Na pitanja crnogorske identitetske politike u postreferendumskom vremenu knjižvenik Milorad Popović za Pobjedu kaže da je samo slojevitom analizom, dijalektičkom metodom, moguće razumjeti geneze i suprotnosti iz kojih izvire nestabilni nacionalni identitet, čiji se proces konstituisanja još nije dovršio. Za početak, on akcentuje protivrječnosti, gotovo šizoferni nesklad između pojedinih segmenata spoljne i unutrašnje politike – prevashodno u kulturno-duhovnom domenu – koji su u većini zemalja kompatibilni i kauzalno povezani.

– U spoljnopolitičkom pogledu evidentni su izuzetni uspjesi koji su rezultirali ulaskom u NATO i uspješnim približavanjem Evropskoj Uniji, dok je u unutrašnjoj politici vidljiva temeljna kontroverza; relativnog ekonomskog napretka, i s druge strane, velikog nesnalaženja u kulturno-obrazovnoj i duhovnoj sferi. I površnom analizom lako je zaključiti da je Crna Gora danas, u znatnoj mjeri, kulturna i duhovna kolonija. Da ovo nijesu samo tlapnje ili tipične nacionalističke frustracije može se uvjeriti svaki dobronamjeran izvanjac koji posjeti crnogorske crkve i manastire, ljetnje festivale, knjižare, sajmove knjiga, književne manifestacije – naglašava Popović.

FALI STRATEGIJA

Fenomenološki kazano, on ističe glavne slabosti crnogorskog nacionalnog identiteta koji presudno utiče na unutrašnju (ne)stabilnost i nesigurnost u planovima za budućnost. Kako kaže, one su u tome što savremenom državotvornom političkom pokretu u Crnoj Gori nije prethodilo – kao u većini balkanskih i evropskih zemalja – tzv. buđenje naroda iliti kulturni preporod, prije nastanka Jugoslavije ili u postkomunističkom dobu.

-U vrijeme raspada Jugoslavije sve političke i kulturne elite izašle su s nekakvim nacionalnim programom, dok se većina Crnogoraca priklonila velikosrpskom poimanju jugoslovenstva, jer komunistički pokret u Crnoj Gori između dva svjetska rata i njihovi nasljednici u titoističkoj državi nijesu imali dovoljno znanja i političke svijesti da reinterpretiraju i prevrednuju kanone stare velikosrpske škole o pitanjima jezika, crkve, kulturne i političke tradicije…

Crnogorskim komunistima istorija je počinjala Vukovarskim kongresom, i pošto su vjerovali da su titoizam i Jugoslavija vječne kategorije smatrali su da formalna ravnopravnost Crne Gore u Federaciji obezbjeđuje crnogorskoj naciji svijetlu budućnost. Tako su učenja Belića, Cvijića, Skerlića, Erdeljanovića, Ruvarca, B. Petronijevića… ostali neupitni kanoni, u svojevrsnom sinkretizmu sa nazovi markisističkim poimanjem crnogorske nacije.

Ovakav pristup stvorio je kolebljivu nacionalnu svijest lišenu suštinskih spoznaja o kulturnoj i političkoj samobitnosti. No, partijska ideologija rigidno je suzbijala svako kritičko preispitivanje zadate doktrine o crnogorskoj naciji. Stoga je krajem šezdesetih godina prošlog vijeka grupa od desetak kritičkih intelektualaca, čiji je rodonačelnik Radoje Radojević, bila izolovana, partijski prokazana, bez uporišta u naučnim i umjetničkim institucijama u Crnoj Gori. Još sredinom osamdesetih godina – na Cetinju koje je u nacionalnom smislu, bilo i ostalo, najviše crnogorsko – nas nekolicinu iz Književne opštine Cetinje smatrali su eksentricima, egzibicionistima. Ovaj intelektualni pokret u nekoj mjeri se omasovio i jasno se diferencirao nakon pobjede Miloševićevih pristalica u Crnoj Gori, kao reakcija na brutalno negiranje crnogorske kulture i nacije. Odvajanje Mila Dukanovića od politike Slobodana Miloševića 1997. crnogorski indipendisti nijesu spremno dočekali, premda je procrnogorskoj i prozapadnoj politici bio je nužan cjeloviti nacionalni kulturno-obrazovni program koji će u mogućoj mjeri dubinski i trajno mijenjati konstruisanu mitološku svijest i stereotipe o beznačajnosti i provincijalnosti Crne Gore. Strateški program nije stvoren ni poslije referenduma 2006., što će se ubrzo pokazati kao jedan od najvažnijih nedostataka obnovljene države – rekao je Popović.

