Rekao je: Pokušajte da zamislite scenu, radnju, situaciju. Razumijete? Potrudite se da zamislite nešto što će vas umiriti. Posvetite nekoliko minuta toj viziji i nastojte da je zadržite u glavi.
Rekao sam: I?
A on je rekao: Kad god se budete osjećali onako kako ste opisali valjalo bi da zatvorite oči i prisjetite se toga-čega-već šta ste jedanput zamislili i za njega vezali emocije prijatnosti, umirenja, pa i ravnodušnosti, što da ne. Ravnodušnosti. Sad razumijete?
U provincijama su životi ljudi izloženi kao na izlogu kolonijalne robe. O svakome se formira mišljenje koje ga prati do sudnjeg dana, i jedino ga može promijeniti visoka pozicija u piramidi vlasti ili izvanjska slava u sportu ili umjetnosti.
Pogledao je vrh cigarete, dunuo nekoliko puta, a onda prinio upaljač i usisao mali plamen.
Rekao sam: Vjerujete da takve stvari pomažu? I šta bih mogao zamisliti? Mladunčad divlje guske među rascvjetalim lokvanjima? Mala nevina stvorenja i mekano kva-kva-kva paperje koje će me asocirati na zaštićenost i toplotu? Evo… Vidite… Istog trenutka sam zamislio kako prilazim tim bićima, kako uzdižem koljeno i nišanim petom. Gazim jedno po jedno, a mlade kosti krckaju. Toliko o prijatnosti i umirenju. Vaš metod, u mom slučaju, ne funkcioniše.
Rekao je: Kva-kva-kva. Pokušajte da se uozbiljite. Niste ni prvi, a ni posljednji koji je ušao u ovu ordinaciju, da je tako nazovem. Znate, izbjegavam upotrebu strogo medicinskih termina. Soba. Ovo je najprije soba. Udobna, prozračena i dobro osvijetljena soba.Ne bi u to vrijeme moj život ni približno bio tako spokojan da ne postoje kazina, jer nijesam imao drugu ideju kako bih zarađivao hljeb. Nijesam mogao ni znati, jer jedino u čemu sam se oprobao prije kazina bio je posao čuvara reda u noćnom klubu novskog hotela Plaža.
Ugasio je cigaretu i otresao pepeo sa košulje, a zatim ustao i širom otvorio veliki dvokrilni prozor. Prostorija je udahnula hladni zrak.
Rekao je još: A kad govorimo o metodama… Preferiram upotrebu samo onih postupaka koji su već dokazani u praksi. Zato: pokušajte da se koncentrišete. Otjerajte loše misli, zatvorite oči, dišite duboko, zamislite scenu, radnju, situaciju koja će vas barem na trenutak učiniti spokojnim. I ne brinite. Mnogi na početku zauzmu stanovište slično vašem, no kasnije, nakon nekoliko sedmica, priznaju učinak. Ne tražim da vjerujete ali bi bilo korisno da barem prihvatite sve šta će se dešavati u ovoj prostoriji kao jednu od mogućnosti, kao jedan od načina koji će vaš život učiniti boljim.
Proturio je glavu kroz prozor i osmotrio ulicu, a zatim uzdigao pogled ka mliječnom nebu. Nakon glasne sirene automobila, detonirala je kratka psovka nervoznog vozača.
Ja sam rekao: Možete li zatvoriti prozor?
A on me pogledao i rekao: Zatvoriću prozor i ostaviti vas nekoliko minuta. Treba da se opustite i pokušate. Ako želite cigaretu… Slobodno…
Spustio je kutiju i upaljač na sto. Osmijehnuo se pokazujući vrata, a potom je izašao na prstima, kao da napušta sobu u kojoj spavaju djeca. Podvukao sam još jedan jastuk ispod leđa i oslonio cipele na rukohvat trosjeda. Jastuci su mirisali na tuđa tijela. Ostaci parfema su se miješali tvoreći slatki oblak nejasnih mrisa. Prozorsko staklo se zamaglilo, a sirena na ulici zavrištala još nekoliko puta. Kućište računara je zujalo visokim frekfencijama koje sam prihvatao desnim uhom. Blijedi odsjaji screensavera obasjavali su prazni zid. Zidove moje lobanje ispunjavala je praznina tako da sam istog časa, nakon kratke misli o praznini, čvrsto sklopio oči i pokušao razmišljati upravo o tom stanju kao nečemu što bi trebalo da proizvede emocije prijatnosti, umirenja ili, na koncu, ravnodušnost. Odsustvo slike, tona, mirisa, ukusa, odsustvo svjetla, tame ili bilo kakvih čulnih asocijacija koje bi mogle dozvati realne slike ili predviđanja zarobljena lavirintom davno konzumiranih misli: sve to je bila prekrasna, istog časa abortirana ideja-mrtvorođenče, nakon koje sam naglo otvorio oči i tiho opsovao nekoliko puta, misleći na doktora, na njegovu sobu, na pedeset eura koje ću ostaviti usrdno se rukujući sa džukelom, misleći na preostalih dvadeset sa kojima ću morati da naručujem smrdljivo točeno pivo umjesto viskija. Pomislio sam da treba odmah ustati i izaći; strčati niz stepenice ne osvrćući se za sopstvenim odlukama, no trosjed je bio isuviše udoban, a napolju nepodnošljivo hladno. Konformizam trenutka je ubjedljivo savladao sve naznake odluka tako da sam se samo još temeljitije prilijepio za velike jastuke i nasumično dohvatio jednu od knjiga rasutih na stolčiću kraj rukohvata. Džepna minijatura tvrdih korica i debelih listova: Najljepše planine Svijeta. Sniježna kapa dalekog Kilimandžara na naslovnici, a potom azbučnim redom, sve do egzotičnih X, W i Z, rasutih u ekvatorijalnom pojasu, zakavkazju i sjeveroistočnim oblastima Kine. Sirena se oglasila još nekoliko puta, nervoznim i organizovanim ritmom. Izmaglica sa