Knjiga pjesama „Agnostik i nebo“ crnogorskog književniika Milorada Popovića, objavljena je u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja. Ovo je Popovićeva nova knjiga poezije nakon desetogodišnje pauze, kojoj su prethodila dva kapitalna romana „Karnera“ i „Čovjek bez lica“. Milorad Popović je jedan od najnagrađivanijih crnogorskih autora. Među priznanjima za književno stvaralaštvo nalaze se prestižne nagrade „Meša Selimović“ i Njgoševa nagrada. Za izdavača knjige „Agnostik i nebo“ potisuje se Goran Martinović, urednica izdanja je Dragana Tripković, a knjigu je likovno opremila Suzana Pajović. O knjizi su pisali Dragana Tripković i Pavle Goranović.

            „U veoma interesantnoj i sve razuđenijoj stvaralačkoj avanturi, nakon dvije pauze između objavljivanja pjesničkih knjiga, koje je prevashodno uslovilo predano bavljenje esejistikom, a potom i prozom, Milorad Popović nam se opet obraća u stihovima, pročišćenim i promišljenim. Tako još jednom dokazuje da nije po srijedi povratak pjesništvu, jer iz tih prostora suštinski nije ni izbivao. Zato njegovu novu zbirku pjesama čitaoci očekuju sa radošću i znatiželjom. Ovaj pjesnik je odan iskazima punih obrta i efektnih poenti, o čemu najrječitije svjedoči izdanje iz 2008. godine „Raskršća“, suma Popovićevog dosadašnjeg pjevanja. Stoga nije riječ o dvostrukom ili ponovnom povratku, nego o autorovoj dodatnoj sigurnosti i jačanju svijesti da pjesnički stanuje čovjek na svijetu: određene teme mogu se izgovoriti jedino čistim stihom“, piše Goranović o knjizi „Agnostik i nebo“.

Popovićeva nova knjiga poezije podijeljena je na tri cjeline „Kenotaf“, „Agnostik i nebo“ i „Zadarska fuga“.

„Knjigu hrabro otvara pjesma s posvetom Ruke Katarine Aleksandrijske, jedna od najljepših u ovom izboru, ako bi se trebala tražiti najljepša. To je pjesma intime, opčinjenosti umjetnošću i ljubavlju, kakva se odavno nije viđela. Čini se kako pjesnikovo preispitivanje kreće s pravog mjesta – od Rafaela, Vergilija, Njegoša, Bajrona… Mislim da se poezija Popoviću ovoga puta desila iznenada, kako to poezija obično i uradi, kao ljubav ili kao preobražaj, nakon sjenke, kojom je prizvao „svjetlost“, kako upravo kaže u pjesmi Sjenka. Pjesme iz ove cjeline nastale su „u dahu“, s obzirom na to da svaka pjesma ima datum kada je napisana, što govori o gotovo svakodnevnom zapisivanju. Novi Popovićevi stihovi otkrivaju čovjeka koji se beskrajno raduje pisanju poezije, čovjeka koji poezijom priznaje postojanje i potvrđuje smisao“, zapisala je Tripković o novoj Popovićevoj knjizi.


Milorad Mijo Popović rođen je 1957. godine u Lipi Cuckoj, kod Cetinja. Autor je sedam knjiga poezije i šest knjiga eseja na temu crnogorskog nacionalnog pitanja. Djela su mu prevođena na brojne strane jezike.

Objavio je knjige pjesama: „Sa trga glodara“ (Cetinje 1981), „So Jude“ (Cetinje 1982), „Nema više klađenja“ (Podgorica 1985), „Red se polako zavodi“ (Nikšić 1987), „Cetinjski ljetopis“ (Podgorica 1991), „Nesigurna zemlja“ (Cetinje 2005), „Raskršća“ (Cetinje 2008). Objavljen mu je i izbor iz poezije „Mjesto polaska“ (Podgorica 2016). Na slovenačkom mu je objavljena knjiga pjesama „Nesigurna zemlja“ (Negotova dežela, Ljubljana 2007), a poezija mu je u časopisima i antologijama prevođenja na: engleski, italijanski, njemački, turski, češki, poljski, litvanski, mađarski, rumunski, albanski, bugarski, makedonski jezik.

Pjesme su mu zastupljene u više antologija crnogorske i jugoslovenske poezije. Dobitnik je Nagrade za najbolju knjigu u Crnoj Gori, 1982. godine, te nagrade Risto Ratković, 2005. Za knjigu „Raskršća“ Popović je 2009. godine dobio nagradu Miroslavovo jevanđelje. Objavio knjige eseja: „Mali narod i nacionalizam“ (Podgorica 1998), „Crnogorsko pitanje“, dva izdanja (Ulcinj, Cetinje 1999. i 2000.), „Podijeljena nacija“ (Podgorica 2010), „Njegoš i crnogorska nacija“ (Cetinje 2011), „Njegoševo nasljeđe“ (Cetinje, Podgorica 2013), „Što da se radi“ (Podgorica 2018). „Crnogorsko pitanje“ je prevedeno na bugarski (Černogorskij vopros, Sofija 2001) i na italijanski jezik, dva izdanja (La questione montenegrina, Rim 2002. i 2003.). Autor je romana „Karnera“ (2012) u izdanju zagrebačke Frakture i cetinjskog OKF-a, za koji je 2013. godine dobio nagradu Meša Selimović u Tuzli i romana „Čovjek bez lica“, Zagreb – Cetinje 2016. Dobitnik je najvećeg državnog priznanja – Trinaestojulske nagrade za 2016. godinu, kao i Njegoševe nagrade 2017. za roman „Čovjek bez lica“.

Jedan je od osnivača časopisa za književnost, kulturu i društvena pitanja ARS (1986). Utemeljitelj je crnogorskog PEN centra i predsjednik crnogorske sekcije PEN-a (1989–1990), prije formiranja samostalnog nacionalnog PEN centra. Dopisni je član Evropske akademije poezije, sa sjedištem u Luksemburgu. Trenutno je predsjednik Crnogorskog društva nezavisnih književnika (CDNK) i direktor Otvorenog kulturnog foruma (OKF) sa Cetinja, izdavača savremene crnogorske i južnoslovenskih književnosti, te časopisa ARS. Ima status Istaknutog kulturnog stvaraoca Crne Gore.

Podijeli

Komentari su suspendovani.