Milorad Popović: Smrti se podvaljuje

 

Maštovitiji ljudi skloni su, nakon izvjesnog vremena, čak i bezalenim slučajnostima pripisati sudbinsko značenje. Opšte je mjesto da je književnost, prije svega – njena neopredijeljena i višeznačna priroda – drugo ime za mistifikaciju onih elemenata koji, bez vidljivog razloga i najave izranjaju ili nestaju, presudno utičući na konačni oblik određenog djela. Tako se i hronika o potonulom svijetu Dvorskog trga nije završila onamo gdje je pisac bio prvobitno planirao staviti zadnju tačku. 

Dok sam na pretrpanoj polici u mojoj radnoj sobi tražio roman-intervju Otta Tolnaia, Pesnik od svinjske masti, koji mi je pisac nakon obilaska cetinjske nacionalne umjetničke galerijepoklonio sa posvetom, sjetih se da sam ponovo zaboravio pozvati Sava Bjeloša, stolara, da konačno postavi još jednu policu za knjige istih dimenzija kao i prethodne dvije koje je, po mojem nacrtu, bio izrezao i sastavio od ploča medijapana. Odlagao sam postavljanje još jedne police, jer u tom galimatijasu nabacanih, broširanih i tvrdo ukoričenih knjiga, nepogrješivo sam u pola dana i pola noći, žmureći mogao pronaći svaki naslov. 

U onoj sekundi dok se knjiga tvrdih žutih korica, iz sabranih djela Danila Kiša, s gornje pregrade prizemljivala, prije nego što je tresnula na parket, bljesnulo mi je sinoćno prisjećanje na priču Posmrtne počasti, objavljenu u Enciklopediji mrtvih. Dohvatio sam žutu knjigu s poda i zajedno s Tolnaievim romanom stavio je na radni sto. Odložio sam Tolnaia, i pomislio da možda i u policama knjige trebaju biti posložene po afinitetu i bliskosti njihovih autora, a ne po abecedi ili žanrovskom principu. 

Knjige, kao i djeca, imaju sopstveni život nezavisno od svojih stvoritelja: nekako sam bio siguran da je Kišu ugodno pored Tolnaia, koji je pet godina nakon njega rođen u Kanjiži, gradiću četrdeset pet kilometara udaljenom od Subotice. Uzeo sam Enciklopediju mrtvih, posljednju knjigu desetotomnog izdanja zagrebačkog Globusa i beogradske Prosvete, koja je publikovano prvog januara 1983. godine. Iznad impresuma, na trećoj stranici, pečat je Centralne narodne biblioteke Đurđe Crnojević. Kišovu knjigu nijesam vratio nakon petnaest dana, prema pravilima iznajmljivanja štampanih stvari iz nacionalne biblioteke – zgužvao sam pisanu opomenu koju mi je na kućnu adresu donio poštar poslije dva mjeseca – jer u cetinjskim i titogradskim knjižarama nije se moglo naći drugo izdanje Enciklopedije mrtvih. 

Prelistavajući Enciklopediju mrtvih zaustavio sam se na trećoj stranici priče Posmrtne počasti: na mjestu gdje sam grafitnom olovkom bio obilježio dio složene rečenice: ,,Smrti se ne podvaljuje”. Cijeli pasus sam označio uspravnom linijom na margini, uz koju sam još stavio zvjezdicu. Kao što će sluga Božji samo što baci pogled na bogoslužbeni tekst naizust otpjevati Herumivsku pjesmu tako sam i ja mogao, od riječi do riječi, ponoviti cijeli govor Ukrajinca Bandure, mornara i revolucionara, na sahrani Marijete, kurve koja je ordinirala u hamburškoj luci. 

Zamislio sam i mizanscen sa lijesom zatrpanim svježim cvijećem ubranim iz staklenih bašta, vrtova periferijskih vila, botaničke bašte, ali i ton propovjednika koji je pored gorčine osjenčene klasnim usudom očitovao i himničnu patetičnost obožvatelja Jahve, iz starozavjetnih psalmi. Bandura poput kralja Davida, reinkarniranog u Nestora Mahnoa, anarhističkog lidera iz njegove domovine, oplakuje zlu kob Marijete i istovremeno je slavi što je, na svoj način, bila na usluzi namjernicima svih vjera, nacija, boja i nijansi, ,,kao pečat sveopšteg bratsva među ljudima”. U svom emocionalnom opisu lučke kurve, Bandura u skoro mističnom nadahnuću izgovara još jednu biblijsku parabolu, da ,,između njenih nježnih butina protekla je reka vrele sperme, i slila se u njenu toplu vaginu kao u matičnu luku svih mornara, kao u utoku svih reka”. Stare kurve su, za koje pisac kaže da niko bolnije od njih ne osjeća prolaznost puti i ,,preteću katastrofu raspadanja”, Bandurin propovijed prekidale sa kratkim histeričnim jecajima. Ali njegova misao:,,Smrti se ne podvaljuje”, nije se usadila u srce i duše ucvijeljenih pokajnica što su ispraćale Marijetu, proletersku kćer od majke pralje i oca propalice, koji ju je sâm usud rođenja neminovno vodio prema pristaništu brodova i mornarima.

 Bandura je, pod uticajem nedavno pročitane Baudelaireova knjige Cvijeće zla, remek djela ,,strasti, umjetnosti i poezije”, poistovjećujući Marijetu s Jeane Duval, kurtizanom, mulatkinjom, u koju je bio zaljubljen prvi pjesnik simbolizma, naredio ucvijeljenim pokajnicama, da prije dolaska na sprovod lučke kurve do vječne kuće usput opustoše staklene bašte i periferijske vile. Bandura je u tom trenutku pomislio da nije pravedno što i on Marijetinu, najslavniju kurvu hamburške luke, njenu mliječno blijedu put, naslijeđenu od prusko-poljskih predaka, nije proslavio kao što je slavni slavni pjesnik noći, sifilističar, opjevao svoju mulatkinju. 

