Antologija “Poetika Montenegrina” Bogića Rakočevića sistematizuje najznačajnije crnogorske pjesničke izdanke XX vijeka. Njen poseban značaj ogleda se upravo u tome, što je prvi put na ovaj način obuhvaćen i sabran cijeli vijek.

“Poetiku Montenegrinu” Rakočević je prethodno pripremio kao televizijsku seriju koja je u trideset epizoda prikazana na RTCG. Važno je istaći da je, isto tako, riječ o prvoj TV antologiji koja sagledava crnogorske pjesničke vrhove prošlog stoljeća. Autor je za štampanu verziju donekle promijenio koncept i sadržaj, primjereno knjizi, a djelo su objavili Otvoreni kulturni forum i Nacionalna biblioteka Crne Gore “Đurđe Crnojević” sa Cetinja.

“Poezija je neuništiva” kaže Bogić Rakočević gradeći oko ovog aksioma priču o trajanju i iskušenju pjesništva. Tanano poetsko tkanje, rafinirani jezik, slojevitost misli i intimni tonovi jedva da se čuju u gotovo agresivnoj komunikaciji masovnih medija, u svijetu brzog i površnog, u doba novca, u današnje vrijeme : “…gdje je sve manje mašte, snoviđenja, bajkovitosti”…kako zapaža autor. Iskreno zabrinut za sudbinu poezije, svjestan nametljivosti savremenih raznih “čuda” – tehnoloških, marketinških, tržišnih, Rakočević ne piše da bi samo konstatovao potiskivanje pjesničke riječi, već, vjerujući da se poezija ne može suštinski udaljiti od čovjeka, priziva zatomljenu svijest, intuitivno i estetsko u nama, kako bi zasijala ljubav prema svijetu, a samim tim i poeziji. Kao da je začuđen činjenicom da su ljudi mogli zaboraviti koliko je poezija važna, kako ih oplemenjuje, autor se pita na šta bi ličio svijet da nema poezije. On tvrdi : “Poezija je nešto što se ne može prepričati, nešto što se doživljava i osjeća kao izraz jednog osobenog iskustva. Ona nas podsjeća da bez obzira na grubi, dehumanizovani životni ambijent, ne mogu utihnuti naša suptilna osjećanja.”

I sam istaknuti pjesnik i književni kritičar, Rakočević smatra da nauka o crnogorskoj književnosti upravo kroz poeziju može najbolje da prati razvoj literarne umjetnosti. Kada je riječ o XX vijeku sve dramatične promjene, kao i one diskretnije oscilacije u kulturi, politici, društvu, reflektovale su se u našoj poeziji. I dok je početak stoljeća artistički neoriginalan, tek će tridesete godine nositi ime stilske formacije moderne. Rakočević utvrđuje da je evropska avangardna poezija samo u fragmentima imala svoj odraz u crnogorskom pjesništvu pa : ” Crnogorsku poeziju dvadesetog vijeka pišu talentovane, ali i tragične generacije uglavnom neopterećene tradicionalnim stereotipima.” Oni biraju teme iz svakodnevnog života, okreću se zavičaju i određenim mjestima i predjelima Crne Gore. Ideje, raspoloženja i poetike variraju tokom dinamičnog prethodnog vijeka. Analitički sagledavajući sadašnjost u crnogorskoj poeziji Rakočević vidi razloge njene potcijenjenosti u ekspanziji popularne kulture, obimnoj produkciji knjiga loših pjesnika, nedostatku književnih časopisa, listova i stručne kritike kao i nezainteresovanosti medija.

U uvodnom tekstu Bogić Rakočević objašnjava način selekcije, te izazove svakog sličnog izbora iz poezije: “Vodeći se jednostavnim principom da je neko pisac onoga naroda za koji se izjasni da mu pripada, ova panorama crnogorskog pjesništva XX vijeka objedinjava autore čije djelo nedvosmisleno izvire iz crnogorske kulturološke matrice i tradicije”… Uz to, priređivaču je bio presudan: “… kvalitet autora, njihova svježina, inovativnost i ukupni doprinos u razvoju crnogorskog pjesništva.” Tako se u antologiji ne nalaze pjesnici koji su iako rođeni i ostvareni u Crnoj Gori već priključeni “susjednim, odnosno književnostima koje se po osnovnim parametrima ne mogu pomiješati sa odrednicama crnogorskog pjesništva.” Činjenicu da među poetskim predstavnicima dvadesetog vijeka nema ni jedne pjesnikinje autor objašnjava time što “žensko pismo”, koje se javlja u drugoj polovini stoljeća, odnosno djela poetesa ne formiraju “konzistentnu poetičku strukturu” što se, prema uvjerenju Rakočevića, jasnije uočava tek ” kod grupe mladih pjesnikinja koje se javljaju početkom novog vijeka.” U svom uvodnom tekstu Rakočević pominje i neke crnogorske pjesnike koji nijesu unijeti u konačni izbor, ali se odlikuju specifičnim stilom ili pripadaju određenom motivskom krugu te bi se mogli svrstati u obimniju antologiju. Pored opširnog uvodnog teksta, Rakočević je o svakom zastupljenom pjesniku napisao esej.