prozorskog stakla je lagano isparavala, cigarete su bile daleko. Zadržao sam se na slovu N, listajući sporo, stranicu po stranicu. Sniježni obronci i kupasti obrisi ugašenih vulkana, zatim nešto što liči na glavu mršave mačke, zatim zeleni obronci, jezera u podnožju, raznorazne glacijalne formacije, termalni izvori i nepregledna prostranstva zimzelenih šuma. Zaboravio sam na cigarete. Desna butina je blago utrnula: prijatno peckanje se spuštalo sve do koljena, srce je sporo udaralo, a grudni se koš ravnomjerno pomjerao gore-dolje prateći ritam screensavera u obliku balona od sapunice. Prvi put sam pomislio da prostor u kojem boravim, da soba visokog stropa, opremljena minimumom namještaja, solidnog i skupog, da soba velikog stana na trećem spratu, okrenuta ka ulici, da soba zidova boje kajsije doista emituje svojstva čaja od lipe ili nekog drugog umirujućeg napitka. Osjećao sam se bolje nego prethodnog dana: ruke su mirovale uz tijelo ispruženih prstiju, stopala su se ugrijala, a krv ravnomjerno tekla u svim arterijama. Ni široko lice doktora, više se nije dojmilo širokim i ružnim. Sirena na ulici se oglasila još četiri puta, a ja sam bio spreman da udovoljim besmislenom zahtjevu psihologapraktičara koji je zatražio da zatvorim oči i zamislim ljepotu garniranu umjetnim mirom. Razmrdao sam potkoljenice i duboko udahnuo, a zatim izdahnuo gledajući u blagu sjenku filadendrona koja se penjala uza zid. Zatvorio sam oči. Kapci su se sporo spustili. Blago ružičasti mrak je iscrtao pozornicu na kojoj će narasti kulise novog, terapijskog svijeta.
Vrata su se otvorila gotovo istog časa, doktor je promrmljao nešto kao aha i sjeo u kožnu stolicu visokog naslona. Potom reski zvuk upaljača i jedva čujno pucketanje duvana. Prsti su pritisnuli nekoliko tipki na tastaturi, a sirena na ulici zatrubila u isprekidanim sekvencama različite dužine i istog intenziteta.
Okrenuo sam dlanove prema plafonu i sasvim tiho izgovorio: Japansko selo.
Doktor se uspravio. Koža je zaškripala, a on je rekao: Da? Ponovite molim vas. Rekli ste…
Ja: Rekao sam Japansko selo.
On: Da, da, da… Samo nastavite.
Ja: U malom japanskom selu pada prvi snijeg.
Nove kapljice znoja sakupljale su se na toplim dlanovima. Poželio sam da otvorim oči i naglim pokretima prekinem tišinu. Prihvatajući pravila igre osjećao sam se zavedenim, pobijeđenim, prevarenim, osjećao sam kako se sive vijuge natapaju glupošću, kako se neki jasno iscrtani oblici moždanih tkiva zatupljuju, no i dalje sam stiskao kapke dok su se među nebulama ružičastog beskraja počinjali nazirati široki krovovi drvenih kuća skupa sa obrisima planine zaodjenute maglom.
Očekivao sam da će doktor prvi progovoriti te da će nekoliko hinjeno radoznalih upitnica samljeti začetke beskorisnog pejzaža, no osim zvuka sirene rasutog po ulici, moglo se čuti samo brujanje pregrijanog hard disca i otpuhivanje dima koji se slagao visoko uz plafon.
Rekao sam: U malom japanskom selu pada prvi snijeg. Niz obronke planine Nantai slivaju se krupni uvojci guste magle. Kuće su zbijene uz vijugavu kamenu cestu koja vodi do izvora na kraju, ne, na početku sela. Svejedno. Zavisi od toga da li se spuštate sa planine ili gazite uzbrdo. Prozori su zasjenčeni žućkastim svjetlima petrolejskih lampi. Na ulici nikoga. I nije to ulica. Već uzani put prekrivenim crvenim pločama ulaštenim koracima ljudi i životinja. Sumrak je. Blijedi. Zimski. Nastanjen tišinom. Velikom tišinom. A takvu tišinu, razumije se, možete čuti samo u malom japanskom selu dok pada prvi snijeg.
Zatim šuškanje. Pretpotstavio sam da je doktor prekrstio noge i još dublje se zavalio u stolici. Staklena pepeljara se zaljuljala. Ruka je ugasila cigaretu, čovjek se blago nakašljao, a zatim rekao: Nije vam hladno? Želite da pojačam grijanje?
Odmahnuo sam glavom, a on je rekao: Nastavite. Molim vas, samo nastavite.
Ja: Noć se spušta sa zvucima pahulja. Pahulje su krupne. Dok padaju kroz gusti vazduh, lelujaju poput perja. Sasušena polja, vrhovi brda i krošnje visokih kedrova, prekrivene su laganom bjelinom. Vjetra nema. Dimnjaci su topli i bijele pruge se uzdižu visoko stapajući se s oblacima. Nekoliko djece će primaći svoje glave staklima ne bi li osmotrila dragu promjenu. Spavaće mirno pod teškim vunenim pokrivačima, čekajući jutro.
Okrenuo sam čelo prema plafonu i duboko udahnuo. Doktor je rekao: Imate djece?
Odrečno sam protresao kažiprstom, a on je rekao: Samo nastavite.
U tom trenutku sam pred očima doista imao cijelu sliku. Više nisam želio da otvorim oči uzbuđen postojanošću pejzaža koji se svakim trenutkom, sam sobom, dopunjavao.
Disao sam sporo, bez uobičajenog duvanskog kašljucanja i činilo se da moje alveole prihvataju mnogo više vazduha nego što je uobičajeno. Ubrzo se pojavio i žubor potoka, nekoliko velikih ptica je preletjelo preko krovova, a vrh planine Nantai kratko je zasijao rumenilom posljednjih sunčevih zraka zarobljenih visoko u stratosferi.
