Slobodan Blagojević: Mineral i apsolut
Zajedljivi leš
Kad god da si stigao na svijet, odlazak iz njega ti ne gine. Ne okreći glavu, namjerniče! Stani! Zamisli se! Od smrti nećeš ni nokat iskamčiti. I zvijezda se gasi, i kosmosi mru! Uludo misliš da mi svojim životom proturječiš. Kakvi god da su ti standardi, srozat ćeš se do mog.
Na vrhuncima užitka
Ljubih život pohlepnošću Prijapa i strašću raspusnog sina. Morfej me ulovio usred orgije mojih senzacija. Nemadoh vremena ni za čim da požalim. Te, ne žali, čitaoče, ni ti!
Nenaklona ekliptika
Rođen sam pod jednom potištenom zvijezdom, a pod nekom razdraganom umrijeh.
Trajnost trošnosti
Umirao sam dugo i polako, i umro natenane i bez žurbe. Svakim danom sve me manje bilo. Naživjeh se svog nestanka osamdeset i pet ljeta.
Vještak ugođaja
Nadjevah vedra imena tmurnim izgledima spasenja svijeta, i zasmijavah književnog prijatelja i dovodih ga do suza. Ljubav za životom dražih gorkim spoznajama o odumiranju tijela. Živahnost mojih mračnih vizija pribavila mi ime i među neprijateljima.
Žuti žutuju, a crveni putuju
Naodbolovah se svoje anemične pojave među ljudima i nagledah se neočekivanih smrti u cvijetu punokrvnosti. Moja bolest nije bila bolna, još da nije bila smrtonosna gdje bi mi bio kraj!
Haiku jednog otpravnika
Otpravljao sam brodove iz lučke kapetanije. Moj čun otpravio je mrtvozornik iz gradske pometanije.
Logaritam žalopoja
Ubila me formalna neograničenost sadržaja mojih osjećanja. Duša mi bila šira od svakog sputavanja. Drhtah od nesagledivosti prostora i vremena, jecah nad svježim slutnjama propasti svega, kricima ispraćah nestanak neznanih suvremenika, sve dok me vlastita smrt ne prisabra.
Neznani utisak
Niko nikad ne ču za me. Ali, u samoći, na granici osobnog beskraja znao sam, kao niko, uživati u vlastitoj zaludnosti, ćutati život neznan nagonima. Svijet je nepravda, i ne može biti drukčije, te ćeši ti, putniče, zapamtiti mnogo koje šuplje ime, a punina doživljaja uvijek ode u vjetar.
Vrijeme
Nema riječi koja više zaprema, a manje kaže. Tu ti, prolazniče, ni Heideggerov Heidegger ne pomaže.
Neispunjivi pogodbeni oblik
Što je to u smrti toliko privlačno, da joj nitko ne može odoljeti?
Samo onaj koji bi, ipak, odolio, mogao bi nam, mnim, na to odgovoriti.
U skutima neumitnosti
Ni bio-jednom-jedan ne može se o meni kazati. Dojam što ga ostavih na svoje doba nije prešao preko moga praga. Prominuh, ne remeteći uspostavljeni odnos snaga. Ali, gdje je i taj odnos sada ?
Suza u formalinu
Kasno je, sad, plakati nad svim onim na što se, za vremena, nismo usudili nasmijati.
Kletva iz onkraja
Dabogda slomio vrat ko kraj moga groba prođe, a ne trone se i suzu ne pusti!
Skica treptaja oka
Spustih se, na čas da dremnem, i zadrijemah nepovratno. Tužna lica se uzmuvaše oko praznine koju sam za sobom ostavio. Dva kvadrata, jedan kut, sjena krila, pah bezračnog ružičnjaka.
Da se ne zavaravamo
Ako si došao s namjerom da se, baš, nad mojim grobom rasplačeš, upozoravam te, namjerniče, da odgoda mog časa odlaska nije više bila moguća. Proživjeh vijek Metuzalema i generacije ljudi ispratih u nepovrat, dok i meni ne ugledaše leđa.
Odbij!
