Pavle Goranović: LIRSKA MONTAŽA DOKUMENTA
Fantastika realnog Mladena Lompara-
Iščitavajući posljednja književna ostvarenja Mladena Lompara možemo već na startu konstatovati da je on jedan od rijetkih crnogorskih pisaca, koji su dosljedno, i gotovo u cjelosti, prihvatili postulate recentnih književnih tokova u svijetu. Ovdje se, prije svega, misli na knjige Kraljica Jakvinta, opat Dolči i vrijeme stida i Tri pisma Darinki i narod jedinstvenog kraja, izdate 1995. odnosno 1996. godine, dakle nakon izabranih pjesama, tačnije pregleda dotadašnjeg Lomparovog pjevanja – Dodir za gubilište (1993). Sa navedenim knjigama, ovaj pisac počinje da preferira izgradnju literarnog djela na bazi jačanja receptivnih funkcija, sa širenjem mogućnosti tumačenja i srodnih postupaka, a što je, doduše, najavljeno nešto ranije, sa Prostorom izgubljene svjetlosti 1991. godine.
Nema ništa senzacionalno u činjenici da osnovu za vlastiti tekst možemo potražiti u nekom drugom (tuđem) pismu, (para)tekstu, pa makar i fragmentu; a kod Lompara – zašto ne i u istorijskom dokumentu. Pri tom, preuzeti tekst gdjegdje i ne posjeduje uslove da bude vrednovan strogo estetičkim mjerilima, što, u svakom slučaju, izlaže riziku samu autorovu avanturu. Naravno, dokumenat nema pretenziju da bude istinit i konačan, sa čime se više manevra ostavlja piščevoj imaginaciji, posebno kada se sjetimo da je još Lukijan imao približno shvatanje, govoreći da: “Poezija ima neograničenu slobodu, i posjeduje samo jedan zakon: maštu pjesnika.” Tako i Mladen Lompar pravi otklon od aksioloških obzira, bez bilo kakvih težnji da svoje viđenje događaja nametne kao jedino relevantno (što se apostrofira i u pomenutim knjigama i u rukopisu koji je pred vama) pa je zato, svih ovih godina, slično Borhesovom junaku iz “Tvoritelja”, slušao neke “zamršene priče, koje je primao kao što je primao i stvarnost, ne trudeći se da sazna jesu li istinite ili lažne.”
Skladno rečenom, nastale su Kraljica Jakvinta i Tri pisma Darinki, čija je formalno-strukturna kruna ali sa značajnim semantičkim sponama knjiga – Boca lude princeze, pisana u djelimično drugačijoj intonaciji, i čini se, sa izraženijim lirskim nabojem. Prema tome, uviđamo da Lompar usvaja niz književnih postupaka koji umnogome obilježavaju postmodernističko doba, uz prilično autonomno selektiranje tematskih momenata. U tom smislu, Boca lude princeze je neodvojiva od prethodne dvije knjige, sa tim što nam donosi jednu novu interesantnu čitalačku avanturu, konzistentnu do posljednje stranice. Stoga je neophodno ovdje priznati da je Lomparovo djelo, bez obzira u koji žanr ono bilo svrstano, sastavljeno od najbitnijih elemenata koje je potrebno da ima kvalitetno literarno djelo: autentičan izbor tematske podloge, lirski jako oblikovanje datog doživljaja, maksimalno poštovanje institucije publike, i – da ne nabrajamo – skoro sve karakteristike zahtijevane od strane istog tog recepcijskog aparata. Uz sve ovo, nijednog trenutka ne slabi transparentnost pisma, pa se slobodno može ustvrditi da je Boca lude princeze jedan zacijelo uspješan poetički eksperiment Mladena Lompara, u kome on nije ugrozio samosvojne književne osobine, već je definitivno razotkrio novo polje vlastitog ispoljavanja, koje se kreće, kao što rekosmo, u apsolutnom skladu sa aktuelnim književnim strujanjima.
* * *
Vidjeli smo da Mladen Lompar u našoj književnosti predstavlja jedinstvenu figuru između ostalog i zbog toga što u sopstveni diskurs zna vješto inkorporirati preuzete, ili prenesene, riječi. Dokumenti postaju dio književnosti, i služe bar kao podsticaj. Lompar umiče uvriježenim stavovima istorijske nauke, sumnjajući u nju, bolje reći eksploatišući njene fakte u svrhu književnosti. Za njega istorijske činjenice nemaju nepobitnu vrijednost, budući da je predmet posmatranja neki za istoriju manje bitan detalj, obično zakulisna radnja, ili izvjesna mistična događanja, u konkretnom slučaju i dinastička previranja. Tako Lompar čini legalnom drugu stvarnost – “stvarnost teksta”, koju je potpisnik ovih redova akcentovao pišući još o Kraljici Jakvinti. Rezultat ovog procesa je formiranje svijeta u čiju realnost možemo jednako vjerovati (ili sumnjati) kao i u “položaj čovjeka u kosmosu”. Stvarnost teksta se, kod Lompara, nalazi u gotovo apodiktičnoj izvjesnosti, što dalje uzrokuje cikličnost samog teksta.
