Povisilica. Snizilica. Radujući se suboti.
– Dobro jutro, prijatelju. Evo pričâ koje, po običaju, imaju još nekih grešaka… – ali ti ćeš to vidjeti i predložiti ispravak, nadam se. – Sada žalim što nisam nastavio zapisivati istim tempom, negdje sam stao i u rupu propao, joj!
– Dragi pišče, vratimo se tom „joj“ i nastavimo.
*
Značajan krajolik. Petehovac (8 km iznad Delnica). Riječ krajolik je prvi put zatekao u vlastitoj pjesmi kad mu je nastavnik J. K. umjesto pejzaža upisao riječ krajolik. Još je tu bilo tragova Mate Lovraka (ne zna više kojih i kakvih). Upleo se u tu njegovu prvu pjesmu i Charlie Chaplin kao skitnica (gledao je večer prije njegov film na TV-u, s roditeljima, zajedno, naravno).
*
Selo, sela. Blago selima koja smo napustili.
*
Razlika. Može li u tekstu biti razlike između autobiografije i svjetonazora? Spušta se sa deset tisuća metara visine, u avionu, do spasonosne rečenice na rubu stranice knjige koju čita i tamo vidi da nema teksta o svjetonazoru u kojem nema djece, djetinjstva. Ne zna što bi to sve moglo značiti, teško se kreće po ljestvama filozofskih kategorija. Munje i gromovi na putu do limba, u avionu koji leteći prema Malti prolazi nevrijeme.
Što sad? – spuštaju se i slijeću.
*
Velika luda žena. Čita na polaznoj autobusnoj stanici pjesmu Danijela Dragojevića „Velika luda žena“. I ona mu, luda žena, prilazi s riječima „vidi ti pjesnika“, a onda slijede njezina pitanja i odgovori o stanju stvari u naselju, obitelji, o djeci koja studiraju „što“, o mužu kojeg treći dan na odmoru zaboli glava, bit će da je to od mora i sunca, o trgovcima i susjedima, o psima i mačkama, o štandovima i volonterima, o lošim i dobrim vijestima, o sumnjivo bogatima i nedvosmisleno siromašnima, o krivima i pravima, o strahu i uzdahu, o– o– o– o– o– o– o– o– o–. O, kaže joj, prestani i vrati se u pjesmu Danijela Dragojevića, velika luda ženo. Prestani. Vrati se. Smjesta!
*
Još. Vozi se u gradskom autobusu prema stanu u Novom Zagrebu. Čita i ogleda se za ljudima na pojedinim dionicama puta.
– Kako je? Gdje si? – naziva ga i pita poletno stariji sin.
– Odlično – odgovara mu. – Odlično. – Stigli smo na autobusnu, sad smo pokraj staračkog doma. Lijepo je da ne moram sad izaći iz autobusa i ići u njega.
– Još – kaže mu sin. – Ne moraš, još!
Smiju se, obojica, s mobitelima na ušima, na različitim stranama, mjestima.
Zatvaraju se vrata autobusa koji se kao golemi sigurni kit, u neizvjesnom moru, valja prema idućoj stanici.
*
Levanda / lavanda. Draga Vesna, naš vrli Senko Karuza pozvao je, u tvoje ime, Branka Čegeca i mene na ovogodišnji Festival levande. A onda smo pali na datumu! Kad je i kad je? Srdačan pozdrav, Marilyn Monroe (Los Angeles, 1. lipnja1926 – Hollywood, 5. kolovoza 1962).
*
Gle. Knjiga „Tko je u razredu ugasio svjetlo?“ govori, između ostalog, o strategijama poučavanja interpretacije poezije u školi (na primjeru dviju pjesama Dobriše Cesarića, Voćka poslije kiše, Pismo mrtvog pjesnika). Na drugom katu Agencije za odgoj i obrazovanje (AZOO), koja se, između ostalog bavi stručnim usavršavanjem učitelja i nastavnika, na vratima WC-a piše: „Hvala što ste ugasili svjetlo.“ On uvijek ugasi svjetlo. Zatvori vrata. Ugašeno. Zatvoreno.
*
Karigador. Obilaze kuću koju samo jedna ulica dijeli od mora. Napuštena kuća, koja je nekad bila škola, koja je poslije bila dječji vrtić. Tako mu je kao da ponavlja riječi vlastite pjesme. Što je znak mira, što je znak lijepog u napuštenoj kući s igračkama za djecu? Konjić, rađen rukom stolara, sad se u pustom dvorištu, na dodir slučajnog prolaznika, vjetra, zaljulja. Theo skuplja stare imenike, knjige zabilježbi pisane rukom, nalivperom i tintom. Kao da je nestao sav svijet. Kako je i kamo nestao svijet napuštene kuće? Dogovaraju se kako je vratiti u život. Kako kuću vratiti u život? Dok izgovaraju nove riječi: europski fondovi, zajednica, osnaživanje, planiraju „kako ostati na životu“? Izgovaraju li ono što je, možda, donijelo pustoš u područnu školu u mjestu Karigador. Theo ga podsjeća da je isti korijen riječi imena Karigador i riječi karikatura.
*
22. travnja 2013. Hodaju u vrućini dana, pokraj škole i školskog igrališta, čitaju što piše na crnoj ploči zgrade. Pustoš i pustoš, koju su zatekli, ljepota koju bi trebalo vratiti s novim riječima. More je bilo plitko, sjeli su u auto i šutjeli. Riječi. Počet će ih izgovarati nekoliko sati kasnije. Kasnije za more, kasnije za svoje živote.
