Sande Dodevski: Vezena maramica
Udjenu iglu, a onda je nakratko ophrva san.U snu je dodirnu ledena ruka smrti i ona pomisli: “ Bože, kolika sam to do sada umiranja vidjela?! … I ono kada je mrtvacu čaršaf bio prekratak uprkos potezanju bijele tkanine, čas do ispod nogu mu, čas iznad glave mu?…Sve sam to vidjela – pomisli – ali da sam život proživjela, toga se ne mogu sjetiti!”
Život joj je minuo u trenu nad ledinom iznad koje je bez prestanka gorjelo sunce. A i ta ledina – i život na njoj – razigran i zgusnut u posnoj, suhoj travi po kojoj se prosipa žuta svjetlost sa zrelih kajsijinih plodova boje starog zlata – ličio je na igračku! Igračku, koja je nekome ispala iz ruku i samo tupo odjeknula udarivši u tvrdu zemlju, baš poput pada prezrele kajsije sa stabla. Tog se pada i sada sjećala!
Pomislivši na pad zrele voćke, osjeti kako umire. Brzo, nezaustavljivo i, što je bilo najstrašnije – stvarno!
Igla s kojom je ušila maramicu i od nje napravila zavežljajić, iskliznula joj je iz ruku. Tanka i sa svijetlim vrhom, kao da je pala i zagubila se u krilu njenog ranijeg života. Ostade se sjajiti među naborima one iste bijele tkanine kojom su, jednom ranije, prekrivali pokojnika. Samo je iz njezinih nevidljivih ušica, sićušna, izbijala jedva vidljiva tama i pod njom ostajala ista takva crna linija sjene. Sve ono dalje je bilo iščekivanje smrti pred kojom su nad nevidljivom iglom treperile posljednje zrake raspršene svjetlosti, a ona je i dalje uporno pokušavala doći do daha!
Grčevito se opirući, ni za živu glavu se nije predavala nestajanju i nepostojanju….I u snu je rukom tražila zavežljajić u kome prethodno bješe sakrila tvrde korice hljeba naknadno ih ušivši u tu crvenim koncem vezenu, bijelu maramicu… Dok je grozničavo tražila bijeli zamotuljak, ispred očiju su joj se zabijeljela debla mladih trepetljika sa srebrenkastom korom. Osjetila je i da je odnekud bije hladan vjetrić sa rijeke. U času umiranja, nesvjesna, gubila se i nestajala, ali joj se i dalje žutjela ona sa stabla otpala prezrela voćka; vidi je u podnevnoj zapari nad ledinom i brijegovima pod crvenom zemljom, no sama se bespovratno gubi…
Njena smrt kao da nije bila njena, i ona je, nestajući u bunilu, sve vrijeme gledala u onoga kome je na sahrani čaršaf bio prekratak. … Nad grobljem se plavi nebo i niko na njega ne obraća pažnju. Naslonjeno s krajeva horizonta na vrhove okolnih planina, miruje iznad pokojnika. Sjećajući se te prerane smrti svog muža, krajnjim naporom je još jedanput progovorila: “Pred kolikim sam to ja umiranjima do sada bila, a da ništa od života imala nisam…?”
Samo je to rekla i istog se trena pred njom ukazaše ptice koje kao da ispuniše svu prazninu neba nad nevidljivim poljem u daljini…Letjele su s juga kao da ih je prethodno neko gonio. Pred njihovom najezdom, kao uplašeni, svi su se ljudi odjednom razbježali i posakrivali, taman kada je zaustila da doda još samo ovo:
“ … Eto, bilo bi mi makar malo lakše, a samo sam .. još …. da me… smrt …kao i tolike druge… a da poslije… više … ništa!!!”
Ptice nestadoše. I sve ostalo ostade kao da je zaspalo….!
Posljednji put je potražila izgubljenu iglu, ali osim sjene pod njom ništa drugo nije mogla vidjeti.
Tada se zadnji put i oglasi, reče: – O, kolikim sam smrtima gledala u oči?… Umirem, ali se ne plašim! Samo mi leden znoj obliva čelo i strahujem isprljat ću im bolničku posteljinu – sramota me!
Kazala je to zastidjevši se i držeći u ruci ušiveno “krpče” u kome bjehu ostali nesažvakani zalogaji tvrdih korica hljeba…
Razveza ga s kraja i otvori. Grudvice hljeba stavi na dlan kako ih medicinske sestre ne bi pronašle u posteljini.Tada se one ptice ponovo pojaviše! Sletješe joj uz uzglavlje. Počeše joj kljucati iz ruku. Kroz prozor ugleda i jedan rastvoren, ogroman suncokretov cvijet što bješe umoran klonuo na zaboravljenoj strani sunca, ne mogavši ga više slijediti! Opazi ga kao kroz maglu na dalekom polju i obradova mu se. Umjesto svenulih i nevidljivih, nekada sjajnožutih latica cvijeta, ugleda samu sebe u minulom životu: mladu, ponosnu i sa strahovitim, neposustajućim tempom….Korača, smjerno se kreće između ogoljelih ridova, a za njom sve vrvi; brda se pokreću, vjetar raznosi opale cvjetove vrba u prvom plaču, ali se mimo nje, i bez njenog znanja u življenju, ništa drugo ne događa osim živoga, najživljega života…!
Zbog toga što je onda tako bilo – evo joj se sada ovako vraća! To je i ništa drugo ne može biti…?
Pomislila je na to koliko da bi sebi olakšala smrtni čas, jer je u vremenu između njega i rođenja sve već bilo izbrisano! A zapravo joj se i ta misao ugasi, te se napregnu da ne posustane, isto onako kako je to i ranije činila. Poželi da izgovori ili makar i samo pomisli na nešto prije konačnog nestanka. Umjesto toga, međutim, krajnjim naporom ispruži ruku da bi potražila i konačno pronašla iglu što joj bješe ispala u krilu. I učini joj se da joj je pod prstima, ali kada je dohvati odjednom joj postade olovno teška.Tijelo joj se poče ugibati pod njenim teretom! Jedna uz drugu ( i ona i igla!), i u traženju i u pronalaženju, bile su kao svezane – obje nepomične!
U ruci sa čvrsto stisnutom, vezenom, bijelom maramicom, izdahnula je na bolničkom krevetu.
Dok smo je sahranjivali – medicinska sestra za koju mi se čini da se zvaše Penka – ispružila mi je krišom zamotuljak u čvor svezane, vezene maramice i u njemu jednu zihernadlu…
Prihvatajući maramicu, kao da me igla majčine smrti probode posrijed srca! Kao zakašnjela poruka. Ili.?
Držeći u ruci buket napravljen od karanfila čiji je broj bio jednak broju majčinih godina života, izvukoh jedan i dadoh ga Penki. Ona istog časa prelomi stručak na središnjem zglavku, te ga pobode u vrhu humke.
Gledao sam u pravcu Kaljišta i na njemu vidio orezane vinograde koji su tek prolistavali.
Posljednji se put opraštajući od majke, zaplakah još jedanput i zagledah se u ptice koje usporenim nečujnim letom bespovratno nestadoše u daljini uzvodno od rijeke!
Herceg-Novi, 1985.godine.
