Petar Penda: JUTRO
Svojim mirisom vodiš me
Do podnožja planine
Gdje boje isijavaju strah od dodira
Nježnosti su grube i tvrdo upakovane
Kriju slabost što načinje ljušturu života
Lome tijelo i predaju kamen prahu.
Stjenoviti pogled i oštri dodir kamena
Riječi vjetra i ćudi talasa
Govore o kidanju pupčane vrpce
Odlasku u daleki nepovrat
Sjećanje na prepletene udove
Mora, planine i mene
Gdje u stisku života nazirem
Njihove visine i dubine
Skrivenu strast i rosu nedostajanja.
PROŠLOST
Jutro nam mrazem i injem govori
O bezdanu, bjekstvu od sebe i drugih,
Paklu razdvajanja, bolnijem
Od trganja mesa sa kostiju.
Sigurni u smrt budućnosti,
Mračni pejzaži ledenim šiljcima
Prodiru u meko tkivo uma,
Vješto razdvajaju prošlost od sadašnjosti,
Tragaju za nadom,
Probadaju je i ostavljaju
Da smrtno ranjena iščezne,
Toplina prošlosti, ljeta i sunca,
Sve slabija je pod naletom
Hladnih kiša i ledenog snijega –
Život postaje nejasna sjen,
Jedva vidljiva, čije izviranje
Zateže omču oko nas.
OKTOBAR
Kiša je na kraju utopila ljeto.
Jednog predvečerja sunce je utonulo u more
I danima se ne vraća, nijemo na naše molitve,
Pozive očajnika koji nisu spremni za stud,
Poplave uma i srca i sve što nebeska voda donosi,
Vjetar koji mrsi i rasipa naše misli,
Vijuge-grane što grubo udaraju jedna o drugu,
Glas koga fijuk nadjačava i čini nijemim.
Sjećanje na toplinu drži nas u životu,
Tjera nemir i ne da tami da bodežom svojim
Prolije crvenu svjetlost sakrivenu
U koštanom kavezu našeg slabog tijela.
VRH LEDENOG BRIJEGA
Prilazim mu i očekujem
Ravnu staklastu prizmu
Poput one ispred Luvra,
Ali on je neravan, načet vodom,
Vremenom, izbrazdan, pun šupljina
Ispunjenih vazduhom i kamenjem.
Talasi i vjetar ga ljuljaju i nose
Sudara se s obalom i drugim
Ledenim brijegovima.
Dio kamene obale lomi i
Nosi sa sobom, led svoj
Razmjenjuje s drugima,
Površinu svoju više ne raspoznaje,
Toliko toga je primio i dao.
Umoran od vode, vazduha i sudara
Čezne da se utopi u moru
Zajedno s onim dijelom ispod
O kome ništa ne zna iako je dio njega.
Tek ponekad svjestan je da ga drzi
Nešto jako i nepoznato
Mnogo snažnije i veće od njega,
Duboki mrak do kog njegov pogled ne dopire.
ZABORAV
Zašto me mjesec tako blijedo i beskrvno gleda,
Kao starog prijatelja u čijem naručju želi da umre,
A prije smrti šapne mi strašnu tajnu o postanku i nestanku,
O odlascima bez povratka i znanja kuda se ide,
Tajnu o beskraju i novom početku,
Bez prtljaga, uspomena i nadanja,
Tajnu o prepuštanju i zaboravu,
O mjestu bez prošlosti i budućnosti,
Gdje vlada vječno sada i ne postoje prošla i buduća vremena,
Ni žaljenje za izgubljenim i nada u ono što dolazi,
Gdje neizrecivo ostaje nijemo i nevidljivo,
A oči su uperene u blizinu zbog opšte miopije svemira.
Zašto u njegovom pogledu prepoznajem sebe
I spremnost da se otisnem i udaljim od svega i svakoga,
O d svoga središta u kome vrtlog stvara bezdno,
Vlastitu crnu rupu koja me usisava i sve sa njom nestaje,
Duboko i daleko i nepovratno i sve je manje boli
Jer praznina ne može da osjeća,
Ostaje samo snažni eho vjetra koji će trajati još malo
Dok ga odlazeći mjesec ne pretvori u zaborav.
HRAST
Nebeski visok u dječjim očima i mojim,
Tvoje grane ruke mnoge koje su me dodirnule,
Ljubav ili strah u meni upečatile.
Šuštanje lišća tvoga na vjetru misli moje,
Nepomične, ili brze i nemirne
U strahu od groma, radosne zbog kiše,
Pomućene i isprepletene kao žile korijena,
Nevidljjve i hranljive, tihe, a ipak naš huk daju.
Ķora tvoja gruba slika moja u očima svijeta i u mojim,
Čezne za dodirom i šapatom, želi da se dopadne,
A mnogi je kidaju i imena svoja upisuju,
Žudnji uzvraćaju bolom.
Vezani za zemlju, s glavama u nebu,
Živimo dvostruki život, mada znamo
sve to varka je i osuđeni smo
Da budemo robovi zemlje,
Prikovani korijenjem i lancima misli.