*
Dajla. Arhitekt koji je pobjegao pred Francuskom revolucijom, pred glavosječama, planirao je dvorac u Dajli. S lijeve i desne strane jednostavne i precizne vizure dvorca staklasto se ponavljaju pomoćna kapela i zgrada za voditelja dvorca. Prostorom dominira perivoj u koji se ulazi preko jedne zaboravljene stepenice. U središtu je fontana okružena s tri ružna željezna stupa koji strogo paze da zelena mutna bara ostane tu gdje jest – a onda se, nakon nekoliko koraka, iz ljepote perivoja stere pogled prema Veneciji. Okrenuli su se svojim licima u lice dvorca koji je počeo umirati onog dana kad je postao starački dom, a onda su ga u vrijeme Domovinskog rata naselili izbjeglicama. Nešto opasno, prolazno, tužno živi u dvorcu koji je raseljen, opljačkan, spaljen. Zaviruju kroz vrata zabravljena golemim lancima, slute se vijugave, drvene stepenice, širina uzlaznog i silaznog prostora. Zaboravljeno kretanje. Prašina i nepokretnost.
– Vidi se da smo bili barbari, da smo ostali provincija: nadograđivani kućerci, mijenjana vrata, divlja gradnja, zidanje, divlje cvijeće i ružna nadogradnja, siromaštvo, neriješeni imovinski odnosi, slučajni namjernici, plastične stolice i suncobrani. Neutješno i neuspješno – čuje se Dajla, kao loš refren, parafraza daleko bolje pjesme.
*
Ključ (I). Projekti i planovi toliko su dugo mirovali da mu se činilo da se ništa neće dogoditi, pomaknuti, da od svega neće biti ništa. Osjećao se sam sebi čudan u abecedi njemu stranog svijeta. Bilo bi dobro imati kuću, pomislio je. I bila je kuća. Lijepo bi bilo imati prozore za različite prizore, poglede, da može vidjeti kad se mijenja vrt, vrijeme ili ako netko slučajno dođe da mu mahne u dolazu i prolazu. Ili da ga zadrži. Mudro bi bilo imati krov, bio bi dobra zaštita od nevremena, kiše, hladnoće ili napada iz zraka, od nehotičnih ptica i tko zna čega još. I imao je krov. Ali sve to nije bilo dovoljno i snovi nisu bili pouzdan lijek za njegovu samoću, prazninu. Bio je kao njegova kuća koja je bila njegova kuća s prozorom i krovom. Zaglavio je svugdje i nigdje. Možda je tako dobro, možda je to neka velika odluka, bez puno riječi, zakona. Ali riječi su, baš su riječi, postale nestrpljive i tukle su ga i tukle po glavi. Treba mi tema zaključio je i sjeo, odlučio se za putovanje, putovao i putovao. Ali, ključ, gdje je ključ za sve to?
*
Ključ (II)
Planovi i projekti ležali su toliko
dugo na tlocrtu, u ravnini, u crti,
na dnu i na „dnu dna“ da mu se
činilo da se neće dogoditi
ništa
nikad (i ništa).
Činio se stran sam sebi
kao dječak u prašini
kao u abecedi nepoznate
zemlje.
Nepoznate mu
Zemlje i zemlje.
Pomislio je bilo bi lijepo imati kuću.
I imao je kuću. Jednostavno kao što
dječak istrči na obalu i napravi
dvorac od mokrog
pijeska, mora i ruku.
Bilo bi lijepo imati prozore.
I imao je prozore. Kao što staklar
prođe gradom i u njegovu se prolazu,
vožnji ogledaju žive zgrade i
na prvom semaforu
padne na staklo sjena mrtvih vlasnika,
dužnika, kamatara, žrtve i žrtve,
onih koji skupljaju pripomoć za
nevoljne i nevoljene.
Bilo bi lijepo imati prozore.
Zbog vrta.
Za prozore koji govore koje je
vrijeme i čemu je. Možda će
netko (tko?) doći.
I imao je.
Kuću i prozore.
Krov bi bilo mudro imati:
da čuva od nepogoda i
napasnih zvijezda.
I imao je. Kuću.
Prozore za vrt.
Krov da ga
spasi od udaljenosti,
svemira i zvijezda.
Planovi-projekti ležali su toliko dugo
da mu se činilo da se ništa neće dogoditi.
Činio se sam sebi stran kao u abecedi
nepoznate zemlje.
Bilo bi dobro imati
kuću pomislio je.
I imao je.
Bilo bi dobro
imati prozore. Za vrt da se vidi
rast bilja.
I koje će biti vrijeme.
Bilo bi mudro imati
krov da čuva od nepogoda i
pogleda napasnih
zvijezda.
I imao je.
I imao je.
I imao je.
I imao je.
*
Dnevnik. Sastanak na autobusnom kolodvor s pjesnikinjom V. B.
– Kao da smo se našli u tvojoj knjizi – kaže joj, misleći na njezin dnevnik putovanja od Beograda do Zagreba i nazad.
– Opsjeda me pisanje poezije – odgovara mu ona, kao da je time mjesto njihovih stalnih susreta na zagrebačkom autobusnom kolodvoru manje čudno.