Niti me znaš, niti te znam, niti ćemo se ikada upoznati. Te, ne glumi i ne prenemaži se! Za svoje tragično osjećanje života sebi jednakog pronađi, pa impersoniraj do volje!
Tragom narodne mudrosti
Mrtva usta ne govore. U tim riječima sažet je sav smisao moga nestanka, kao nepoželjnog svjedoka.
Muke jednog mistagoga
Zlo me oko progonilo. U širokom luku bježah od gatki i uroka. Za mladog mjeseca polijevah se hladnom izvorskom vodom dok pod trešnjom koračah četiri koraka tamo, četiri koraka ovamo, a protiv čarolija i padanja pod utjecaj, svakoga dana, ponavljah molitvu zidu. Biblioteka mi bila puna tisovih grančica protiv usnulih vampira i vještica iz susjedstva. Da smrt otjeram od sebe ne pomogoše ni najsuptilnije zamke, ni fine amajlije. Pred zakonom o odumiranju tijela ostadoh bespomoćan. Ubi me sama priroda.
Protuotrova smrti niko još ne pronađe.
U klopci jasnog uvida
Lucidnost me nije napuštala ni u snovima, i nikada ne padah na nivo osobnih predrasuda, općih vjerovanja, priručnih iluzija i slatkih obmana? Uvijek razoružan pred obnaženom istinom, rob surove trezvenosti. Od jutra do sutra transparentnost događanja i svijet kao pročitana knjiga. Osjećaš da te vlastita priroda maltretira. Nigdje misterije, da predahneš i zavaraš se. Ružno svjetlo otkrivenja, u cjelini i u potankostima.
Ne bih izdržao, da ne otkrih muziku svoga srca. Prozom i stihovima sijah strah i trepet među suvremenicima.
Nepremostivost
Bog i biće za me su prazne riječi, dok ti, namjerniče, i u svom ništavilu možeš naći utjehu.
Prvi među nejednakima
Smrt je nihilist kakav se, još, rodio nije.
Uravnilovka
Bjeh, možda, neka ništarija. Sad sam, svakako, ništa – jednak najuspješnijima.
Ako kažeš- pa, šta?! – kao da si samu smrt opisao. Nema opšteg mjesta koje bi je promašilo.
Odahnuće
Putniče, sve što ti imam reći je da, hvala bogu, više nemam ljudskih osobina.
Anonimna zadovoljština
Ovdje leži filozof koji je svoju misao odnio u grob. Nisam se očitovao, jer sam vas predobro znao. Što će vama to!
Oporuka
Živjeh u oblacima. Nedosežnost odredila mi pravac. Neuspjehom završio se svaki moj pokušaj među činjenicama.
Istraj ! Ne daj se pokolebati, pjesniče ! Činjenice su za one koji nemaju mašte.
Kriptička nedoumica
Ostatak sam nečega za što bi se jedva moglo reći da je bilo, baš, to.
Umolba
Šta te košta, izletniče, da za vedra dana zastaneš i kraj moga groba? Preleti pogledom preko ploče, ne moraš ni čitati ime, ja ću ti, već, uloviti pogled i na čas, kao mutni odsjaj, oživjeti u dalekim periferijama tvoga zaborava.
Da se ne zavaravamo (2)
Na mom primjeru ne možeš dokazati ništa drugo do da sam umro, možda ni toliko. Ako te i to može rasplakati, molim, izvoli!
Sa sebe skidam svaku odgovornost.
Da se ne zavaravamo (3)
Kojim god povodom dolaziš na moj grob, nemoj smetnuti s uma da mi ti i tvoj povod ne značite, baš, ništa.
Luča makrokozma
U beskraju svojih sanja pronađi me, i povjeruj da nisam mrtav, da mi duša, još, svijetom luta za neispunjivim čežnjama.
Toliko sam pun čežnje bio, da sva u smrt tijela nije mogla stati.
Na granici uspomene
Ostavih svoj dah
tamo gdje, s večeri,
zvijezde liju u oči,
cikada gdje buči u tamnom zelenilu
i sova bulji u mrak.
