Slobodan Vojičić: Rosario
roman-hronika u četiri koljena
(odlomak)
NA POČETKU BJEŠE ŽIVALJ
Noć je topla, ljetnja. Zrikavci zriču. Miriše mlado sijeno. Mjesec nakrivljen kao srp. Porodica se okupila da večera, ali niko se ne hvata za kašiku. Svi čekaju da domaćin kuće, takav je red, prvi podigne kašiku. Viljušaka nije bilo, ni noževa. U stvari, bio je jedan nož, veliki, za sječenje hljeba. Jelo se iz velike okrugle šerpe drvenim kašikama. Pa koliko ko zahvati. Ćute. I gledaju ispred sebe. Čekaju domaćina. A on, umjesto da podigne kašiku, počinje da savija cigar. Što nikad nije radio za trpezom. On to radi polako. S dva prsta vadi duvan iz kese napravljerne od uštavljenih volovskih muda. Opljune papir. Onda iz džepa vadi trud i kresivo. Cigar je gotov, ali ga ne pali. Još ga ne pali. Nije vrijeme. Drži ga između prstiju i okreće. »Znači tako«, u jednom trenutku progovara domaćin, vrteći onaj cigar. »Tako«, odgovara najstariji sin. »Idete, znači«, izustio je zatim domaćin gledajući sina pravo u oči. »Idemo«, potvrdio je sin. Drugi sin je samo klimnuo glavom. »Primili ste pare«, opet će otac. »Jesmo«, spremno odgovara sin koji je skupio hrabrost da vodi ovaj dijalog s ocem. Pri tom je pogledao u mlađeg brata. »Neka vam je sa srećom«, rekao je otac. Onda je kresnuo onaj trud i zapalio cigar. Ustao je i sa cigarom u ruci izašao iz kuće. Oni koji su ostali da sjede, malo su živnuli. Laknulo im je, mislim, prošao ih je strah. Dobro je, misle, najgore je prošlo. Razgovor je mogao da bude teži, mnogo teži, i opasniji. Mogla je da izbije i svađa. Toga su se bojali. Ali ne podižu kašike. Čekaju da se domaćin vrati. Pokrenuli su razgovor, ali posve tih. I ne o tome šta se maloprije desilo. Braća su se čak nečemu i nasmijala. Domaćin je polako, pušeći, sišao do prve prezide ispod kuće. Do mjesta gdje je zamislio da uz božju pomoć započne novu kuću. Veću kuću. Kuću za veliku porodicu… Zrikavci zriču. Miriše pokošeno sijeno. Oni u kući ni dalje ne podižu kašike. Čekaju da se domaćin vrati za trpezu… Kad je ispušio cigar, i opušak zgnječio nogom, da se ne daj bože nešto ne zapali, i ispljunuo trunčicu duvana što mu se bješe zalijepila za jezik, iz pojasa je izvukao kuburu (niko za stolom, kleli su se svim i svačim, nije primijetio da ima kuburu) i… bum… bum… skresao sebi u čelo dva metka.
P R V I D I O
NOVICA
Miloš i Novica poslije dva mjeseca, otprilike, kreću na dalek put. Krenuli bi oni i ranije – toliko ih je tresla putna groznica – da nije trebalo sahraniti oca, pa izaći treći dan na groblje, pa izaći sedmi dan, onda sačekati da prođe četrdeset dana i skine crnina. Ukrcali su se u dubrovačkoj luci na brod za Južnu Ameriku. Kako se zvao brod, koliko će to putovanje da traje, kako će se snaći na putu, niko od ukućana koji su ih ispratili nije znao… Na kraju krajeva, nije bilo ni važno kako se zvao brod ni koliko će dugo da putuju. Važno je da su se ova dvojica braće ukrcala. I da plove. I da su veseli. I da su u znak žalosti pustili brade, pošto su skinuli crne košulje. Njihov san je počeo da se ostvaruje. Očeva smrt nimalo ih nije pokolebala. S parama u platnenoj torbicii, koju im je majka sašila, obješenoj oko vrata starijeg brata, krenuli su na dalek put. U obećanu zemlju. Nijesu odoljeli zovu da pobjegnu iz siromaštva. Pune su im bile uši priča o tome kako se u Americi dobro zarađuje i lijepo živi. A ovdje mora teško da se radi a slabo živi. Iako je njihov otac bio vrijedan, i od krševitih brežuljaka stvorio koliko-toliko obradive zemlje, ali je zauzvrat šume imao i na pretek, to nije zadovoljavalo njegove lijene sinove. Hoće u Ameriku. Hoće pošto poto. Nije vredjelo njegovo protivljenje. Hoće i hoće. Te otišao ovaj, te otišao onaj. Nema boga. Svađa svakog dana. Uvukao se nemir u kuću. Ali da bi se stiglo u tu Ameriku, trebalo je dosta para. Da bi stvorili te pare za put, njih dvojica se dogovore da prodaju dio imanja. Ponajbolji dio. A oca i ne pitaju. Nađu kupca. Nekog trgovca konjima. Kad je kupac stigao s parama, i sve to završio s njima, vidjevši da tu više ništa ne može, otac se ubio.
