U ratu upoznate jedan soj ljudi koji ne biste sreli, da
živite i hiljadu godina, u takozvanim normalnim vremenima.
Isto tako dogodi se da vam osobe, po nečemu bliske
u prošlom životu, u novim okolnostima, istrgnute iz svojih
svakodnevnih socijalnih navika i rituala, pokažu lice koje
ranije nijeste upoznali. Uz to, rat inauguriše nove kaste
moćnika, ali i nove klase potčinjenih i poniženih. U mom
iskustvu iz devedesetih godina, u neobičnoj galeriji likova:
nacionalnih bardova, avangardnih pjesnika, nacionalnih
ideologa, švercera oružjem, vojnih liferanata, kurvi, kriminalaca,
osuđenih terorista, bivših Pavelićevih ministara,
skitnica, prevaranata, crnoberzijanaca, na koje sam nabasao
– od Makedonije, Albanije, Bosne i Hercegovine do
Hrvatske – neki susreti će trajno obilježiti moj kasniji život.
Među tim koloritnim likovima, koje ste u onaj vakat
mogli sresti u Zagrebu, u bistrou hotela Dubrovnik, na špici
ispred Čarlija, u Bipiu, Taliji, Kavkazu, Kod Drageca, bistrou
Gavele, Klubu književnika, emigranti i izbjeglice su
bili najogoljenija i najzaludnija fela koja je svima na teret, i
sebi samima. Sa jednim od njih tučio sam se upravo ispred
hotela Dubrovnik. Bio je to bljedoliki srednjovječni lik:
isposničko bljedilo njegovog lica doimalo se još upečatljivije
ispod crnog šešira širokog oboda. Nakon toga smo još dvatri
puta popili kafu u nekom od pomenutih lokala, oko kojih
su obigravali nevoljnici s izvjesnim društvenim pedigreom
iz predratnog vremena.
Ivan Lovrenović je upravo bio izašao iz Sarajeva, i
naumio da ide za Njemačku, gdje mu je izbjegla familija.
Za razliku od drugih pisaca-izbjeglica koji su u medijima
naširoko i patetično, opisivali svoja stradanja, materijalne
gubitke, izgubljene rukopise, porodične dragocjenosti, on
je škrtoi suzdržano, u uskom krugu sapatnika, govorio o
svom udesu. Zapravo više je raspravljao o opštoj situaciji,
o političkom raspletu koji se nije nazirao. Svoj novi položaj
prihvatio je bez afektacija, trpeljivo, činilo se i s izvjesnim
fatalizmom. U jednom času, s onim crnim šeširom i crnim
grombi kaputom, podsjetio me je na anglikanskog pastora.
U kasnijim godinama našeg poznanstva nije se promijenio
moj prvobitni utisak o Lovrenoviću iz zagrebačkih
dana: on je svih ovih godina predano i strpljivo pisao i
dopisivao svoje knjige – romane, eseje, novinske tekstove
– o Bosni i Hercegovini. No, ubrzo sam se uvjerio da Ivan
Lovrenović nije ideolog, poput, recimo, Dobrice Čosića ili
Ivana Aralice: pisac manihejske zatucanosti koji slijedi ili
stvara dogmatsko mišljenje. On nema onu vrstu narcisoidnosti
i tanatosa koja determiniše dogmatske umove. Prije bi
se moglo kazati da je pisac iz Varcar-Vakufa neobičan spoj
fideiste i skeptika: ambivalencija znatiželjnog, rafiniranog
uma i starinskog osjećanja časti i uvjerenja da je svaki život
ljudski prije svega izvjesno poslanje. Lovrenović svoje ideje
i priključenija neprestano propituje: no, sumnja nikada ne
nadvlada moralna, reklo bi se i metafizička načela, što je bio
glavni uzrok da i u najtežim životnim iskušenjima ne izgubi
pribranost, ne prikloni se nekoj bizarnoj ili krvoločnoj ideologiji,
sitnom oportunizmu, konjukturi.