Dok sjede na autobusnom kolodvoru, travanj ih okružuje i spušta se na perone.
*
Trajna. Prilazi mu muškarac s dotjeranom kosom koja mu se učini kao trajna njegove mame. Pada mu na pamet da je tek prije mjesec dana pomislio što znači kad žene u Slavoniji, nakon udaje, skrate i oboje kosu, kad daju „trajnu“. Kosu za trajno.
– Ja nisam tvoja majka – kaže mu u prolazu vrckav muškarac s dugom, vrčkavom, očito netom kod frizerke uređenom kosom.
– Ali jesi njezina trajna – htio bi mu odgovoriti, međutim, prolaznik s feniranom trajnom na glavi nestane.
Dok je napuštao zgradu autobusnog kolodvora, vidio je na izlaznim vratima njegovu crno-bijelu fotografiju na papiru A4. Ispod je pisalo da se trajno traži nestali: taj i taj.
*
Tijelo beskraja. Ne zna sve detalje i okolnosti dugogodišnjih ljetovanja pisca P. V. na otoku Prviću. Ne znaju to, vjerojatno, ravnatelj i upisno povjerenstvo prvog razreda osnovne škole na Prviću: on stoji pred njima svečan i ozbiljan sa svih svojih 50 godina i predaje dokumente za upis u prvi razred. More, mreže i ribari miruju. Ribe šute u morskim dubinama. Zvijezde traže svoje svjetiljke i nebeska tijela svoja svjetla. Noć je daleka. Vrijeme neprozirno.
Tko će se pomaknuti? Tko odustati? Tko će se upecati?
*
Ljubavnici. Oni izgledaju drukčije. One su druge. Oni su drugi.
– Gdje je tu tajna? – pita prijatelje koji se crvene, gutaju knedle i gledaju u zemlju.
– Zašto tolike brige, pažnje i odgovornosti prema ljubavnicama.
– Nazivate ih češće nego vlastite žene, strahujete i brinete, bježite od njih, njihovih pitanja, zahtjeva.
Ne zaustavlja se. Prigovara. Laje. Laje kao!
– Očito nešto ne znaš – žele mu reći.
Gledaju ga, gledaju se. Pomiču se u stranu i spuštaju ruke u džepove, mobiteli zvrje i zvrje.
– Gdje je tu tajna?
– Očito ne znaju – misli on.
Smije se. Šuti. Zašuti. Zvoni mu mobitel
– Reci – kaže joj.
*
Poezija u dvorištu. Drage i dragi, i zima koja nas ne napušta govori ponešto o proljeću. Razlog više da dođete i sudjelujete u programu Poezije u dvorištu: 26. ožujka 2013. u 19:00 sati – Evelina Rudan čita svoju poeziju u dvorištu! (Cafe u dvorištu, Ulica Jurja Žerjavića 7/2, 10 000 Zagreb). Vidimo se, čujemo se.
*
Amy Winehouose. You know I’m no good. Live in London 2007. Zašto nije bilo nikoga da joj šapne da dobro pjeva i da će tetovirana kao ptica, albatros, npr. iz pjesme francuskog simbolista, pjevati cijeli život na pozornici. U pozadini prekrasan crnac u sivom odijelu, u bijeloj raskopčanoj košulji pleše kao ptica koja nekome domahuje, nekome odmahuje, leti u vječnost. Tko pleše zna, tko stoji, već će mu se reći, javiti.
*
Privremeno stanje. Stati ispred obiteljskog ormara, skladnog, za neku lijepu mjeru nižeg od uobičajenih industrijskih. Vidi se da je rađen rukom smirena i promišljena stolara. Približiti se koliko se može, skoro sljubiti tijelo i jednu stranu lica, obraza, sa sjajnim lakom ormara, podići obje ruke u zrak, kao da će se njima zakačiti za rub ormara. Učiniti to na trenutak da se dobije stabilnost i sigurnost, a onda prstima krenuti kao po nevidljivim tipkama klavira: prašina i prah, plastika i kutije, različitih oblika i veličina. Kutije u kojima su tablete, lijekovi. Privući ih na rub ormara i uzeti u ruku, spustiti se s vrha prstiju na stopala i gledati oblik, boju i veličinu tableta. Recepti i preporuke ostaju na vrhu ormara nepročitani, u mraku kutije, u vlastitom prahu prolaznosti.
Arsen Dedić govori o zgađenosti majke i ne znam kakvog oca koji piju svojih 6 crvenih, ili nekih drugih pilula. Možda se to u Dalmaciji radi drukčije, zbog južine i blizine mora. Je li to različito od obitelji do obitelji? Bolest kao privremeno stanje i optimizam da će se već nešto dobro dogoditi kad ih progutaš, popiješ. Tablete, lijekove. Vjera u medicinu, znanost. Privremeno stanje.
*
Daleko više, daleko manje. Dragi šjor Ivo, koliko puta već dobih Vašu telefonsku tajnicu, da ona, telefonska tajnica, već sumnja da sam se u nju zaljubio. A nisam. Uzalud.
*
Božji stan. Danas sam primila pismo bez naslova i potpisa. Po rukopisu i po poštanskom žigu zaključila sam da je njegovo. U brizi sam. Po mojem shvaćanju on je teško bolestan. Ne znam što bih drugo rekla o tome izljevu misli i osjećaja. Valmira je otputovala u Malmö. Piše da je boli želudac. Farbamo taj božji stan. Njegovo me pismo jako uznemirilo.