Otac je mrtav, njih dvojica plove, okean je beskrajan i opasan. A onda slijedi nešto nejasno i mutno kao okean. Samo finalne činjenice, gole, definitivne, surove. Niko od onih koji su o tome pričali – a malo se o tome pričalo, bilo je prošlo mnogo godina od tada, rana već zarasla – ne zna šta se tačno dogodilo na tom brodu kojim su putovali. Ni kako je stradao Novica, mlađi brat.
O tome šta se dogodilo na tom brodu, prepričavale su se najmanje tri verzije. Prema prvoj, Novica, mlad i snažan, a neiskusan u saobraćaju s ljudima, ali pošten, pravičan i vrele krvi, stavio se, kažu, u odbranu jedne božje zapovijesti. Koje, vidjećete!… Na brodu organizovan ples. Putovanje dugo traje, danima, zamorno je, ljudi moraju nečim da ga prekrate. (Zabave su bile česte, kako je to izgledalo vidjelo se na »Titaniku«, o čijoj se žalosnoj sudbini još priča). Mnogo parova pleše. Novica to prvi put gleda. On je samo stajao i gledao, jer nije znao nijednu igru, sem crnogorskog kola. Odabrao je da gleda samo u jedan par, bili su mu zanimljiviji od ostalih: postariji debeljuškasti muškarac i vitka mlada žena. Jedan vrlo neskladan par, krupan muškarac i vrlo vitka žena. Vrte se snažno, kao čigre. Zapravo, žena vrti muškarca jer on pojma nema. Ali je drčan, zagrizao mamac. Gleda to mlađani Novica, zavideći debeljku. Žaleći što on ne umije da igra. U jednom trenutku muškarac se presavio i kao džak pun slame srozao na pod. Ostali parovi nastavljaju da igraju. Šta se desilo? Ona slatka ženica koljenom ga je snažno šutnula među noge. Vidio to Novica. Zašto ga je udarila, pita se Novica. Da li ju je uhvatio rukom gdje nije trebalo? Ili joj je rekao nešto što nije smio? Ili je nešto treće u pitanju?… Muškarac se uhvatio šakama za bolno mjesto i zgrčio na podu, a slatka ženica se istog trena probila kroz tu gomilu parova i nestala s poprišta. Hoće li mu neko pomoći? Hoće, naravno! Istog trena, ili gotovo istog, kad se muškarac srozao na pod, dva mladića su mu priskočila. Bila su brža od Novice. Koji nastavlja sve to da gleda. Muzika svira, ostali parovi se ne osvrću na posrnulog. Onda Novica vidi kako jedan od tih mladića smješta povrijeđenog na prvu slobodnu stolicu, da se oporavi od udarca na osjetljivo mjesto, a drugi mu zavlači ruku u sako i lagano izvlači novčanik. Pravični Novica pritrčava i mladiću zaprijeti kažiprstom: Ne radi to!. Ne, ne podvikuje, naravno, jer kako da mu podvikne kad ne zna nijednu riječ nijednog stranog jezika, već mu je samo zaprijetio prstom, ali tako strogo da je to izgledalo strašnije nego da mu je rekao »Ne kradi!«. Lopov i njegov kompanjon dižu ruke s povrijeđenog muškarca i hitro nestaju. Kao i ona slatka ženica nešto ranije. Muzika svira kao da se ništa nije dogodilo. Parovi plešu. Debeljuškasti, došavši sebi, otkriva da mu nema novčanika. Zavapi iz sve snage da je pokraden. Muzika tek tada staje. Stiže i brodska straža. Novica bi da opiše lopova, ali ne umije… Kad se zabava završila, kasno u noć, Novica je krenuo prema svojoj kabini, ali nije stigao do nje. Završio je u okeanu. Niko nije znao da kaže da li je došlo do tuče u nekom mračnom prolazu ili je Novica na silu izvučen na palubu i gurnut preko ograde.
