Milorad Popović: Snijeg za dvoje
Cijeli mjesec čekao sam da me pozove Borjan, i kaže : „Lilja je umrla“. U novembru se umalo ugušila od vode u plućima. U razmacima od nekoliko dana slao sam joj sms poruke: kad bi se oporavila razgovarali smo telefonom. Nije se predavala do zadnjih dana: molila me je da joj pošaljem med iz Cuca i bijelu slaninu sa Njeguša, istu onu što je bila uzela u maju na Cetinju. Kazala je da slanina blagotvorno djeluje na obnavljanje crvenih krvnih zrnaca. Tako dugo je odolijevala bolesti jer je neopisivo strasno žudjela za putovanjima, morem i suncem: gustirala bi čašicu vina pri zalasku sunca na Korčuli, uživala u dobroj hrani… radovala se snijegu, ptičjem cvrkutu, izlasku sunca. Iznad svega, uživala je u pripovijedanju, možda i više nego u samom pisanju i čitanju poezije. Lilja je bila velika pričalica, i imala je magičan pripovjedački dar. Svakodnevne, naizgled trivijalne priče, ispričala bi šarmantno, s tačnim dramaturškim osjećajem, s toliko neobičnih detalja. Kad bi završila storiju obično sam je pitao: “Jesi li to zapisala?” Ponekad je odgovorila potvrdno, češće bi prećutala, i danas kad čitam njene kratke prozodije shvatam da je veći dio te silne pripovjedačke invencije izvjetrio, ostao nezabilježen i pokopan s njom 13. decembra 2017. godine na skopskom groblju.
Riječju, Liljana Dirjan imala je dara i snage za barem još deset knjiga. No, ono što je ostalo iza ove pjesnikinje makedonsko-jermensko-srpskih korijena: njeni strasni i svježi, istovremeno prkosni i melanholični, nježni i sarkastični versi i poetski zapisi, nesumnjivo pripadaju najprobranijim stranicama makedonske i južnoslovenske književnosti. S druge strane, njen relativno skroman opus nije uzrokovan lijenošću, što se izdovoljila u usmenim kazivanjima ili zato što je potcjenjivala svoj talenat. Nešto drugo, njena posvećenost drugima, briga o Borjanu i Đuzelu, uvijek je bila na prvom mjestu. Imala je onu nepatvorenu, instinktivnu potrebu – o kojoj svjedočimo spominjući se naših skromnih neukih majki, ali ne i kad govorimo o prpošnim pjesnikinjama – da je stalno na usluzi dječaku, koji je odrastao u vrijeme takozvane tranzicije, opšteg siromaštva i nesigurnosti, i pjesniku, koji je bio još manje od nje socijalno spretan u svakodnevnoj borbi za elementarno preživljavanje. Lilja, onako euforična, i nadasve naivna za pritvorni i prevarantski svijet novih postkomunističkih biznismena, stalno je pokretala nove poslove: na primjer, oslikavanje i prodaju indijskih marama, prodaju bižuterije, nekoliko godina vodila je i jedan ženski list… Svi ovi “biznisi” bili su za Lilju silno opterećenje – više psihološko nego fizičko – ali nije odustajala, sve dok konačno nije dobila pristojan posao u Ministarstvu kulture: jer svojim “momcima” trebalo je obezbijediti novac za pristojan život, školovanje, ljetnje ferije, itd.
Lilja Dirjan je, uz sve to, bila neuporediv i neponovljiv prijatelj. Poletna i znatiželjna, prostodušno je hrlila u susret novim poznanstvima. Često su se euforična oduševljenja novim likovima, tobožnjim mecenama i menadžerima, završavala osjećanjima izigranosti i razočarenja. Ali, kasnije je iz tih susreta – kad bi ih preboljela – ostala neka duhovita, sarkastična ili tužna anegdota, koju bi ispričala u svom intimnom krugu. Čini se da se posljednjih godina bila malo umorila od velikih očekivanja i stalno je spominjala tek nekoliko imena: Beti Šelevu, Predraga Lucića, Sinana Gudževića, Dašu Drndić… kojima je bila beskrajno posvećena i odana. I zadnjih dana života, kad više nije mogla govoriti od silne vode koja joj je pritisla pluća, s njima je komunicira sms porukama.