*
22. lipnja 1989. Dragi, za mene ste, oduvijek, pisac kojemu vjerujem. Vidim vas kako u zoru sjedate za pisaći stol… u svemu drugome što danomice slijedi. Vaše je vrijeme, s obzirom na mnogobrojne obveze, više nego dragocjeno. Svejedno, vjerujem svakoj vašoj riječi.
*
Vječna odsutnost. Stoje na ulaznim vratima Mirogoja, među ožalošćenima, dobronamjernim i slučajnim, obučenim u crno, obuvenim u crno. Uglavnom. Ozbiljna lica. Službeni trenuci. Odlazak. „Vječna odsutnost“.
– Ne brinite ništa – ohrabruje izdavača muž umrle prevoditeljice, supruge. – Na nju su glasili autorski ugovori.
– Oni nam ne mogu ništa. Oni nam ne mogu ništa – ponavlja mu i izaziva njegovo čuđenje.
– Zar ne bi trebalo biti obrnuto, da ja njega tješim? – misli izdavač.
– Ne trebate mi ništa reći. Ne trebate mi ništa reći – potvrđuje, kao da mu čita misli, nedvosmisleno i sigurno udovac.
– Ostavinska rasprava proći će brzo i sve će biti riješeno na obostrano zadovoljstvo. Ne brinite. Dobit ćete rukopis, vaše je samo objaviti knjigu. Oni nam ne mogu ništa. Oni nam ne mogu ništa – uvjerava polutiho.
Govori izravno u uho izdavača sugovornika.
– Samo pokraj mene mrtvog! – zaključi, vikne.
Amen.
*
Volja i moć. Sluša priču na terasi Molo Trovne (o. Vis) o sudbini jednog naslova, učenika osnovne škole u Biševu, na temu: Drug Tito. Drug Tito je naš vođa i on nas vodi di je njega volja!
*
Imena, ljudi i običaji. Djevojčici su dali ime Vidra. Majčini su roditelji iz Dalmatinske Zagore i na spomen njezina imena kažu: Neće je pismo promašit.
*
Ako takvo što postoji? Zatječe se povrh rijeke Save, na kaldrmi preko koje se dolazi u grad i čuju se konjska kopita, odaju dolazak noćnog putnika. Granica je prijelaz preko mosta, motre ju, jedni do drugih, milicajci i policajci. Traže: vaše putne isprave, molim! Pitaju: imate li što prijaviti? On je na redu za čitanje vlastitih pjesama: ima crveni fascikl u ruci, pjesme na papiru kucane pisaćim strojem. Trenutak je neodlučnosti: što pročitati? Koja bi pjesma bila odgovarajuća trenutku? Prebire papire i nasumice gleda u naslov, u kraj pjesme. Možda ovu ili onu? Teško da bi triptih bio primjeren. Pokušava pronaći nešto sasvim treće. Otkud u fasciklu ove riječi i ove pjesme, to on nije nikada napisao.
– To nisu moje pjesme – čudi se, preznojava, brine se.
Uznemirenost i opisi. Pogrešni, dugi i nepotrebni. Nelagoda je već počela raditi i slagati drugi program. Publika su brat iza leđa i još nekoliko poznanika, koji sasvim sigurno ne pripadaju ovom mjestu i rijeci. Naslovi njegovih pjesama ispisani su glagoljicom, ćirilicom, na drugim jezicima. Budi se. Odgonetava. Traži značenje sna. Pada u san.
*
Oproštaj. Multum per iram peccavi, parce mihi, Domine, quia Dalmata sum! Zagreb, tiha nedjelja, 17. ožujka 2013. – poruka na ekranu kompjutora. Poslana na mnogo adresa kao isprika i oproštaj. Što se ispričava? Što se oprašta? Tko kome za što i zašto? Odgovoriti na poruku, sam u ime mnogih, obrisati poruku? Ustaje do stola, sve je prepušteno trenutku. Što kad se vide? Ili se, zaboga, nikada neće vidjeti. Slučaj. Slučajno. Teško je reći, odlučiti. Ekran se sam od sebe zacrni. Sledi se.
*
Faktor x. Visoke crne čizme, čarape koje se na kratko vide do ruba sive haljine, lagan proljetni kaput, torba i duga kosa, kosa koja pada niz leđa do crte ispod koje je sve drugo moguće. Sve se to vidi i sluti s leđa, dok ona raširenih nogu čvrsto stoji na postolju ispred bankomata i prstom upire broj po broj (PIN). Nakon toga će se čuti poznat zvuk. Uzbuđenja nema ako u jutarnjoj menažeriji pogleda izostane njezino lijepo lice. Odlučuje glava. Odlučna glava. Misli da ljepotu određuje glava, lice, faktor x koji je izvan tjelesnoga, koji dolazi s drugog mjesta, premješta uzbuđenje na drugu stranu. Odmakao je daleko i sad više nema povratka: na rub vlastitog oka, na kraj uzbuđenja. Što još? Zaborav.
*
Catering. On šuti dok osoblje razmiče stolice i gleda golemi stol (gol, jednostavan i jeftin) na sredini prostorije: aluminijsko postolje i nogare na kojima stoji smeđa ploča s nalijepljenim ultrapastom. Prekrit će ga, prije nego stigne „catering“, standardnim jednobojnim stolnjakom, na koji onda dolaze neveseli plastični tanjuri, pribor i ništa bolja hrana.
