Mladen Lompar: Dan bez imena i datuma
NEKA POČNE SUĐENJE
zagledan u ožiljke na licu
bijelu kosu
i ruku pruženu
ka mirnoj vodi
znao je da mu lagano
ističe svjetlost
i dogoreo
kao grobljanska svijeća
u prostranstvu mraka
postaje nedodirljiva zvijezda
od ovog trenutka
kazivao je –
neka mi počne suđenje
za grijeh
na osnovu otisaka
u autopsiji srca
ja nemam više odbrane
nijesam je ni imao
niti tražio
jer veći je od svake vaše kazne
i ljepši od svih vaših života
NEMA TOLIKO VELIKE KNJIGE
nema toliko velike knjige
za sve riječi
o ljudima
gradovima
prostorima
ulicama
i adresama
za već mutni odraz zadovoljstva
u maslinjacima
buđenja uz vjetar sa obale
i zvonima crkava
iz kojih su odavno ispratili
i vjernike
i Rođenje
i Raspeće Gospodnje
a ipak neđeljnim jutrom
mame uređene vjernike
ni za jednu ljubav
opijenu magnolijama
i lovorom
na koje ne slijeću ni leptiri
jednostavno
nema više
prostora za trajanje
u rođenom jeziku
OSTATAK DUGIH ISPIJANJA
Hotelska soba, park sa palmama, i more, glatko, puno odsjaja dalekih svjetiljki. Govor turista, nestašna đeca… Idila.
Uzima hladni čaj. Gutljaj, kao ostatak dugih ispijanja, kojima mu je oteklo toliko života…
Koje su ga iskorijenile iz sebe samoga.
I ostavile čistinu u pamćenju; ako se i prisjećao događaja, ljudi nije mogao.
Mnogo toga mu je isključilo memoriju normalnog čovjeka. Kao da nije živio u stvarnosti.
Teško podnoseći sebe, ponekad danima nije izbijao iz kafane, držeći se jedne iste stolice kao prijestola.
I to mu je bilo dovoljno.
I danas ponekad živi od tih dana ispranih, koji su mu oduzimali život, a pomogli da preživi.
I sudari se, na koncu, sa samim sobom.
S POSLJEDNJIM TREPTAJEM
u neveri
jarbol će u padu
napraviti brešu
i on isplivati iz skeleta
u kojem ga je
straćio život
zatvarajući krug tišine
skameniće se nad njim
lijepo lice časne sestre
a svečani izdah
će mu izlećeti
s posljednjim treptajem
POPIS TIŠINE
2.
u prvom popisu
nema nekih dragocjenosti
niti njegovih novih knjiga
(jer nije umro kad su očekivali)
nema ni gipsanih odliva figurica
sa jednog baroknog rama
njenog kažiprsta sa vježbi vajanja
ljušture morskog ježa
bronzanog odliva Njegoševe biste
metalnih iskopina sa placa
đe je podignuta njegova kuća
a nijesu viđeli ni odraze ženskog akta
u staklima vitrina
noćima se iskradao iz sna
i iz svoje sobe na prstima
bešumno ulazio u biblioteku
izazivajući figuru lijepe žene
što je vješto čuvao
u slojevima drugih vizija
bio je to tren kad je ležerno skinula
svilenu haljinicu
i čarape sa halterima
a potom gledala svoju privlačnu nagost
i ne sluteći
da su bubice (još iz devedesetih)
snimile šsum svile
a stakla vitrina požudno tijelo
i tako se bezbrižno
na kratko predavala
erotskim fantazijama
TIŠINA RIJEČI
1.
ako utihnu riječi
u izgubljenom obećanju
i vremenu
u kojem su žrtvovani
prividi blaženstva
ili ako čuješ
njihov mrtvi zvuk
u prostoru
đe se oduvijek
uzgajala tišina
znaš li
dalje sve može trajati
samo u otuđenoj pjesmi
kao iščezli sadržaj
zlatne maske
kao praznina
koja će ipak biti
uvijek sa nama
2.
vrijeme hoće našu intimu
brušenu uzbuđenjem
iz priča neiskazivih
(koje nestaju u tišini)
i dok šumi zemnost u pješčanom satu
nad žednom bjelinom prostora
i prolaznim slikama
rađa se muk
a na horizontu munje lampaju
od riječi do riječi
i bljeskom prijete
iako nas
znaš li
može izbrisati
samo nepravedna probirljivost
prema sjećanju
3.
biće riječi
i ako utihnu
(nijedna ne ostaje
bez svojih usana)
nad zgaslim vatrama
čuće se kao zvuk u školjci
što čuva odjek davne nevere
biće riječi
nad kojima se gomilao muk
u luci koja nije čekala povratak
čuješ li
4.
znaš li
da siromaštvo vremena
koje nas neće imati
i društva
sa gatarama umjesto pjesnika
nije posljednji svijet koji gubimo
biće to
tišina ugušenih riječi
u prostoru đe su uzgajane
i izlišnost stihova
što će jednog dana
ostaviti ravnodušnim
onoga što ih čita
5.
ovo je glas Gospodnji
u tišini vjekova
i u ravnodušju
ovo su simboli mukle osvete
izreciviji od jezika
i posljednja snaga
čuvana za svečani čin konačnosti
ovo je
znaš li
jedinstveni tvoj odraz
u vodama rijeke
koja će
ipak
zauvijek presahnuti
6.
a kad se tišinom završi
priča rastrojenog pjesnika
u ravnodušju će se ugasiti
strast
glasovi
i čarolija stvarnosti
i samo će on
sedam sekundi treperiti
kao zategnuta struna
7.
izvlačiću se uskim hodnicima
grješnosti
iz prostora
sa Pantokratorom
koji je vidio svaki dodir
ta biblijska vizura
biće tvoji sateliti
znaš li
kojom su mi ljepotom naplatili
da bih produžio život
za još koji stih
BIĆE NAM OTETO SVE
kunem se
(njenim duhom i njenim tijelom)
proći će
prah bića
lomljenog strastima
i biće nam otete
i žrtve
i pepelište
(iako vatra ne pamti)