Nekim slučajem sudbine i ja sam bio u tom malom krugu posvećenih prijatelja Lilje Dirjan. Upoznali smo se na predstavljanju djela Bogomila Đuzela, koju je priredila Književna opština Cetinja 1986. godine. Poslije čitanja poezije ovog, najznačajnijeg makedonskog pjesnika, generacije koja se pojavila poslije Blaža Koneskog, Đuzela, Lilju i mene pozvao je u goste Slavko Perović, u ono vrijeme šarmantni i harizmatični predsjednik KOC-a. Od te cetinjske noći do Liljine smrti prošlo je trideset jedna godina, u kojima se desilo više takozvane istorije nego što u pet generacija dožive žitelji pojedinih zemalja Zapadne Evrope. Nestanak Jugoslavije, promjena političkog sistema, stvaranje novih država, unutrašnji ratovi podsticani i vođeni izvana, prvobitna akumulacija kapitala, enormno socijalno raslojavanje, marginalizacija kulture, pauperizacija umjetnika… uzrokovali su velike lomove u ljudskim životima, nesnalaženja, mentalno i moralno degradiranje, i u veoma rijetkim slučajevima duhovno prosvjetljenje i pamtljive moralne gestove. U ovom surovom vremenu umjetnici, po prirodi svoje tankoćutnosti i pameti, najgore su se snalazili. Većina je propadala egzistencijalno, zdravstveno i moralno: pucala su višedecenijska prijateljstva, najprije iz političkih razloga, potom zbog umora, niskih pobuda, ali i nevažnih bizarnosti. Dakle, u ovoj dugoj takozvanoj tranziciji malo je umjetnika sačuvalo integritet i bistru glavu, i još manje je opstalo starih prijateljstava među njima.
Kako se vremenski odmičem od ratnih devedesetih godina moj život u tom dobu sve više posmatram kao tuđi. Nadam se da danas zbog toga objektivnije sagledavam prijateljstva i neprijateljstva koja sam stvorio ili raskinuo tih godina. Ipak, kad bih se na smrtnu uru morao zakleti da li je u svim tim iskušenjima, kolebanjima, strahu i neizvjesnostima o tome što nosi dan a što noć, bilo osoba u čiju odanost i poštenje nikad nijesam posumnjao kazao bih da su to bili Mladen Lompar i Lilja Dirjan, koji su – nekom sudbinskom koincidencijom – umrli u istoj kalendarskoj 2017. godini.
Ujutro trinaestog decembra, krenuo sam iz Podgorice, preko Albanije i Kosova, u Skoplje na Liljinu sahranu. Mirisalo je na snijeg. Sjetih se Liljine pjesme Pada snijeg, u kojoj poziva prijatelja da izađe napolje da se grudaju, a nakon što se on izgovorio nekom obavezom ona se vraća na posao i koleginice nudi Krašovim ledenim kockama. Na pitanje da li joj je rođendan, pjesnikinja kaže: Rođendan je snijegu, ovom najčistijem, najnovijem.
S puta Skadar-Tirana odvajamo se novom magistralom prema Kosovu. Penjemo se prema Gornjoj Malesiji. Oblaci imaju olovnu boju, ali iz njih neće pasti nijedna sniježna pahulja.
Taksista Balša je ćutljiv čovjek, i zato sam izabrao njega da me vozi za Skoplje a ne Roka, glagoljivog Malisora, koji bi bio podesniji zbog poznavanja albanskog jezika da nije imao neutoljivu potrebu da suvozača fascinira poznavanjem geografije, policijskih propisa, mentaliteta, politike… Bio sam zaista zahvalan Balši zbog njegove mučaljivosti, jer navirala su sjećanja iz Skoplja, Struge, Đevđelije, Cetinja, Podgorice, Kotora, Bijelog Polja, Sarajeva, Korčule, Zagreba… Pogotovo iz kuće Đuzelovih – dvosobne drvene kućice s malom baštom – u skopskum naselju Vlae, na adresi Ivana Cankara 113a. Kuća Đuzelovih u Vlae, u vrijeme moje emigracije devedesetih godina, bila mi je drugi dom. Nekoliko puta u to vrijeme ilegalno sam iz Albanije prelazio u Crnu Goru, švercerskim putevima, ili s nevalidnim dokumentima preko graničnog prijelaza koji Makedonci zovu Blace a Srbi Đeneral Janković. Kod Lilje i Đuzela imao sam “štek” – jugoslovenski pasoš, druga dokumenta i nešto novca, koji sam čuvao za krajnju nuždu. U njihov skromni dom mogao sam uvijek banuti nenajavljen, u po dana i noći. Obično bismo sjedjeli do kasno u noć, pili domaća vina, mezili čudesne makedonske salate koje je Lilja spremala, pričali o poeziji, politici, umjetnicima koji su postali puka sirotinja ili agitatori mržnje, zločinstva, mračnih ideologija. Ponekad bi govorili i o budućnosti. Našoj i kolektivnoj. Ja sam često mijenjao planove. Perspektive su bile mutne: jednom sam im bio obećao da ću, čim zaradim novac, nakon što sam otkrio prekrasne pejzaže Južne Albanije, u okolini Valone, kupiti ili sagraditi neku kuću u kojoj ćemo ljetovati zajedno. Drugi put sam bio planirao preseliti se u Ohrid, i svo troje bi potanko razlabali o ovim mojim maštarijama.
