMO: Pola, čega? (Malo je zastao) Planina i prokletija, bespuća i pustara, – to vi držite. Đe ni tica ne može!
VIDOSAVA: Prestanite više. Progovorite nešto familijarno. (Zabrinuto) Sine, jesu li te tukle kiše i vremena? Je li te zdravlje služilo?
UROŠ: (Kao da se zaboravio) Jesu, majko, ne mogu više. (Trgne se) Jeste, služilo me! (Kao gore) Može i ti to znaš. I tenkovima i avionima se može, ali preko nas mrtvih. Evo i ovđe smo došli, usred osinjaka, vidiš li! A tamo imamo i narodnu vlast.
TOMO: Vlast imate sigurno. Imate li i činovnike i policiju, seljaku na grbači, a?
UROŠ: Nemamo, seljaci se sami organizuju.
TOMO: (Podrugljivo) Lijepo, lijepo. Još samo da ti vjerujem. (Oštrije) A ona ubistva iza plota. Radite li i to kad zatreba, kad neko zasmeta, – bez suda i opijela!
UROŠ: (Ljutito) Dosta više s tim plotom! Rekao sam ti da mi je savjest čista. Uostalom, sve je to u datom političkom trenutku bilo nužno.
TOMO: (Ironično) Dobro, komesare, hvala ti za nauk. Jesu li te za takve riječi unaprijedili u brigadi?
UROŠ: (Sa prebacivanjem): Kao i ovđe i tamo su sumnjali u mene. (Prituljeno) Kao da sam se priključio brigadi a ne i postao njen dio. Tvoja sjenka i tamo me pratila. Kao da sam i ja bio kolebljivac, (gotovo uvjereno) a možda i jesam. Bio nekada. (Prijekorno) Zbog toga sam izbačen iz organizacije…
TOMO: Znači, zbog mene ni tebe neće, je li tako? Trebalo je da bolje pucaš. Onda bi bio sasvim njihov. (Sa prebacivanjem) E, kaži im da su ti ruke dosta krvave, iako me nijesi pogodio.
UROŠ: Čiste su mi ruke. Borio sam se licem u lice. Svuda s brigadom. Javljao se na svaki zadatak i kad treba i kad ne treba. Da operem sumnju, da izbrišem zid između njih i sebe, da me prime za svoga. (Kao da traži saučešće) U hodu sam spavao, glad me je morila, gorjela žeđ, ali nijesam roptao. Strah mi je ledio krv, a išao sam sa najhrabrijima, samo da vide da sam njihov, da sam dio brigade. (S olakšanjem) I, eto, shvatili su. Zato su me puštili da svratim kući.
TOMO: Da završiš što si započeo one noći…
UROŠ: (Kao da se opekao) Ne, nego da se zauvijek oprostim od ovog ognjišta, od tvoje prijekorne ruke, (blaže, prema majci) od nje, i da kažem istinu koju nijesi zaslužio, pravu istinu o onoj noći…
(Ustravljen lavež pasa)
VIDOSAVA: (Izgubljeno) Bježi… U ćošak iza ormara…
(Samo što se s puškom u ruci zaklonio, upadaju dva četnika; za svo vrijeme razgovora koji slijedi vrata ostaju otvorena, kiša i vjetar u intervalima čas jače čas slabije)
PRVI ČETNIK: (Oštro) Đe ti je sin?
VIDOSAVA: (Prestravljeno, kao da pokušava da dobije u vremenu, da ne shvati šta vojnici hoće) Dobro veče. (Nesigurno i na silu) Hoćete li po rakiju?
DRUGI ČETNIK: Čujete li što pitamo?
PRVI ČETNIK: Đe je bandit? Govorite! (Kao da odgovara Vidosavi) Više rupe ćemo mu popit po rakiju. Na prekadu.
VIDOSAVA: (Hrabreći samu sebe) Nije on bandit. On je moj sin.
TOMO: (Ne može da se sabere) Ja s njima nemam ništa, vi to znate.
PRVI ČETNIK: A sin? Što ćemo s njim?
VIDOSAVA: Bog zna đe je sad.
TOMO: (Nešto sabranije) Ja sam s njim davno raskrstio.
DRUGI ČETNIK: Svi ste vi banditi! Grkljan ćemo mu izvaditi.
VIDOSAVA: (Zaboravila se) Pođite na Radovića glavicu… (Oprezno) Nemoj tako, dijete… I ti imaš majku!