Isprika
Ne zamjeraj, neznani, ali bih volio da je tebe praznina oglodala do kosti, a ja da stojim tu, u punoj muskulaturi i gledam ovaj nadgrobnik!
Poziv na stanku
Možda još čempres raste iznad moje odsutnosti. Predahni, putniče, pod njim! Ako oćutiš miris prezrele kupine, a struje zraka s mora probude u tebi navještaj koji te zove u daljinu, a ti ostaneš gdje si, osjećajući da bi cijeli svijet mogao postati tvoj, no, ipak, vladaš sobom, otkineš travku i dugo je posmatraš, i sve kao da se već davno zbilo, znat ćeš kakav bje moj čas u svijetu.
Čamotinja kao sudbina
U životu se ubijah od dosade, a u smrti se sav ucrvah.
Vilin poljubac
Kao čestica polena nošena vjetrom, sanjah o nježnim žilicama korijena, o tlu na kojem ću krošnjom zašuštati.
Ostadoh prebivati u zračnim visinama sna. Nikada se ne spustih do njegova ispunjenja.
!
I najrječitiji život u času smrti postaje hermetičkom formulom.
Stvarno i nemoguće
Vjerovah u nadljudsku mogućnost svijeta. Ali se svijet zadovolji raspoloživim ljudskim resursima.
Da se ne zavaravamo (4)
Ono što pamćenje formalno naziva poviješću upravo je njegova sadržina. Ako me u tvom pamćenju, prolazniče, nema, zacijelo sam postao bespovijestan.
Sjaj neispunjivih očekivanja
Kad s palube, noću, nazreš u daljini svjetla kontinenta, dok im se približavaš, prepoznaj me u svojim očekivanjima i nadama, u toj maloj galaksiji umišljaja i odsjaja, jer kada brod pristane, tvoje zračne slutnje dobijaju boju zemlje i stoje ti na dohvat ruke. Tada shvataš da čeznuo si za nečim nedohvatnim. Zamisli me prije no što to shvatiš!
Participation mystique
Ni ljušture praideje u ovoj šupljoj lobanji. Suhi skelet, sivi sloj, mrtva pretpostavka. Patnja od svijesti konačno smirena. Da li da ovo smatram svojim uspjehom?
Kako da ne
Ovdje leži čvrsta nada da će nam, jednom, svima biti bolje.
Nepovratno prisustvo
U ovom grobu pokopan je ushit spoznate tajne.
Tragovi oluje
Temeljito sam odsutan. Sveden na kost i crnu ogromnost. Prevalih put od nemira vlastitog srca do bešćutnog eksponenta ništavila.
Minorni Lazar
Osjetih se uljezom u svijetu mrtvih te, prvom prilikom, uskrsnuh. Mjesto je upražnjeno te tu, slobodno, sahranite nekog drugog.
Između
Između epohe i vremenskog bezdna, između bezbjedne ruševine i opasne čistote zova, izabrah svoju propast u stalnom kolebanju.
Zlobni aksiom
To što si živ, neoborivi je dokaz da ćeš umrijeti.
Neutješna utjeha
Jesu li ti brige nenadoknadive, ili ti život, nekako, ide od ruke? Posjeduješ li svijest o svom utrnuću, ili bježiš od nje? Nosiš li u srcu tugu prolaznosti ili si pun nagonske sile što ne čuje zvuke potresne melodije?
Tražiš li nadahnuće za svoje neprolivene suze, ili se nadaš nekoj riječi ohrabrenja? Jesu li ti groblja strast, ili si skrenuo s puta? Svoj ćeš vijek odvjekovati sam, i tu ti ne mogu pomoći. Kad mi se pridružiš, više te neće biti.
Odsutna komparacija
Netko je na glasoviru odsvirao Berceuse i ja sam, od sreće, zaplakao. Pročitah Boravak u paklu i zavolih život nepovratno. Izgubih kompas u beskraju svojih osjećanja i sve mi se ukaza nestvarnim. Da ti opišem svoje nepostojanje nemam odgovarajuće usporedbe.
Mineral i apsolut
Ostavih svoje kosti da trunu u vječnosti.