Kad god sam preko Skoplja odlazio u Crnu Goru, ili Albaniju, gdje sam sredinom devedesetih imao neke “divlje” emigrantske biznise, za koje nijesam imao minimalnog iskustva, Lilja je strijepila. Govorila je poluglasom: “Čuvaj se”. Bila je ženski strašljiva, ali i neobično srčana da zaštiti one koje je voljela. Jednom prilikom je i pokazala svoju neobičnu hrabrost.
Početkom jeseni 1995., neposredno nakon što se dogodio atentat na Kira Gligorova, došao sam avionom, iz Rima, preko Ciriha, u Skoplje. Prvog predsjednika nezavisne Makedonije teroristi su, u samom centru Skoplja, teško ranili bombom navođenom daljinskim upravljanjem. Poslije atentata svi stranci koji ulaze u zemlju morali su popuniti jedan karton sa ličnim podacima, datumom dolaska i mjestom boravišta, koji će sačuvati i pokazati s pasošem u trenutku kad napuštaju zemlju. Čim sam počeo popunjavati obrazac znao sam da ću biti u neprilici prilikom napuštanja zemlje jer sam bio naumio put Crne Gore preko Kosova. S hrvatskim pasošem – u to vrijeme imao sam privremenu hrvatsku putovnicu za strance – nijesam mogao ući na Kosovo, koje je u to doba bilo dio Srbije i tzv. SR Jugoslavije. Nijesam mogao ni odustati od puta, jer sam u Podgorici bio dogovorio sastanak u vezi jedne inostrane donacije za opozicione medije. Dodatni problem je u tome što je na mom jugoslovenskom pasošu pečat MUP-a Cetinje bio je faslifikovan – i nije imao izlazni pečat iz “SR Jugoslavije” niti ulazni u Makedoniju. Pitao sam Lilju poznaje li švercere, koji trguju s Kosovom, da s njima ilegalno prijeđem granicu. Lilja je malo poćutala – shvatio sam da je pitanje bilo besmisleno jer ona je mogla znati tek nekog sitnog švercera bižuterije – a onda je odlučno kazala: “Ja ću te voziti”. Nije mi se svidjela njena ideja. Uplašio sam se da bi mogla imati neprilike na granicama. Ne toliko na makedonskoj, jer ona je u ovoj maloj državi, ipak, javna ličnost, a sjetila se i da, ako bi bilo stani-pani, ima nekog rođaka u policiji. No, s druge strane granice, mogli smo pretpostaviti različita scenarija: od onog najgoreg da je za mnom raspisana potjernica do toga da me ostave na posebnu provjeru koja obično traje nekoliko dana, dok ne dobiju izvještaj iz crnogorske policije, zbog toga što moj pasoš nije imao izlazni pečat iz “SR Jugoslavije”. Istina, Lilji ne bi mogli dokazati neko krivično djelo, ali u opštem haosu kakav se u to vrijeme događao na granici Đeneral Janković, nije bilo isključeno da bi je ispitivali i provjeravali dan-dva, što bi za nju bilo veoma stresno, pogotovo zbog toga što je Borjan još bio dječak, koji je gotovo svakosatno zavisio od majke.
Lilja je bila uporna da me vozi u Prištinu, pa smo detaljno razradili alibi-priču za granične policije. U vrijeme međunarodnih sankcija bilo je još više nemara, šverca, korupcije i aljkavosti policijskih službenika nego što je to u mirnodopskim prilikama, pa sam se sjetio da je najbolje kazati da moj izlazak iz “SR Jugoslavije” i ulazak u Makedoniju nije evidentiran jer sam doputovao službenim kolima crnogorskog Ministarstva kulture, i da zato na granicama nijesu ni pogledali pasoš. Još bih dodao da sam bio gost makedonskog udruženja nezavisnih pisaca, u čijoj Upravi je i Liljana Dirjan. Dugo smo razglabali i druge opcije, ali na kraju smo se složili da je priča o mojoj službenoj posjeti Makedoniji najuvjerljivija, naročito zbog toga što sam imao dokaz da sam pisac: u godinama emigracije u torbi sam, zbog mogućih problema na granicama, uvijek nosio jedan primjerak zbirke pjesama Cetinjski ljetopis.
