TVOJIH ŠEST GODINA
Kako bi se po nebu moglo crtati, pitaš.
Tako je počelo naše putovanje do mora.
Uz put, vidiš morskog psa, pa nekog šarenog, ogromnog zmaja.
Maštaš tako lagano
i sve nas pokrećeš na neka pitanja.
I zbilja, samo nebo se jutros namjestilo da se po njemu
mogu nacrtati razni oblici.
Smišljaš oblike koji se mogu crtati po nebu,
smišljaš nebu boje.
Na putu ka moru,
načas nailazimo na maglu.
To je samo sunce povrijedilo oko, kažeš.
I crtaš taj prizor
po staklu. Mjesec se mijenja s onim drugim, kasnijim.
A onda moliš sestru da prestane s plačom,
jer će joj se potrošiti suze.
Tako i bude, ubrzo.
Kad se prostre dio Jadrana pred nama
kad se i po moru može crtati, kao po nebu.
Pred nama se konačno stapaju
mnoge boje, plave boje.
Mnoge od plavih boja. Nekad sam čitao
kako gaučosi razlikuju mnogo sivih boja;
mi vidimo plave, sakupljamo ih po moru,
čak i oni daleki brodovi nanose nam ih po vidu.
Kako se more dotjeralo,
na kraju zaključiš
u ime svih.
Kako se samo more danas dotjeralo…
TVOJIH PET GODINA
Pitaš me: ima li mozak ruke,
I na stotine drugih, neobičnih pitanja…
I pitaš: ko je stvarima dao imena-
ko suncu, ko mjesecu, nama, zemlji…
ko je dao imena riječima.
Mozak mora imati srce,
ili srce ima neki mozak.
Postoji drugo ja, misliš…
Sve to izgovaraš, riječima nevinim i pametnim,
onakvim koje bih i ja rado izgovarao.
Pitaš najviše o onome što bih i sam volio znati.
I sestra tvoja kaže: mi kao da smo u nekoj priči…
Kao da živimo u nekoj priči, ponavlja.
I ne zna ona koliko je u pravu.
Sva ta začuđujuća pitanja,
moji su putokazi do konačnog imenovanja stvarnosti.
Što bismo drugo činili
nego da tražimo stvarima imena.
A ja još o magli
o onom suncu koje je povrijedilo oko.
UDALJENA SJEĆANJA
Kad nam glasovi ostare
i kada se uspomene udalje,
onoliko da ih jedva možemo prepoznati…
Kada riječi ostane dovoljno
tek da se prizovu
ona udaljena sjećanja.
I mi sa njima…
Tada ćeš me možda najviše trebati.
A ja, ja ću samo misliti
zašto ti trenuci
nikad neće biti naša sjećanja.
Zadržati ono vrijeme –
to nijesam uspio.
I one priče koje smo radosno smišljali
trajale su duže od nas.
Sve što je bilo u međuvremenu,
dešavalo se brzo i opasno.
Kao da sa nekim snove zamijeniš.
VODENE BOJE
Po ovim slovima pada kiša
i ne događa se ovdje ova pjesma.
Sakrio sam njene riječi,
zahvatio od jedne noći,
od vodenih boja i vjetrova bezimenih.
Nekad pjesmi ne treba riječ,
nego trenutak. Nekad samo kiša.
Nekad samo treba da se vratiš.
Pa riječi postaju daljine
rasute po poljima lavande, negdje u Provansi.
Kao da su iz neotkrivenih jezika.
Kiša udara po slovima
i ne događa se ovdje moja pjesma,
ali događa se upravo sada.
Ne, vremena već ne možemo mijenjati.
Ni kišu koja ne zna da prolaziš kroz nju
i ideš pravo ka pjesmi.
I tako me pouzdano vraćaš
u događaje koji se nijesu ni desili
u nesanicu
u naš nepostojeći grad.
Vraćaš me u divne slutnje
u riječi koje nikada
jedno drugom nijesmo izgovorili,
u ovu pjesmu pisanu u dvije ruke.