Prema drugoj verziji nije bio ples već partija pokera. (Gdje je, moliću lijepo, pitali su neki, taj mladić, seljak, koji je rastao u pustoj Crnoj Gori, mogao da nauči tu igru? Mogao je, mogao, baš na brodu, kažu drugi. Putovanje je trajalo danima, a za tu igru nije mu potrebno znanje stranih jezika. Neki kratak kurs nekog stranog jezika? Poker za početnike?… Dakle, pripravnik u igri? Ili je samo kibicovao iza nečijih leđa?). Ako je Novica igrao – ređaju se pitanja – da li je možda varao na kartama a to neko vidio, pa šapnuo nekom od oštećenih, pa je došlo do tuče, u kojoj Novica, iako jak, nije mogao protiv trojice. Prebijen je i bačen preko ograde broda. Ili je možda Novica u fer igri osvojio neku poveću svotu, a ovakvo jedno putovanje, pored poštenog svijeta u pohodu na bolji život, preduzelo je i dosta lopova i razbojnika, pa ga je neko od takvih pratio i opljačkao, ali mu to nije bilo dovoljno već ga je ubio i bacio u vodu? Ili živog gurnuo s palube?
A prema trećoj verziji, najbližoj ukućanima u Crnoj Gori, nije bilo nikakvog pokera, niti je igrao niti kibicovao. Niti je bio u toj »skrivenoj« prostoriji te noći. Stvar je mnogo jednostavnija i razumljivija svima. Neko je vidio da ima dosta para? Vadio, siromah, negdje onu platnenu kesicu da nešto plati. Morao je na tolikom putu nešto i da da potroši. (Kesica je visila čas oko bratovljevog, a čas oko njegovog vrata).
Neki na ovom mjestu dodaju da je Novicu ubio neki crnac koji je na brodu nešto radio. Vidio da ima dosta para, zapamtio kako izgleda i kad je pala noć negdje ga sreo i »sredio«. Nije čak ni vidio svoga ubicu. (Pojava crnca bila je šok za njega. Vidio je nešto što dotle nije vidio. Niko ga na to nije pripremio. Govorili su mu da će tamo, kad stigne u tu Ameriku, vidjeti razna čuda. Vidjeće kuće do neba. Vidjeće, jedan je bio slikovit, »kako šporet vuče šifonjere«. Vidjeće kukuruz čiji su klasovi duplo veći od onih u Crnoj Gori. Vidjeće životinje kakve nije vidio ni u snu. Vidjeće još trista čuda. Samo mu niko nije rekao da će da vidi ljude koji kao da su premazani crnim sa kotla. I kojima je sve crno, samo su im zubi bijeli. Kad se nasmiju, ali se rijetko smiju). To mu niko nije rekao.
A šta je za to vrijeme radio Miloš, njegov stariji brat? Zar nije trebalo da budu zajedno? Uvijek i na svakom mjestu? Zar nije trebalo da ga zaštiti? Da ga odbrani ili da i sam strada?… Ni u jednoj od pominjanih varijanti Miloš nije bio pored njega. Ako nije bio pored njega, gdje je bio? Šta je radio u to vrijeme?… Svi koji su raspredali ovo tragično klupko, u dilemi sam: ili je Miloš mrtav-pijan spavao, ili je bio s nekom ženskom. Ne znaju šta bi treće moglo da bude.