Na makedonskoj i “jugoslovenskoj” granici prošli smo lakše nego što smo predviđali u najpovoljnijem scenariju. Makedonac je malo zatezao oko kartona za ulazak u zemlju – koji sam tobož bio izgubio – a onda se sjetio Lilje iz neke emisije TV Skoplja, nešto saučesnički kazao o rasijanosti pjesnika i vratio nam pasoše, dok je na granici Đeneral Janković srpski policajac samo otvorio prvu stranicu putne isprave na kojoj je fotografija i ime i prezime korisnika, i vratio nam ih gotovo nas i ne pogledavši. Cijelo vrijeme držao je na oku grupu Albanaca, koji su stajali sa strane i strpljivo čekali da ih propuste preko granice, u ruci s crvenim pasošima s grbom SFRJ, u kojima su preklopljene novčanice od pedeset ili sto DM. Lilja me ostavila na autobuskoj stanici u Prištini, gdje me čekao Ali Podrimja[1], kojega sam bio pozvao iz Skoplja i zamolio da me dočeka i razmijeni njemačke marke za dinare, kako bih nastavio put Podgorice.
Ova mala avantura u smutnom vremenu, ne bi bila važna spomena da ne očituje jednu osobinu Lilje Dirjan, koja je tako rijetka u pjesničkom bratstvu. Tankoćutni pjesnički soj mahom je strašljiv, k tome ophrvan tlapnjama o svojoj izuzetnosti, o svojoj sudbinskoj povezanosti s nacionalnom kulturom, pa i samom državom. Nije ni Lilja bila lišena izvjesne samosvjesnosti, pa i prirođene narcisoidnosti, ali nekako bi sve to stavila u stranu kad god je trebalo priskočiti onima koje je voljela. Ova osobina nesumnjivo je presudno uticala na opstanak njene duge veze sa Đuzelom: dugotrajne bračne zajednice snažnih samosvojnih duhova mogu opstati samo ukoliko se jedno od partnera svojevoljno, bez osjećaja velike uskraćenosti, podredi drugome. Njen brak s Đuzelom – čak i ljubavne i bračne veze u glumištu i na estradi dugovječnije su od zajednica pjesnikinje i pjesnika – opstao je do kraja jer se ona svjesno posvetila svom muškarcu, i unekoliko svoj pjesnički dar podredila njegovoj književnoj karijeri. Lilja je Đuzela – često je gunđala zbog njegove “sebičnosti” – na sebi svojstven način tretirala kao još jednog sina. Obavljala je umjesto njega hiljadu dnevnih stvari koje njen muž nije umio ili ga jednostavno nijesu interesovale.
Balša je, prema Borjanovim instrukcijama, na navigacionu spravu upisao Butel, gradsko groblje. S Borjanom sam se, otkad smo krenuli iz Podgorice, čuo dva puta. Moj glas je bio drhtav, hrapav a njegov bistar, čak zvonak. Odrastao je čovjek, u svakom pogledu. Doktorand političkih nauka u Londonu. Od omanjeg debeljuškastog dječaka izrastao je u visokog naočitog i snažnog momka. “Ovako sam zamišljao Karpoša”, jednom sam rekao Lilji. On je još kao dječak pokazivao veću snalažljivost od svojih roditelja. Nije imao više od četrnaest godina a ustvari bio je glavni organizator, iz sjenke, Struških večeri poezije, za čijeg je oficijelnog direktora slovio Bogomil Đuzel. Dječak je uglavnom sȃm vodio korespondenciju sa stranim učesnicima festivala. Iz tog vremena ostala je smiješna anegdota: jedan američki pjesnik, stigao je u Strugu, s dvije boce viskija koje je donio na na dar. Đuzel ga je pitao: “Za koga ti je druga flaša?”. Amerikanac mu je lakonski odgovorio: “Za gospodina Borjana”. Pjesnik je mislio da je “gospodin Borjan” neki srednjovječni organizator a ne polumaturant.
