Mladen Lompar BALSAMOVANA KLETVA
Nela Savković – Vukčević
Svitac nad kletvom
„Ljubav je krilo koje je Bog dao duši,
da bi do njega mogla dosegnuti”
Mikelanđelo
„Pisao sam ovu poemu često skoro do jutra – sa zadovoljstvom. Malo kada me tako ispunjavala radost pisanja. Sve je bilo nekako zvjezdano, željeno, a daleko…Odavno je vrijeme iscurelo…i nije bilo nikoga da okrene pješčanik. Do sada…“ Kazao mi je ovo pjesnik povodom poeme „Ako se budemo vraćali“. Mladen Lompar piše noću. Čeka zvijezde da po krasnopisu duše pospu zlatni prah. Kao što su drevni kaligrafi zasipali vlažno mastilo svjetlucavom prašinom. I Nikola Tesla je govorio da je najbolje raditi kada padne mrak, „jer su zvjezdana svjetlost i misli u bliskoj vezi“. Stvaraoci koji još čuju prvi prasak i znaju da sobom nose iluminaciju rađanja svijeta, sjeme su vječnosti. Odrečeno im je samo ono što i bogovima, rekao bi Agaton, a to je moć da opovrgnu prošlost. Zato Mladen Lompar otkupljuje prošlost svojim pjesmama i provjerava emocije u sadašnjosti, shvatajući vrijeme borhesovski, kao suštinu koja „gradi i razgrađuje čovjeka“.
Mladen Lompar
KAO NEKA HLADNA OSVETA
iz dana u dan
povećava se moj boravak u prošlom
i uživanje
kao neka hladna osveta
NEĆE NAS NASLIJEDITI TIŠINA
Miju Popoviću
opet će
iz našeg strpljenja buknuti bijes
jer nećemo klečati
dok gođ ima
Montenegra
i njegove neporažene zastave
neće nas naslijediti tišina
ni kad neki jadnik
otvori utrobu darovnog konja
(i ode prebrojavati srebrnjake)
i ne nadaj se –
nikad ovđe
neće biti posljednjeg boja
mi smo vječita meta
SAMO NAŠ LOŠE ZAPISANI ŽIVOT
teška privlačnost
ljubavi
u kojima smo povrijeđeni
i strah od povratka
onih što su se smjestili mimo nas
a neće da ostanu
samo naš loše zapisani život
U TJESKOBI GRUDI
u tjeskobi grudi
đe se vodila bitka
leže moje Amazonke
zaštićene aurama
iz uživanja
(kojem se
u poprištu tijela
nijesam odupirao)
ako je prevara bila savršena
da li baš svi dobijamo
* * *
Jedan leptir je dugo tražio mjesto u
vrtu, slijetao u travu, na livadsko cvijeće
i precvale hrizanteme.
Zaustavio se na polomljenoj stabljici
nekog bršljana.
I bio nalik uvelom listu.
U PUSTOŠI DRAGOCJENE AGONIJE
kad počne umicati vrijeme
a tišina se širiti horizontima
na izlasku smo
i ništa ne čeka
kazaće
neoplemenjeni
oni bez snova
koji su
rasli vjerujući samo u istinu
ubijeđeni –
da prvog čovjeka nije bilo
a neće ni posljednjeg
u pustoši dragocjene agonije
BALSAMOVANA KLETVA
biće tu zauvijek
ovi ožiljci
neću sav umrijeti
uzalud su se trudili da rano ostarim
a živio sam pun život
u sjenci opakih bolesti i kletvi
mijenjao se prostor moje čežnje
i oblik
a onaj nekadašnji
je postajao izmišljena ličnost
istinite priče
iz tuđeg života
bez intime
i stida
i dovršene misli
dao sam ti mnogo stvarnosti
a naša istina je iskala drugačiju priču
(svijet koji su stvorili snovi
istina ubija)
isposnička misao
ostavljala je pusto poprište
i stid od nemoći
i duboko u noć
tresao sam
stiskao ruke nekako srećan
iako svjestan koliko je zapravo
sve to vrijedno
na kraju sam ustuknuo
jer strast je
nagovještavala haos
* * *
Sunce je povremeno zklanjao dim što
se vitlao iz zapaljenih šuma.
Kroz tu pogubnu skramu dobijalo je
izgled krvavog pečata koji je ovjeravao
dnevnik mučeničkog prostora.
AKO SE BUDEMO VRAĆALI
neka moje godine
i ovu poruku
čuvaju zmije
jer se moramo dugo vraćati
i bez žurbe:
do starih zapisa
i posljednje ljubavi
do putokaza za trgove lovora
magnolija
i svitaca
do pedlja svog prostora
makar se nikad više ne vratili
važno je da smo krenuli
krenuli smo
kad nam je kajanje ostalo
jedini događaj
(i mrtvi san samoće
đe je sve bezlično)
kao kad nam nestane
na pragu starosti ljubav
(drhtavija jer nije smjela biti)
ili kao kad smo u suvo lišće parka
sigurni da nema više groma
ni šapata od kojeg će planuti
kajanje kao da nas je
dvosjekli mač rizika
udario pljoštimice
pa čujemo među zvijezdama
cijuk imena koja se brišu
u prokletstvu dana
što mu se nit kida među raskošnim
navezima stiha
kajanje
Gospo
samo kajanje
u moru je
talas od sirene
došao mnogo poslije njene pjesme
i zato sam plutao bez zova
i načina da odredim sudbinu
povratkom u predio sa crkvom
đe je mirna voda jedne krstionice
uzalud čekala odraz nježne kože
znaš
niko nije dodirnuo našu tišinu
sami je nijesmo prepoznali
u sopstvenim predjelima
i beskraju
u njenoj posljednjoj priči
ništa lakše ne vene
od vijenaca tvoje iluzije
moja Gospo
i dok se budemo vraćali
nestajaće nas u trajanju nesklada
ispod sjećanja
(koje već počinje da boli)
i trave
i mojih riječi uzaludnih
kao zvono na crkvi
tamo đe nema ni vjernika
ni boga
(jer je sve umiralo
a rađala se tišina)
tišina
Gospo
oko tvoje ljepote
začuđujuća
ako se budemo vraćali
učinimo dugim to putovanjem
neka se cijepaju jedra
i padaju jarboli
i ništa neka ne ostane
u uzburkanoj vodi
na obalama neka vjetar ubija tišinu
u ljušturama kuća
i šumama lovora
sami smo stvorili ovu bajku
Gospo
i sad joj možemo pogledati
duboko u srce
i neka nam ostane
makar se nikad više ne vratili
važno je da smo krenuli
