Nikola Ćorac: o čemu hoćeš da pričamo
o čemu hoćeš da pričamo
pušim nagnut preko prozora
dolje su prekopali ulicu
tražeći vodovodne cijevi.
nekoliko dana ranije našli su grobnice
i sve ih popunili betonom
niko više neće misliti o tome, rekla si
o poeziji govoriš kao o neizlječivoj bolesti.
čitaš karverove sabrane pjesme što sam dobio za
rođendan
toliko je toga o čemu uvijek može da se misli
kašika rovokopača puna nečijih ostataka i
zemlje
osjećam tvoju ruku i
pogled –
o čemu hočeš da pričamo?
o fotografiji s mora
drži na krilu porodični album i gleda fotografiju
ponovo je ljeto i na moru smo
otac me drži iznad vode
majka je sa sestrom,
i smiju se
na starim fotografijama
osmjeh izgleda drugačije
datum na poleđini govori o važnosti
da se sačuva
piše da je devedesetšesta
sumnjam u kvalitet sjećanja, kažeš
s vremenom preuveličavamo uspomene.
o nezgodnim pitanjima
imao sam četiri godine i pitao sam majku
šta je to udes
ona je znala da riječi izgube smisao
kada se objasne i nije rekla ništa
tog dana, sahranli su oca
godinama kasnije prošlost ide za mnom
otkrivam nove riječi i govorim manje
sentimentalan sam dok gledam fotografije
priča je ista svaki put,
i znam šta će se desiti na kraju
poslije nekih pitanja treba staviti
tačku.
o čemu je razmišljao Hemingcej
dugo nijesam napisao ništa do kraja
prispava mi se ili jednostavno nemam rješenje.
kako uopšte odlučiti kad je kraj
ti nezavršeni rukopisi liče na medicinski izvještaj moje majke:
nerazumljivi su mi
jutros sam čekao ispred očne ordinacije kontrolu
jedna žena listala je Hemingveja,
malo džepno izdanje kakvo sam prošle godine
našao na buvljaku
nezainteresovano je spustila knjigu pored sebe i ustala
čekajući da čuje svoje ime
o čemu razmišlja
o čemu je razmišljao Hemingvej
prije nego što je pucao sebi u glavu?
o iščekivanju
sada kada sam stariji od svog oca
rjeđe čitam poeziju
postoji vrijeme za čitanje i pisanje
govoriš utješno
umiruje me što misliš da me riječi nijesu zauvijek
napustile
kad gledam sve te knjige što sam godinama sakupljao
pomislim, ko bi ih čitao da sam mrtav
moja majka
ti
razmišljam o tome odakle početi
mačka leži na stolu
još jedan dan u kome nešto treba da se desi.
o doprinosu kolekciji
leži na krevetu i čita
došli smo da obiđemo jezero
novembar je i staza je prekrivena lišćem
kiša nas zadržava u sobi
miriše kuvano vino i cimet
još malo i pri kraju sam, kaže
i okreće novi list
zadržao bih je na tome
na podvučenim rečenicama
umjesto toga
lakše je ne govoriti
biti sentimentalan
poput turiste koji obećava
da će se vratiti
iako nema razloga za to.
ne možemo promijeniti ništa
na tvom balkonu su ptice napravile gnijezdo
i ujutru si mogla vidjeti tri-četiri kako izlijeću
i u sumrak se vraćaju punih kljunova grančica ili hrane
onda bismo ih slušli satima
sve srećne ptičje porodice su srećne na isti način
ali jedne večeri je mačak obalio gnijezdo
i ujutro smo našli ostatke pera i blata
urlala je na njega
a on je uspaničeno skakao po stanu
sve će biti u redu, rekao sam,
one su to predosjetile
kao i mačor
što nas gleda iz ćoška
i potrebna mu je
utjeha.
o onome što tek dolazi
zamisli kako stojimo pored jezera
i posmatramo mali ribarski čun
kako se bori s talasima
i onda nestaje
vjetar se podiže iznad nas
i ja spuštam dlanove u vodu
primjećuješ li kako mi koža na rukama
postaje grublja
to je ono što dolazi
i prihvatam to kao dužnost
kao novi oblik poezije
koji moram da savladam.