NEMA KORIFEJA

On primjećuje da je svaki emancipatorski nacionalni pokret u potonja dva vijeka u Evropi imao je svoje političke i kulturne korifeje.

-U Crnoj Gori, nažalost, danas nemamo intelektualaca koji će jasno, cjelovito i nepotkupljivo ukazivati na očigledne protivrječnosti i promašaje. Naši odličnici više vole, onako s visoka, kritikovati Petroviće Njegoše što u 19. vijeku nijesu više učinili u konstitusanju crnogorske nacije, nego što će sami ponuditi proaktivna rješenja, strpljivo i kreativno dovršavati one važne poslove koje naši prethodnici sticajem okolnosti nijesu uspjeli. Uprkos svemu, Milo Đukanović je potonjih dvadeset godina vodio Crnu Goru, gotovo neokrznutu kroz mnoge zamke i opasnosti, od NATO bombardovanja 1999., referenduma 2006., do pokušaja državnih udara 2015. i 2016., i pokazao državnički talenat i snagu koja se može mjeriti sa pregalaštvom naših starih vladara. No, Đukanović nije, poput dinasta Crnojevića i Petrovića Njegoša, zaljubljenik u književnost i umjetnost, nema mesijanske prosvjetiteljske ambicije bengurionovskog i ataturkovskog tipa, nije je strasni nacionalista poput Franja Tuđmana. Njegov hladnokrvni i pragmatični pristup nacionalnom pitanju bio je svojevrsna prednost u vrijeme osamostaljivanja – nije uletio u zamku strasnih nacionalističkih prepucavanja – ali u trenutku kad je nakon 21. maja 2006., trebalo dovršiti proces nacionalnog i državotvornog sazrijevanja on i njegovi bliski saradnici iz kulturno-političke sfere nijesu bili dovoljno spremni i edukovani, za ovaj najzahtjevniji zadatak sadašnje generacije, bez kojega nema stabilne, demokratske i održive Crne Gore – konstatuje Popović.

DUKLJANSKA FANTAZIJA

Kako kaže, Đukanović je procijenio da on ne treba arbitrirati u suptilnim jezičkim, kulturnim i duhovnim pitanjima, i prepustio je ovaj posao djelatnicima za koje je mislio da to znaju, što se pokazalo pogrešnim.

-Njihovi pogledi na nacionalno pitanje bili su parcijalni, impresionistički, skloniji prezentiranju sopstvenog osjećaja Crne Gore, lišeni hladne i kompetentne analize stvarnog stanja stvari. Roman Dmaski, poljski političar između dva svjetska rata, govoreći o nacionalnoj obnovi Poljske, poslije skidanja vjekovnog ruskog i germanskog jarma, između ostalog kaže: “Kada se nešto ruši, umjesto starog treba postaviti novo. Prilikom formiranja takve političke tvorevine ne smije se fantazirati nego treba u oblike države ugraditi ono što ima odraz u današnjem životu. Države koje nemaju taj odraz ne mogu opstati”. U našem slučaju promovisano je dukljanstvo kao osnov nacionalne ideologije iako nije imalo odraz u svijesti nijedne generacije u potonjih petsto godina, i zato ovu kvaziideologiju, poslije samo desetak godina, u tom kontekstu više niko i ne spominje. Poslije propasti dukljanske fantazije javlja se nova utopija o ustavnom patriotizmu američkog tipa – ističe Popović.

RIZIČAN PUT

Svjestan je da je sama ideja nadnacionalnog patriotizma „napredna i naizgled superiorna, kao što je to bio slučaj s mnogim utopijama u istoriji“.

