Slobodan Vojičić – ŠETAČ S TEGOVIMA NA NOGAMA
Roman “Šetač s tegovima na nogama” autora Slobdana Vojičića, objavljen je u okviru biblioteke Savremena proza u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja. Urednik izdanja je Goran Martinović, a izdavač Milorad Popović. Knjigu je likovno opremila Ana Matić.
O DJELU
Roman „Šetač s tegovima na nogama” intimistička je priča, zamišljena kao album koji ima dvije srane”.
Na jednoj strani tog „albuma” riječ je o tragičnoj sudbini braće Ćetojević, kojima njihova posesivna majka ne dozvoljava da se ožene (priča je locirana na periferiji Titograda, pedesetih godina prošlog vijeka), o čemu pripovijedač, na osnovu sjećanja iz djetinjstva, kao o opsesivnoj temi koja ga progoni četrdesetak godina, pokušava da napiše realističan roman. Na drugoj strani pratimo hodočasnu šetnju pripovijedača (sada Podgoricom, krajem prve dekade ovog vijeka), „kultnim mjestima” svoga djetinjstva i rane mladosti, u potrazi za ostacima vremena koje je tu proveo, ali i za onima koji bi mu pomogli da završi davno započeti roman.
O AUTORU
Slobodan Vojičić rođen je 1943. godine u Bresticama kod Nikšića. Diplomirao na Odsjeku za jugoslovensku književnost i srpskohrvatski jezik na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavljuje od 1962. godine. Najviše priča objavio je u „Stvaranju”; u tom časopisu objavio je (u nastavcima) i roman „Temelj”. Priče je objavljivao i u listovima „Pobjeda”, „Književne novine”, „Politika”, kao i u časopisima „Delo”, „Trag”, „Letopis Matice srpske” i u književnoj reviji „Ovdje”. Književnu kritiku objavljivao u „Pobjedi”, „Stvaranju”, „Putevima” i „Književnoj kritici”. Objavio je nekoliko knjiga pripovjedaka: Urvine (1977), Štetna stvarnost (1992) i Lepota odricanja (2003), i romane Romani: Temelj (1982), Kobac (1997), Noć, soba, žar-ptice i Bog (2006) i Naše drage ubice (2012). Zastupljen u Antologiji crnogorske kratke priče 1944-1984 (1984) i Antologiji savremene crnogorske pripovijetke (1996), kao i u zbornik Nova crnogorska proza (1992).
ODLOMAK
Kakve su nam komšije, bilo je prvo što je interesovalo moju majku kad smo se doselili u radničku koloniju. „Ko, komšije?”, ponovi Cvijeta, prva komšinica, vrata do vrata. „Ima normalnih, ali i onih od kojih treba bježat ko od gube. Viđećeš!”… Bilo je to istog dana kad smo se doselili, majka ju je pozvala na kafu. Kafenisanje je tog dana bilo kratko. Svi smo imali posla preko glave, naročito moja majka, nije ni skinula kecelju. Majka nije živa dok ne sazna ono što je interesuje. A i ja sam pitao šta je to guba. I kako izgledaju ljudi od kojih treba bježati. I zašto treba bježati… A ono što je čula majka to sam čuo i ja. „To su neka braća Ćetojevići, viđećeš, žive ko samotnjaci s majkom koja im ne dozvoljava da se ožene”, kazala je komšinica Cvijeta na sljedećem kafenisanju. Možda je to bilo već narednog dana. Majka ju je, vjerujem, samo zbog toga pozvala. „Oni bi se oženili, ali ona im ne da. Ne da, ženo!”, Cvijeta oštro izreče dijagnozu. A moja majka odmah ispali komentar: „Greota u Boga!” A onda je komšinica Cvijeta rekla: „O njima bi moga da se napiše roman, kad bi ima ko!”… Tada mi – jednom devetogodišnjaku – ta sporedna izjava ništa nije značila, jer nijesam znao šta je roman. Ali sam, vidi vraga, tog istog dana, možda nije prošlo ni pola sata otkad je iz našeg stana izašla komšinica Cvijeta, pošto je istrtljala i više no što je potrebno za početak, izašao – proradila je u meni (genetska veza s majkom?) ista radoznalost – da vidim koja je to kuća u kojoj žive ta braća sa svojom majkom. „Kuća preko puta česme”, zapamtio sam Cvijetine riječi. Nijesam se baš primakao. Ne, nije to bio strah, nijesam se imao čega plašiti, htio sam samo da vidim kuću, već neka nelagoda, kako bih to sada, s ove vremenske distance formulisao. Kao da gledam nešto nedozvoljeno. Nešto neprirodno. Tada mi, osim te nelagode, ništa nije značilo to što je većina stanovnika kolonije, među kojima i moja majka, stvorila pravi front mržnje prema toj majci, ali bogami i neko gađenje prema sinovima koji ne žele da se otrgnu s tog lanca. Izbjegavali su ih gotovo svi, pa i ja. Mene je obuzimala neka blaga jeza kad god sam morao da prođem pored njihove kuće, a morao sam najmanje dva puta dnevno, u odlasku u školu i u povratku iz škole. Nije bilo drugog puta. Možda je tu jezu povećavalo saznanje da se sva trojica bave jednim sumornim poslom – klesanjem nadgrobnih spomenika. O ocu im ništa nijesmo saznali, sem da ga nema, a