Djelo Ivana Lovrenovića, premda obimno i žanrovski
raznovrsno, od poetske proze, romana, hronike, eseja,
monografija, filmskih scenarija, antologija, publicistike i
novinarstva, u stilsko-jezičkom, estetskom i strukturalnom
smislu kompaktno je, i – već je rečeno – ima i jedinstven lajt
motiv. Ipak, u tematskom pogledu Lovrenovićeva opsesija
zavičajem nije originalna, jer, Bosna je možda najveća
– po zamahu, talentu, strasti – i najostvarenija književna
tema našeg novoštokavskog jezika. Opčinjenost Bosnom
u djelima Andrića, Meše, Ćopića, Kulenovića, Maka Dizdara,
Jergovića, Mlakića, Vešovića, Stojića, Šehića, Kazaza,
u nekom smislu je arhetipska. Ali, ne kao praslika
ove ili one kulture, etnosa, nacije nego kao jedan nevjerovatno
moćan i bogat izvor različitih sociopsiholoških,
mentalitetskih i karakternih krajnosti i ambivalencija. Kad
razmišljam o književnosti i o piscima Bosne i Hercegovine
i Crne Gore, sjetim se one čuvene Tolstojeve rečenice o
srećnimi nesrećnim porodicama. Povijest velikih nacija i
kultura uglavnom je u širokim potezima, predvidljiva, dakle,
nemaštovita, često patetična, dok istorija tih osporavanih
i nikad dovršenih istorijsko-kulturnih konstrukata,
koje se neprestano (pre)oblikuju ili poput rijeke ponornice
čas porinu u zemlju čas su nad zemljom, doimaju se bizarnije
od najčudesnijih literarnih maštarija.
U nekoj multidisiplinarnoj raspravi, uzimajući u obzir
eminentnožanrovske, estetske, poetičke razloge, bilo bi
sporenja oko toga je li Unutarnja zemlja najznačajnija knjiga
Ivana Lovrenovića – recimo, autor ovoga teksta opredijelio
bi se za roman Izgubljeni u stoljeću – ali, imajući u vidu
ukupnost njenog vanliterarnog značenja ovo djelo nema
pandanu ukupnoj književno-publicističkoj, sociološkoj i
istoriografskoj produkciji u Bosni i Hercegovini. Ovako
smjela tvrdnja temelji se na barem dva argumenta: prva verzija
Unutarnje zemlje nastaje u vrijeme, i u prkos, buđenja
bestijalnih etničkih i klerikalnih nacionalizama koji će razoriti
zemlju i gradove, i što je važnije, ova studija čiji je
podnaslov Kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine,
briljantna je antropološka, kulturološka, politička
analiza, jedinstvena po svojoj oštroumnosti, erudiciji i besprijekornom
intelektualnom poštenju. Riječ je, prije svega,
o intelekualnoj hrabrosti, koja je najviši vid kuraži: za
razliku od smjelosti vojnika, megdandžija, pustolova, koje
nagone gordost, strast, slavoljublje, intelektualac koji koji
se u ovim našim vilajetima, javno i nepokolebljivo, bez
kalkulacija i rezervnog utočišta, suprostavi uvriježenim ili
stvorenim predrasudama, ne može imati iluzija da će se u
bilo kojem smislu okoristiti od svog angažmana: i samog
sebe svjesno osuđuje na strašnu egzistencijalnu usamljenost
i neizvjesnost, ali i na – što je za pisce često gore od
neprijateljstva i siromaštva – na ignorisanje njegovog djela
u oficijelnoj kanoniziranoj kulturi.
U Lovrenovićevom slučaju krug oponenata i ignoranata
neobično je razuđen, od doktrinarnih folklornih i klerikalnih
desničara do neoliberala i novih salonskih anarhista. Nekim
pomodnim, nadobudnim i lakomislenim učenjacima, kakvih
je bilo u svim vremenima, knjige ovakve tematike, u vremenu
najavljenog “kraja istorije”, doimaju se anahronim.
Lovrenovićeva koncepcija je neuklopljiva u lijevi i desni
mejnstrim – od radikalnih ljevičara gluplji su samo kleronacionalisti
– jer dubinski razara simplifikovane mitske
obrasce i parohijalne vrijednosti, a s druge strane, “kavijar”
ljevičarima, koji na istovjetan način tretiraju klasno pitanje,
na primjer, u Libiji, BiH, i Sjevernoj Americi, ubjedljivo
dokazuje da je kulturni razvoj, istorijske i civilizacijske
osobenosti, kauzalno povezane s svakom političkom modernizacijom,
pogotovo sa fenomenima koji ulaze u korpus
individualnih i kolektivnih ljudskih prava. Njegove analize
dugog istorijskog trajanja – upravo poučene komunističkim
zabludama koje su propagirale da je nasilnom modernizacijom
moguće posve potisnuti i izbrisati povijesni diskontinuitet
i taložene tribalno-klerikalne atavizme – brižljivo i
precizno, dijalektičkim pristupom, obrazlaže fenomene
ovog jedinstvenog prostora periferije nastalog između Rima
i Vizantije, Beča i Carigrada, Istoka i Zapada, Mediterana i
Srednje Evrope.