Sačekao sam da sirena na ulici završi raštimovani krešendo, a zatim rekao: Svjetla se lagano gase. Ljudi odlaze na počinak. Konji u štalama spavaju stojeći, a koze leže na debelim naslagama slame. Nakon pola sata, samo dva prozora će ostati obasjana. Jedan u podnožju sela, drugi na kraju kamenog puta.
Doktor: Volite prirodu? Treba što više vremena da provodite u prirodi.
Zapalio je novu cigaretu, a pepeljaru istresao u kantu pod stolom. Zamirisao je ustajali pepeo. Umalo nisam otvorio oči i posegnuo za cigaretom. Nepca je zagolicala nikotinska ovisnost. Nozdrve su se raširile ne bi li se udahnulo što više ponuđenog dima.
Rekao sam: Ne volim prirodu.
Rekao sam Ne volim prirodu iako povremeno uživam u vožnji bicikla duž rijeke. Stari put je zapušten, automobili rijetki, a priroda gotovo netaknuta. Oronula groblja pokraj oronulih sela, velike žabe i veliki ježevi: trome zelene bube sporo se vuku kroz sasušeno lišće. Na pojedinim mjestima voda ima tirkizno plavu boju koju posmatram iz hladovine smokvinog lišća. Laste u brišućem letu hvataju mušice nad uskovitlanim vodenim žilama, crveno cvijeće se njiše, a visoko stijenje isijava vrelinu. Godine fanatične duvanske zavisnosti učinile su da se sva lijepa mjesta pretvore u dobru priliku za cigaretu. Stari most ili rashlađeno stepenište grobljanske kapele, izvor okružen velikim kamenim blokovima krečnjačkog porijekla, sjenoviti pješčani sprud u podnožju velike stijene prepune ptičjih gnijezda, sve su to bila mjesta čija se estetika sažimala u kratkotrajnom plamenu upaljača praćenom pucketanjem sasušenih čestica duvana s vrha cigarete. Potom snažan, beskrajan udisaj i zatim izdah. U drugačijim okolnostima bih, misleći na te rituale, nesumnjivo rekao da volim prirodu no prvi snijeg je i dalje padao u malom japanskom selu smještenom na obroncima planine Nantai. Prekrivao je krovove i uske zemljane staze koje su vijugale između kuća. Noć se spustila svom težinom, olabavljena, poput crne usnule životinje titanskih dimenzija. A dva osvijetljena prozora, prvi u podnožju, drugi na samom kraju sela, postali su jedini mizanscen zasut rojevima krupnih pahulja.
Doktor je ponovo prekrstio noge, a ja sam rekao: Kraj jednog sjedi trideset osmogodišnji Masaso Ibaraki, kraj drugog, onog na kraju kamene staze, uz to staklo niko ne sjedi.
Rekao sam još: Masaso radi na obali jezera. Ribnjak je otvoren proteklog ljeta i u njemu Hideo Maeda četrdeset petogodišnji profesor francuskog jezika iz Osake, gaji tri vrste šarana. Zahvaljujući termalnim izvorima, površina vode i tokom zime ostaje nezaleđena pa se Maedin posao, bez obzira na velike troškove prevoza ribe do najbliže ceste, može nazvati uspješnim. Šarani brzo rastu i halapljivo gutaju hranu koju Masaso Ibaraki rasipa zahvatajući je lopatom iz velikih lanenih vreća. On je stasit, snažan, uz to odgovoran i predan radnik kojeg je Hideo Maeda odabrao među trojicom već nakon sedam dana probnog rada. Vještina kojom je Masaso vezivao teške metalne kaveze potapajući ih zatim u hladnu vodu jezera bez riječi i grčeva na lici, njegova ćutljivost i razumijevanje sistema uzgoja velikih šarana, učinili su da se Hideo Maeda još čvršće utvrdi u stanovištu da je napuštanje posla srednjoškolskog profesora u Osaki i odlazak na selo, upravo ono što će na pravi način izmijeniti njegov život i omogućiti mu da se konačno posveti pisanju. Uzgajanje šarana bilo je nešto što će zaokupiti tijelo. Pisanje je ono čime će se preokupirati um. Dvadeset devetogodišnja supruga Masasoa Ibarakija, Kazuko Ibaraki, biće jedina prepreka u ostvarenju tih ciljeva.
Doktor se nakašljao, no ovog puta je to prije bilo neko mucanje upozorenja nego li tipična duvanska škripa.
Rekao je: Da. Postaje zanimljivo. No možda ste isuviše proširili sliku. Ali ako vam to pričinjava zadovoljstvo, molim vas nastavite. To je svrha terapije i čini se da već u ovom trenutku naš sastanak mogu proglasiti uspješnim. Bili ste u Japanu?
Rekao sam: Kad se prvi put pojavio u selu, Hideo Maeda je bio dočekan ljubaznom uzdržanošću i umjerenim gostoprimstvom. Ljudi su izlazili ispred kuća da ga osmotre i pozdrave no niko se nije usudio da bude prvi koji će ga pozvati preko praga i ponuditi čajem. Nakratko je pregledao kuću zadovoljno klimajući glavom, a onda se kroz sedam dana vratio u selo noseći rolnu papira uvezanu crvenom vrpcom, veliki zarđali ključ, i omanju torbu sa stvarima za jednu noć. Kupoprodajni ugovor je potpisan dan ranije, a pokućstvo je već bilo na putu. Dva velika konja i zaprega koja će knjige, trpezarijski sto i nekoliko polica, odvući blatnjavim putem do sela, pripadali su Masasou Ibarakiju. Tokom tri sata klackanja po vijugavim utrinama on će se podrobno upoznati sa planovima za izgradnju ribnjaka. Nakon što su zajedno istovarili stvari i nakon što je prvi put dotakao Veliku enciklopediju Japanakoju je do tada samo gledao na policama iznad glave mjesnog načelnika posmatrajući je kao najveću dragocjenost, Masaso Ibaraki je velikodušno pozvao gospodina Maedu da skupa objeduju. Tada je profesor francuskog jezika iz Osake, Hideo Maeda, prvi put ugledao Kazuko Ibaraki, dvadeset devetogodišnju suprugu Masasoa Ibarakija, čije su se velike i čvrste grudi primijetno njihale ispod jednog sloja lanene tkanine.