MILOŠ
Miloš nastavlja da plovi. Šta je drugo mogao?! Da preklinje i moli da zaustave brod? Da traži da siđe nasred pustog okeana, jer hoće da se vrati kući? Ali kako da se vrati bez brata? Šta bi rekao majci i mlađem bratu Nikoli? I još mlađem, gotovo dječaku, Peru? Šta bi rekao sestrama?… Nema, znači, povratka. Nema Novice, nema ni njegovog mrtvog tijela, nema sahrane, niko ništa nije vidio, pojela maca, niko nije kriv. Zato naprijed! Samo naprijed u novi svijet! Ploviti se mora!
Šta Miloš radi na brodu? Jadikuje! Proklinje dan kad su krenuli. Bog ih je, izgleda, obojicu, i Novicu i njega, kaznio za očevu smrt? On je kriv za obje smrti. On, on. Samo on. On je stariji. Njegova je bila ideja da se proda dio imanja i da se ide u Ameriku. Nije bilo boga da ga u tome spriječi. Nije bio pored brata kad je trebalo. Spavao je, pijan ko ćuskija.
Miloš nijednog trenutka nije posumnjao u to da je Novica ubijen, nije on bio dijete pa da se suviše nagne i padne sa palube broda. Neko ga je, znači, gurnuo? Ali ko? I zašto? To dalje znači da je ubica na brodu. Nije imao gdje da pobjegne. Putuju zajedno. Možda se i pozdravljaju u prolazu. Možda na ručku sjede jedan pored drugog… To mu grize dušu. Pa pali cigar na cigar a pepeo otresa u okean. I razgovara s njim po cio dan. Usami se na najdaljoj klupi na palubi, i samo što sjedne, eto ti Novice. Sjedne pored njega. Ćuti. Dugo ćuti pa onda progovori: Šta si tražio, pita ga, noću na palubi? Ako ti je bilo do šetnje, što nijesi pozvao mene. Pa bismo zajedno šetali svu noć. Šta sad da javim majci? Zar nijesmo obećali da ćemo stalno biti zajedno i da ćemo se javiti čim stignemo? Šta sad da radim? Šta da joj javim? Novica se podigne i kao sjenka nestade.
Noću je teže. Mnogo teže. Ne može da zaspe. Ide tako po kabini, broji korake, tri-četiri naprijed, pa tri-četiri nazad. Stisnuo bi sebe za gušu, kad bi to pomoglo. Mili brate, šapuće, kako sam mogao da te ostavim. Što meni ne puče pogibija. Što mene ne baciše ajkulama. Šta sam to popio da se toliko obeznanim. Da ne znam ništa za sebe. Ni oko sebe. Koja je to sila naredila. I kako se ne nađe neka druga sila da me prene iz sna. Da vrisnem kad su tebe davili. Da jurnem da te branim… Ponekad noću čuje vrisak i kako ga Novica doziva: Brate, pomozi! Skoči, izleti iz kabine, ali ne zna na koju stranu da trči. Pa se ukoči. Pa se vrati. Čeka da ponovo čuje taj poziv. Ali poziva nema. Samo grobna tišina.
Danju s palube, na kojoj provodi najviše vremena, gleda u mrtvu vodu. Koja se, normalno, ne pomjera. Kao da se sve nada da bi odjednom mogao da izroni Novica. Koji nije znao da pliva. Kao što ni on ne zna. A možda bi ipak mogao. Uz božju pomoć. I pomoć svih svetaca. I njegove molitve. Izroni tako i počne da se smije. Žestoko se smije i ruga Miloševoj kuknjavi: Al’ sam te dobro uplašio! Priznaj!…
Brod ravnodušno plovi. Niko ne zna šta se dogodilo. Samo su ujutru štriklirali da je jedan manje na doručku. I jedno prazno mjesto u kabini. Miloš je prijavio nestanak brata, ali svi sliježu ramenima. Ne znaju šta je moglo da se desi. Niko ništa nije vidio. Možda se okliznuo, kažu. Paluba se noću pere, kažu. Bio klizav pod a on se mnogo nagnuo preko ograde, kažu. Možda je bio prepio, kažu, pa je povraćao, pa je izgubio svijest… Zato nikakve istrage nije bilo. Nije bilo potrebe za njom. Niko ništa sumnjivo nije prijavio. A ni on, Miloš, nikakav prilog u tom pravcu nije ponudio. Niko, koliko zna, nije prijetio njegovom bratu. Ni sa kim se nije posvađao… Ipak, on se, koliko može, sklanja od ljudi. Od svih na brodu. Svako od njih mogao je da bude ubica. Za stolom ni sa kim ne priča. Čim mu neko priđe, on se pomjeri. Ili promijeni mjesto. Svi su mu sumnjivi. Svakome se zagleda u oči, nadajući se da bi se ubica mogao nečim odati. Ne brije korotnu bradu. Ćuti, puši, otresa pepeo u okean, uzdiše, guta velike zalogaje tuge.