Bandura je pisao poeziju, po uzoru na ruske futuriste: služio se žargonima podzemlja, zelenih pijaca, trgovačkog esnafa, kombinući ih vulgarnom igrom riječi, stvarajući vlastite kovanice. Svoje uratke čitao je samo uskom kružoku anarhista, polukonspirativno, jer poezija revolucionara, čak i angažovana, razvodnjava akcionu matricu borbe za promjenu svjeta. Izlomljene ritmizirane versi nastavio je zapisivati i u vrijeme katastrofe anarhističkog pokreta Nestora Makhnoa. Stihovi, jezički i semantički kalamburi, vizuelno su podsjećali na tanka ovčija crijeva, koja je naručivao tri puta sedmično u doba galopirujuće devalvacije u mornarskoj kantini. Nervozno ispisana šiljasta slova, s minijaturnim ilustracijama izopačenih ljudskih lica na gornjem lijevom uglu bloka za pisanje, služili su mu kao terapija od noćnih demona koji su se umnožavali nakon što je do njega, sa zakašnjenjem od šest mjeseci, stigla strašna vijest da je Čeka, po naređenju Lava Trockog, na prijevaru pobila cjelokupni vojni stab Nestora Makhnoa, za vrijeme dogovorenog mirovnog sastanka anarhista i boljševika.

 Danilo Kiš, autor priče Posmrtne počasti, koji u Autobiografiji kaže da je on ,,etnografska retkost”, od oca Jevreja i majke Crnogorke, zbog fabule – u kojoj je Bandura prvenstveno narator a ne glavni lik – ili praznovjerja, nije naveo tri važne činjenice zbog koje bi Banduru učinilo literarnim likom ravnim gotovo Mendelu Osipoviču. Ništa nije nagovijestio o Bandurinom mutnom porijeklu: nije pomenuo njegovog oca Osipa, Židova iz Odese ni majku Rimu, Ukrajinku iz Harkova. U drugačijem prosedeu Danilo Kiš bi sigurno spomenuo Badurinu maniju gonjenja koja je uzela maha poslije pokušaja trovanja azijskom biljkom Gelsemium elegans, koju su još agenti ruske carske Ohrane nazvali ,,travom srcolomkom”, i da je u svakom novom licu vidio agenta GPU, boljševičke tajne policije, kako su zloglasnu Čeku preimenovali 1922. godine. Posljednjih mjeseci života, nakon što su ga otpustili iz duševne bolnice u Hanoveru, potražio je utjehu kod paroha Ruske pravoslavne crkve, Georgija Uspenskog, bijelog emigranta koji će ga sahraniti na dijelu gradskog groblja predviđenog za ortodokse, sa drvenom krstačom na kojoj će pisati: Osip Bandura 1885-1929.

Pisani trag o poluđelom anarhisti ostala je još u iskrzanoj Knjizi krštenih, vjenčanih i umrlih, podijeljenoj velikim krasnopisnim ruskim slovima. Djelovi Knjige krštenih i vjenčanih pravoslavnih parohijama – odvojene praznom stranicom – bile su gotovo prazne, a u trećoj odvojenoj rubrici upokojenih ruskih emigranata, nizala su se imena bijelih oficira, bivših carskih činovnika, njihovih žena, profesora, prijestoničkih baletana i glumaca, trgovaca, bivših agenata Ohrane. Protojerej Uspenski je na vrhu sedamnaeste strane rubrike upokojenih, upisao: Osip Bandera, mornar, rođen u Odesi 14. maja 1992., umro 15. oktobar 1929. godine. 

Dok je Danilo Kiš istraživao i skicirao likove Posmrtnih počasti, nije mogao naslutiti sudbinsku povezanost sa svojim književnim likom Osipom Banderom, kao što je to bio slučaj sa naslovnom pričom Enciklopedije mrtvih, gdje je opisujući sakrom oca naratorke doslutio sebi istu dijagnozu bolesti, koja se počela razvijati upravo u vrijeme dok je pisao pripovijetku. Jer, pisac Posmrtnih počasti će umrijeti na isti datum šezdeset godina nakon Osipa Bandure, 15. oktobra 1989. godine. 

Osim datuma smrti, Danila Kiša će s Ukrajincem povezati miješano etničko porijeklo i preobraćenje na samrtnoj postelji. Istina, Bandurino odbacivanje Boga pod uticajem roditelja, koji su bili sljedbenici anarhističkog princa, nekadašnjeg carskog paža, Pjera Kropotkina, posisano je s majkinim mlijekom, dok je odnos jevrejskog dječaka crnogorskog imena i mađarizovanog prezimena, prema religiji bio nestalan i protivrječan. Krstio se kao četvorogodišnjak u pravoslavnoj Uspenskoj crkvi u Novom Sadu, u vrijeme antijevrejskih zakona i holokausta u Mađarskoj, i kasnije je u školi slušao katehizis i katoličku biblijsku egzegezu. No, Milica Dragićević Kiš, s obzirom da je nacistički rasni zakon predviđao da u mješovitim brakovima sin smatra pripadnikom očeve vjere, za svaki slučaj je od ostataka jorganske svile sašila Davidovu zvijezdu, koja je dječaka podsjećala na maslačak.

Četrnaestogodišnjem Danilu Kišu srušiće se sve iluzije o postojanju nadnaravnog bića i vječnog života: ,,Posle smrti moje majke i posle tri ili četiri godine njene patnje ja više ne verujem u Boga. Ovako sam to formulisao: ako neko kao što je moja majka mora da pati toliko dugo i toliko mnogo, to je dokaz da Boga nema.” 