Zatvorenih očiju sam se okrenuo prema doktoru očekujući da će me prekinuti ili barem pokušati da nekom od uobičajenih upadica prekrati naraciju, no iz pravca stola je prvi put dopirala mukla tišina. Automobilska sirena je odtrubila još nekoliko promuklih oktava, nerazumljivi glas je vikao na ulici, a ja sam se još udobnije zavukao među velike jastuke i rekao: Mala ispravka. Nisu to bile izrazito velike grudi. Ne od onih što se nekontrolisano njišu svaka na svoju stranu. Bile su to čvrste i lijepo zaobljene dojke, oštre, simetrične. Zapravo, dovoljno je bilo reći savršene no svako od nas ima svoje parametre savršenstva. Zato ponekad valja pojasniti stvari.
I košulja… Platno… Grubo laneno tkanje ne dolazi u obzir. Pod njim se ne bi mogle uočiti suptilne obline bijele kože koja je mirisla… Koja je mirisala… Da. Koja je mirisala na ulje divljeg karanfila. Gospodina Maedu je iznenadilo to što gospođa Ibaraki insistira na građanskoj vesti i ne nosi tradicionalna kimona u kojima su se pojavljivale ostale seoske žene. A kada je na policama, pored nekoliko keramičkih ćupova sa suvim cvijećem, ugledao i desetak uredno poslaganih knjiga, postalo mu je jasno da je naišao na dvoje ljudi koji će život u zabačenom selu na obroncima planine Nantai učiniti podnošljivijim. Još dok su prvi put večerali skupa, razgovor se pretvorio u mirnu razmjenu korisnih informacija začinjenu humorom i prijatnim raspoloženjem podgrijanim sakeom. Gospodin Maeda se trudio da ne gleda izravno u obline gospođe Ibaraki koje su se posebno isticale kad bi Kazuko ustajala sa poda, elegantno balansirajući rukama punim posudja.
Protrljao sam kapke i rekao: Pratite me?
Svijet pod tankom ružičastom kožom je narastao pa sam u tom trenutku jedva uspijevao da se prisjetim doktorovog širokog lica i inventara njegove sobe.
Začuo se lagani udarac o sto. Pretpotstavio sam da je odložio naočare. Ponovo se namjestio u stolici, otpuhnuo dim i zatim rekao: Da, da, da. Samo nastavite.
Rekao sam: Oprema za ribnjak je doputovala sedam dana nakon prve zajedničke večere. U međuvremenu su Masaso Ibaraki i Hideo Maeda temeljito obišli nekoliko kilometara obale u potrazi za najpogodnijim mjestom. A kada je i taj posao bio završen, nova večera je bila organizovana u kući gospodina Maede. Zaliven flašom francuskog pinot noira, zaslađen pralinama od gorke čokolade umotane crvenom folijom, taj objed je učinio da Masasu i Kazuko pred spavanje još jednom razmotaju svoja maštanja o gradskom životu lišenom mirisa kozjih brabonjaka i ljepljivog blata. Obostrano su se složili da će život u selu nakon dolaska gospodina Maede biti znatno zanimljiviji no jedno razmišljanje Masasu Ibaraki neće iznijeti na vidjelo pripijajući se uz tijelo svoje nage, vlažne i uzbuđene supruge.
Jer dok je gospodin Maeda prepričavao zgode iz školske prakse u predgrađu Osake crtajući pri tom nevidljivu mapu dvorišta ne bi li što približnije opisao izgled i poziciju stepeništa niz koje se skotrljao ugojeni direktor, oči gospođe Ibaraki bile su prikovane za lice i oči novog susjeda. Uz to, smijeh koji je izlazio iz njenog grla, primijetio je Masasu, nije bio nikad glasniji i iskreniji u istoj mjeri. Bilo mu je jasno da se Kazuko u prisustvu tog čovjeka osjeća veoma prijatno te da je njegov šarm, potkrijepljen obiljem njima nepoznatih iskustava, zabavlja na potpuno nov način. Otpijajući gutljaj pinota sa gnušanjem je odbacio razmišljanja koja bi mogla posijati crva sumnje i dopustiti mu da novostečeno prijateljstvo zgricka zubima neosnovane ljubomore. Visoko je podigao čašu i poželio da se šarani mrijeste, a da njihovo meso bude crveno i masno. Tri čaše su se spojile uz jasne zvuke ručno obrađenog kristala, a Masaso Ibaraki će taj trenutak, mjesecima kasnije, označiti kao tačku u vremenu od koje je nenadana sreća svoje mjesto počela da ustupa nenadanoj nesreći.
Nabrao sam čelo i dlanom prekrio usta pokušavajući da se prisjetim mjesta u naraciji pogodnog za nastavak priče. Tada je zazvonio telefon na velikom stolu. Doktor je podigao slušalicu, promrmljao nešto kao Da, da, nisam zaboravio. Ostaje kao što smo se dogovorili, i zapalio novu cigaretu.
Rekao je: Želite da nastavite? Ako ne želite, sačuvajte priču za naredni sastanak. Počeli smo baš onako kao što sam se nadao. Veoma lijepo. Iznimno. Čiste slike i pravilne rečenice. To bi trebalo da zapišete i uvijek nosite sa sobom.
Rekao sam: Ribnjak je otvoren nakon mjesec dana uz malu svečanost kojoj su prisutvovali i mještani obližnjih sela.
On je rekao: Dobro. Nastavite s ribnjakom.