MJESEC S OGREBOTINOM
Pomišljaš kako su nepotpune noći bez mjesečine,
i mjesec bez ožiljaka. Na jutro bez obaveza pomišljaš,
na nešto što vjerovatno ne postoji.
Samo kad se sjećanja ne bi zaigrala
iza svakog ćoška. Iz svake rečenice.
Niotkuda vrebaju. A kad ti zatrebaju, odmah im se prepustiš.
Zato pristaješ na takvu mjesečinu.
I na takva jutra.
Da se nađemo mjesec i ja, besmisleno je.
Jer ja mogu samo da čekam i da zapisujem pjesmu,
onu koju mi mjesec kazuje.
Mjesec s ogrebotinom na (mojoj) duši.
To je dobrovoljno progonstvo mjeseca.
Mjeseca, koji je jedan od nas.
VELIKI TALASI
Vjerovali smo da se u onom velikom talasu
krije nešto baš za nas zapisano.
Da samo za jedne zvjezdane noći možemo odrasti.
I da se šišmiši za rame mogu zalijepiti.
U vile smo vjerovali, ali nijesmo sebi priznavali.
Kao i mnogo šta drugo.
Bilo je vrijeme naivno i drago.
Vrijeme kojeg više nema.
U talasima nas možda, ipak, ima.
Ali tamo nema tajnih riječi.
Nama namijenjenih riječi
tamo nema.
I vjere smo mnoge u odrastanju izgubili.
Nego, šišmiši nekad kruže oko nas
kruže i ne dodiruju nas.
Nadilaze talase i vjere,
nadilaze zvijezde i riječi.
Ostavljaju nas.
Možda sa vilama,
možda sa vilama…
RAZLOZI SRCA
Hodali smo ka već ispisanom životu
u ozarje toplo, u neki začarani predio.
Tamo sam mogao da izgovaram riječi koje voliš
narječjem srca. Samo u njemu postoje razlozi.
Prolazili smo kroz mjesečeve mijene
kroz pomjerene sate i iznenadne drhtaje.
Izgovarao sam sve to narječjem žudnje.
U strast jednog svanuća
već smo napravili drugačiju podjelu zamjenica:
kako smo se samo odučavali od umiranja.
Od one noći kad smo razmijenili prve rečenice,
riječi nalazim zapisane gdje god da pogledam.
Kao kad ti izgovaraš moje ime
pred tvojom sanjivom ulicom
i to malo slova rasporediš po vazduhu
da ih od tada svake večeri sakupljam,
da dolazim po njih i kad nijesi tamo.
Sad moje riječi cure kroz tvoje prste,
odlaze nježno u one naše predjele.
Kroz tvoje prste ka jednom ispisanom snu.
NESTAJU RIJEČI
Kao da su riječi ponestale.
Ili neka druga vremena nestaju.
One riječi koje si mislio da će doći do tebe
još nekom nedostaju, a da ni nijesu ni nastale.
I to možeš da posmatraš.
Očima iščekivanja i čežnje.
A nekad su se same u svijet otisnule,
riječi same.
Lako i nekako nenametljivo.
Ali, tuđe nekako sad su one riječi.
Sad nema riječi koje trebaš.
Kao da su s prošlim pjesmama sve odnesene,
bivšim pjesmama.
Sad praznine vrebaju.
I samoće su nekako drugačije.
Kao kad čitaš poeziju
pa jedan stih nastaje, a drugi umire.
I među sobom se zaboravljaju.
A svi stihovi opet kao da su tvoji.
Kao da i ti sa njima prolaziš.
Bivšim riječima.
Koje ne vide razliku
između nestajanja i nedostajanja
i koje si izgovarao kao ispovijesti svijetu.
Ipak,
za tihih ljetnjih noći
dolaze katkad riječi koje si nekad tražio.
Ali te riječi nikako ne uspijevaš zapamtiti,
nikako zapisati.