Na dvadesetogodišnjici smrti Danila Kiša, u cetinjskom časopisu Ars 4-5/09, drugom broju časopisa koji je tematski bio posvećen životu i djelu pisca Grobnice za Borisa Davidoviča, objavljen je esej, Smrti se podvaljuje, potpisanim pseudonimom Danijel Sam, koji je zapravo došao anonimno na adresu redakcije četiri godine ranije, povodom sedamdeset godina rođenja crnogorsko-mađarskog pisca srpskog jezika, ali ga je glavni urednik časopisa, Mladen Lompar, odbio, jer je neprimjereno objavljivati tekstove pod pseudonimom pored klasika moderne književnosti i Kišovih prijtelja: Josifa Brodskog, Claudia Magrisa, Gyorgia Konrada, Petera Esterhaziya, Mirka Kovača, Borislava Pekića, Mira Glavurdića, Marije Čudine, Milana Milišića, Predraga Matvejevića, Boža Koprivice… 

U drugom tematskom broju, u kojemu je bilo priloga i mlađih relativno nepoznatih autora, glavni urednik je pristao da se uvrsti tekst Danijela Sama, iako je vjerovao da je u pitanju jedan od pseudonima Mija Popovića, urednika poezije u Arsu, koji je i ranije objavljivao polemičke tekstove pod raznim pseudonimima, pa i polemisao sâm sobom, u maniru Fernarda Pessoa. (Kolumnista dnevnog lista Vijesti B. B., u novinskom prikazu Arsa 4-5/09, u jednoj rečenici se osvrće na tekst Danijela Sama. Po njegovom mišljenju tekst, Smrti se podvaljuje, odudara od koncepcije tematskog broja, jer je odveć politizovao sahranu Danila Kiša, koja mu je samo bila povod za difamaciju svojih političkih neistomišljenika.)

SMRTI SE PODVALJUJE

Gle, gle, govorili su, sad će ga secirati: biće to zabavno. Na isti način, znate, gospodo, svaki spektakl zabavlja ljude: oni na isti način idu u marionetsko pozorište, na karneval, u Komičnu operu, na veliku misu, na sahranu.

1. A. Voltaire

Danilo Kiš, u knjizi razgovora i svjedočenja, Gorki talog iskustva, ističe: ,,Nemam dece i ova čudna rasa ugasiće se sa mnom.” U ovoj rečenici očituje se istovremeno rezigniranost, fatalizam i povlašćenost ,,izabranog izgnanstva”. Kiš je svoju prvu pjesmu s devet godina napisao na mađarskom jeziku, ali je poslije povratka na Cetinje 1947. ponovo počeo da sanja i piše na jeziku svoje majke. Mnogo godina kasnije, zbog mutne genealogije, filojudaizma i navodnog plagijatstva Grobnice za Borisa Davidoviča, a ne zbog proširenog polja realnosti u pravcu fantastike – koja ne izvire iz srpskog romantizma – beogradski književni kritičari i kulturtregeri su u ovom prosedeu prepoznali tuđe rasno-vjersko-nacionalno opredjeljenje. Stoga je ogorčeni pisac kazao da bi ga najradije uvrstili u hebrejsku literaturu, ,,i naterali me da pišem ako ne na hebrejskom, a ono na jidišu”.

Ideolozi nacionalne kreposti ne dopuštaju da se pisac opredjeljuje samo jezikom već i odnosom prema uvriježenim nacionalnim kanonima, pa su Kišov nenacionalistički, evrocentrični način mišljenja, proširen u Vavilonskoj biblioteci, smatrali lažnim i neodrživim. No ispod tog sociološkog, etnološkog i mentalitetskog amalgama pomaljala se još veća nesnošljivost prema onoj vrsti talenta koji izmiče svakoj dotadašnjoj generalizaciji. Jer, Kišov talenat i erudicija, naslonjeni na iskustva evropskog i američkog romana, sa majstorskim korišćenjem i trikovanjem dokumentarističke građe, duboko su uznemirili pisce i književne arbitre koji su istovremeno namigivali prema partijskim komitetima i nacionalističkim lobijima. Jer sâm umjetnički talenat, ukoliko iskače iz dotadašnjih estetskih, formalnih i koncepcijskih narativa je sumnjiv, iritira konvencionalni način mišljenja, bez obzira je li kafkijanski introvertan, boemski razbarušen, apolitičan ili ideološki ostrašćen. 

Još od doba Heraklita, jedinstveni blistavi i tamni dar, koji dovodi u pitanje naslijeđene kanone, mora platiti izvjesnu kaznu za svoju drskost i nadobudnost. Jer, u sjenci nemilosrdnih borbi između vjerskih fundamentalista i ateističkih dogmata, monarhista i republikanaca, rasista i kosmopolita, vodi se još jedan stoljetni spor koji je više u instinktivnoj nego svjetonazorskoj sferi: između nekonvencionalnih, neprilagodljivih duhova i onih koji gorljivo pokušavaju održati postojeće stanje stvari. Njihovi nesporazumi nijesu nužno ideološki, jer su politička opredjeljenja mediokriteta, vođena klijentelizmom ili zastrašena višim autoritetom promjenjiva, dok su preosjetljivi i odveć maštoviti duhovi teško uklopljivi u bilo koju interesnu ili političku grupu. 

Danilo Kiš je svoju uznemirujuću različitost spoznao još kao mali Jevrejin, koji je kršten u pravoslavnoj crkvi, a rano djetinjstvo proveo u katoličkoj Mađarskoj. Na Cetinju su ga u početku – dok nije i sâm pokazao montanjarsku gordost – poprijeko gledali mladi besprizornici, jer je u govoru zanosio stranim akcentom, i onako tanak, dugačak, s dugim koščatim rukama, konjskim licem i tršavom gustom kosom nalik na pucvalu, razlikovao se od svojih vršnjaka. I na studijama svjetske književnosti u Beogradu, iskače iz šablona među ostalim dekadentnim prijestoničkim tatinim sinovima i ambicioznim provincijalcima iz srpskih i crnogorski varoši. Piše eseje o Verlainu i Petöfiju, druži se sa slikarima, piscima, muzičarima okupljenih oko Leonida Šejke, a uveče po skadarlijskim kafanama recituje Cvetajevu i Baudlera. I u neko zla doba noći nasrtljivim ispičuturama pokazuue da je dobro usvojio fakinski udarac Caka Crvenka, čuvenog cetinjskog tučaroša– udarac čelom u nos – koji su u Beogradu zvali ,,liverpulski poljubac”. 