Još nekoliko puta je zatrubilo s ulice, a ja sam rekao: Riblja mlađ je sasuta u male kaveze bliže obali dok su priplodni mužjaci i velike crvenorepe ženke odložene u kaveze potopljene dvadesetak metara od obale. Crvenu vrpcu je presjekao mjesni načelnik koji je izrazio nadu da će ribnjak gospodina Maede biti kamen temeljac umjerene industrijalizacije cijelog planinskog kraja. Svi su složno klimali glavama u znak odobravanja, a gospođa Ibaraki je rasula šaku pirinča po umirenoj vodi i spustila ruku na rame gospodina Maede.
Baraka od suve kedrovine, sa jednovodnim krovom i dva mala prozora, radnim stolom, krevetom i nekoliko polica, biće prostor u kojem će Masaso Ibaraki s vremenom sve duže boraviti. Pedantno iscrtan raspored hranjenja ribe, grafički prikazi uzgajanih vrsta i njihove osnovne karakteristike, bili su zakačeni čavlima iznad radnog stola. Mala željezna peć, smještena je u jednom od ćoškova, a na daščanim zidovima, bez obzira na veličinu prostora, gospodin Maeda je prikačio čak šest petrolejskih lampi. Mislite da je opis barake i ribnjaka višak?
Doktor: Molim?
Ja: Mislite da je suvišno opisivati situaciju na jezeru doktore?
Doktor: Na jezeru… Da… Ne znam. Vi odlučite.
Ja: Ne slušate me.
Doktor: Pažljivo slušam zaboga. Slobodno nastavite ako želite. Nemamo još mnogo vremena ali nastavite. To je važno.
Ja: Važno?
Doktor: Važno je za vas. Fokusirajte se i nastavite. Meni je važno. U ovoj relaciji vi ste mjera moje svrsishodnosti. Stalo mi je da vam pomognem. Želim da se bolje osjećate. I nemojte me zvati doktore. To među nama unosi distancu koja ne bi trebala da postoji. Ribnajk, jezero, petrolejske lampe, dajte još…
Ja: Detaljan opis situacije na jezeru jeste višak. Priznajem. Iako bi bilo lijepo saopštiti da je gospođa Ibaraki na proljeće, duž oboda barake, zasadila hrizanteme. Skupa sa dva patuljasta javora. Po jedan ispod svakog prozora.
Čvrsto sam stisnuo kapke, zamislio velike latice u nekoliko boja, a potom rekao: Već na početku posla bilo je jasno da ribnjak iziskuje danonoćni nadzor. Ništa se nije smjelo prepustiti slučaju. Sjeverni vjetar koji se početkom februara spuštao sa ledenih vrhova planine Nantai, mogao je lako prevrnuti plovke za koje su kavezi bili privezani. Zato je Hideo Maeda za dvadeset četvoročasovnu smjenu svakog drugog dana, gospodinu Ibarakiju ponudio trostruku nadoknadu. To je bila cifra koja se nije smjela odbiti i zbog koje se obitelj Ibaraki bez mnogo razmišljanja mogla odreći napornog uzgajanja koza. Nahraniti ribe četiri puta dnevno, mrežom ukloniti lišće i uginulu mlađ, te nadgledati brojnost priplodnih životinja, bilo je u suštini sve što je Masaso Ibaraki trebao da uradi. Krevet je bio udoban, a prostorija dobro zagrijana. Kazuko je donosila ručak u dva sata, a gospodin Maeda bi u predvečerje svraćao na polučasovni razgovor i čašicu sakea. Nova životna rutina spojila je troje ljudi tvoreći gotovo besprijekorni mehanizam koji se sastojao od rada, reda, uljudne komunikacije i finansijske stabilnosti. I tako je bilo sve dok gospodin Ibaraki spremajući se za počinak jedne aprilske noći, a u potrazi za obračunom posljednje isporuke granula hrane koji je namjeravo da prouči kod kuće, nakon večere nije pronašao udžbenik francuskog jezika i do pola ispisan svežanj papira na kojem je prepoznao rukopis svoje supruge. Nevješto ispisani latinični redovi bili su mjestimično iskrižani crvenim mastilom i sitnim napomenama očigledno ispisanim rukom gospodina Maede. Sve to je Masaso pažljivo naslagao i vratio na isto mjesto, ispod glinene posude pune oraha, a zatim bez riječi legao pored svoje supruge upokojene prvim snom. No san na njegove oči, te noći nije dolazio. Mislio je na duge zimske sate koje je Kazuko provodila u kući gospodina Maede otpijajući gutljaje francuskih vina. O tome su svjedočile blijede, ljubičaste fleke rasute na jednom od listova, uz koje je Masaso zamišljao usitnjeni ženski smijeh potaknut lošim izgovorom neke od riječi zbog kojih je bilo potrebno dobro salomiti jezik. Odmakao se na ivicu kreveta i nervozno prigrlio jastuk posmatrajući odsjaje crne kose rasute duž golih leđa, a zatim je zamislio tuđe ruke na tim leđima i čvrsto zatvorio oči pokušavajući da se istog trenutka oslobodi samoporođene slike.
Vrata ordinacije naglo su se otvorila. Lišće filadendrona je zašuštalo, a ženski šapat promrmljao dvije tri zamućene rečenice na koje je doktor, pretpotstavio sam, odgovorio klimanjem glave. Zaćutao sam i okrenuo se prema izlazu, poput slijepca. Vrata su se zatvorila, a sa ulice je dopuzalo još nekoliko otegnutih režanja automobilske sirene.
Doktor je četiri puta kucnuo o staklenu površinu stola, a zatim rekao: Znate, već ravno dvanaest minuta smo izvan termina. Možda bi bilo najbolje da upamtite gdje ste stali, a onda možemo nastaviti idući put. Recimo, već sjutra. Ne insistiram. Ali riječ je o starijem čovjeku sa kojim se sastajem već duže od dvije godine. Veoma komplikovan i zanimljiv slučaj. No ako priču možete dovesti do kraja u narednih desetak minuta, rado ću vas saslušati. Cijela naracija je možda isuviše široka da bi kasnije mogla poslužiti kao terapijski rekvizit. Čini se da ste ukrasili priču sa suviše detalja ali na koncu, opet kažem, veoma sam zadovoljan našom prvom sesijom.