A šta se za to vrijeme događalo na drugoj strani? U Crnoj Gori? Mora da je bilo ovako; nije moglo da bude mnogo drukčije… Dakle, ovako. Prošlo je nekoliko mjeseci od njihovog odlaska, a nikakva vijest ne stiže u selo. Valjda su živi i zdravi, misli njihova majka. Pa se prekrsti. Valjda je sve u redu, misli i brat Nikola. Kad se sjeti od obaveza. On je sad najstarija muška glava u kući. Tri sestre su otišle svojim putem, imaju svoje brige, ne stižu da se sjete braće koja su otišla u tuđinu. Najmlađi, Pero, nema šta da misli, još je premlad za to… Javiće se čim se tamo snađu, ima vremena, smiruju majku svi kojima ona povjeri svoju brigu. Šta bi drugo mogli da joj kažu? Valjda to ne može brže, dodaju da je ohrabre. Dug je to put, daleko je ta Amerika, tamo sve nepoznato, dodaju redovno… Kad ostane sama, majka hrabri samu sebe: valjda imaju mnogo posla, ne stižu. Ili: nijesu se još snašli, sve im je novo, strano, moraju da se naviknu. Iznalazi sve nove i nove razloge da prolongira vrijeme potrebno za njihovo snalaženjenje. Nije, misli, lako u tuđem svijetu, bez ikoga svoga. Ponekom to i kaže, a taj samo klimne glavom. I nastavi da ćuti. Ne zna šta da joj kaže. Sve je manje ohrabrujućih riječi. A ona to nadoknađuje novim izvorom nade: a možda i ta pisma dugo putuju? Ni ona ne mogu brže? Daleko je ta Amerika? A u putu pisma mogu i da zalutaju? Mogu i da se izgube? Može neki poštar i da ih otvori, nadajući se da unutra ima para? Pljune, pa baci? Sve je moguće?… A onda je kao udarac krave u glavu smoždi vijest kako je neko u selu do njihovog baš juče dobio pismo. I to nije prvo već drugo ili čak treće. Na tu vijest zebnja joj se savije kao zmija oko srca. A tu zebnju ne smije da izusti, jer bi to bilo ravno baksuziranju. Steže srce. Stiska zube. Od muke bi se ujela za sisu. Ćuti i zebe. Poneko, ko osjeti šta je muči, počne da je tješi, ali ona se sve slabije hvata za tu pjenu. Neke i ne sluša. Jedva čeka da je ostave samu.
Miloš ne piše, naravno. Kako da napiše da Novice više nema. Da se njegovo putovanje završilo u okeanu, a on ne zna kako se to dogodilo. Kako da to objasni majci!? Kako da prizna da u tom trenutku nije bio pored njega. I da ne zna šta se tačno dogodilo. A gdje je bio? Šta je radio? Spavao!… A da laže? Da kaže da su bili napadnuti, da je njih bilo trojica, četvorica, ali da se on nekako odbranio? Jedva se odbranio? A kako se odbranio, morao bi i to da objasni? A što brata ne odbrani? Kad si mogao sebe? Što mlađem ne dade prednost? … Sramota! A da kaže da je imao neki posao važniji od toga da pazi na svog mlađeg brata. A onda bi trebalo da kaže i koji je to posao bio. I da joj potanko opiše kako je to nestao njen sin… Zato ne piše. I nema namjeru da to uradi. Još dugo. Koliko dugo? Ne zna. Dok nešto ne smisli. Za jednu takvu vijest uvijek ima vremena. Nikad nije prekasno. Neka što duže žive u nadi da je sve u redu, dragocjen je svaki trenutak nade (nada umire posljednja, sto puta je čuo, za tugu će biti obilje vremena). Zato nema namjeru da im piše, nema još, rano je, pisaće kad za to dođe vrijeme, nek samo ide vrijeme, mora da je mislio Miloš.