 Kiš u Času anatomije kaže, ,,šta je to talenat nego upravo odstupanje od kanona”. No, istinski talenat sumnjiv je sâm od sebe, sâm po sebi, čak i kad žudi za priznanjem i ljubavlju. (Umjetnički talenat uvijek izvire iz jedne vrste preosjetljivosti, i najčešće ima nasušnu potrebu da bude javno primijećen, obožavan i voljen.) Fraza da je istinski talenat blagoslov i proklestvo, potvrdila se i u sudbinama Tina Ujevića i Branka Miljkovića, koji su bili apolitični, i ništa u njihovoj genealogiji, duhovnoj i etničkoj, nije bilo sporno ili sumnjivo. Tin je skitao između Pariza, Zagreba, Beograda i Sarajeva – jednu knjigu je objavio u Nikšiću – a Miljković, mladi pjesnički princ, obožavan i preziran, zbog svog antipartijskog stava i noćnih ludovanja, pobjegao je iz Beograda u Zagreb, gdje će ubrzo pronaći jedno svoje drvo u šumici na Ksaveru. ,,Ubi me prejaka reč”, posljednji je stih njegove testamentarne pjesme Epitaf.

Nepune dvije decenije nakon Miljkovićeve smrti, Danilo Kiš je sa suicidnim mislima prispio u zagrebački hotel Palas. Provodio je dane u hotelskoj kafani, preko puta Zrinjevca, u društvu svojih književnih prijatelja i nekoliko zagrebačkih Cetinjana, sve dok mu je ponestalo novca za hotelski pansion. Prvo je prihvatio, a onda odbio ponudu Paja Spasića, njegovog cetinjskog komšije, da mu režiser Veljko Bulajić, preko moćnog Jadran filma, podmiruje hotelske račune. Kiš se izvinio Spasiću: ipak, ne može prihvatiti pomoć, jer bi ga njegovi neprijatelji mogli povezati s komunističkim tajnim fondovima. Onda je pisac Grobnice za B. D – za razliku od pjesnika Balade ohridskim trubadurima, kojega su iz Zagreba u Beograd vratili u lijesu – iz Agrama otputovao u Francusku. 

 Kišovi prijatelji koji su izbliza – i iz telefonskih razgovora s Pascale Delpech – pratili njegove posljednje dane, nijesu bili sigurni je li se njegovo adolescenstsko odricanje Boga, koje je bilo reakcija na majkinu smrt, u predsmrtnim danima pokolebano pred zjapećom provalijom ništavila ili je priklon pravoslavlju i Beogradu, bilo ponovno sjedinjenje s majkom, i potvrda pripadnosti srpskohrvatskom književnom jeziku, koji je nominalno nestao raspadom Jugoslavije, nepune dvije godine poslije piščeve smrti. 

Kiš je u neku ruku do kraja njegovao svoju ,,uznemirujuću različitost”, ali nije postao apartid, poput Josifa Brodskog, ruskog pisca židovskih korijena, koji se odrekao i ruskog jezika, a onda zavještao da ga sahrane u Veneciji. Mirko Kovač u pismu Filipu Davidu, kaže da je Kišov pogreb u Beogradu ,, pogrebni dekor, spektakl na groblju, nespojiv s njegovim duhom i njegovim životom”. Grobovi izgnanika nijesu bili samo njihov usud nego i predmet sporenja među narednim generacijama. Dante – na čiji grob je pretendovalo sedam gradova – odbio je da ga Firenca pomiluje pod uslovom da se u vjerskim ceremonijama tretira kao javni grešnik. No, na njegovom grobu su uklesani stih Bernarda Canacia: parvi Florentia mater amoris. ZatoKovač dodaje da bi mu bilo draže da je Kiš sahranen u Parizu ili ,,barem na Cetinju gdje je zasigurno teško živjeti, ali bit će da je u grobu tamo zasigurno ugodno ležati”.

Dobro upućeni Cetinjani još tvrde da se Kiš dugo dvoumio oko mjesta vječnog počivališta. Utjehu za svoj nostalgični lokalpatriotizam našli su u Kišovoj posljednjoj osveti bardovima beogradske književne čaršije: mnogikoji su ga optuživali za plagijat došli su da mu odaju posmrtnu počast i sahrane ga u Aleji zaslužnih građana. Isti oni pisci, novinari i kulturtregeri, koje je pisac Grobnice za Borisa Davidoviča nazivao svinjama, dinjama, vlasima, pigeonima, trustom pilećih mozgova, klevetnicima i plaćenicima.

 Doček piščevog kovčega u Beograd, kao u Borhesovom Alephu, u kojemu se ogledaju mijene čitavoga Kosmosa, organizovali su Udruženje knjjiževnika Srbije i Srpska pravoslavna crkva, korifeji narodnjačkih pisaca i duhovnika, koji su se gnušali njegove erudicije, mutnog porijekla i kosmopolitizma. Sin Eduarda Sama, vratio se na mjesto zločina: kao okrivljeni i iskupljeni. Prijatelji Danila Kiša, studenti književnosti i anonimni čitaoci bili su vidjivo potrešeni, a ostali, u tamnim odijelima, okrupnjali od godina i važnosti, doimali su se ceremonijalno ozbiljni. Nacionalistički bard B. C. jedan od glavnih propagandista Antibirokratske revolucije – populističkog pokreta koji su zajedno pokrenuli komunistički dogmati-rusofili, nacionalisti i klerikalci – nije uspio zadržati dostojanstvenu masku i trijumfalno se smijuljio: ,,Vide li ti kako smo Kišku pridobili za našu stvar.”

Sâm Kiš bi u drugom dopunjenom izdanju Enciklopedije mrtvih, opisao ovu scenu,, pa i cijeli ritual sopstvene sahrane, s prepoznatljivom mješavinom ironije i patetike, pravih i lažnih citata, upotrebe vanknjiževnog materijala. Opet bi se očitovala erudicija, smisao za paradoks pisca Enciklopedije mrtvih, koja je svojevremno uznemirila književne i kulturne autoritete, a onda se iz javnih medija potisnula u prijestoničke kafane. Pogrebni spektakl u Aleji zaslužnih građana imao je svoj pretekst bezuslovnog vraćanja sina Eduarda Sama u glavni tok nacionalne književnosti – za razliku od pokajničkog statusa koju su vladari Firence zahtijevali od Dantea – koje je podstaknuto njegovim odlikovanjem Republike Francuske Ordenom umjetnosti i književnosti. Tako su i u Beogradu mjerodavne osobe u pitanju književnosti i nacionalne kreposti pohitali da preduhitre fizički odlazak Danila Kiša i dodijele mu Sedmojulasku nagradu, uspostavljenu u čast antifašističkog ustanka u Srbiji, i izaberu ga za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti.