nijesmo se mnogo ni trudili. Živjeli su kao sva druga složna braća. Pazili su se, jedan drugog štedjeli i odmjenjivali. Ode li jedan da iscijepa drva, ostala dvojica požure ko će prvi da ga odmijeni. Majka gleda nalakćena na prozor a srce joj se širi kao balon. Svemu tome ih je, naravno – pričala je komšinica Cvijeta, a i druge žene, moja majka slušala, a ja neovlašćeno prisluškivao – majka naučila. A naročito da budu mirni i poslušni, vrijedni i štedljivi, jer te vrline, govorila im je, ma šta da se desi, ma koja vlast da dođe, ne mogu propasti. Neke majke uzimale su ih – i pored svega što se o njima pričalo – za primjer svojoj razmaženoj, neposlušnoj, samoživoj i nebolećoj djeci. Škola im, kažu oni koji su ih znali kad su bili mali, nije išla od ruke. Više su voljeli da zanovijetaju i nešto čukole ispred kuće, ali majku to nije mnogo zabrinjavalo: bože moj, govorila je, nijesu jedini, dohvatiće se nečega, ima vremena, neka su samo živi i zdravi, biće nešto, svako je rođen za nešto, a svaki posao je zlatan, važno je samo da budu dobri i pošteni ljudi. Tako je i bilo. Svaki se dohvatio parčeta hljeba, kako se to kaže. U tome im, kažu, pomože rat – nekom rat, nekom brat! – zatrebaše novi majstori. Sva trojica postadoše kamenoresci. Ni tu nijesu htjeli da se odvoje jedan od drugog? Ili je tada – mnogo se ginulo i umiralo – za kamenoresce bilo najviše posla? O njihovoj prošlosti malo se znalo. Evo šta sam zapamtio. Za najstarijeg, Đonu, kažu da je odmah četrdeset prve otišao s partizanima, ali da se brzo vratio s teškom ranom iza uva. Parče bombe pogodilo ga je u glavu; posljedice je osjećao često – nije podnosio buku, promjenu vremena, ježio se na svaki prodorniji zvuk, grebanje noktom po zidu, struganje pregorjelog hljeba i slično. Vazda je nosio pletenu kapu preko ušiju, i zimi i ljeti. Srednjeg, Krleta, okupacija zateče u vojsci, negdje kod Zvornika. Što pješke, što na drugi način, uspio je da pregazi Bosnu i negdje na sjeveru Crne Gore sretne s partizanima. Bio je već jul. I dobro je prošao kroz rat. Bez ijedne rane. Sem one najteže – u duši. A najmlađeg, Čaja, koji bješe ostao s majkom, partizani pokupe 1943. Nađe se pri nekoj komori – vodio je konje, ali, u nedostatku tegleće marve, nosio je na ramenima sanduke s hranom. Pušku nije mrčio. Ali zato mu je jedno rame ostalo tri centimetra niže od drugog, pa je krojač, kad mu je šio jedino odijelo koje je imao (svaki je, kažu, imao po jedno odijelo, za sahrane svojim klijentima), morao da nabaci dosta vate u ono niže rame da bi izjednačio visinu. Neki su ga nagovarali da traži invalidu, za umanjenu radnu sposobnost, ali on nije htio ni da čuje. Majka Sinđa je blistala. Imala je i zašto: sva trojica preživjela rat. Tri muške glave u kući, ko tri jabuke. Tri para ruku za rad. Njihova kamenorezačka radnja, pod otvorenim nebom, pored Savinog potoka, bila je jedina te vrste u gradu. Društveni sektor se time nije bavio. Dobro su zarađivali, baš dobro. Pare su stavljali na jednu gomilu, a s nje je mogla da uzima samo majka. Oni – ne. Bar ne bez njenog odobrenja. Tako su se, kažu, dogovorili. Ona je bila tu da procijeni koliko im za šta treba. I toliko davala. Ni dinar više. Što da nose po džepovima, gužvaju, izlažu se riziku da izgube ili da im neko izvuče.
Majka je, svi u koloniji su o tome pričali, gospodarila. Ona im je kupovala, ako je baš bilo neophodno, kao da im je sedam godina, košulje, gaće, cipele, čarape, potkošulje, sve. Ništa nijesu umjeli ni mogli bez njene pomoći. Tako ih je naučila od prvog dana. Ni da nađu čarape kad treba da se obuju, ni da posijeku nokte na rukama i nogama, ni da sklone svoj prljavi veš poslije kupanja. (Žurim da dodam: sina Krsta je kasnije – možete li vjerovati – naučila da plete).
Ponekad sam mogao da čujem kako neka komšinica kaže mojoj majci u povjerenju: A ko ti kaže da su zdravi? Možda imaju neku nasljednu bolest? Ili im nešto fali u glavi? Možda su nesposobni za žene? Ženomrsci? Ili jebiguzice? Nešto jeste?… Tada nijesam znao šta znači riječ „jebiguzice”. Sve dok neku godinu kasnije moj otac nije ispričao, ne meni nego kumu Vaju, a ja se uvijek nađem u pravo vrijeme na pravom mjestu, da je bio jedan takav s njim u podoficirskoj školi u Bileći, zvao se Lolo, svi su ga gurali od sebe. Pomjerali se s mjesta kad sjedne pored njih.
Dobio bi začas batine, dok trepneš, samo zato što bi nekog na kupanju srijedom pogledao kako ne treba. Ili kako to ovaj nije želio. Kad se u Komandi saznalo, izbacili su ga iz škole.
