KAO NEKA HLADNA OSVETA
iz dana u dan
povećava se moj boravak u prošlom
i uživanje
kao neka hladna osveta
SAMO NAŠ LOŠE NAPISANI ŽIVOT
teška privlačnost
ljubavi
u kojima smo povrijeđeni
i strah od povratka
onih što su se smjestili mimo nas
a neće da ostanu
samo naš loše napisani život
U TJESKOBI GRUDI
u tjeskobi grudi
đe se vodila bitka
leže moje Amazonke
zaštićene aurama
iz uživanja
(kojem se
u poprištu tijela
nijesam odupirao)
ako je prevara bila savršena
da li baš svi dobijamo
BALSAMOVANA KLETVA
biće tu zauvijek
ovi ožiljci
neću sav umrijeti
uzalud su se trudili da rano ostarim
a živio sam pun život
u sjenci opakih bolesti i kletvi
mijenjao se prostor moje čežnje
i oblik
a onaj nekadašnji
je postajao izmišljena ličnost
istinite priče
iz tuđeg života
bez intime
i stida
i dovršene misli
2.
dao sam ti mnogo stvarnosti
a naša istina je iskala drugačiju priču
(svijet koji su stvorili snovi
istina ubija)
isposnička misao
ostavljala je pusto poprište
i stid od nemoći
i duboko u noć
tresao sam
stiskao ruke nekako srećan
iako svjestan koliko je zapravo
sve to vrijedno
na kraju sam ustuknuo
jer strast je
nagovještavala haos
U PUSTOŠI DRAGOCJENE AGONIJE
kad počne umicati vrijeme
a tišina se širiti horizontima
na izlasku smo
i ništa ne čeka
kazaće
neoplemenjeni
oni bez snova
koji su
rasli vjerujući samo u istinu
ubijeđeni –
da prvog čovjeka nije bilo
a neće ni posljednjeg
u pustoši dragocjene agonije
KAO U TUĐEM VREMENU
I bez noćnih sati u kojima sam poslije klesao viziju tvog bića u riječi,
niko ne bi ni naslutio
ono što nam se dešavalo.
Ni ti.
Nikad više.
A bilo je naizgled obično,
kao u tuđem vremenu.
I NE ZAVRŠAVA SE
klonuli duh
ćerao me u punoću povijesti
u lapidarije
i palimpseste
prašnjave svitke
i knjižnice
u manastire
i hramove loše smišljenih božanstava
gubio sam se
u praznim nadahnućima
zijevao od riječi do riječi
do mjesta odlaska
sa znanjem
da poezija sa mnom ne počinje
i ne završava se
a to je neprohodna pustinja
na kraju puta
OVO JE SAMO NANOŠENO
nijesam birao kad sam mogao
i ovo je samo nanošeno
na bijele listove
đe sam
poput safavidskog minijaturiste
trebao ucrtati
melanholiju
i dok nastaje
dok nam se putevi ukrštaju
znam da nedaleko od mene
ulaziš u more
i uzbuđuješ ga
i da zaronim osjetio bih
u potisnutim vodama
vlažni oblik tvoga tijela
TAJNOPISI JELENE BALŠIĆ
Ostavi dušo slasti, ne teci u neizvesno,
da ne preduhitri te smrti da ne polučiš spasti se…
Jer, i meso truli od mnoštva zala mojih.
Nikon Jerusalimac (oko 1380 – posle 1468)
1.
svom duhovniku Nikonu
Jerusalimcu
“kao od nekakva sna trgnuvši se”
Jelena Balšić
piše:
“zaželjeh se
tvoju svetost videti”
i pita:
“je li usamljeništvo
i negovorenje
bogougodan život”
ali
kao da nije to bilo pitanje
monahinje od sedamdeset ljeta
koja je u mladosti bila
“visoka stasa,
tanka struka,
mlečnobelog duguljastog obraza,
zlatne kose”
a povrh čela je
– hroničar zapisa –
“…nosila dijademu s mnogobrojnim brilijantima i safirima”
jer strpavši se u manastirsku čamotinju
iako predata Gospodu
kao u očaju
dopisuje Jerusalimcu:
“ne liši nas željenog
jer ćeš se u dobroj nagradi
oštetiti”
i
“u svemu rečenom ne zapovijedam
već molim
i klanjam se licem do zemlje
ne prezri”
2.
lijepa Jelena
izgubila je sve svoje
(sahranila je dva muža
oba vladara)
i nadživjela sina
gospodara Zete
u šutnji crne rize
jedino joj riječ
Nikona Jerusalimca
postade dragocjenost
“jer
– kaže –
za malo i za kratko bi nam viđenje
kao kada bi neko rekao
kako u zrcalu lik ugledasmo
ili u neki san laki da bejah snesena
i zbog brzine ne primi
moja bednost što željah”
ali
“…poslanije tvojega rukopisanija …
od sve moje duše
izljubih celivajući…
i često ovo pročitavam
i naslađujem se
kao u nekoj riznici
carskoj
većoj i od zlata
i od srebra”
3.
“i tim božanstvenim rečima…
krmanjenje duhovno imasmo
i do danas.
i ćutih tvoje duše bogoljubnu narav
i netelesno anđeosko prebivanje…
i veoma tvoje videti zaželeh prepodobije
i ne malu od tvojega viđenja
meni priploditi korist
no zbog dalekog nam rastojanja
i more
i gaj
ovog radi uzroka
nemoguće nam je videti svetinju ti”
u pustinožiteljskoj
nirvani
Jelena je prezirala
uzvišeni status
u čijem je vrtlogu ostala pusta
“željenje bogatstva
i slava
a ujedno i slasti
ne ostavljaju nas
koji su na talasima
u moru ovog sujetnog života
predati svetlosti čistog
i netelesnog prebivanja.
jer se pomračiše duševne oči mukom
i metežem koji je u svetu”
4.
“o časni oče
neka i tvoja nagrada nadežna bude
i tvoje svete molitve
da bismo imali stup kreposti
od lica neprijatelja
i da se izbavimo mnoštva grehova
i obretemo milost
na dan strašnoga ispita
Da
budi mi Gospode
amin”
EPILOG
U testamentu Jelene BalšIć,
koji se čuva u Historijskom arhivu, u Dubrovniku,
baštiniku njenih epistola, i Goričkog zbornika kojeg je sačinio za nju,
stoji da među “čeljad koja je sada pri mni,
koji bi se prilučili na samrti moje, da se dast duhovniku mojemu,
starcu Jerozolimskomu Nikandru, 50 dukat…”
To je časni otac,
dobio uz ono što mu je postupno “ostavljala”
od potrošenog života u dragocjenim epistolama.
NEDOSTATAK STILA
često iz previše dosade
povjerujemo u ljubav
do iscrpljenosti
i praznine
a onda shvatimo
da je to bio
nedostatak stila