Pisac Časa anatomije mogao je precizno, do najmanjeg treptaja, secirati psihologiju i namjere prisutnih pratilaca na groblju, čak predvidjeti i njihov međusobni raspored oko groba. Ko će koga ćutke, ispod oka, pogledivati, ne obazirući se na to što je sâm ritual sahrane magnovenje pred vratima vječnog života ili bezdanom jamom ništavila. Jer su se od vremena polemike oko Grobnice za B. D. mnogi među ,,pokajnicama” u Aleji zaslužnih građana mimoilazili na groblju, bez pozdrava, kao što je to bilo u Bermudskom trouglu između kafana Šumatovac, Pod lipom i Grmeč, koje se ukrštaju sa redakcijama Politike, Borbe i Radio Beograda. 

Pojanje i čitanje molitve pokojniku je mogao ličiti nekom omnibus-filmu iskidanom slikama krštenja četvorogodišnjeg dječaka u Uspenskoj crkvi, kojemu sveštenik sipa vodu na tjeme, zapijevajući uz miris tamjana. Ukazalo bi mu se trepernje svijeća i lica svetaca na ikonostasu, i rituali malog katehizisa, dječje biblije na mađarskom jeziku, ministranti u čipki i satenu, u svečanom dijalogu na latinskom, pa i ,,to pevanje pastve, taj harmonijum, čiji su zvuci uznosili dušu u nebesa”. 

No čitanje molitve na staroslovensom koji se Kišu u djetinjstvu doimalo mekšim, čulnijim od katoličkog katehizma, na njegovoj sahrani imaće kamijevski obrat: umjesto mirnog okruglastog panonskog popa koji sliči paoru, ima meku ruku i topli glas poput trepetave svijeće u čijoj su pozadini vizantinske ikone, od zemaljskih grijehova će ga otpuštati i preporučiti carstvu nebeskom grubi raspućinovski lik, čiji sljedbenici tvrde da njegovo monaško ime na grčkom jeziku znači ,,dva voda vojske”. Episkop bački Amfilohije – kasniji mitropolit crnogorsko-primorski – jerej krupne kosmate lobanje grubim je seljačkim rukama mahao kandilom iznad lijesa, i nakon molitve za upokojenog, krupnim svečanim glasom, najavio mu vječni život: ,,Sahranjujemo Te u vječno pamćenje, da bi Te sačuvali, ne prosto u jeziku postanja i umiranja, kao Ti Hanu Kšiževsku, i druge Tvoje tragične junake, nego u jeziku Vječnoga života.” 

Amfilohije se poslije sahrane pohvalio najtiražnijim beogradskim dnevnim novinama da je bio Kišov duhovnik, iskupljenik, poput mon seigneura Jacquesa, biskupa od Pamijera, koji Barucha Davida Neumanna privodi Hristovoj vjeri. Između redova budući mitropolit crnogorski će nagovijestiti da je pisca Grobnice za Borisa Davidoviča spasavao od demona judaizma, agnosticizma i evropejstva, tog ,,trulog svijeta, zadojenog duhom nekrofilije, u mrtvačnici zemaljskoj.” Kosmopolitizma, koji je izvirao iz demonskih fragmenata Vavilonske biblioteke: ironijske i parodijske postmodernističke metafikcije i intertekstualnosti odnosa između istorijske činjenice i iskustvenog događaja, koji po svom duhu izlaze iz nacionalne duhovnosti.

Fabuliranje režimske štampe o duhovnoj bliskosti etnofiletiste – koji tvrdi da se Evropa zavjerila da uništi Srbe jer su sačuvali ,,najdublje pamćenje” – sa piscem koji je više od svih savremenika zajedničkog jezika imao akmeističku ,,čežnju za evropskom kulturom”, dogodio se u jednom od izuzetnih vremena burnog balkanskog dvadesetog stoljeća. Uprvom poskomunističkom ,,događanju naroda”, u kojemu istina i laž, kao i u književnosti, imaju samo stilske, retoričke funkcije. Smrt i veliki politički i ideološki prevrat, koji su srušili jednu naizgled tako moćnu državu, ukrstili su puteve pisca Grobnice za Borisa Davidoviča, i sljedbenika Nikolaja Velimirovića – koji je napisao da je Jevrejima Hristova ,,nevina krv postala bič koji ih goni kao stoku kroz vekove iz zemlje u zemlju” – po riječima Amfilohijevom najvećeg Srbina u osmovjekovnoj istoriji poslije Svetoga Save. 

Zapravo je samo pogrebni ritual mogao uglaviti susret Danijela Kiša, kojemu je majka pri krštenju dala ime po prvom crnogorskom modernisti-državotvorcu knjazu Danilu,i potomka moračkog seljaka koji je igrom sudbine – poput njegovog duhovnog uzora Nikolaja – umjesto u vojsku završio u vjerskoj školi. Istina, dječak rođen u Panoniji slušao je iste pričeposlije dolaska na Cetinje, kao i čobanče iz Gornje Morače. Danilov đed Jakov, pripovijedao mu je o mitskim junacima, natpritrodnim bićima Crne Gore, prokletome caru Dukljanu, Međi Vuka Manitoga, Ivanu Crnojeviću, Marku Kraljeviću i Milošu Obiliću.