Lovrenović se na samom početku knjige jasno distancira
od dvije dominantne i sukobljene škole mišljenja, jedne
koja “s mnogo tamne strasti tumači cijelu povijest života
u Bosni kao povijest vječnoga sukobljavanja, opće mržnje
i nesreće, unutar koje narod kojemu sami pripadaju, naravno
najviše stradava i podnosi najteže žrtve”, i druge, “što
prošlost Bosne crta kao idilu, u kojoj cvjetaju dobrosusjedski
odnosi, tolerancija i opća sloga, a idilu samo povremeno
kvare zle namjere i osvajački planovi iz bližega geogeafsko-
nacionalnoga okruženja”. No, pisac Unutarnje zemlje
ne želi samo da multidisciplinarnomanalizom kulturne,
religijske ipolitičke tradicije Bosne i Hercegovine dokazivati
ideološku jednostranost i intelektualnu površnost sukobljenih
kleronacionalističkih ideologija iz čisto naučnih
i akademskih razloga. Njegova ambicija je neuporedivo
veća i smjelija: uprkos savremenim okolnostima, za koje
kaže su “dramatičnije i neizvjesnije nego ikada u novijoj
historiji”, pisac ne lamentira nad kolektivnom zlom sudbi
nom zaogrnut izvjesnim povijesnim fatalizmom nego sȃm
traži odgovore na naslijeđene i savremene kontroverze, to
jest, moguće putokaze za izlaz iz moralnog, kulturološkog i
političkog ćorsokaka: “ Problem je, dakle, stari, a odgovori
na njega moraju biti novi, jer nova je i povijesna situacija.
Ali ni do tih novih odgovora neće biti moguće doći bez
razumijevanja strukture o kojoj je ovdje riječ i bez razumijevanja
njezine geneze”.
U zemlji s tako komplikovanom istorijom – Josip Vidmar
Bosnu i Hercegovinu naziva najkomplikovanijom
zemljom u Evropi – i toliko složenom etnokonfesionalnom
strukturom kompetentni odgovori mogu se očekivati samo
na osnovu veoma preciznog idubinskog razumijevanja
povijesne i savremene “strukture”. Stoga se samo pisac
Lovrenovićevog talenta, erudicije ispekulativnog potencijala
mogao uhvatiti u koštac s tako krupnim zadatkom: da
precizno i sažeto obuhvati kulturno-civilizacijsku istoriju
Bosne od praistorije do danas. (Da je Unutarnja zemlja jedinstven
stvaralčki podvig svjedoči i činjenica da je Kulturnu
istoriju Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena
do pada ovih zemalja pod osmansku vlast, pisalo šest najreferentnijih
domaćih naučnika, Alojz Benac, Đuro Basler,
Borivoj Čović, Nada Miletić, Pavao Anđelić).
Da biste obuhvatno situirali i posložili sve mozaičke
strukture tako složenog i kontroverznog kulturno-istorijskog
entiteta, koji su stvarali i rušili vjekovi, u jednu cjelovitu
sliku, osim erudicije morate imatii poseban talenat koji
se ne može naučiti na velikim školama niti će ga izgraditi
nijedno posebno životno iskustvo. Elem, znamo mnoštvo
briljantno obrazovanih i elokventnih intelektualaca koji
su eksperti za pojedine oblasti ili istorijske epohe, ali su
nesposobni da tim fenomenima daju pravilno mjesto u
širem socioistorijskom kontekstu. Bez dijalektičke sposobnosti
sagledavanja istorije kao procesa različitih, često
sukobljenih suprotnosti, koji se vremenom razviju u neku
novu cjelinu, ne možete, i pored najbolje volje, sagledati
cjelovitost problema. Lovrenović, kao malo ko među
južnoslovenskim intelektualcima, ima taj prirođeni osjećaj
i imaginaciju da pohvata glavne tokove istorijskog procesa,
u svim njegovim složenostima.
POVIJESNI DISKONTINUITET
I FORMATIVNI KRUGOVI
Možemo zamisliti Ivana Lovrenovića, kao savremenika
Ivana Frana Jukića, briljantnog bosanskog franjevca
– koji je u neku ruku alter ego pisca Unutarnje zemlje –
kako u Varcar-Vakufu zajedno pokreću interkonfesionalnu
narodnu učionicu i književno-kulturni časopis Bosanski
prijatelj, te da njegovi spisi decenijama ostanu skriveni u
nekom franjevačkom samostanu, kako je to obično bivalo
s neprilagođenim duhovima u našim provincijama, ili, da
su ga protjerali u neku daleku zemlju turske ili austrijske
carevine. Dakle, iz današnje perspektive, koliko god je ona
sumorna, i beznadna, mora se reći da je Lovrenović u nešto
boljem položaju od svog darovitog i tragičnog prethodnika.