Borjana nijesam pitao za Đuzela, jer pretpostavio sam da će kazati: “Dobro je”. Đuzel se nikad nije žalio niti, poput većine pjesnika, razmetao svojom – stvarnom i izmišljenom – biografijom i istorijom familije. Učesnici pjesničkih festivala i ispičuture u boemskim kafanama naslušali su se toliko infantilnih tupljenja o teškom djetinjstvu pjesnika, njihovim proganjanim familijama, plemenitim precima, itd. Đuzel je škrto govorio o sebi, reklo bi se ne zbog stidljivosti nego zato što je mislio da to nije toliko važno. Znao sam iz Liljinih pripovijedanja da su Bogomilova oca, ideologa VMRO-a, profesora filozofije, koji je doktorirao na Šopenhaueru, komunisti likvidirali poslije oslobođenja Skoplja, i on mi je tek nedavno, poslije trideset godina poznanstva, ispričao nešto, onako usput, o poslijeratnom vremenu, o siromaštvu, o svojoj samohranoj majci, o tome kako su se nove vlasti ponašale prema djeci “narodnih neprijatelja”. Govorio je bez patetike, afektacija, potrebe da se prikaže kao žrtva. Đuzel ne pušta nikoga preblizu. Lilja se povremeno žalila na ovu njegovu osobinu, a ustvari duboko joj je imponovala njegova distanciranost od banalnosti, laktarenja, pravljenja interesnih kružoka… Naravno, u njenim žalbama bilo je i ženskog koketiranja i pretjerivanja, jer Đuzel joj je na svoj način iskazivao ljubav i poštovanje. Kad god bi pomenuo Lilju, ozbiljno ili šaljivo, prisjećajući se njihovih zajedničkih doživljaja, govorio je s jednakom bliskošću i toplinom kao kad bi spomenuo Borjana, ili Irenu, svoju prekrasnu kćer iz prvog braka, koja je s majkom odrasla u Škotskoj.
Osmotrio sam Đuzela dok sam prilazio grobljanskoj kapeli. Zagrlili smo se ćutke. Nije se prenemagao. Bio je priseban, kao uvijek. Samo učinilo mi se da se za ovo pola godine, koliko se nijesmo vidjeli, nekako smanjio. Pomislih da to nije zbog godina, iako je prisukao osamdeset ljeta. On je, kako bi Bosanci rekli, od dobre japije. Još je vozio biciklo, mogao je da popije bocu vina, bez tragova staračke demencije i sentimentalnosti. Ali, vjerujem da je usamljeni pjesnik tek nakon što je Lilja otišla mogao spoznati koliko je njegovog intimnog svijeta otišlo s njom toga decembarskog dana. Odstupio sam jedan korak unazad i razmijenili smo nekolike rečenice o putu i zimskom vremenu. Nijesam se mogao sjetiti ničega utješnog i suvislog, i onda sam otišao među ostale pokajnice.
Skopsko groblje Butel je veliki grad mrtvih. Učinilo mi se da njegova površina nije manja od cetinjskog polja. Od kapele do Liljinog groba, na samom kraju groblja, vozili smo se autom sedam-osam minuta. Iz auta smo izašli na kraju zadnje asfaltirane ulice, i počeli se spuštati niz desetak metara strmu stranu. Hodao sam uz Đuzela, da bih ga prihvatio ispod pazuha ukoliko se poklizne s vlažne, rastresite zemlje. Pri dnu strmine mala je zaravan, i na njoj je iskopana Liljina raka, iz koje su crvenkastu zemlju nabacili s obje strane groba.
Mrtvačka kola spustila su se makadamskim putem na donju zaravan, na par metara ispod Liljnog vječnog počivala. Prišao sam kombiju sa kovčegom, zajedno sa nekoliko mladih ljudi, Borjanovih drugova, da ga odnesemo do zemljane rake. Jedan od mladića dao mi je ručnik, i rekao da ga prebacim preko ramena – makedonski običaj je da se pokloni peškir onima koji nose pokojnika do grobnog mjesta – i uzeli smo skrinju koja nije bila teška koliko sam očekivao: Lilja je bila krupna žena. Ali, poslije dva-tri koraka, tek što smo krenuli uz strminu pritrčali su komunalni radnici koji su vršili ukop, valjda iz straha da se od nas neko ne poklizne, spretno preuzeli kovčeg i položili ga pored rake.