-No, u našem slučaju ona je sračunato kapitulanska, ili je, pak, lakomislena, jer njeni protagonisti nijesu objasnili: je li logično očekivati da jedna mala balkanska zemlja koja je suočena s latentnim spoljnim i unutrašnjim opasnostima bude prva evropska – Švajcarska je sui generis – „topionica nacija“; da li bi u slučaju stvaranja nekog novog „bratstva i jedinstva“, Crnogorci koji su najmanji balkanski narod, s mutnom i kolebljivom nacionalnom sviješću, bili uvučenu u još jednu asimilaciju; kojom bi ideološko-vaspitnom metodom osujetili tradicionalni velikosrpski nacionalizam i obezbijedili trajnu lojalnost ostalih nacionalnih zajednica, ukoliko crnogorska nacija nema potrebnu vitalnost da afirmiše i odbrani vjekovne tekovine na kojima je stvorena i obnovljena nezavisnost 2006.? Crnogorska država i nacija kauzalno su povezane: nema demokratske Crne Gore bez crnogorske nacije kao stožera njenih građanskih vrijednosti. Jer, za razliku od ostalih, Crnogorci ni teorijski ne mogu imati rezervnu domovinu. Oni bi nesumnjivo već doživjeli sudbinu Moravaca da su ostali u tzv. SRJ – još i goru sudbinu od Moravaca koji su bili tri puta brojniji – čiji se broj u Češkoj od pada komunizma do danas smanjio s million i trista hiljada na nešto više od trista hiljada pripadnika. Obnavljanje nezavisnosti svakako je usporilo asimilicaju i odgodilo izvjesan nestanak crnogorske nacije, ali sama državnost neće spriječiti daljnju marginalizaciju Crnogoraca ukoliko se zrelije i s mnogo više posvećenosti ne gradi nacionalni identitet koji je u skladu s provjerljivim i održivim tradicijskim i modernim vrijednostima – tvrdi Popović.

KRUPNE TEME

U nastavka analize uočava da je „u ambijentu u kojemu se DPS grčevito bori da očuva vlast – SD je irelevantan u ovom kontekstu jer se ova stranka više bavi trgovinom nego ozbiljnim ideološko-političkim pitanjima – a bivši indipendisti iz opozicije ne prezaju od otvorene kolaboracije s DF-om“.

-Tolerišu se sramni falsifikati, poput onih u Budvi, što i kod miroljubivih i pristojnih građana stvara osjećanje ogorčenosti i bijesa. Narečena provokacija nije ništa drugo do opipavanje pulsa javnosti i vlasti za organizovanje proslave stogodišnjice Podgoričke skupštine. Ne bi me čudilo da vlast, tek reda radi, osudi najavljene proslave nestanka crnogorskog kraljevstva, jer mnogi među njima vjeruju da će bježanjem od krupnih nacionalnih tema produžiti vladanje. Da su nešto naučili iz istorije znali bi da svi koji su branili fotelje po svaku cijenu izgubili su i vlast, i ostali na istorijskoj margini – smatra Popović.

DUGOROČNO NEODRŽIVO

Osvrnuvši se da neuralgično pitanje neriješeg statusa Crnogorske pravoslavne crkve, podsjeća na tezu Samjuela Hantingtona koji kaže da je u pravoslavlju Bog mlađi cezarev brat.

-Od raskola 1054. godine, ortodoksna crkva je uvijek bespogovorno služila svaku vlast. Srpska pravoslavna crkva vjekovima je metanisala turskim vezirima i ostalim okupatorima, potom i Josipu Brozu Titu – danas je i u omraženoj „ustaškoj“ Hrvatskoj veoma smjerna i ponizna – a ovdje pokazuje neprijateljstvo prema državi samo zbog toga što još misle da je Crna Gora slaba i sklona nestanku. Sadašnje crkveno stanje dugoročno je neodrživo: ili će se SPC primorati da poštuje zakone Crne Gore ili će ova institucija, zajedno sa svojim vanjskim i unutrašnjim pristalicama i saveznicima, vratiti Crnu Goru u gravitacionu orbitu Beograda i Moskve. Ni crnogorska nacija dugoročno ne može opstati ukoliko se status Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi ne vrati u stanje koje je bilo prije Podgoričke skupštine 1918. Ovo je, dakle, juče i danas, par excellence, političko pitanje koje je nerazdruživo povezano sa sudbinom svake države s pravoslavnom većinom, o čemu svjedoči i akt Aleksandra Karađorđevića, kojim je ukinuo autokefalnost crnogorske crkve –rekao je Popović.