Doktorov operativni ton me je blago uznemirio. Jer ne samo da priča nije bila opterećena viškom detalja, već sam pripovijedajući scenu, radnju, situaciju koja će me umiriti, preskočio cijelo poglavlje života i svakodnevice gospodina Maede u Osaki, zbog kojeg bi pretpotstavljeni intimni odnos između njega i dvadeset devetogodišnje Kazuko bio mnogo jasniji.
Ja: Niste razumjeli. Sve ovo pripovijedam da bi se ponovo vratili do one noći u kojoj na malo japansko selo pada prvi snijeg.
Doktor: Naravno da sam razumio. Vi se veoma precizno izražavate. Da li ste nekad pokušali da napišete kratku priču, roman ili nešto slično? Ako niste, trebali bi da pokušate. To takođe može imati veoma učinkovite terapijske implikacije.
Ja: Narednog dana Masaso Ibaraki je ćutao za doručkom. Čekala ga je popodnevna smjena i svega dva obroka za ribe. Preostale sate dokolice će potrošiti razvijajući scenario prema kome je za njegovog odsustva, gospođa Ibaraki redovno odlazila u kuću gospodina Maede dijeleći sa njim mnogo više od mlakih gutljaja francuskih vina. Zamišljao je kako se svlače, a potom ih je zamišljao i nage, na stolu, na krevetu, na podu, prislonjene uza zid i zanesene strastima koje su se, vjerovao je Masaso Ibaraki, zapalile onog dana kada se pinot noir prvi put zatalasao u kristalnim čašama ukrašenim odsjajima petrolejskih lampi.
Šarani su veoma brzo dokazali mit o svom libidu. Parili su se burno, noću, iskačući iz vode pod punom mjesečinom.
Masaso je taj prizor posmatrao sa zadovoljstvom sve do onog dana kada je pod glinenom činijom pronašao udžbenik francuskog jezika, a potom: slike su se nizale same od sebe, svakodnevno i bez reda, protiv njegove volje i nasuprot racionalnim odbranama koje je pripremao pokušavajući da se umiri. Svaka ogrebotina na podlaktici gospodina Maede bila je posljedica lijepo njegovanih noktiju njegove supruge iako su rđave žice virile sa uglova kaveza, poput mačjih kandži. Jedva vidljiva masnica na njenom vratu postajala je plod strasnog ugriza profesora francuskog jezika iz Osake iako je baš on, Masaso, u tom dugom vratu uživao prethodne noći. I pogledi ostalih susjeda, činilo se, postali su drugačiji. Dok se vraćao s ribnjaka, noseći u platnenoj vreći zaostalo posuđe, vjerovao je da ti ljudi nakon suzdržanih odmahivanja nastavljaju razgovor zlobno komentarišući česte posjete njegove supruge kući gospodina Maede. Iz nedjelje u nedjelju, iz mjeseca u mjesec, uzajamni pozivi na objede postajali su sve rjeđi dok u potpunosti nisu prestali. Svežanj listova ispisan riječima francuskog jezika se debljao, a umjesto čestih križanja na prvim stranicama, listove su krasili samo kosi znaci afirmacije kao posljedica dobro urađenog posla. Govorim suviše brzo?
Doktor: Ne. Nastavite. Još pet minuta.
Činilo se da je postao nervozan. Lupkao je naočarima o sto, a sitna krckanja su me navela da zaključim kako moj psiholog-praktičar, grize nokte. Bio sam smiren i gotovo zahvalan. Disao sam duboko bez potrebe za cigaretom. Jutarnji pandemonijum misli zbrisan je pričom o malom japanskom selu, a tijelom je strujala toplota kondenzovana u mekanim jastucima prepunim guščjeg perja.
Rekao sam: Sada ponovo stižemo do noći u kojoj na malo japansko selo pada prvi snijeg.
Svečano sam pročistio grlo i nastavio trudeći se da još jednom dozovem krupne pahulje koje propadaju kroz tišinu: Dakle, tu hladnu jesenju noć Masaso Ibaraki je provodio kraj ribnjaka. Večernji posjeti gospodina Maede su prestali još prije nekoliko mjeseci tako da je sake gutao brzo i u tišini, krateći vrijeme temeljitim oštrenjem malih noževa za ribu ili tupim snom koji bi ga, barem nakratko, odvajao od mučnih sumnji vezanih za odnos svoje supruge i profesora francuskog jezika. Nekoliko čašica više prije ponoći skupa sa slučajnom posjekotinom duž ruba palca tokom oštrenja jednog od noževa, bili su dovoljni razlozi da se njegovo raspoloženje konačno stropošta sa ivice ambisa koji je već mjesecima usrdno prokopavao. Sječivo je zatakao duboko iza kožnog opasača, a palac je već nakon nekoliko hitrih koraka strpao pod jezik sišući metalne ukuse vrele krvi. Hodao je preskačući blatnjave lokve i veliko kamenje čiji je raspored upamtio. Hodao je povremeno osmatrajući nebo i oblake koji su se sjedinili u gigantsku pogužvanu masu. Ostaci velikog mjeseca osvjetljavali su daleke rubove te meteorološke neminovnosti, a Masaso Ibaraki se primicao sopstvenoj kući spreman da se konačno suprotstavi sumnjama koje su već mjesecima gutale njegove misli i tkiva. Veliki dvorišni prozor bio je osvijetljen blagom svjetlošću petrolejke. Ubrzao je kamenom stazom, uspeo se uz šest drvenih stepenika i naglo otvorio vrata. Dočekala ga je toplota protkana blagim mirisima začina koje je Kazuko upotrijebila tog dana pripremajući ručak. Francuska bilježnica i udžbenik jezika, nisu bili na svom mjestu. Napravio je krug po dnevnom boravku, obišao kuhinju i spavaću sobu te nekoliko puta izgovorio žensko ime koje mu se po prvi put učinilo suviše oštrim, čak i ružnim. Stojeći je otpio nekoliko gutljaja sakea, a zatim je počeo da se razodijeva. Nemarno je razbacivao stvari želeći da se što prije oslobodi vreline koja ga prožimala iznutra, koja se širila poput plime ispunjavajući i najskrivenije zakutke snažnog tijela. Kada je ostao samo u grubim ribarskim pantalonama, gospodin Masaso Ibaraki je prekrstio noge i sjeo uz veliko staklo sa kojeg se pogled pružao niz vijugavu kamenu stazu, sve do kraja sela. Još jedan prozor je bio osvijetljen, no pored njega nije bilo nikoga. Obrisao je znoj sa lica, a zatim dohvatio dršku noža koja je pritiskala obnaženi stomak. Snažno je zario oštricu u drveni pod. Nekoliko krupnih pahulja se prilijepilo i nestalo na zagrijanom staklu. Gledajući ka dalekom prozoru gospodina Maede, Masaso Ibaraki je mogao čuti samo zvuk sopstvenog disanja koje se usporavalo prateći ritam bijelog paperja koje se u sve gušćim rojevima spuštalo sa neba. I tako doktore… Gotova priča.