Za razliku od Jukića on je preživio progonstvo i vratio se
u unutrašnji azil, i nastavio pisati knjige, od kojih su neke,
poput Unutarnje zemlje, za autorova života doživjele i pet
izdanja, te pohvale uglednih evropskih pisaca i naučnika.
Razborito jeposlije svega postaviti pitanja: kakve su
refleksije i uticaj Unutarnje zemlje na kulturnu i političku
scenu u savremenoj Bosni i Hercegovini? Da li se u
sadašnjem vremenu stvaraju osnovi da Lovrenovićeve ideje
zažive u predvidljivoj budućnosti, s obzirom na to da knjige
koliko god bile ingeniozne, ne mogu presudno uticati na
savremenu političku stvarnost. Pogotovo kad je njen autor
socijalni marginalac, i svojevrsni izopštenik iz glavnih
centara moći koji kreiraju glavne društvene silnice. Stoga,
Lovrenović samo diskretno preporučuje da je problem stari,
ali da odgovori na njega moraju biti novi, jer je novai povijesna
situacija. On eksplicitno ne sugeriše kako će se Bosna
i Hercegovina otrgnuti izsvih tih vjekovnih tlapnji koje su
je dovele do ponižavajućeg razura. Pisac, naime, kroz cijeli
tekst, u kojemu strpljivo, poput srednjovjekovnih dijaka,
ispisuje rečenice, skrupulozno mjereći da neka ocjena ne
prenagli ili ne omali u tretiranju značaja nekog događaja ili
fenomena, navodi čitaoca da sam donese krajnji zaključak.
Unutarnja zemlja je svojevrsna kulturno-politička enciklopedija
Bosne iHercegovine, ali za razliku od leksikografskih
knjiga njen jezik je poetičniji i bogatiji, stilski
rafiniraniji i kompozicijski slobodniji. Ona vas uvodi u jedan
magični svijet paleolitskih crteža kod Stoca, keramičke
plastike iz doba neolita, ilirskih zajednica, grčke i rimske
kolonizacije, mješavine kultova, začetaka bosanske politogeneze
i polialfabetizma, dolaska franjevaca, početaka
bogumilske-bosanske crkve i oblikovanja mramorjastećaka,
pada srednjevjekovne Bosne i osmanske okupacije,
četiri stoljeća vladavine Osmanskog carstva, austrougarskog
perioda, prve Jugoslavije, marionetske endehazije,
Titoističke državi, i konačno agresije na Bosnu i Hercegovinu,
s elementima unutrašnjeg građanskog rata 1992-95.
Ivan Lovrenović u tom lapidarnom višemilenijumskom
popisu i analizi mozaičkog kulturnog i duhovnog profiliranja
Bosne i Hercegovine posebno ističe četiri formativna
kruga.
U medijevalnoj bosanskoj kulturi Lovrenović nalazi
u određenom stupnju autohtone duhovne i stvaralačke
samosvojnosti: to su prije svega glagoljica, bosanska
ćirilica, stećci i bogumili. On kaže da se “duhovne i materijalne
kulture razvijaju u izrazitoj dvovrsnosti: u znaku
otvorenosti spram vanjskih impulsa i sposobnosti vlastitog
neobičnog preblikovanja”. Taj kulturni paralelizam se najbolje
vidi u raznolikosti u pisama, latinici, grčkom pismu,
ćirilici, iz koje se formira gljagolica, bosanska ćirilica. Ipak,
najvažnija kulturno-povijesna autohtonost srednjevjekovne
Bosne i Hercegovine su bogumili i njihovo veličanstveno
mramorje-stećci. Ova neobična dualistička religija koja
je u raznim vremenima i zemljama imala različite nazive:
bogomili, kudugeri, babuni, krstjani, christiani boni,
katari, Bulgari, itd., u Bosnu i Hercegovinu stigla je najkasnije
i najduže se zadržala, do druge polovine 15. vijeka,
i u domaćem žargonu s pravom se nazvala Bosanska
crkva, jer je poprimila dio autohtonih ilirsko-slovenskih
prethrišćanskih tradicija, što se između ostalog očituje u
dekorativnim i simboličnim motivima i napisima na njihovim
nadgrobnim spomenicima-stećcima.