NIKOLA
I šta je bilo poslije?
Šta se za to vrijeme događa u Crnoj Gori? Koliko je vremena prošlo otkad su Miloš i Novica, dva starija brata, otišla na dalek put? Pola godine? Više? Godina dana? Teško je s vremenom izaći nakraj… Niko u kući to ne zna. A ko ima u kući? Majka, tri sestre i dva brata.
Samo bi, nekako tiho, gledajući u zemlju kao da je o nečemu ružnom pitanje, , onome ko se iz čiste radoznalosti o tome raspituje, rekli: »Pitaj boga!«… Istina, ponekad se u kući upuste u nagađanje.
Nadovezivao se dan na dan, svaki mučniji od onog prethodnog, pa mjesec na mjesec, svaki tegobniji od onog prethodnog, a od njih dvojice nikakvog glasa. Da poludiš! Kako niko od ukućana, a ni u čitavom selu nije znao koliko je daleko ta Amerika (niko nije govorio Južna Amerika već samo Amerika), u koju su se Miloš i Novica zaputili, ni koliko bi trebalo pismu da stigne do Crne Gore, to čekanje bi nekako možda i moglo i da »legne« da nijesu odavno stizala pisma nekima u susjednom selu od onih koji su otišli kad i Miloš i Novica. Kako to da se oni ne jave, a ovi se javljaju? Zar nijesu otišli u isto vrijeme? I u istu zemlju?… Više nije bilo nikakve sumnje: nešto tu nije u redu, ne, ne, nema govora, nešto tu debelo nije u redu.
Da nešto tu ništa ne valja, odavno osjeća majka. Sve majke imaju tu sposobnost, to posebno čulo – koje drugi nemaju – da osjete kad nešto s plodom njihove utrobe nije u redu. Ono što niko ne osjeća, majka osjeća. Ono što niko ne zna, majka zna. Nijesu se javili jer nijesu živi! Utroba njena joj to kaže! Nijesu se javili jer nijesu živi… Ta misao joj ne da mira. Ta misao na to leti, ko muva na ranu. Ona bi da otjera tu misao, odbacuje je svom snagom koja joj je preostala, ali nema dovoljno te snage da je potpuno otjera: vidi ih obojicu kako leže jedan pored drugog, na nekom širokom golom astalu, i oni su goli, i izvrnuti na leđa, nijesu ni pokriveni, sklopljenih očnih kapaka, ruku prekrštenih na grudima. Nema nikakvu predstavu o tome kako su i gdje stradali, jer nema nikakvu predstavu o velikoj vodi, ni o opasnostima na brodu, a ni o bolestima i nesrećama koje su mogle da ih zadese. Ne. Ima samo tu završnu sliku: leže goli i mrtvi na nekom širokom astalu. Prekrsti se tri puta, pa se pomjeri s mjesta, kako nalaže vjerovanje u Crnoj Gori. Ili ode da pomuze krave, iako još nije vrijeme za to, uđe u štalu, a ispred sebe vidi široki goli astal na kojem leže obojica. Ne daj, Sveta Majko Bogorodice, izusti, prekrsti se još tri puta, pa se uhvati kravi za vime. Nije namuzla ni pola kabla, slika se opet vrati, još jača. Ma koliko nagoni sebe da misli da nije to tako, da nijesu mrtvi, već su samo zaboravili da se jave, jer imaju sprešnije poslove, i da će se javiti čim mognu, to za tren potisne misao da ništa nije u redu i da se nikad neće javiti. Jer leže izvrnuti na leđa na nekom tuđem astalu. Ovo s mukom taji u sebi, nikom se ne povjerava, ni Nikoli. Ali je vidljivo svakom ko umije da gleda.