– Još ćemo nas dvoje to posebno proslaviti – obraća se za stolom onima koji s njim piju kavu.
– Nije valjda da se ne radujete? – ona se obraća njemu i njegovu pogledu koji joj izmiče.
– Ne – kaže joj odlučno. – Nisam siguran hoće li biti velik! Stol, hoće li biti dovoljno velik! – pojašnjava.
Ali u tom trenutku rasprostiru jednobojni stolnjak. I golost, i jednostavnost, i ružnoća stola samo na trenutak bude slobodna i vidljiva.
*
Kolibrić. Događa mu se, sve češće, da ne prepoznaje lice koje mu se obraća. Ne prepoznaje mu mjesto, prostor i vrijeme, prošlost. Radiolozi govore o poremećaju u glavi. Snimak pokazuje suženje u mozgu koje ima oblik kljuna, medicinska literatura i liječnici nazivaju ga „kolibrić“.
– Pišete li pjesme – dok joj zadržava otvorena vrata, pita ga zabundana djevojka s velikom šalicom kave, prekrivene grudastim šlagom, u ruci.
– Ponekad – kaže joj plaho, ili bi se, baš suprotno, taj odgovor mogao opisati drukčije, kao siguran i samouvjeren.
– Bila sam jedna od onih kad smo u Dugoj Resi čitali na međunarodnom Festivalu Kunstbunker Music & Art, koji se održao u Parku dr. Franje Tuđmana – izgovorila je to u jednom dahu, kao da čita iz kataloga istoimene udruge Kunstbunker koja je organizirala festival.
– Lijepo – kaže on. – Javite se, ponekad, možemo popiti kavu.
– Kakve to ima veze s „ponekad“ – misli dok se ona uspinje na drugi kat, a on produžava ravno, ravno s karticom u rukama koja otvara ulazna vrata hodnika.
*
O sati sumnje, o sati bola (I)
– A sad noge u džepove – kaže mu čistačica s vlažnom krpom u ruci dok gazi preko netom opranog poda, na putu do stola u kutu, gdje svako jutro sjeda i pije kavu.
*
O sati sumnje, o sati bola (II)
– A sad noge za uši – kaže mu čistačica s vlažnom krpom u ruci dok gazi preko netom opranog poda, na putu do stola u kutu, gdje svako jutro sjeda i pije kavu.
*
San u snu. Gusta para, voda bijela od šampona, deterdženta, nadire ispod ruba vrata kupaonice u kojoj se njihov gost, Pjesnik-iz-Cipra, tušira od ranog jutra. Upoznao ga je na desetodnevnom pjesničkom festivalu Voix in Voix Setu već prvi dan u hotelu, kad se rješava smještaj, dobiva ključ i dogovara raspored dolazaka i odlazaka prije ili poslije ponoći. Treba zapamtiti šifru s kojom se otvaraju ulazna vrata hotela poslije 24 sata. Mačka ostarjele vlasnice linja se i spava smrtnim snom, ali budući da se ne mogu odvojiti, čekaju jedna drugu da zauvijek zaspe. Dobili su ključeve, lijep pogled na red platana, miris duhana u zraku i zadovoljstvo nakon puta. Pjesnik-iz-Cipra doputovao je sa ženom, ona, inače, radi u ministarstvu kulture i brine se, očito, o njegovu pjesničkom radu. Ugodni su, pažljivi, ona brzo zapaža, prevrće očima zbog programa na tribini koji se odvija na pozornici u središtu festivalskog sajma knjiga.
– Što je ovom? – misli na voditelja programa.
Okreće se prema publici, drugim pjesnicima sudionicima festivala, dok njezina partnera voditelj ispituje o razlikama između Cipra i Grčke.
– To nisu pitanja za njega – ljuti se ona. – On je moderan pjesnik – s naočalima s plavim okvirom.
Gusta para, voda bijela od šampona, deterdženta, nadire ispod ruba vrata kupaonice u kojoj se gost tušira od ranog jutra. Miris duhana u zraku. San u snu. I ništa. Ništa.
*
Jutarnja zvijezda. Pozlaćen orah. Kaže to često i trebalo bi zvučati radosno, kao uzbudljiva razdaljina između njega i žene kojoj, dok pričaju i dok se gledaju, sjaji nešto u očima.
Kaže to dok prilazi drugima, drugim ženama, uvijek mladim i uvijek ozbiljnim, lijepim u različitim prilikama i na različite načine, kad ih ugleda, kad se uzbudi zbog detalja na licu, rukama, nogama, zbog pogleda ili načina kako su obučene, kako se smiju, kako izgovaraju neke riječi. Kad npr. nekomu drugom u uho telefona kažu, potvrde: „Može“. Što može? Što mogu? Ponovi na rastanku: „Jutarnja zvijezda. Pozlaćen orah.“
Ali nešto je tu sasvim pogrešno, nesigurno i lažno: zapravo nema udaljenosti, nema razdaljine, odmaka – i zbog toga se ništa neće dogoditi.