TOMO: Ostavi to, ženo!
PRVI ČETNIK: Hoćemo! Tu ćemo ga, pred vama!
DRUGI ČETNIK: Da zivirimo ipak malo po kući.
TOMO: (Odlučio se) E, to ćete pričekati.
PRVI ČETNIK: Što ćemo… reče?! Što si kazao? Prijetiš, je li?
VIDOSAVA: Ne, Tomo…
DRUGI ČETNIK: Ti ćuti!
TOMO: (Kao da potpisuje sebi presudu, oštro) Učinite mu sve što možete! On sad ubija vaše na Radovića glavici.
PRVI ČETNIK: (Zlonamjerno i zadovoljan otkrićem) Fino! Nastavi samo. Jesi li sve rekao?
TOMO: Ne, jer sve što bih mogao da kažem malo je za zlo koje činite. (Kao da podliva ulje na vatru, da bi ih naćerao da ga što prije odvedu i ne gledaju po kući) Ali, važno je, poći ćete praznih šaka. Nikad ga nećete uhvatiti.
VIDOSAVA: (Shvatila je žrtvu i podržava Toma) Bije se, ne drži se meni za rašu.
PRVI ČETNIK: A, znači sve banditi! Odlično. Nećemo poći praznih ruku!
DRUGI ČETNIK: Pred nama.
( Izlaze i gube se u šumu kiše, nesiguran lavež i skvičanje pasa)
VIDOSAVA: (Slomljeno) Odvedoše ga. (Glasnije Urošu) Otišli su, možeš izaći.
UROŠ: (Pravda se) Nijesam mogao. Zbog tebe. (Nesigurno) Možda ga neće ubiti.
VIDOSAVA: (Bez nade) Da. Možda neće. (Sigurnije) Sad idi. Da se ne vrate.
UROŠ: (Kao krivac) Hoću. (Malo zastane, zatim nastavlja kao da predaje oporuku) Kaži mu: nijesam one noći pucao na njega. Otišao sam u zaśedu, ali čekajući počeo sam da drhtim, da se tresem kao da sam go, htio sam da zaplačem, da se ugušim. (Zaboravio se) Pobjegoh i od njih i od njega, pobjegoh sa željom da se nikad ne vratim, da niđe ne stignem. (Zastajkuje) Trčao sam poljem kao prikaza, ali sam bio sve nemirniji, dahtao sam kao životinja, preskakao grmlje i gomile; plotovi su jurili za mnom, greble me drače; kao da se svuda po meni čičak nahvatao; u ušima mi je odjekivao topot koraka sa sviju strana, stoput jače toptalo je u meni, a ja sam i dalje trčao… (Čuje se njegov dah koji se polako smiruje da bi posle kratke pauze nastavio) Srušio sam se kad sam čuo pucnjeve…
VIDOSAVA: (S bolom) Pozno, bojim se, prepozno.
UROŠ: (Kao gore) Skamenio sam se. Zario nokte u zemlju, s licem u travi, dok su mi usta bila puna kamenčića, i jecao ležeći tako, da se više ne dignem. (Opet je zastao da bi malo pribranije nastavio) Pred zoru, jedva sam se pomakao i smrznut odgegao tamo, na ono mjesto, da ga vidim, da ga nađem, da mu kažem – nijesam znao šta, ali znao sam da moram poći tamo. (S jedva primijetnim olakšanjem) Nije više bilo ni njih ni njega. Niti ikakvih tragova. To me malo ohrabrilo, iako me strah grizao, iako me davilo u grlu da je on ipak pogođen. (Smirenije) Tek kasnije sam saznao o svemu. (Malo zastane) Išćerali su me iz organizacije. Poslije se sve zaboravilo i njemu i njima. Samo meni nije. (S olakšanjem) Sad znaš sve. Idem.
VIDOSAVA: (Još bolnije) Sad znam sve. Obojica idete. Dokle?
UROŠ: (Kao da hoće da dâ nade i sebi i njoj) Hoćeš li mu ovo kazati?
VIDOSAVA: (Pokušavajući da se sabere) Ne misli više o tome. Hoću. (Za sebe) Ako budem imala kome.
UROŠ: Doviđenja, majko! Oprosti.
VIDOSAVA: (S dubokim bolom, s naporom) Sreća vas pratila.
(Zavijanje vjetra, šum kiše, muzika)
KRAJ