I Nikola se ućutao. Vidi on da se majka ućutala, pa i on. Ne pita ništa, da joj ne staje na muku. A najmlađi, Pero, još je premlad da bi razmišljao o tome šta se to događa s njegovom braćom… A Nikola koliko je mogao da ima godina? Ne manje od dvadeset! I ne više od dvadeset i pet? Možda bi bolje bilo ostaviti računicu na miru i reći: Imao je dovoljno za ono što će da uradi!
A šta će to da uradi Nikola? Samo trenutak! Slično majci, ni on se nikom ne povjerava. Sve drži pod ključem u glavi. Ne jednim ključem, više brava je u pitanju. Dani se ređaju, mjeseci se ređaju, ništa se novo ne događa, sluša šta pričaju po selu, a onda jednoga dana, a možda je tad bila jedna od tih noći u kojima nije mogao da zaspe, a vidi da ne spava ni majka, saopštava on majci da je donio odluku da ide u Ameriku da traži braću. Mora! Nema ko drugi!… Da ih, ako se nijesu snašli, pa zbog toga ne mogu da se jave, vrati kući. (A ako nijesu živi, ne, ne, tu misao ne dokrajčuje ni pred sobom a kamoli pred majkom. Ali se bori protivu nje; svim silama se bori protivu te jedne misli)… Majka uspaničeno ustaje: Ne, ne, ne! Provali iz nje kao vulkan! Pred njom se stvori ona slika sa astalom na kojoj mrtvi leže Miloš i Novica. Još i on? Ne, ne, ne!… Nije spremna da ostane i bez njega. Tu misao krije duboko u sebi. Ne smije ni da je izusti pred njim. Samo kao luda ponavlja: Ne, ne, ne…
Ali Nikola ne sluša majku. Kao u onoj pjesmi o Predragu i Nenadu, »on čini što je njemu drago«… Nikola se, dakle, sprema na put. Kako je skupio novac? Da li je uzeo neki zajam ili je i on prodao dio imanja? Ide li sam ili ima društvo? Kako će se snaći? Ima samo maglovit pojam o tome gdje ide i kako misli da nađe braću, što je pokupio od onih kojima su redovno stizala pisma. Ali ne brine on o tome. Mladost! Neki bi rekli: Ludost!… Misli: kad su se snašli neki koji nemaju ni dana škole, što ne bi i on koji bar ima osnovnu. On brine samo o tome kako će majka kad ostane sama.
Mora da je na njegovu odluku da krene da traži braću u dalekom nepoznatom svijetu, uticalo to što više nije mogao da gleda majčino od straha usahlo lice u kojem kao da nije bilo kapi krvi. Samo tragovi osušenih suza. Ona je, pričao je Nikola mnogo kasnije, pokušavala da pred njim prikrije brigu, i osuši suze, ali to joj nije uvijek uspijevalo. Mislila je da on to ne vidi, a vidio je. Ona pred njim nije izgovarala svoju crnu slutnju – da se njima nešto strašno dogodilo – a ni on nije smio da se oda da i njega razdire ista slutnja – već bi je, kad god bi ugrabio trenutak za to, tješio nalazeći hiljadu razloga za to što se nijesu javili. Govorio je: Možda se njih dvojica nijesu zaustavila tu gdje su bili planirali, pa su nastavili ko zna gdje, pitaj boga gdje, velika je Amerika, a ovi koji su se javili kućama, izgubili su vezu s njima? Govorio je: Možda još nijesu našli posao koji im odgovara, navala je velika, pa, naravno, nemaju volje, a ni para, da se jave? Govorio je: Možda pisma neko ovdje otvara, misleći da su unutra dolari, a kad vidi da nema – pljune, pa baci… Pokušavao je da joj ulije neku slabašnu nadu. Da je malo povrati u život. Ali kad je vidio da ne uspijeva u tome, jer ni sam nije vjerovao u ono što joj je uporno govorio, riješio je kako je riješio. Mora da ide. Mora. Da ih nađe. Žive ili mrtve. A njoj je na polasku rekao: Ne brini za mene, čuvaću se, a otud ću ti javiti radosnu vijest!