Neće ništa iz toga poletnog pozdrava i uzvika nastati. On će iskočiti iz tramvaja, hodati pet minuta duže nego što je planirao od Miramarske do Žitnjaka, otvorit će se i zatvoriti za njim vrata rada. Upalit će kompjutor. Upisat će u jutarnjoj praznini hodnika, u korporaciji odgoja i obrazovanja (gdje si i što radiš?), nakon kratkog čekanja, korisničko ime i zaporku, a zatim će na ekranu zasjati: „Jutarnja zvijezda. Pozlaćen orah.“ Sam će u sebi čitati na zaslonu kompjutora, dok se čuju koraci, glasovi, dok muškarci i žene upisuju svoja imena i vrijeme dolaska na posao, čitat će ono što je napisao, ponoviti u sebi, zatim naglas – jutarnja zvijezda pozlaćen orah – i slova će bljeskati tu ispred njega, ni na nebu ni zemlji.
*
Nit je snijeg nit su labudovi. 20. ožujka 2013. snijeg pada prije prvog dana proljeća.
– Osjećam se medvjeđe i najradije bih potonuo u san – govori, dolazeći mu u susret, muškarac koji je izgledom i snagom daleko, daleko od grizlija, mrkog medvjeda.
– Zašto si se i budio? – otprhne mu umjesto pozdrava onaj koji se u tom kratkom trenutku osjeća kao proljetni cvijet koji čeka da snijeg okopni i labudovi odlete.
*
Početak i kraj. Događaji u mojim pričama.
– Događaji u mojim pričama – nastavlja nakon što je zašutio i stavio zvjezdicu kao znak za početak.
*
Zaplet. Zapletaj. O knjizi se može govoriti kad je zatvorena. Htio je tako započeti rečenicu o pisanju, ali u tome ga je ometao vlastiti uvid (što je, siguran je u to, već negdje pročitao) u narav čitanja (i pisanja). Dvije su zagrade u jednoj rečenici sasvim dovoljan zaplet, pomislio je i zašutio, prestao govoriti, čitati i pisati. Dvije su zagrade u jednoj rečenici sasvim dovoljan zaplet. Dvije su zagrade u jednoj rečenici sasvim dovoljan zaplet. Točka!
*
Pjesnici: svjetlo–mrak. Mladi pjesnici R. S. i T. B. u vedar ljetni dan lupaju na zajednička ulazna vrata zgrade u Vlaškoj 31, žele se popeti na kat i doći u redakciju Naklade MD. Začudo, ulazna vrata su zaključana, ali oni žustro lupaju i čekaju da im se otvori. Odmiču se nekoliko koraka unazad i pogledavaju prozore na 1. katu. To, ta slika s dvojicom pjesnika na ulaznim vratima i njihova upornost, lupanje, čekanje da im se otvori, vedrina dana, to neće dugo trajati. Bilo bi lijepo zapamtiti nešto od sjaja sunca i neba iznad Vlaške, iznad taksista i slučajnih prolaznika, jer već se ta vrata otvoriti i njih će dvojica nestati u mraku hodnika.
*
Dani. Odgovara na pitanje o mjestu njegove nove knjige u odnosu na ranije objavljene. Voditelj programa zajedno s njim nabraja njihova imena.
– Vjerovao sam da pisanjem napuštam ono što sam učinio u prethodnoj knjizi, što nije bilo teško – odgovara – jer je knjiga bila otvorena, samozadovoljna, skromna i različita…
Osjeća da bi o prošlom vremenu, o prošloj knjizi, mogao reći i sve potpuno suprotno. (I sve isto.)
– Hoću reći – nastavlja – prethodna je knjiga bila zatvorena, nesretna, a željela je biti raskošna, jedno u različitom. – Želio sam da tekstovi u knjizi budu kao dani, događaju se i traju ne pitajući se o sebi i svom početku i kraju.
Riječi i riječi, rečenice, idu ispred njega i govore sigurnim glasom sve ono što nije istina.
*
Mnogo mora. Mnoga mora. Ako je i bilo vruće, mislili smo da je ljeto.
*
Nastava očiglednosti. Antun Obrovac krenuo je u školu prije svoje sedme godine. Učiteljica se čudi i pita ga zašto ne piše sastave na zadanu temu nego često smišlja svoje priče, a ponekad i nerazumljive šale.
– Antune, zašto si tužan – pita ga ono što je svima u razredu očito.
– Brinem – odgovara joj pred cijelim razredom.
– Zašto? O čemu brineš?
– Da se mama neće vratiti doma – odgovara joj on utučeno.
– Antune, idi sada kući i čekaj mamu – kaže mu učiteljica i brižno sprema njegove stvari sa stola u torbu.
*
Jednoličnost. Kuća je prazna: mama je na pregledu, vije se dim radionice u kojoj tata preša predmete od gume, sestre treniraju „taekwondo“. Velika je tišina u golemoj i praznoj kući. Pusti toplu vodu u kadu točno do ruba usta i nosa, koji sada jedini vire iz vode i vide se kao zarez i točka. Miruju njegovo tijelo pod vodom i zrak iznad njega.
– Odlučio sam prihvatiti jednoličnost – kaže dječak nekome tko bi to mogao čuti prije nego što se riječi vrate i zarone zajedno s njim.