Pljesnuo sam dlanovima i naglo otvorio oči. Na praznim zidovima su titrali obrisi niskih kuća. Ili sam barem poželio da se tako nešto događa. Očekivao sam da će doktor odmah ustati i pokušati da me što prije izgura preko vrata no taj čovjek je samo prekrstio noge i zagledao se u mene nekako iskosa držeći među prstima cigaretu sa velikim pepeljavim repom koji se spremao da otpadne.
Sjeo sam na trosjed, protegnuo leđa i rekao: Šta?
Doktor je rekao: Sigurni ste da tako treba? Da je to kraj? Masake sjedi…
Ja: Masaso.
Doktor: Masaso sjedi pored prozora pomiren sa sudbinom.
Ja: Ne. Sjedi pored prozora, gleda prvi snijeg i mirno diše jer je već odlučio šta će uraditi.
Doktor: I šta će uraditi?
Ja: Otkud znam.
Doktor: Kako to mislite Otkud znam. Sami ste rekli da je već odlučeno.
Ja: Pa da. Tako sam rekao. Ali nisam ja ništa odlučio, već Masaso Ibaraki.
Pepeo se otkačio i završio na bijeloj košulji. Doktor ga je nemarno otresao i pogledao vani.
Rekao je: Ali ako ste vi stvorili tog čovjeka, vi bi trebalo da znate šta je odlučio i šta će Masaso učiniti. Njegov ste otac i njegov bog.
Rekao sam: Ja stvorio tog čovjeka? Doktore… Zaboga… Stvorio sam samo, da citiram, scenu, radnju, situaciju, nešto što će me umiriti i za šta ću moći da vežem osjećanje prijatnosti, pa i ravnodušnosti, što da ne. Rečeno, urađeno.
Ustao je naglo i otvorio prozor. Odmakao se sa strane kao da će gospođa Kazuko, gospodinom Masoso te profesor francuskog jezika Hideo Maeda, skupa sa cijelim selom, ribnjakom, jezerom i planinom Nantai, izletjeti vani i uspeti se prema nebu. Dvije daleke ptice su presjekle veliki okvir skupa sa zvucima neumoljive automobilske sirene. Doktor je nervozno zgnječio opušak u pepeljari, a zatim rekao: Da. U pravu ste. Doista ste se valjano potrudili. Vjerujem da će naše seanse ubuduće biti još učinkovitije.
Prišao je stolu i ispustio nešto kao uzdah olakšanja ali njegov izgubljeni pogled, ruke koje su odsutno pipkale dugmad košulje i napola uzdignute obrve, očitavale su zbunjenost.
Prišao je kauču i rekao: Dakle, kad god se ubuduće budete osjećali onako kako ste na početku opisali, vratite se ovoj slici. Vjerujem da će vam dalekoistočna ekskurzija u trenutku preusmjeriti misli.
Krenuo je prema vratima, a ja sam ustao i kraj pepeljare spustio pedeset eura.
Rekao sam: Vrijedjelo je svakog centa doktore. Doista se osjećam mnogo bolje nego na početku seanse.
Poželio sam cigaretu. Moje su ostale pored mjenjača pa sam izvukao jednu iz njegove kutije i odmah pripalio. Otvorio je vrata i čekao da izađem. Njegovo je lice još uvijek bilo presvučeno izrazima zbunjenosti. Uživao sam u velikim porcijama dima i prvi put pomislio kako je mama možda bila u pravu dok me je, godinama unatrag nagovarala da potražim pomoć stručnjaka. Vjerujem da bi moj život izgledao drugačije: manje razočarenja, manje depresivnih stanja, manje agresije. Doktor me otpratio do izlaznih vrata: Vidimo se onda za sedam dana, u isto vrijeme?
Zakoračio sam preko praga: Naravno doktore. A do tada… Trudiću se da poslušam vaš savjet. Kad god se budem osjećao onako kako sam opisao na početku…
Doktor: Upravo tako. Kad god se budete osjećali loše, vratite se slici koju ste opisali. Do viđenja.
Osmijehnuo se i zalupio. Želio sam da razmijenim još nekoliko rečenica no ništa se nije moglo zamjeriti. Izležavao sam se na tom kauču više od dvadeset minuta izvan svog termina dok je drugi klijent čekao. Povukao sam dugačak dim i krenuo niz stubište koje me podsjetilo da je napolju veoma hladno no ujedno sam se sjetio i hladnoće na obroncima planine Nantai. To me je nasmijalo pa sam pomislio kako već uživam prve blagodeti uspješne terapije. Silazeći niz mermerne stepenike pomislio sam da bi bilo divno ako bih u istom trenutku pjevušio i neku japansku narodnu pjesmu koja govori o nesretnoj ljubavi, gle slučaja, gospodina Maede i gospođe Ibaraki. Ali prije toga bi trebalo naučiti japanski jezik i saznati još po nešto o istoriji zemlje osim činjenice da se planina Nantai nalazi na pedeset prvoj stranici knjige Najljepše planine Svijeta.