Predstavljanje u antologiji počinje Ristom Ratkovićem “pjesnikom sopstvene biografije”, slijedi Mirko Banjević koji se prepoznaje kao pjesnik “uzvišenih ideala humanizma, jednakosti i pravde”, Janko Đonović pjeva o “teškim egzistencijalnim uslovima” crnogorskog naroda, Stefan Mitrović oličava novu poetsku fazu koja, prema riječima Rakočevića, uz zavičajni ambijent i simboliku kao izvornu poetičku osnovu “nagovještava dramu slabašne, krhke subjektivnosti i traganje za sopstvenim pjesničkim izrazom.” Radovan Zogović je za priređivača, kao i za brojne teoretičare i književnike “čelni crnogorski pjesnik XX vijeka”. Rakočević ističe njegovu “moralnu i intelektualnu nepokolebljivost” i virtuozno vladanje jezikom. Zogovićevom poezijom “neprikosnoveno dominira leksika crnogorskog podneblja i fleksibilna sintaksa.” Aleksandar Leso Ivanović reprezent je književnog perioda kojim kao teme preovlađuju male, diskretne stvari iz života. “Riječ je o naizgled jednostavnoj zbijenoj lirici, ispovijednoj poeziji s elegičnim tonovima koja nas lako uvodi u prostore pjesnikove intime.” Dušan Kostić prelamajući impresije iz prirode kroz svoje poetsko biće stvara stihove baladičnog tona, prepoznatljive lirske atmosfere i mekoće. Pjesme Vojislava Vulanovića “..izranjaju iz prošlosti dodirujući sadašnjost, nekad direktno, a katkad zgusnutom simbolikom i asocijativnim slojevima na temelju zavičajnih, egzistencijalnih i religijskih motiva.” Sreten Perović u reminiscencijama iz djetinjstva, slikama zavičaja i elementima tradicije otkriva različita značenja i asocijacije. Autoopservacija Jevrema Brkovića prepliće se sa istorijskim i savremenim društvenim prosedeima. Pjesnik “…emituje i jasne polemičke impulse koji izviru iz oštro postavljenih sižea.” Izrazite poetičke odrednice Mila Kralja su elegičnost i piktoralnost u potrazi za “… izgubljenim duhovnim i egzistencijalnim temeljima, za nestalim svijetom koji simbolizuju stare stvari, odbačene i zaboravljene”… Milika Pavlović progovara iz zapretenosti i skučenosti savremenog prostora kao “pronicljivi i osjetljivi posmatrač svijeta” željan slobode. Filozofski i lirski intonirane pjesme Blaža Šćepanovića posvećene su rodoljublju i etici, sa otvorenom zapitanošću nad onim što dolazi poslije revolucije. Ličnost i stvaralaštvo Vitomira Vita Nikolića autor antologije obuhvata rečenicom: ” I u životu i u poeziji više je u sukobu nego u dijalogu sa širokim spektrom osjećanja uvijek obilježen neuhvatljivom i sveprožimajućom melanholijom.” Na susretu mitologizovane prošlosti i novih dešavanja ispričanih analitički i bujnim riječima izrasta pjesništvo Gojka Janjuševića. Milo Bošković poetski promišlja svoj rodni kraj, traži u njemu iskre radosti i povija se pod talasima pesimizma zato što ne stiže bolji život. Miroslav Đurović pripada nepravedno zaboravljenim crnogorskim pjesnicima, smatra Bogić Rakočević. Njegova je poezija putopisna, melanholična, dinamična, tkana naizgled jednostavnim stihovima. Ratka Vujoševića krasi jezgrovit jezik, modernistički senzibilitet i snažna veza sa prirodom, rezimira autor, dok crnogorski pejzaži “…djeluju impresivno, primamljivo, ali i zrače nekom zastrašujućom grandioznošću pošto je skoro svaka stopa Crne Gore obilježena težačkim životom i vječitom borbom za slobodu.” Marko Vešović ima stav da poezija mora biti odraz ličnog iskustva, a jezik toliko razuđen da se njime mogu izraziti sva stanja duha. On revitalizuje rimu, ističe Rakočević “jer u njoj najbolje može da iskaže zavičajne, nacionalne, autobiografske, političke i druge motive, dok kroz nju provuče neobične kontrasti, sarkastične opservacije i ironijske kaskade.” Mladen Lompar se ne plaši da napravi “strukturni i koncepcijski zaokret” onda kada bi se rijetko koji umjetnik usudio. To je prefinjeni, sentimentalni, mediteranski nadahnuti poeta za čiju poetiku Rakočević kaže: “Sjena davnašnjeg, mistifikovanog svijeta postaje pjesnikova opsesija što reprodukuje primjese drugačijih verzija njegove mitologije koja izranja iz pjesmotvorne trijade: istoriografsko, dokumentarno, imaginarno.”