NEKAŽNJIVO PONIŽAVANJE DRŽAVNIH SIMBOLA

Popović podsjeća da smo gotovo svakodnevno smo svjedoci nekažnjivog ponižavanja državnih i nacionalnih simbola.

– Crnogorce nazivaju zajednicom bastarda, volova i komunističkog okota; u ovoj zemlji sve manjine i ugrožene zajednice, osim Crnogoraca, zakonom su zaštićene!? Javni djelatnici u domenu kulture koji su ostali dosljedni – bez obzira na političke i stranačke mijene – u zalaganju za kulturna i nacionalna prava Crnogoraca danas su najusamljenija i najizolovanija grupacija u Crnoj Gori. Aktuelna Vlada ih ignoriše, a s druge strane, opozicioni mediji, pogotovo mafijaški koncern Vijesti, neprestano ih drži na stubu srama, kao natražnjake, klijenteliste i poltrone. Ipak, glavni doprinos ovako sumornoj slici stanja nacije – više od oportunizma i bezidejnosti DPS-a – dali su nekadašnji indipendistički protagonisti iz sfere politike i medija. Najprije je Slavko Perović pokušao tajni pakt s Peđom Bulatovićem, nakon toga je Miodrag Perović, vlasnik Vijesti, napravio akciono jedinstvo s vojvodom Mandićem, i onda je medijski mogul uoči pokušaja državnih udara 2015. i 2016., vođenih iz spoljnih centara, vrbovao Ranka Krivokapića. (Biće zanimljivo kad se objelodani uloga nekih čelnika SDP-a, a pogotovo Željka Ivanovića-Rubljova – suvlasnika Vijesti – u pripremama planiranih krvavih prevrata, 24. oktobra 2015. i 16. oktobra 2016. Ivanoviću-Rubljovu je od čelnika DF-a i njima bliskih biznismena, iz specijalnih ruskih fondova, za propagandne usluge, transferisano par miliona dolara) – rekao je Popović.

NUŽNA OBUHVATNA KULTURNA I DUHOVNA REFORMA

Popović smatra da Milo Đukanović „u narednih pet godina predsjedničkog mandata mora radikalno promijeniti odnos prema identitetskoj politici, i osloboditi se naslijeđenih zabluda, na primjer, da će ekonomski napredak presudno uticati na snaženje nacionalne i državotvorne svijesti“.

-Nacionalni identitet više zadire u emocionalnu i iracionalnu sferu ljudske prirode nego što se određuje racionalnim razlozima, o čemu svjedoče i prvi višestranački izbori kada je Ante Marković nudio ekonomski prosperitet i izvjesno priključenje ondašnjoj Evropskoj zajednici. Ipak, birači u svim republikama Jugoslavije opredijelili su se za one koji su propagirali nacionalne programe i doveli ih do ratova. Važno je još spomenuti da se nastavlja nacionalna diferencijacija među etničkim Crnogorcima: možda čak jedna trećina pravoslavnog stanovništva, koje je nominalno crnogorskog ili srpskog osjećanja, i dalje ima dvostruku nacionalnu svijest. Zbog toga Crnoj Gori je nužna jedna obuhvatna kulturna i duhovna reforma – lišena dosadašnje površnosti, lutanja i dnevno-političkih kalkulacija – koja u srednjoročnom planu treba imati barem dva cilja: da na sljedećem popisu stanovništva 2021. godine Crnogorci budu većinska nacija, čija će se brojnost stabilizovati iznad 350.000 pripadnika; i da institucije koje su presudne za emancipaciju nacionalne i državotvorne svijesti, retorički i marketniški egzibicionizam zamijene ozbiljnim i predanim radom na otklanjanju dosadašnjih zabluda. Samo serioznim i odgovornim promišljanjem moguće je stvoriti situaciju da strateški pravac države, pa i njen sam opstanak, ne zavise od sudbine jednog čovjeka. Jer, ukoliko ne bude temeljne kulturno-nacionalne reforme koja će ojačati nacionalnu i državotvornu svijest, opravdana je bojazan da nakon odlaska Mila Đukanovića, Crna Gora može dočekati sudbinu sličnu onoj s početka prošlog stoljeća – poručio je Popović.

 

PREUZETO SA PORTALA ANTENA M
Podijeli

Komentari su suspendovani.