*
Vrijeme je zlo i nesigurno. Marjan Morž, zaposlenik Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta (MZOS), zadužen je za čišćenje snijega. 13. ožujka 2013. sa slušalicama u ušima, s obveznom crnom torbom o ramenu, u kojoj se sendviči i hrana za cijeli dan, spušta se niz ulicu sa svojih 120 kilograma težine i 160 cm visine na posao. Vreća soli naslonjena je na zid, pokraj ulaznih vrata zgrade ministarstva. Magla se povlači pred besprijekornom bjelinom soli. Toplo je i suho. Marjan Morž, kao morž, prilazi stepenicama i diže jednu pa drugu nogu. Ponavlja to dizanje, umorio se i oznojio. Asfalt je siv i suh. Skida slušalice s ušiju i otuda ispada glas hrvatskog pjesnika i pjevača: „vrijeme je zlo i nesigurno“. Marjan Morž povlači karticu kojom se registriraju zaposlenici i vrata se nakon toga za njim bešumno zatvaraju.
*
Uho. Kad se govori o knjizi, sve je na staklenim nogama, kad se sluša o vlastitoj knjizi, sve je u jednom uhu: buka i strah, briga i zadovoljstvo, sumnja i nepovjerenje.
*
Autor je mrtav. Autor je živ.
– Vidi se da niste sami pisali svoju knjigu – čuje s druge strane telefona glas drugog pjesnika koji komentira njegovu netom objavljenu knjigu priča.
Ne može reći kolege, prijatelja, ne smije napisati uglednoga, poznatoga. Šuti i sluša. Pokušava razaznati značenje riječi koje pristižu s druge strane telefonske linije.
– Knjiga se sama napisala. Pametnija je od vas i to je spašava, nju i svu tu vašu rodbinu, prijatelje, djecu i žene – zaključuje pjesnik razgovor s njim.
Spušta slušalicu. Što raditi sa svim tim? Što misliti? Što osjeća: gorčinu, radost?
Ništa od svega toga. Zadovoljstvo? Zatvara vrata i prozore. Provjerava je li spuštena do kraja slušalica telefona. Otvori kišobran: kao da će se na njega sručiti iz neba, s krova, bogtepitaj odakle sve ne, „more od olova“, more od slova i riječi.
Sjedi s otvorenim kišobranom u sobi i osluškuje.
Tišina i tišina.
*
Parafraza. Nikola oprosti Tukici, piše na zidu đačkog doma velikim fluorescentnim slovima. Kao na špici Tarantinova filma „Odbjegli Django“, koja stiliziranim slovima parafrazira najave kaubojskih filmova. Čini se jednostavno. Netko traži oprost za Tukicu (ne zna je li joj to nadimak). Što je jednostavno? Oprostiti? Što treba oprostiti i što je učinila? Tko traži oprost od Nikole: Nepoznat Netko? Dobronamjerna prijateljica ili prijatelj. Traži li ga Tukica, koja se u tom slučaju možda tako i ne zove, tako se zove ono za što traži oprost. Što ako Nikola sam sebe kori i upućuje molbu, prijekor samom sebi? Zašto bi to bio prijekor, zašto joj ne bi oprostio? Tukici! Dvojica u mercedesu starom ne mogu više ostati na mjestu s kojega su blenuli u poruku na zidu: semafor, jutarnji raspored, pješaci, stani-kreni. Flourescentnim sjajem ostaje sjati molba da Nikola oprosti Tukici. A joj!
*
Začudno. Vlasnik jedne velike zagrebačke nakladničke kuće zabranio je na naslovnicama knjiga crnu boju, što je iz mnogo razloga „začudno“, kako bi rekli ruski formalisti. Vjerojatno je njegova direktiva nevjerojatna, zbog jezika i poezije, sad se samo nadopisuje čuđenje nad takvom naredbom, željom.
– Hm, sad – kažu poslušni dizajnera koji skidaju nesretnu boju.
Mogli su naredbodavcu šapnuti da crna može biti dobra podloga. Ali oni šute i traže druge boje. Skinite sa svih naslovnica crnu boju, ponovi im on nedvosmisleno.
– Hm, crno nam se piše – kažu pisci.
*
Naslov. Dolazi mu u susret žena s knjigom u ruci. Čita hodajući opremljena velikim kišobranom na lijevom i s velikom crnom torbom na desnom ramenu. Ali od svega što on želi, jest vidjeti naslov knjige. Trenutak – i promakla je čitateljica koja drži s dvije ruke ispred sebe i hoda. Čita i hoda. Ostala mu je u oku plava boja i okrznuo je pogledom neuhvatljiv redoslijed slova. Grad se oko njih dvoje razlijeva u jutarnjem vlažnom akvarelu: goleme zgrade, nekadašnji ponos industrijskog dijela grada, raspadaju se u odrazu novih staklenih građevinskih monstruma. Ali ne muči se dugo s tim, muči se s naslovom knjige koji mu je promakao i hitro se okreće vidjevši samo njezina leđa i uspravnost u odlasku. Svemu nedostaje naslov, ali i za to je kasno!