 Mladog Danila, koji je u gimnaziji pisao moderno poeziju i prevodio mađarske, ruske i francuske pisce,Jakov Dragićević – čiji je sin Risto, direktor državnog muzeja, bio domaćin A. A. Dormolatova na Cetinju, na jubileju stogodišnjice Gorskog vijenca – podučavao je i kako se drži gudalo gusala, premda mu je u isto vrijeme Kotoranin Simonuti davao prve časove sviranja violine. Mladić je posebno volio da mu đed priča legende o Gospodaru Crnojević Ivu, koji je jednom sa svojom svitom krenuo u lov ispod Oboda, na mjestu odakle izvire Rijeka Crnojevića. Iz jedne pećine izašaoje ogroman, potpuno mokar divlji jarac. Rogati mužjak je sa sebe stresao vodu, Ivo ga je pogodio strijelom, i u tom času iz pećine je provalila ogromna bujica koja se pretvorila u rijeku koja i danas uvire u Skadarsko jezero. I kad je suva godina i odjednom udari dažd đedovi preci su govorili da je propištio Ivo Bogu pod prijestolom gledajući muku sirotinje, i onda je nebo suze proronilo. Još su vjerovali kad zapište zimski vjerovi da Gospodar Ivan oštri svoj mač, a oni koji su zoru prevarili na Đurđevdan vidjeli su ga kako šeta na ruševinama grada Oboda, nekadašnje prijestonice Crnojevića. Danila su jednako uzbuđivale priče o zduhačima koji su vodili bitke sa nečistim dušama: o Špurelji iz Rovaca, što je pričao sa zmijama, okupljao ih oko kruga koji je obilježio štapom, dogovarao se i svađao s zmijskim carem koji je na glavi imao bijelu krunu nalik cvijetu trešnje. 

Đed Jakov, koji je i sâm pisao epsku poeziju, Daniluje još pokazivao i četvrtasti tvrdi rukopis svog izvanjeg ujaka, Marka Miljanova, koji ,,zbog rečeničnih nizova bez paragrafa i odsustva interpukcije liči na tekstove na glinenim pločicama”.Ova ,,etnografska retkost”, u kojoj se miješaju nasljeđe pisca voznog reda državnih željeznica, koji je koračao poljima zamišljen, zamahujući visoko štapom… idući za svojom zvijezdom, i vojvode koji će se opismeniti u pedesetoj godini i slavi svog mača dodati slavu pera, te jedne amazonke koja posjekla turskog vojnika u ratu, u Kišu je još više podstakla urođenu preosjetljivost prema lijepom i banalnom, ranjivom i nasilnom. S večeri svirao je Paganinija, prevodio Marinu Cvetajevu, Verlaina, Petôfija, a izjutra se tukao s najjačim školskim mangupima, koji su izazivali štrkljastog neuhranjenog momčića smiješnog prezimena i neprepoznatljivog naglaska. 

Ukoliko se vjerovanje australskih urođenika, animista, odnosi i na ostale vjernike i neznabošce: da tek umrli čuju i vide žive u njihovoj blizini, pisac Grobnice za Borisa Davidoviča, čiji citati i reference čine jedinstvenu potku dokumentarnog i fantastičnog koje oživljavaju drugačiji svemir, u protivrječju svijesti i bića, razuma i besmisla, sâm sebe nije prepoznao na sopstvenom je pogrebu. No svakako je dobio inspirativnu potku za dodatak u novom izdanju Enciklopedije mrtvih. Avangardnog pisca, koji pravi otklon od znanstvene i religijske slike svijeta, za vječni život preporučuje teolog-ratnik,crnorizac grubog izgleda, opsjednut Kosovskim mitom, prepunom deseterečke patetike, banalnih metafora i opštih mjesta, iz kojih ne izvire protivrječnost, dvostrukost, nesigurnost.

Kišova priča, dodatak prvom izdanju Enciklopedije mrtvih, u tematskom smislu bi se nešto razlikovala od drugih cjelina, prije svega zato što se događa u vrijeme, do juče nezamislivog saveza, komunista i kleronacionalista. No osnovni duh pripovijetke bi korespondirao sa ostalim cjelinama prvog izdanja Enciklopedije mrtvih, jer bi još jednom potvrdio da je svaki dogmatizam, vjerski i ideološki, šizofren i uzročno povezan. Smrtno neprijateljstvo crnog i crvenog dogmatizma je sekundarno, promjenjivo, zavisno od mnogih uslovljenosti vremena u kojima djeluju: zato je skepticizam jedini njihov trajni neprijatelj. Mnogo su češći bili primjeri transfera između pripadnika radikalno lijevih i desnih ideologija – sjetimo se Staljina i Musolinija – nego njihov otklon prema demokratskim političkim strujama. Jer, osnovni eros svakog dogmatskog mišljenja je nekontrolisana moć, koja nije ograničena nijednom suparničkom, prirodnom i natprirodnom silom. 

Stoga su teolozi zadojenii svetosavskim etnofiletizmom Nikolaja Velimirovića, mrzjeli komunistički ateizam, ali su istovremeno bili fascinirani – ne samo uplašeni – svemoćnim, svevidećim komunističkim tajnim službama. Operativci Udbe i KOS-a nijesu morali trošiti mnogo riječi da ubijede mlade teologe za neku vrstu saradnje – prijateljske ili agenturne. Tako je i mladi teolog Risto Radović, dobio pasoš za putovanje u inostranstvo, bez potvrde o odsluženju vojnog roka, što je ranih šezdesetih godina, u vrijeme Aleksandra Rankovića, bila privliegija samo saradnika Službe i pripadnika partijske aristokratije.

1. Mališić, zamjenik načelnika Treće uprave Udbe, koji je odobrio Radoviću putnu ispravu dobijao je i previše informacija o kretanju nemirnog teologa, koji je iz Beograda otišao na postdiplomske studije u Bern i Rim, a onda u Grčku. Još u to vrijeme Radovićevi suparnici iz crkvenih redova – koji su imali paralelne veze u tajnoj policiji – ispod glasa su svojim pouzdanicima prenosili da mu je upravo Mališić dodijelio šifrovano ime Pukovnik, u doba vojne hunte, na čijem su čelu bili pukovnici Pattakos, Papandopoulos i Makerezos. (Bivši načelnik Druge uprave S. Spasić, nakon pada komunističkog jednopartizma, na beogradskoj BK televiziji, tvrdio je drugačije. Kodno ime Pukovnik pripadalo jednom drugom jereju, a da su službenici Udbe smislili klasičnu dezinformaciju da bi podstakli nesigurnost i surevnjivost u Crkvi, i tako uslovljavali Amfilohijevo napredovanje u crkvenoj hijerarhiji.)