Uljudno sam pozdravio sredovječni par na drugom spratu. Oboje su strogo odmjerili cigaretu, a ja sam s apsolutnom servilnošću i razumijevanjem kazao: Ne brinite gospodo, opušak će završiti u kanti za otpatke. Ovako uredno stepenište nisam vidio još od djetinstva.
Otpratili su me kisjelim pogledima koji su govorili: Mi živimo u ovom haustoru već dvije hiljade godina, a Vi ste uljez, barbarin sa cigaretom.
Ostao sam miran. Poput kamena u japanskom vrtu. Vjerujem da bih u normalnim okolnostima barem sočno pljunuo na neku od ulaštenih ploča hraneći se strahom smjerne malograđanštine, no svakim narednim korakom sve bliže sam se primicao ubjeđenju da se doista osjećam drugačije.
Kad sam stigao do prizemlja, hladnoća me je natjerala da cigaretu zaglavim među zube, a prste uguram što dublje u džepove pantalona. Automobil je bio parkiran s desne strane, prema raskrsnici. Ključeve sam pripremio usput, nadajući se da me brava neće mnogo namučiti. Izvukao sam cijeli svežanj i istog časa primijetio da metalne alke miruju. Mirovali su i moji prsti koji bi u običajenim okolnostima snažno podrhtavali. Primicao sam se bravi poput viteza sa malim kopljem i u trenutku pogodio sićušni otvor zbog kojeg sam još istog jutra potrošio nekoliko minuta i desetak sočnih psovki. Tada je vazduh zadrhtao neprijatnim i hrapavim notama automobilske sirene koje su penetrirale bubnu opnu i lobanju s lijeva, probadajući tijelo histeričnom disharmonijom nakon koje se, kad je sirena utihnula, pojavio isto toliko neprijatan ženski glas, a potom i tijelo.
Izašla je iz susjednog automobila dahćući ugojeni bijes zbog kojeg se njen podbradak još jače napumpao, a pramenje masne kose rasulo niz oznojeno čelo i prilijepilo za debele obraze. Počela je sa: Svinjo! Svinjo! Ti si ta svinja!? Već sat i po trubim kao kakva ludača! Zar ne vidiš da ne mogu da mrdnem zbog tvoje krntije?! Čekali su me, a sad više ne čekaju. Gotovo! Jebem ti mater glupu!
Krenula je naprijed i zaustavila se na tek nekoliko pedalja od mog nosa: Govno nevaspitano! Šta misliš? Ko si? Đubre najobičnije! Zar na ovom svijetu ne postoji niko drugi do ti i tvoja krntija? A?
– Nijesam znao da je ovdje bio Dempsej.
Kad je izgovorila zadnji samoglasnik moje lice je zapahnulo obilje toplih molekula u kojima su se miješali nepodnošljivi zadasi karjesa, hrane satrule među zubima i smrad grla natapanog jeftinim pivom i majonezom. Namirisao sam i kisjeli znoj čija su se isparenja uzdizala iza kragne vunenog kaputa. Slika obilja crnih zamašćenih dlaka u potpazušju, nametnula se sama uz još nekoliko tjelesnih pejzaža koji su izazivali gađenje. Nastavila je da laje: Zašto ne progovoriš pizdo? Reci nešto. Pogledaj na šta ličiš. Skupio si se kao smrznuto štene. Tako i treba. Upropastio si moju životnu priliku pacove!
Kada je primakla lice za još nekoliko centimetara uočio sam četiri dlake na krupnom nosu. Moji prsti su ponovo počeli da drhte, a sljepoočnice su pratile ritam pomamljenog srca i ubrzanog disanja. Ne sjećam se šta je sljedeće izgovorila no već nakon nekoliko slogova moje lice su zasule sitne kapljice i par sluzavih komadića hrane. Uzmakao sam korak ili dva, a potom snažno zamahnuo. Poželio sam da je ošamarim no pesnica se stisnula sama, pogađajući debelog stvora sa strane, negdje iza uha. Zateturala je unatrag ne prestajući da izgovara kojekakve bljuvotine. Pokušala je da se prisloni uza zid no mala izbočina duž pločnika bila je dovoljna da se masno tijelo opruži na beton svom težinom. A kad je uzdižući glavu još jednom pomenula moju dragu mamu, skočio sam poput bijesnog orangutana i koljenima opkoračio veliki trup. Udarao sam snažno i bez žurbe, birajući mekana tkiva na zaprepašćenom licu. Desna arkada je pukla prolivajući decilitre krvi. Nastavio sam da tučem oštrim gležnjem iznad malog prsta, precizno pogaćajući sekutiće koji su se polomili već nakon nekoliko udaraca. Dobro utegnuti bubanj je udarao ritam u mojoj lobanji, a ja sam svirao po tom ritmu bez namjere da se zaustavim. Nekoliko glasnih uzvika sa prozora i terasa okolnih zgrada, nisu me pokolebali. Tek kada se zakašljala pljujući žute ostatke prednjih zuba i kad se velika glava labavo okrenula na desnu stranu podrhtavajući zbog teškog kašlja, tek tada sam se uspravio. Udahnuo sam sporo i duboko. Prsti su ponovo mirovali. Pogledao sam uokolo i zaustavio se na trećem spratu. Prozor ordinacije bio je otvoren. Doktor je širio ruke i vrtio glavom otežalom zbog nevjerice. Lagano sam ustao, podigao krvave dlanove prema nebu, a potom zaurlao: Doktore! Dragi doktore! U malom japanskom selu pada prvi snijeg!

Podijeli

Komentari su suspendovani.