Pišući o četiristogodišnjem vladanju Turskog carstva
Lovrenović ističe da je Osmansko razdoblje “presudno
odredilo kulturnu i političku strukturu i izgled ove zemlje
u novome vijeku, a zbivanja i procesi od početka devedesetih
godina prošlog stoljeća pokazuju da je historijska i
mentalna baština tog razdoblja itekako živa i djelujuća i
danas”. Poglavlje Unutarnje zemlje koje se bave turskim
razdobljem za pisca je možda najizazovnije, jer danas su o
tom istorijskom periodu stvorena dva izrazito polarizovana
stereotipa. Lovrenović veoma studiozno i detaljno opisuje
fenomen masovne islamizacije u BiH, i njene posljedice
na ukupno civilizacijsko preoblikovanje srednjovjekovne
države. U osmanskoj teokratskoj državi konfesionalizam
presudno određuje sferu visoke kulture. Tako se religijski i
politički život, sakralna umjetnost, rituali očituju na jezicima
koji su nepoznati većini stanovništva: muslimanski na
arapskom, katolički na latinskom, pravoslavni na crkvenoslovenskom,
sefardsko-jevrejski na hebrejskom. S druge
strane, u svakodnevnici puka u mnogim stvarima potvrđuje
se nesumnjiva istorodnost porijekla, jezika i narodne kulture.
Turska država će svojim feudalnom spahijsko- timarskom
sistemom oštro diferencirati socijalni položaj muslimana
i nemuslimana, što će prouzročiti “da profilacija
bosanskohercegovačkog društva i kulture, baš u epohi
moderniteta, nije pošla u pravcu stvaranja homogenog
političkog identiteta bosanskohercegovačkog stanovništva,
kakvoga su, recimo zamišljali bosanski franjevci-ilirci
poput Ivana Frana Jukića, nego u pravcu prerastanja triju
predmodernih konfesionalnih zajednica u sekularizovane
nacionalno-političke identitete”. Sljedstveno ovome, u turskom
vaktu, stvorene su kulturne vrijednosti koje su trajna
vrijednost bosanskohercegovačke tradicije, poput urbanog
razvoja, gradnje veleljepnih džamija i mostova, klasične
književnosti na tri orijentalna jezika, zatim alhamijado literature,
narodnih ilirskih – među kojima posebno mjesto
imaju ljubavne pjesme zvane sevdalinke – i epskih pjesama.
Austrougarski period donosi prve naznake izvjesne
modernizacije u konzervativnoj feudalnoj i svestrano zaostaloj
Bosni. Nastaju promjene u svakodnevnom životu
koje su po uzoru na srednju Evropu, od načina ishrane,
odijevanja, stanovanja, stvaranja novih životnih navika.
Događaju se krupne promjene u dvije najvitalnije društvene
grane, zdravstvu i školstvu, počinje se razvijati moderna
industrija, putna i željeznička infrastruktura. No, socijalno-
ekonomska fizionomija Bosne sporo se mijenja, iako
se prvi put pojavljuje sloj industrijskog radništva, koji je,
ipak, simbolično u odnosu na ukupan broj stanovnika. Pod
austrougarskom egidom s kraja devetnaestoga vijeka javlja
se i ideja nacionalnoga bosanstva, koja je bila izrazito pogodna
za dnevno-političke svrhe, uz to i saobrazna sa kosmopolitskim
ustrojem crno-žute monarhije. U kulturnom
životu stvara se nova dinamika, u književnosti, slikarstvu,
arhitekturi, izdavaštvu i časopisnoj produkciji. Stvoren je i
Zemaljski muzej u Sarajevu, najvrednija kulturno-naučna
tekovina austrijskog doba, koji se po uzoru na moderne evropske
institucije onog doba bavio istraživanjim u oblasti
arheologije, etnologije i prirodnoslovnih nauka. Lovrenović
podsjeća da uprkos tome što Austro-Ugarska nije značajno
poboljšala socijalni status seljaštva koje je činilo preko
osamdeset posto stanovništva može se kazati da je Bosna i
Hercegovina prvi put u svojoj istoriji bila dio jedne uljuđene
i uređene države.