No zastupnici prve teorije dokazivali su da jeRisto Radović, u kaluđerstvu nazvan Amfilohije, svoju monašku i svešteničku karijeru počeo graditi tek nakon što je pukovnički trijumvirat izveo državni udar, ukinuo ustav, zabranio političke stranke, i protjerao iz zemlje kralja Konstantina Drugog. Hunta pukovnika je za neprijatelja države proglasila ateizam, rokenrol i hipi pokret. Uhapšeno je više od deset hiljada Grka, a posebno su neprijateljstvo pokazivali prema Titovoj Jugoslaviji. Mnogi njeni građani s prebivalištem u Grčkoj – među kojima je bio i Stjepan Bobek, tener Panateikosa – proglašeni su personama non grata.

 Uprkos tome, Amfilohije je u vrijeme vojne hunte, pod pokroviteljstvom episkopa Prokopija, koji je bio glavni vikar grčke ratne mornarice, vanredno napredovao u crkvenoj hijerarhiji. Od đakona ga, za samo par godina, unapređuju u arhimandrita – u vojnoj hijerahiji je tojednako avanzovanju narednika u pukovnika – i dodjeljuju mu dvije parohije, iako je običaj u pravoslavlju da su crkvene oblasti pod upravom mirskih sveštenika a ne monaha! Prokopije je slutio da je njegovom štićeniku milija crkvena i politička vlast od monaškog zavjeta i duhovnog podvižništva: da će se u mnoštvu sljedbenika kulta Svetoga Save, na propovijedima, u crkvama, na trgovima, u velikim evropskim metropolama, osjećati ugodnije nego se u askezi monaške kelije.

Amfilohijeva znatiželja da upozna Evropu, nauči strane jezike, nije bila nadahnuta duhovnim i kulturnim dostignućima Zapadnog svijeta, nego željom da bolje upozna civilizaciju, koja vjekovima marginalizuje tekovine Vizantije, Trećeg Rima, ruskog i srpskog svijeta. Što je duže boravio u evropskim zemljama sve više je bio uvjereniji da je cjelokupna Zapadna tradicija, od srednjevjekovnog cezaropapizma, renesanse, baroka, do prosvjetiteljstva, Francuske revolucije, modernističkih pokreta, liberalizma i kulture ljudskih prava, zadojena duhom dekadencije, razvrata i nekrofilije.

 Pod starost je obigravao i Latinsku Amerike: učio španjolski jezik kako bi u argentinskoj provinciji Ćako, u pravoslavlje prevodio domorodačke Indijance, koje regrutovao za sveštenike Srpske pravoslavne crkve. Jer, među potomcima naše stare emigracije čiji su preci u Argentinu stigli početkom dvadesetog vijeka, bogosluženja je vršio jedan sveštenik obnovljene Crnogorske pravoslavne crkve, koji je porijeklom Crnogorac.

 Amfilohijev stvarni nespokoj koji ga je još više tjerao na putešestvija bio je podstaknut nespokojem što je ostao stranac u gradu gdje je stolovao kao mitropolit na katedri Svetoga Petra Cetinjskog. U trideset godina povremenog boravka u manastiru Rođenja Presvete Bogorodice, nijednom nije prošetao Njegoševom ulicom i Dvorskim trgom, centrom stare prijestonice Crnojevića i Petrovića Njegoša. Jer, Cetinjani munijesu bili zaboravili slavljenje Badnje večeri 1991.s Arkanom, komadantom paravojnih Tigrova, za kojim je bila raspisana crvena Interpolova potjernica.Iste godine Amfilohijeve pristalice su na Petrovdan vatrenim oružjem ranili dvojicu mladića koji su protestvovali protiv mitropolitovih vulgarnosti o nacionalnim Crnogorcima: ,,ne pravi se pita od govana”, ,,crnogorska nacija je nastala u Titovom Jajcu”.

Amfilohije je nesporazume sa Cetinjanima posebno teško podnosio, jer on je sebe smatrao nasljednikom Svetoga Petra Cetinjskog, pa je sebi dodao i staru titulu arhepiskopa cetinjskog. No poslije svih stranstvovanja, duhovnog i ritualnog iniciranja svetosavljem, Amfilohije je mentalitetski Crnogorac izdanak epske i plemenske tradicije, koja pamti i usmeno prenosi s koljena na koljeno sjećanja na sahrane poznatih ljudi, govornike, lelekače i tužbarice. I u zrelim godinama ostale su mu dječačke fascinacije bastadura, pretencioznih rječitih muškaraca koji su ponekad silom nasramotu tražili momenat pažnje na svečanim prigodama, veseljima ili žalostima: političkim skupovima, svadbenim zdravicama, lelecima i govorima na sahranama.

 U Crnoj Gori, do polovine dvadesetog vijeka, u sredinama sa živom epskom tradicijom, smrt je istovremeno bila tragedija i svečanost, gotovo neuporediva sa drugim društvenim događajima. I najveća sirotinja je štedjela novac za ,,ukopnu robu”. Ritual pokajanja se pretvarao u pravi pučki teatar, u kojemu su govornici, lelekači, tužbarice, često uzimali pokojniku glavnu ulogu.Oni su imali posebnu stimu u narodu, poput rapsoda u Staroj Atini. (Prirodni ambijent epske nekrofilije je u prostoru tragičnog, komičnog i patetičnog: Joko Prosedoljac će prije smrti tražiti od svoje sestre Đurđe, dok je uzimao želju od svijeta, da ga tuži, jer kad umre neće je neće moći čuti. Ugledniji Crnogorci su i više godina prije smrti naručivali lelekače i govornike: knjaz Nikola je bio obavezao Baltazara Bogišića, pisca Imovinskog zakonika, da mu održi posmrtno slovo ukoliko on umre prije Cavtaćanina, pisca čuvenog Imovinskog zakonika.)

 Knjaz Nikola je u nekim slučajevima morao kažnjavati groteskne izraze tuge i žalosti na sahranama. Tako je degradirao vasojevićke oficire zbog toga što se na pokajanju sina čuvenoga vojvode Miljana Vukova – na kojemu su prisustvovali i predstavnici ambasada sa Cetinja – svom snagom stisnutim šakama sebe udarali po prsima i licu, i dozvolili ženama da noktima grebu i nagrđuju lica. 