Mlađi, pokrupni pravoslavni svještenik, počeo je služiti opijelo. Nijesam očekivao vjerski ritual na sahrani, jer Liljino biće i poezija Boga su osjećali više čulno nego natčulno, više tjelesno nego transcedentalno: “Daj mi znak da si tu. Treperiš li sad u onom najvišem brezinom listu, na kojem se zaustavlja moj pogled, dok se mreška voda poda mnom?”.[2] Liljin Bog nije gospodar Vječnosti nego demijurg Sadašnjosti: “Kretanje? Je li večnost nepokretna? Zašto si je onda odabrao? Od čega je napravljena? Čitava prošlost i sva budućnost srijeću se u sadašnjosti, proizilaze iz nje: oh, vječno sadašnje vrijeme”. Ako je Bog gospodar sadašnjosti, a ne vječnosti – pop popijeva: “Vječnaja pamjat” – onda “smrt nije sveta… Smrt je nešto svakidašnje”. No, je li lakomisleno, i oholo, onima koji nemaju iskustvo Sudnjeg časa, suditi o predsmtnom preobraćenju ateista i agnostika – sjetih se Malaparta, Đilasa, Kiša, Solženjicina… – o njihovim mogućim otkrićima koja nadilaze naše iskustvo.
Dok je pop, na staroslovenskom i makedonskom molio Kiriosa Savaota da oprosti zemaljske grijehe Liljani Dirjan, posmatrao sam pokajnice koje su je dopratile do posljednjeg zemaljskog počivala. Bilo ih je upola manje nego ispred grobljanske kapele. Većinu nijesam poznavao. Stajao sam pored Liljinih prijatelja, Jovice Ivanovskog i Petra Andonovskog, koje mi je ona bila preporučila za objavljivanje u Arsu i boravak u književnoj rezidenciji na Cetinju. Posmatrao sam ovu malu tužnu skupinu, i upao mi je u oči jedan postariji, povisoki, vitki, sijedi čovjek, gospodstvena lika, koji je na maloj uzvišici, cijelo vrijeme stajao sȃm, nekoliko metara izdvojen od ostalih. Gledao je negdje iznad naših glava. Pitao sam Andonovskog” “Ko je onaj gospodin”. Mladi pisac me pomalo iznenađeno pogledao: “Mitko Mandžukov[3]”
Bogomil i Borjan stajali su iznad rake. Jedan do drugog. Mladić i starac. Visoki snažni mladić i omaleni starac sa snažnom glavom. Pošto je pop završio opijelo Borjan je iskoračio prema gomili svježe zemlje, koja će za koji minut pokriti Liljin kovčeg. Malo je postajao, pogledom okružio pokajnice, onda se kratko zagledao u kovčeg.
“ Fala ti što me nauči deka istovremeno može da se bude silen i čuvstvitelen”, rekao je Borjan snažnim glasom.
Ovo je najkraće posmrtno slovo koje sam ikad čuo. Najdirljivije. Najtačnije.
Snage i osjetljivosti Lilja je neizmjerno imala. I nudila.
U toj rečenici kazano je ono najvažnije što je povezivalo majku i sina.
Ovu Borjanovu rečenicu ustvari izgovorila je Lilja. To je bio dostojanstveni trenutak ovog pogreba. Jer, sȃm zemljani grob sa drvenom krstačom, na kraju groblja, nepriličan za onu blistavu pjesnikinju. Za ono zaigrano makedonsko devojče, u koje je, u vrijeme njenih pariških dana, bio zaljubljen i Dado Đurić. Koja je bila muza mnogih jugoslovenskih pjesnika.
Nakon što su radnici s lopatama počeli nabacivati zemlju na kovčeg izašao sam – s bijelim peškirom na ramenu – na ulicu i krenuo prema kolima s PG registracijom.
Cijeli dan čekao sam snijeg – naslov Liljine knjige je Snijeg za dvoje – a u tom času poče padati kiša.
Mislio sam da bi bilo pravedno da Lilju isprati snijeg, ali istog trena postao sam blagodaran sitnoj zimskoj rosulji koja mi je kvasila lice.
S druge strane približavali su se ljudi koji su obilazili grobove svojih bližnjih.
Kiša se na mom licu miješala sa suzama.
Dobro je što nijesu vidjeli sijedog čovjeka kako plače.
[1] Ali Podrimja (1942-2012.), jedan od najznačajnijih modernih pjesnika albanskog jezika
[2] Citati su iz knjige Liljane Dirjan, Snijeg za dvoje, OKF, 2012.
[3] Mitko Mandžukov, romansijer, pripovjedač, dramski pisac. Piše na makedonskom i srpskom jeziku.