Pisac Unutarnje zemlje navodi da je u socijalističkoj Jugoslaviji,
pogotovo poslije odlaska Aleksandra Rankovića
i Đura Pucara, razvoj bio doista sveobuhvatan i “da je
za kratko vrijeme potpuno izmijenio civilizavijsku sliku
zemlje”. Na primjer, za nekoliko godina asfaltirano je tri
hiljade kilometara puteva, izgradilo se hiljadu škola i otvoreno
hiljadu javnih biblioteka. Pokreće se masovna industrijalizacija,
stvorena su i ogromna preduzeća, poput
Energoinvesta.U domenu obrazovanja otvaraju se visoke
škole u Sarajevu, Banja Luci, Tuzli, Mostaru, Zenici. Kulturni
život doživljava pravu renesansu: Ivo Andrić dobija
Nobelovu nagradu, Sarajevo postaje jedan od najvažnijih
kulturnih centara u domenu književnog izdavaštva, filma
i muzike. Sarajevo 1984. postaje olimpijski grad. Zimska
olimpijada daće gradu nove agense u kulturi i sportu,
jednu nevjerovatnu kreativnu živost, naročito kod mlade
populacije. Od početka osamdesetih godina u Sarajevu se
dogođaju dotad neviđene stvari, koje su imale refleksije i
izvan prostora Jugoslavije. Košarkaški klub Bosna postao
je prvak Evrope, u gradu stvaraju ili počinju karijere umjetnici
i pisci međunarodnog značaja, Emir Kusturica, Goran
Bergović, Miljenko Jergović, Aleksandar Hemon. Neki bi
rekli da je grad procvjetao, kao pred neko veliko zlo.
SAVREMENE APORIJE I MOGUĆI SCENARIJI
Lovrenović glavne uzroke savremene tragedije Bosne i
Hercegovine nalazi u starim hegemonističkim planovima
koji su, između ostalog, očitovani u programskom tekstu
Stevana Moljevića, Homogena Srbija, kao i u opsesiji Franja
Tuđmana da granice savremene Hrvatske budu identične
s Mačekovom Banovinom Hrvatskom. Komunistička
mantra bratstvo-jedinstvo, na kojoj se gradila konstrukcija
avnojevske Jugoslavije, nije bila održiva, jer napredna
federativnaideja “ravnopravnih naroda i narodnosti” nije
sazrijevala evolutivno, pluralistički – Monteskje tvrdi da
je federacija društvo društava – nego je nasilno nametnuta
poslije Drugog svjetskog rata i održavana represijom. U
komunističkoj doktrini nacionalnog pitanja nije se uvijek
jasno moglo razaznati što je nacionalno a što se inkriminiše
kao nacionalističko. Ovakav ideološki voluntarizam koji je
utjerivan kombinovanjem lukrativne iprijeteće vezanosti
za Partiju i Udbu, kod jednog broja ljudi stvorilo je licemjeran
odnos prema multikulturnim vrijednostima, pa i potisnute
frustracije. Jer, na nedodirivost Titovog faraonskog
kulta i bratstva-jedinstva budno su motrili partijski ideolozi
i tajna policija, koji su bili izdvojeni poput neke kaste u
istočnjačkim religijama.
Nakon propasti komunizma novi nacionalni lideri, mahom
bivši komunistički apartčici i oficiri, izvršne sekretare
su zamijenili sveštenicima, kako bi novom nacionalizmu
dali neophodnu emocionalnu i iracionalnu dubinu. Teško
da bi ovajzadnji bosanski rat imao takvu brutalnost – s obzirom
da nije bilo stranih okupatora kao u Drugom svjetskom
ratu – da vjerski lideri, episkopi, biskupi i muftije, nijesu
bili glavni agensi ratnohuškačke propaganda: njihova uloga
kudikamo je bila veća i opakija od njihovih predšasnika
koji su služili, čak i u državama koja su mala teokratska ili
fašistička obilježja.
Lovrenović jasno dijagnostifikuje glavne aktere agresije
na Bosnu i Hercegovinu, kao i kasnijeg unutrašnjeg rata.
Ne pridaje niti oduzima – ni svojim Hrvatim, ni Srbima,
ni Bošnjacima-muslimanima – ništa od njihove objektivne
odgovornosti. Precizno, u kratkim crtama, objašnjava genezu
rata u potonjoj Jugoslaviji, za koji najveću odgovornost
snosi zvanična Srbija, koja je uz pomoć JNA, jedina
imala snage da pokrene agresivne ratove s elementima
građanskog sukoba, kako bi promijenili avnojevske granice
i stvorili etničku čistu tzv. Veliku Srbiju, kojoj bi, uz
Crnu Goru, trećinu Hrvatske, pripalo i sedamdeset posto
Bosne i Hercegovine. Pisac Unutarnje zemlje smatra da je
uz velikosrpsku agresiju, i hrvatsko političko vođstvo zbog
opsjednutosti teritorijom – preferiranje etnički čiste Hercegovine,
u kojoj je živjelo trostruko manje Hrvata nego
u Bosni – te tribalnim i klerikalnim poimanjem društva i
država, proizvelo “propast bosanskoga hrvatsva kao demografske
i kao povijesno-kulturne i duhovne činjenice”.