Kako se snalazio u putu? Najviše se rukovodio podacima iz pisama onih koji su se otuda javljali svojim kućama, njihovim savjetima i opisima kako su i koliko putovali, šta su na brodu radili a šta jeli i pili, pa kako su se sporazumijevali sa stranim ljudima, pa kako se zovu luke u koje su brodovi pristajali i gradovi u kojima su se iskrcali i nastanili, i kako su se tu snašli, pa kako su i koliko posao tražili i koji su posao našli… Od onog što je čuo trudio se da zapamti ono najvažnije. A računao je i da će na brodu biti još ljudi iz ovih krajeva koji će mu pomoći u svemu tome.
Kako je našao Miloša? Imao je, rekli bi ljudi, više sreće no pameti. U luci, čim je počeo da se raspituje kuda da krene prema gradu, potrefio je na zemljaka koji je tu nešto radio. (A možda je i zemljak, po onome kako je Nikola izgledao, i kako se unezvereno okretao oko sebe, rekao sebi: ovo mora da je neko iz naših krajeva!)… A kad je konačno našao Miloša, samog, kao da ga je grom pogodio. A gdje je Novica, bilo je prvo što je izustio. Nijesu se bili ni izljubili. Miloš ga je gledao očima zamućenim od suza, kao da ne razumije šta ga brat pita. Prstima je grebao bradu. Gdje je Novica, Nikola je ponovio pitanje glasnije. Onda je Miloš počeo da muca. Nikola ga je prodrmao. Kad se malo sredio, Miloš je ispričao svoju verziju o bratovljevom stradanju na brodu. U kojoj je, naravno, izostavio najbitnije: da je on taj tragični događaj prespavao… Ali kako da tu vijest sad saopšti majci, muči se Nikola. A obećao je da će se odmah javiti. I saopštiti joj radosnu vijest. »Poslaću ti radosnu vijest, viđećeš«, rekao je kad su se pozdravili ispred kuće. Nema on snage da joj saopšti tu vijest. Kao što je nije imao ni Miloš. Sad mu je jasno zašto nije bilo pisama. A da prećuti? Da uradi isto što i Miloš? Ili da javi da je sve u redu? Da su svi živi i zdravi? Ne, ne, ni to ne može! Šta onda da radi?
To je pitanje s kojim se Nikola rve nekoliko dana. (Miloš bježi od svakog razgovora na tu temu. Ti si obećao da ćeš se javiti, da sam mislio da se javim ja bih to davno uradio, kaže Miloš). Papir za pisanje stoji na stolu. Pored njega je i zašiljen lapis s gumicom za brisanje. Uzme ga u ruku, provuče između dva prsta, vrh olovke dodiruje papir, ali ne povlači nijednu crtu. Ni tanku ni debelu. Ni kosu ni uspravnu. Spušta olovku, cijepa papir. Odlaže sve za sjutra. Pa izađe da prošeta… Sjutra isto. Brat se sklanja da ne gleda, neće da ima ništa s tim… Prekosjutra ponovo sjedne za astal, pred njim je nov papir i ista zašiljena drvena olovka. Nema više odlaganja. Ono što se mora, mora se. Obećanje mora da ispuni. Piše. Ali ne napiše sve kako je bilo. Kako je čuo od Miloša da je bilo… Ne. Već na svoju ruku. Izmišlja neku drugu priču. Neku svoju priču. Koja će manje da boli. Neko vrijeme. Za tu priču Miloš klima glavom. Novica se razbolio. Teško. Čim su stigli. Uzrok bolesti? Nepoznat! Valjda tuđa zemlja. Tuđ vazduh. Tuđa voda. Tuđa hrana. Malo i tuga za rođenom kućom. U bolnici je, ljekari se bore. A izgledi za ozdravljenje? Neizvjesni!… Takvo pismo će da pošalje. A već smišlja naredno, koje će da pošalje za mjesec ili dva, kad se majka tamo malko pripremi… U tom drugom pismu će da napiše: »I pored svih napora ljekara i pored svih ljekova, nije mu bilo spasa. Lijepo smo ga sahranili. Po našim običajima. Bio je i pravoslavni pop«.