*
Rat. Gotovo svako jutro, dok im prilazi, njih petero stoje jedno do drugoga, okomito, u odnosu na glavnu prometnu neveliku ulicu, na skretanju za diskont. Ona na početku reda u zategnutim modrim trapericama, on s velikim sunčanim naočalama i sleđenim licima, onaj do njega pospan i s netipičnim zulufima, „bafe“ kažu brijači u Splitu, idući u redu je muškarac s muštiklom u zubima i vječnom bijelom vrećicom (sendviči, cigarete, hrana i dim, valjda). Na početku reda stoji uspravno vojnik u sivozelenoj uniformi, s ruksakom na leđima. Nestabilan i pokretan red onih koji čekaju autobus da ih odveze na posao u susjedni grad (Petrinja, Sisak), u drugo vojno područje, centar. Ali autobus privatnog poduzetnika koji skuplja zaposlene u vojsci kasni: promet, južina, prometna nesreća, svašta bi moglo biti. Možda se ne treba uzrujavati, drže se reda i čekaju uperena pogleda niz Donje Svetice, prema nadvožnjaku, nedaleko od Branimirove ulice. Autobus kasni. Rat je prošao. Rat stiže u autobusu. Rat kasni. Rat nije prošao. Dogodilo se sve što se nije trebalo dogoditi. Dogodilo se što se moralo dogoditi. Dogodit će se. Doći će. Stići će. Rat ima vremena. Nema vremena. Rat stiže u autobusu privatnog poduzetnika. Kad stignu u drugu zonu, drugi centar, vojno područje, oni koji sada čekaju sjest će za radni stol i upaliti kompjutor. Ona će popraviti šminku. On će skinuti naočale i pogledati se u njihovu tamnom sjaju prije nego ih negdje odloži u ladicu. Pospani traži telefon obližnjeg frizeraja, doveo bi sutradan ženu, jeftinije je. Idući će zaviriti u vrećicu i na trenutak pognuti glavu i zatvoriti oči. Uspravni vojnik u sivozelenoj uniformi odlaže ruksak i pravi zabilješku o kašnjenju autobusa. Za rat još ima vremena.
*
Galerijska kokoš. Na pokretnoj staklenoj ploči, nježne zelene prozirne boje, pokraj sudopera, leži očišćeno pola razrezane kokoši poslane od roditelja sa sela, nekoliko crvenih eko-mrkvi, korjenasti celer i zeleni peršin, oguljeni bijeli krumpir, divlji mladi i dva-tri režnja bijelog luka, koji će poslije precizno japanskim nožem izrezati na sitno. Sada ostavlja da sve miruje. Nož stoji pokraj pripremljenog mesa i povrća. Izlazi iz kuhinje korakom kojim se napušta izložba slika u ulju gradske galerije u Puli, Osijeku, Zagrebu, Londonu ili Parizu.
*
Mjesto. 1. ožujka 2013. u 10 sati sunce s puno radosti svjetlošću puni polovicu dnevnog boravka. On nekoliko puta, dolazeći u obasjan prostor, zamahuje prema prekidaču i želi ugasiti svjetlo, jer nema smisla trošiti i plaćati struju, ali svaki put odustane. Očito, prekidač za to jutro u dnevnom boravku nalazi se na sasvim drugom – dalekom, nedodirljivom i njemu nečitljivom – mjestu.
*
Lijepa Slovenija (I)
– Volio bih napisati pjesmu o dolasku na rub Slovenije, na granicu s Italijom, gdje sjede šahisti, pliva popodnevni alkohol i piju radnici, beskućnici, a preko puta parka, pozornice i goleme secesijske zgrade počinje koncert – piše.
Promukao i snažan, sonoran glas ostarjela pjevača, kao da je upravo napustio rudnik i umio se jeftinim sapunom, tvrd i žestok, privlačan zvuk gitare širi se preko zvučnika. Balada o rodnom mjestu, jagodama i obitelji stiže lagano do pijanaca, beskućnika i onoga koji želi napisati pjesmu o Sloveniji. Nižu se nakon prvog semafora odmarališta, putovanja na more, razglednice, djevojke, vjera u bolje sutra (1950–1990). Lijepa Slovenija.
*
Lijepa Slovenija (II)
– Volio bih napisati pjesmu s naslovom „Lijepa Slovenija“ – kaže prijatelju.
– Odlično – veli mu ovaj. – Odlično.
– Lijepa naša Slovenija. – Lijepa naša Slavonija.
*
Slava svijeta.
– Dobro jutro, slavljeniče, sretan ti rođendan! – čestita poznanik dobitniku pjesničke nagrade Goranov vijenac za 2013. godinu.
– Nije mi rođendan – smije se slavljenik. – Nije mi rođendan u pi… materinu.
*
Vjeruj. Na zaslonu telefona piše: P. V. Zove ga udaljen dvije-tri sobe od njegove i jedino ih dijele vrata koja se otvaraju približavanjem kodirane kartice zaposlenika agencije. Ne podiže slušalicu nego pojuri i hitro otvara vrata njegove sobe.
– Recite gospodinu pjesniku da mi se javi kasnije – kaže mu.
– Ali ja sam taj koji te je zvao. Ja sam taj kojem kažeš da kaže meni – uznemiren je i zbunjen P. V. igrokazom koji se događa nakon njegova telefonskog poziva u drugu sobu.
On ga ne sluša, ne čuje, hitro zatvara vrata i nestaje. Poznato mu je, iz njihovih dugogodišnjih razgovora, u što pjesnik P. V. vjeruje, kako radi slagalicu od onostranih stvari i svakodnevice. Zato se ponovno vrati, hitro otvori njegova vrata i nagne se u sobu.
– Ne mogu vjerovati, upravo sam te vidio, upravo sam te zvao – zaviče P. V. kad ga je ponovno ugledao na vratima.
– Znam – odgovori mu. – Ali vjeruj! Vjeruj!