Lovrenović apostrofira i tragičnu nedoraslost bošnjačkog
političkog vođstva, tačnije nesposobnost njihovog
harizmatičnog lidera Alije Izetbegovića, da “jasno razluči
aspekte i ciljeve državne, bosanskohercegovačke politike,
partikularne bošnjačkomuslimanske politike, te vjerske zajednice
i vjere, islama”.
Bosanski rat koji je srušio zemlju i gradove, proizveo
biblijski egzodus u kojemu je raseljeno i protjerano
četrdeset posto stanovništva zvanično je okončan Dejtonskim
sporazumom. Ovaj nevoljni sporazum koji je uz
prisustvo svjetskih lidera parafiran u američkoj vojnoj bazi,
u svojoj osnovnoj ideji, ali i u kasnijoj ustavno-političkoj
razradi, više je fokusiran na primirje nego na održiv mir, iz
kojega će postepeno emanirati izvjesna društvena kohezija
i stabilna država. Poslije svega, u posljednjoj rečenici Unutarnje
zemlje, Lovrenović, reklo bi se, rezignirano navodi:
“Dugoročno gledajući, stupanj do kojega je ideologijaovoga
rata – ideologija etnosa i teritorija – praćena zločinom
kao svojim sredstvom i patnjom kao svojom posljedicom,
dvjema stranama iste stvarnosti, dubinski destruirala kulturnu
i moralnu matricu Bosne i Hercegovine i njenih ljudi
– sigurno je najteža posljedica rata, s kojom će se morati
nositi generacije koje dolaze, a pitanje zločina i krivnje bit
će zadugo najteži problem moralne obnove društva”.
Na prvi pogled ova rečenica bi se mogla shvatiti kao svojevrsni
testament Bosne i Hercegovine. Jer, Lovrenović je
više od bilo kojeg njegovog savremenika duboko svjestan
tog moćnog, neartikulisanog, destruktivnog instinkta koji
se kroz istoriju novog vijeka opirao svim oblicima modrnizacije
kao nečem tuđem, neprijateljskom. Ali, s druge
strane, u analizi tih izukrštanih ideniteta i raznorodnih
civilizacijskih uticaja, koje Lovrenović analizira kritički
i trezveno, pažljiviji čitalac će primijetiti, na prvi pogled
ne tako razvidnu ambivalenciju njegovog, već pomenutog
skepticizma i fideizma. U ponovnoj analizi ove kompleksne
i komplikovane knjige pronaći ćete hiljadugodišnju vertikalu,
koja katkad ponire, katkad je tanka kao nit, ali pretrajava
i nikad se potpuno gubi. (Njegoš bi rekao: Vječna zublja
vječne pomrčine/ nit dogori niti svjetlosti gubi). Ipak, pisac
Unutarnje zemlje ne daje eksplicitno nove odogovorenanovu
povijesnu situaciju, ali nije teško naslutiti njegovu potihu
vjeru u – viši – smisao Bosne i Hercegovine. U mogućnost
okasnjelog stvaranja evropeiziranog bosanstva,na paradigmama
Ivana Frana Jukića i Benjamina Kalaja.
Lovrenovićprije svega nije izgubio vjeru u značenje
knjige i književnosti: literatura kao i nacija – vodeći
teoretičar kulturološke škole nacije Benedikt Anderson
nacije naziva zamišljenim zajednicama – hibrid su mašte,
mitologije, empirije, artikulisanja određenih fenomena i
vrijednosti, te instikata za preživljavanje i (samo)dopadanje.
Konačno sve nacije, u formativnom periodu romantizma
– obilježenog propašću aristokratije, stvaranja buržoazije,
prvobitnom akumulacijom kapitala i velikim bardovima –
nastale su na jeziku štampe.
U stvari jedina koheziona snaga koja je nastala devedesetih
godina u ovoj zemlji je bosanskohercegovačka
književnost, koja je danas nesumnjivo najprestižnija među
postjugoslovenskim nacionalnim književnostima. Jedanko
je važno naglasiti da su bezmalo svi relevantni bosanski
pisci u ovom vremenu zastupali multikulturni građanski
koncept društva, i da u njihovoj ratnoj književnosti nema
nesnošljivosti, etničke i religijske isključivosti i predrasuda.