Ova poezija nije sistematska; moguće je govoriti jedino o sistemu fragmenata: raspored fragmenata je bitan činilac mehanizma izraza. U Boci lude princeze autor na momente potpuno preuzima dokumenta, no, na momente se sa njima poigrava, pa čak i diskvalifikuje. To je razlog logičnosti ograde pisca od vrijednosnih sudova, njegovog isključivog prava, koje se iznosi već u početnim rečenicama, kada Lompar piše da je sve “može biti izmišljeno, sem nekih detalja. Ali, više ni sam ne znam.” A propo, Borhes je, prisjetimo se, često “grubo” znao priču završiti riječima: “Ostatak dijaloga je izgubljen.” (“Drugi apokrifni fragment”) ili, pak: “(…) kraj rukopisa nije pronađen.” (“Sekta tridesetice”). Dakle, prisustvujemo svojevrsnoj montaži teksta, ali nikako na uštrb kompozicije djela.
Lompar se u Boci lude princeze koristi sljedećim postupkom: upravlja svevideće ka samim stvarima, odgonetava pojave, sa, doduše uzgrednim, psihologizovanjem likova. Izraz je jasan, britak, najčešće lapidarno uobličen, sa primjetnim insistiranjem na ličnom doživljaju tretirane radnje. Puno se pridaje metaforičnom kazivanju, nakon čega opažamo opsesivna kadriranja brojnih segmenata.
* * *
Provodeći nas putevima označenim simbolima iz lavirinta raznovrsnih hronika i dokumenata, naš pripovjedač ne sakriva pretenziju oživljavanja pojedinih likova. Od suštinskog je značaja Lomparov krajnje skrupulozan i temeljit pristup likovima, što se osobito odražava u odjeljku Zvuci mrtve partiture, gdje se lirski apsolvira figura princa Mirka Petrovića, i gdje se stvari percipiraju iz konteksta da je sve “previše življeno”. U neku ruku, Lompar nam se predstavlja i kao lirski tumač pojedinih stranica crnogorske istorije, i ako knjige mogu povratiti ambijent nekog prošlog vremena, onda je u njegovim knjigama prisutna izvjesna misterija dvora. On se, pro primo, usredsređuje na same likove, pa se, na taj način, provocira određena romanesknost ovog djela. Uzgred, urugvajski pisac Huan Karlos Oneti tvrdi da “likovi ne funkcionišu ako ih ne volimo”, i zbilja, primijetićemo da su Lomparovi likovi u konstantnom procesu pripovjedačeve rekonstrukcije, sa obrisima psiholoških krokija. Povremeno se u prvi plan instruiraju detalji, i zato su neminovan ishod konstitucije tipa: “gledao je plavim očima ne očekujući pomoć”, ili “vitka princeza/ u dugoj bijeloj haljini/ sama šetaše rivom.”, i sl. Upravo lirske građevine pomažu Lomparu da postigne tako jasnu organizaciju teksta gdje se ne dozvoljava da semantički sloj ni u jednom trenutku bude nadređen strukturom djela. Ergo, mnoštvo pripovjedačkih tehnika ne ugrožava koherentnost. Opet je bitan književni prosede, i čini se, da u tom domenu, Lompar prihvata savjete Mirka Kovača: “Navodi krive izvore, jer pravi nisu dovoljni (…) zato što je čak i to legitimno da bi se stvorile knjige koje prevazilaze stvarnost, i nadmašuju je tzv. ‘unutarnjom realnošću’.”
Strogo poetički fragmenti u Boci lude princeze su ispisivani sa nesvakidašnjim programskim obilježjima. Pjesme su ovdje elementi sistema, ali je zanimljivo da bi svaka ponaosob mogla biti antologijska, dakle – izuzeta iz konteksta, iako sve one sačinjavaju djeliće opšteg mozaika. Priča teče, ne obazirući se na formalni sklop diskursa. Nijesu rijetke ni metafizičke zamke, koje se ogledaju, na primjer, u tom vječitom kretanju boce (u kojoj se, inače, nalazi šifra) i njenoj metafizičkoj korelaciji sa nekim vječitim pitanjima. Prilikom svega, vrijedno je zapaziti da se prelaz iz poznatog u poetsko iskazivanje, i obrnuto, odvija gotovo neosjetno, budući da su obje varijante označene snažnom lirskom artikulacijom.
Po mišljenju francuskog teoretičara A. Mola: “Više nema umjetničkih djela, postoje samo umjetničke situacije.” Sa knjigom Boca lude princeze, Mladen Lompar se pokazao kao vanredni majstor u prepoznavanju i kreiranju umjetničkih situacija. Konačno, da završimo borhesovskom terminologijom: Cetinjanin je ispisao stranice koje će ga opravdati.