Sintaksičko upozorenje
Život je prirok kojeg ni njegov podmet ne može pojmiti.
Čuvaj se fanatičnog zaključka, prolazniče!
Nepotrošena žaoka
Ako si na mojoj humci našao da tužiš nad ljudskim usudom, nemoj!
O svakome rekoh sve, bez ikakve zadnje misli. Zamrziše me i međusobni neprijatelji.
Bacač istine u lice nikom se ne mili. Ali ga, i bježeći od njega, možda tim prije, moraš uzeti u obzir.
Otrov svoje mlake sjete iscijedi negdje drugdje! Široko ti groblje.
Na izvoru definicije
Heraklit je rekao da sve protiče, i ta sad, već, stajaća figura možda je jedini filozofski stav koji je znao o čemu govori.
Jedinstvo lika i djela
Ovdje leži virtuoz stresnog tona, mag bezizglednih vizija, znalac duševnih posrtaja i rastuživač, bez premca.
Gorčina moga izraza bila je pitka i za neiskusna očajnika. Nikog ne ostavih bez njegove zdjele suza.
Smrću efektno poentirah svoju životnu misao – da ćemo svi jednom umrijeti, i da nam nema spasa.
Utučena šala
Ne crnčiš li i ne izgaraš, bez obzira za koga i za što, nikakva te ganutljiva priča neće spasiti od otkaza. Nisi li, sto posto, poslušan, čak ponizan, neće ti pomoći vađenje na osobnu narav, već će te uriktati psihijatrijska znanstvena grana. Ne odobravaš li općoj bešćutnosti, neće ti pomoći to što te, još, muči poneka ljudska osobina.
To ti ja mogu reći.
Možda će, jednom, na tvom grobu biti uklesane neke radosnije vijesti.
Vrtlar
Za svoga života oplemenih jedan komad zemlje, rajsku baštu u kojoj se miris lavande miješao s mirisima kamomile, mente, limuna i majčine dušice. Mogao si vidjeti dinje zlatne kao sunčeve zrake, smokve slada medovine, grozdove nebrekle poput vimena žudnih muže, breskve što gase žeđ na pogled, rogače kao okoštale Panove suze.
Sve što ti mogu zaviještati, prolazniče, ocvale su riječi.
Malerozna kob
Ovdje leži gubitnik na kakvog se jednom nailazi. Rođeni peh. Da si koga od mojih suvremenika upitao za me, svaki bi ti rekao – daleko mu lijepa kuća, dabogda mi postao izgubljena uspomena, pa, gdje nađe, od svih ljudi na svijetu, da me pitaš, baš, za njega?!
Ton duše
Borih se sa svojom sjetom, dok ne dođe zlikovac i uli mi snagu da mu se suprotstavim. Zapamćen sam kao borac i pol, a nitko ne sluti koliko sam više bio svoj u borbi sa sobom. Putniče, ako kada čuješ Proljetni ples od Granadosa, i zaplačeš, tad me prizovi u sjećanje. Ne daj da te zagluši limena glazba na komemorativnim paradama.
Na minderima neumitnog
Čim spoznah da sam živ, rastužih se što ću umrijeti, što od mene, jednom, ni pomena neće ostati. Devedeset ljeta proživjeh, grozničavo razmišljajući u vječnoj dugočasici o svojoj nezavidnoj poziciji.
Prekovremeni rad
Pregažen vremenom, odagnavah vrijeme vizijama propasti svijeta.
Da će i vremenu, jednom, isteći rok trajnosti, da sve što je ikada bilo neće više nikada biti, da će i biće obezvremeniti i iščeznuti, to se znalo i prije mene. Nisam napisao nikakvu teoriju nestajanja, niti propasti dao osobnu boju glasa.
Univerzum razbijen u paramparčad, slomljena kičma teže, raspuštenost materije, nesuvisla kretnja centra, krah elementa, kraj prirodnih zakona, sve su to ostale intimne slike mog sanjarskog doživljaja svijeta.