Ova činjenica može biti važna i zbog toga što istinska
literatura svoja značenja i realni društveni uticaj uvećava
protokom godina.
Elem, nacionalizam gotovo i nije idelogija: više je
u sferi instinktivnog nego spekulativnog. Zbog toga je
takoreći neuništiv, ciklično se obnavlja u raznim formama,
ali je regresivan, u najboljem slučaju odrzava status quo.
Zbog toga se, barem u evropskom kontekstu, teško može
stabilizovati u dužem periodu. Nacionalizam često nahrupi
naizgled iznenadno, ali vremenom njegov eros i rezon se
otanje i bez velikog otpora potisnu ga namarginu kulturnih
i političkih tokova. Prvenstveno zbog toga što nema nove
odgovore na nove nove povijesne situacije. Uprkos svemu,
ukupni civilizacijski napredak pacifikuje najzlokobnije oblike
šovinizma, rasizma ksenofobije – premda su fašizam
i nacizam izrasli u dvije zemlje s velikom civilizacijskom
tradicijom – tako da danas separatistički pokreti u Velikoj
Britaniji, Belgiji ili Španiji zastupaju miroljubive metode
političke borbe.
Sadašnje kulturno i političko ozračje u BiH je takvo da
bi u slučaju nekog dubokog poremećaja u Zapadnom svijetu
ovdje ponovo izbio međuetnički rat. Ipak, rata u Bosni
i Hercegovini neće biti u skorije vrijeme, uprkos sadašnjim
krizama i jačanju desnice u Evropi. Evropska Unija će
nekako opstati, jer njeno rasturanje je mnogo više košta
od stalnih usaglašavanja i nesporazuma. U povoljnom scenariju,
ukoliko se EU stabilizuje i primi balkanske zemlje
u svoje članstvo vjerujem da će ovdašnji nacionalizmi vremenom
postati sve očigledniji anahronizam i bizarnost.
I u negativnom ratnom scenariju, koji bi se, recimo,
mogao dogoditi za trideset ili pedeset godina, u kojemu bi
stari-novi etnonacionalisti inaugurisali recentne projekte,
takozvane Prirodne Albanije, Velike Srbije i Hrvatske u
banovinskim granicama, Bosnu i Hercegovinu nebi bilo
moguće rasparčati bez spremnosti na permanentni rat. Jer,
dva miliona Bošnjaka nakon iskustava u ratu 1992-95.ne
bi bilo moguće uništiti, raseliti, asimilovati, niti s njima
dogovoriti prihvatljivu granicu. Jer, ova nacija, koja je u
međuvremenu postala većinska u BiH, ne bi imala dovoljno
životnog prostora i ekonomskih resursa da se skladno
ekonomski i politički razvija. Postojeće frustracije u
bošnjačkom društvu još više bi se produbile, i taj prostor,
koji bi bio neka nova Prokleta avlija, bio bi pogodan za bujanje
vjerskog i drugog ekstremizma. U ovom času Bosna
i Hercegovina ne izgleda održiva, ali i njeno uništenje, čini
se, jednako je nemoguće.
Lovrenovićeva Unutarnja zemlja opisuje hiljadugodišnju
dramu tog entiteta koji se nikad do kraja ne uspijeva
uobličiti na razmeđi svjetova, staloženo i lucidno, bez patetike
i nostalgije za prošlim tobože boljim vremenima.
U stvari, složena razmatranja ovih fenomena okrenuta su
budućem čitaocu koji će, možda, biti oslobođen predrasuda
i resantimana piščevih savremenika.
Kad bi u postjugoslovenskim zemljama, nekim čudom,
zavladali prosvijećeni političari-filozofi, kosmopoliti koji
su privrženi napretku, sigurno bi predložili da jedan korpus
knjiga bude obavezna lektira, ne samo u školskom uzrastu
nego cijeloj pismenoj populaciji. U toj nevelikoj biblioteci
mogli bismo se sporiti oko izvjesnih autora i djela.
Jezgra lektire na novoštokavskom jeziku vjerovatno bi se
proširivala ili smanjivala, ali, siguran sam da postoje samo
dvije knjige koje niko ozbiljan ne bi mogao osporiti: Filozofija
palanke, Radomira Konstantinovića i Unutarnja zemlja,
Ivana Lovrenovića.
Cetinje, 6. decembar 2018.