Slobodana Vukanovića priređivač vrednuje kao jednog od crnogorskih “najznačajnijih signalista, fantasta ili maštara, pjesničkih eksperimentatora i SF autora” čiji je poetički pristup utemeljen na “multižanrovskim, metatekstualnim i multimedijalnim konceptima.” Radojica Bošković povezuje pretke i potomke, sviješću o patrijarhalnim kvalitetima savladava nemire koje mu nosi naše doba vjerujući da smo “u dubini ličnog i zajedničkog pamćenja… bili bezbrižniji i srećniji.” Opus Miodraga Vukovića prepoznaje se po “postmodernom relativizmu, podrivanju dominantnih poetičkih normi.” On koristi ambleme urbane kulture, podsmijava se malograđanštini i ovlašnim dodirivanjem pojavnog kazuje da “ništa nije kao što nam se prikazuje” objašnjava Rakočević u eseju o njemu. Momir Marković svoju primarnu poruku da se mora živjeti časno iznosi kroz pjesničke slike o čistijoj prošlosti i osvjetljavanjem crnogorske kulturne baštine. Ljubomir Đurković slobodno razmišlja nad svakodnevicom i ličnom sposobnošću da zadati okvir shvati i promijeni “kao da pomoću tih egzistencijalnih krhotina pokušava da rekonstruiše i otkrije sredinu u kojoj se brzo samelje, prezre i omalovaži ono u čemu određeni društveni krugovi ne vide sopstvene zasluge”, naslućuje priređivač.

Poeziji Milorada Popovića svojstveno je postavljanje grada Cetinja kao opsesivne teme. Cetinje je nepresušna inspiracija svojom istorijom, duhovnošću, crnogorskim orijentirom i mnogim drugim slojevitim značenjima. Pjesnik “rekontekstualizacijom mahom neveselog životnog prostora pokazuje nepristajanje na neutralnost.” Balša Brković ulazi u antologiju kao čelnik tzv. novog crnogorskog književnog talasa koji se javio na kraju prošlog stoljeća. Odgonetajući tajnu pisma on preispituje suštinu pjesništva tako da “sve se mora razložiti i poništiti da bi se iznova sagradilo”, otkriva Rakočević u svojoj analizi. Otuda se konstatuje esejistička priroda ove poezije. Aleksandar Bečanović u svoje pjesme unosi različite konstatacije, asocijacije, opservacije koje su u slobodnom, nekad udaljenom odnosu, a takav je i stih ili cjelina što ih čuva. “Dajući do znanja kako su mu misli oslobođene ograničavajućih pojmova, pjesnik kroz izglednu raspričanost stvara potpuno fleksibilne stihovne kompozicije satkane od spontanih fraza, autocitata”… navodi Rakočević. Po uvjerenju priređivača, Pavle Goranović “pokazuje kako se poezijom mogu mijenjati i oblikovati slike svijeta, pokazuje ljepotu pjesništva.” Pjesnik uznosi knjigu kao otjelotvoreni smisao života”, tvrdi priređivač ” i samo u njoj vječito koegzistiraju raznovrsne životne orijentacije i međusobno različite i neuporedive stvari.”

Antologija “Poetika Montenegrina” Bogića Rakočevića izuzetno je važno djelo. Ona dokazuje važnost savremene crnogorske poezije i značaj njenog preglednog promovisanja, vrednovanja i sistematizovanja. Antologiziranje je uvijek ambiciozan i složen projekat, a Rakočević ga ostvaruje samouvjereno, iskustvom vrhunskog pjesnika i kritičara uz svijest, svakako, da je i svaki ovakav presjek uvijek i subjektivan.

Podijeli

Komentari su suspendovani.