Kontrapunkt života
Ovdje leži posjednik divne fantazije, kroz čije svjetove prođe na krilima pjesme. Kroz onaj neizmaštani provuče se tijesno, prozaično, tukući laktovima i lijevo, i desno.
Nedoslućena vedrina
Sjekira mi visila za vratom, nož vrebao iza leđa, a njihalo strave igralo pred očima. Živjeh s rešetkom zebnje u srcu i s nakovnjem sjete u porobljenoj duši. Moje postojanje moglo je zadobiti smisao samo u očima nekog sadističkog boga.
Konjugacije života
Da nema onog što je postalo, postajanje bi bilo bespredmetno, kao što bi i ono postalo vrvilo besmislom da nema nestajanja.
Neka te ova fatalna spoznaja podsjeti na “mene”!
Izrod galaktičkog zavičaja
Na ručama svojih zamišljaja bacah se nestvarnom u zagrljaj. Iskah dom s onu stranu pojmljivog prostora. Nikad ne prežalih što kosti ostavih u ovoj zabiti.
Stoik nedovršenosti
Svakog sam se jutra iznova rađao, ali da se rodim, ni govora.
Kad nestaneš, nestalo je samo ono što si mislio da si dovršio. Postajanje nikad ne prestaje. Ne dozvoli sebi da te moje odsuće rastuži i gane!
Zadovoljstvo u navodu
Što je život rasplodniji, to je bogatija žetva smrti.
Promašena investicija
Vratio sam se iz historijske otimačine u vječno stanište, da brojim dukate, ali mi nedostatak moga ja pomrsi račune.
Anorganička inkarnacija
Dublje no ijedna misao utonuh u svoj bezoblik.
Književnim žargonom
Ako ćemo se ravnati po načelu realizma – opis prirode odgovara unutarnjem osjećanju lika – onda bi ti, namjerniče, samo pustopašna oluja dočarala narav mojih negdašnjih furija.
U mitološkoj usporedbi tipuj na Uranov gnjev!
A, kada bi me htio nemimetički doživjeti, tek bi me neka zajapurena metafora u pravom svjetlu predstavila.
Da se ne zavaravamo (5)
Dolazi vrijeme kad ni od tebe, namjerniče, neće biti nikakve svrhe. Uznosiš se, a da ti se, samo, mojim očima pogledati.
Život
Odavao sam se pijanstvu i boli jedne dvosmislene nužnosti.
Dobričak
Ubila me prostodušnost u prefriganu okruženju, zaostalost za duševno poodmaklim svijetom.
Kairosa ni u zao čas
Bio sam živa slika proturječnosti koje nisam znao obuzdati, te sam život proživio vrludajući pod šibom svoje nedorečenosti.
Prilog za nenapisanu biografiju
Osobna smrt je moje najveće ostvarenje.
Molba
Ostavih za sobom vjeru u besmrtnost. Ako je gdje sretneš, putniče, reci joj neka ne odustaje!
Logička perfekcija
Kada legoh, sve normalno. Kad otvorih oči, sve paranormalno. Kada ih ponovo sklopih, više ih ne otvorih, što bi bilo abnormalno da nisam pao u komu ili, naprosto, umro, kako je i bilo, te sve ispade da ne može biti normalnije. U kauzalnom smislu, dakako. Ali, na koji bismo, to, drugi smisao i mogli pretendirati?
Ljetni solsticij
Za života bjeh vilenjak, gotovo proziran.
Prođoh sjenovitom stranom, ali sa suncem u snovima, koje me pogrijalo sve do njihova iščeznuća u sutonu jednog kolovoza, kad se kao pusta uspomena zanjihah u zipci nečijeg zaborava.
Nadosobno
Težio sam odstranjenju svih ljudskih natruha iz svojih ideala. Ne osuđuj me kao čovjekomrsca, jer mržnja je ljudsko svojstvo.
A svijet je, samo, nedoumica jednog apsoluta.
U kandžama neprijatne osobnosti
Cijelog se života tresoh od straha da ću umrijeti, a svi mi govorili – raduj se što si živ.
Jedno je reći, a drugo je rođenog se straha odreći.
