Sande Dodevski: Na bijelom čardaku

Na bijelom čardaku

Šta da uradim sa zaumljem,
I kako uz pomoć laži da dođem do istine?
Zastao u ćorsokaku,
Izdužujem korake…

Izuzev bulki,
I valova na vodi,
Tu – uz osjećajnost i razum-
Nastaje čovjekovo bivstvo!

Među bukvama vjetri se mržnja;
Bol u nutrini,
A sila se gubi u kopnežu,
Ali vjetar i nadalje tiho romori!

Recite mi, pređa što se tka,
Za pokrivku od platna lanenog
Na rijeci izbjeljivanog –
Na razboju li muka sva naša ostade?

Ili, možda, u sjenci na sokaku u podne?
A moguće je i da ne postoji odgovor
Na pitanja mnoga – laka i teška,
Od Iskona pa do Vječnosti…?!

Već, jednostavno, samo tako:
Noć se spušta,
Zvijezde gore na nebu,
Dane smijenjuju noći, a roditelji nam putuju na daleke pute!

Kuda da se denem – i sve što hoću da zagrlim –
Opet ostajem sam, dužan sebi i cijelom svijetu!
No, ne mogu se vratiti na početak,
A htio bih…

Da me čeka ista staza
Sa poput krvi crvenim bulkama,
I cilj mi je da nikada –
Ama baš nikada
Istina mi se na putu ne ispriječi!!!

Bijel čardak ni na nebu ni na zemlji,
Nad sjenom sokaka
Što u podne liči na tamu
Kao da je noć naljegla…

Na Bijelom će čardaku bol moja uminuti….

Beliot čardak

Što da napravam so zaumnosta,
I kako so laga da dopram do vistinata?
Zastanat vo slepoto sokače,
Gi dolžam čekorite…

Osven bulkite,
I branovite na vodata,
Tuka , kaj osećajnosta i umot –
Nastapuva bitieto na Čovekot!

Među bukite se vetree omrazata;
Bolkata e od vnatre!
Silinata vo kopnež se gubi,
Ama, veterot i ponatamu tivko duva.

Kažete mi, predivoto što se tkae,
Za pokrivka od leneno platno
Na rekata izbeleno –
Vo razbojot li zamina seta naša maka?

Ili vo senkite na sokačeto vo pladne,
A, možebi, i ne postoi odgovor
Na mnogute prašanja
Od Iskonot do Večnosta!?

Tuku samo taka: noćta se spušta,
Dzvezdite gorat vo visočina,
Denot ja smenuva noćta i
Roditelite si zaminuvat na dalečen pat!

Kade i da se turnam, i se što će pregrnam,
Pak ostanuvam sam, dolžen na site stvari:
Na sebesi samiot i na celiot svet!
No ne možam da se vratam…

A bi sakal da me čeka ista pateka,
So crvena boja na bulkite;
I celta mi e da da nikogaš –
Ama baš nikogaš, vistinata ne mi preči na patot!

Beliot čardak pomeđu neboto i zemjata,
Nad senkite od sokačeto
Što vo pladne se crneee so temnina
Kako da noćta go zafanala!!!

Na Beliot čardak – bolkata će mi pomine!

Đenovići, 2016.

Podijeli

Komentari su suspendovani.