Nikola Ćorac
NIKO NAS NIJE UPOZORIO
Knjiga poezije “Niko nas nije upozorio” pjesnika Nikole Ćorca, objavljena je u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja. Izdavač knjige je Milorad Popović, urednica izdanja Dragana Tripković, a knjigu je likovno opremila Suzana Pajović. Radi se o debitantskoj poeziji Nikole Ćorca, koja pripada novoj generaciji savremenog crnogorskog pjesništva.
O AUTORU
Nikola Ćorac, rođen je 1991. u Podgorici. Student je četvrte godine Odsjeka za crnogorski jezik i južnoslovensku književnost na Filološkom fakultetu u Nikšiću, a kao student na razmjeni boravio je na univerzitetu u Gracu. Od 2015. godine je član Foruma mladih pisaca KIC-a „Budo Tomović“. Pjesme su mu objavljivane u mnogim zbornicima i časopisima, među njima ARS, Vesna i Script. Jedan je od finalista 33. Festivala mladih pjesnika u Zaječaru i 49. Ratkovićevih večeri poezije u Bijelom Polju, gdje je osvojio treću nagradu za poeziju. Poezija mu je prevođena na njemački jezik, a u najavi su i prevodi na francuski i grčki. Ovo je njegova prva zbirka poezije.
dijagnoza Vajld
po Vajldu, svoje greške
zovemo iskustvo
istina je suviše gorka za naša nepca,
i stvari su jasnije
kad se nakašljemo dok izmišljamo priče,
da se u proljeće volimo više,
kako je vrijeme da okrečim stan
na plafon zalijepim kartu tvojih putovanja
jer znam, kad kažeš idem
progutam psovke
Lakše je odustati i tražiti opravdanje,
za smrt naših junaka
što su prespavali život
u našoj sobi, između nas.
niko nas nije upozorio
kažem ti,
kraj svijeta je na kraju knjige,
ti znaš da tako počinje
dok je sve van domašaja i
prolazi mimo nas,
gubimo ravnotežu
svejedno je šta ćemo reći
mislim da ću umrijeti svaki put
kad osjetim grč u tijelu
stoga sam oprezan
u predviđanju
šta se može desiti
ipak nijesu spalili sve knjige
u prošlosti
sve se desilo slučajno.
ipak ponekad
izgubimo kontrolu.
***
svijet je auto karta
tvrdiš,
nema razloga da ne bude tako
možda smo kasno odredili smjer
kad gledam u nebo
zamišljam kompas
za nama ostaju spomenici
kao putokaz,
svi jezici
koje
nikada
nećemo
razumjeti.
o smrti i ni o čemu
danima mislim o tebi
navikao sam da je to
normalnost
poezija trpi zbog
lijenosti,
ne tražim od tebe da razumiješ
zašto sam melanholičan
razgovor je sve što imamo,
nekoliko riječi
da se opravdam
učini šta moraš
oko nas
smrt ima
pune ruke posla.