Rituali govornika, tužbalica i lelekača imali su i komičnih situacija: u osvit zore, na dan sahrane vježbali su, u nekoj zabitoj udolini generalnu probu nastupa koji su smislili u toku noći. No zbog treme ili iznenadne slabosti dešavalo se da tužbalica iznad odra zaboravi ime pokojnika, ili lelekač, frojdovskom omaškom, pomene pokojnikova brata ili sina koji primaju saučešće ispred vanjskih vrata u kući žalosti. 

Amfilohije je nepune tri sedmice prije govora na sahrani Danila Kiša u beogradskoj Aleji zaslužnih građana – prvog oktobra 1989. – mimo oficijelnog protokola, uskočio je u talijanski vojni brod u luci Bar, još dok zemni ostaci kralja Nikole, kraljice Milene, princeza Ksenije i Vjere, koji su poslije gotovo sedam decenija iz San Rema vraćeni u domovinu, nijesu bili izneseni na crnogorsko kopno. Episkop banatski nije se obazirao na državni protokol, na činjenicu da služi opijelo na teritoriji eparhije mitropolita Danila Dajkovića, i da činodejstvije sljedbenika politike koja je prognala ,,kralja mučenika”, izaziva zgražavanje savremenih poštovalaca dinastije Petrović Njegoš. 

Amfilohije je svoju listu govora i služenja s krstom, žitom i bočicom pomiješanog ulja i vina na sahranama znamenitih ličnosti upotpunio ispraćajima Milovana Đilasa i Zorana Đinđića. Nije se obazirao na to što je bivši komunistički vjernik, ideolog i disident, javno izjavio:

,,Njegov antikomunizam je zagrižljiv i s mržnjom – nije to za prelate, to je za provincijskog agitatora.”

 Amfilohije se nametnuo da održi opijelo i proevropskom srpskom premijeru, kojega su ubili oficiri Crvenih beretki, čiji su komandanti – jedan od njih bio je i Željko Ražnatović Arkan – bili agenti tajne policije, pripadnici Legije stranaca i kriminalci s crvenih Interpolovih potjernica. Mitropolit je na kraju govora nad odrom Đinđića, citirao izreku iz Jevanđelja po Mateju, kada Isusov učenik Simon Petar poteže mač da bi odbranio Isusa od hapšenja, i odsijeca uho jednom stražaru. No Isus ga opominje da spusti mač: ,,Ko se mača laća od mača će poginuti”.

Amfilohijev biblijski citat u prenesenom značenju na sahrani Đinđića biće u jednu ruku proročki. Jer, on je predvodio litije, protesne crkvene marševe – koji su liberalne kritičare podsjećali na Ku klux Klan – u vrijeme globalne epidemije korone. Uvjeravao je svoje sljedbenike – kojima je uveo dotad u Crnoj Gori nepoznate pravoslavne rituale, skakanje u vodu za krstom, moljenje na koljenjima i ležeći – da se ne plaše masovnih okupljanja, jer će ih vjera i molitva spasiti od zaraze. Njegovi sveštenici na liturgijama su vjernike pričešćivali iz jednog putira, govoreći da je kašika iz koje su kušali hljeb i vino blagoslovena, i da se za nju ne prima smrtonosni virus. Ni Amfilohijeva smrt od korone, nije razuvjerila one koji su vjerovali da se njegov lik pojavljuje u oblacima i na sniježnim granama drveća, da pristupe njegovom zaraženom mrtvom tijelu i celivaju ga, ispred hrama Hristovog vaskrsenja u Podgorici, gdje je bio izložen prije sahrane. 

Grobovi, stvarni i fiktivni, Kišovih književnih likova: inkvizitora, zanesenih revolucionara, režimskih pisaca , komunističkih vjernika i jeretika, policijskih isljednika, robijaša, lučkih prostitutki, sudbinski su neodvojiva od,,velikog nevidljivog pisca koji je istorijsku dramu pretvorio u poeziju”. I posmrtne sudbine nekih Kišovih osporavatelja, klevetnika, ostaće i u Aleji zaslužnih građana trajno povezane s njim. Grobnica Dragana M. Jeremića, glavnog ideologa hajke na Danila Kiša, udaljena je samo nekoliko metara od mjesta gdje je sahranjen pisac Grobnice za Borisa Davidoviča.

¸***Petar Sinanović Nagib, rekli bi Cetinjani, ,, nije umro na vakat”, iako je njegova magija bila je sačinjena od željeza, aluminjuma, plastike, gume, elektro materijala, građevinskih komponenti, a ne od kišovskih vazdušastih znakova i slova, riječi, zavodljivih, višeznačnih, različitih zvukova i asocijacija. 

Zapravo, Nagib je ujedno Dedal i Ikar. Sâm sebi je izumio krila, i poletio neobuzdano, previsoko, dok mu nije sunce otopilo vosak, i tako razdvojilo uvezana pera koja su mu omogućavala da leti.Inženjer Đoko Sinanović, 13. februara 1985., nad otvorenom rakom, na seoskom groblju u Gornjem Polju, posvjedočiće da je Nagib svoj pad, za razliku od Ikara, fizički bio preživio, ali je zapravo vegetirao do smrti: ,,Dragi brate, ti nijesi umro juče, nego onoga dana kada nijesi mogao ili ti nijesu dali da budeš Nagib.” 

Rečenica mlađeg Sinanovića toliko je zgusnula grobnu tišinu u nikšićkom Gornjem polju, da se mogla rezati nožem. Među pokajnicima nije bilo visokih partijskih i državnih činovnika, koji su se grozili Nagibovog nemirnog svijeta, u stalnom previranju. Penzionisani komunistički glavari i apartčici koji su ljetovali u Budvi, u širokom luku zaobilazili su njegov sto na terasi hotela Mogren. Više zbog straha da će im, poslije treće čase vinjaka, dobaciti nešto dvosmisleno ili podrugljivo, nego iz griže savjesti što su ga ometali i onemogućili u njegovim smjelim vizijama društvenog i privrednog preporoda.

 Samo bi se Filip Bajković, poslijeratni predsjednik socijalističke Vlade, katkad zaustavio pored njegovog stola na hotelskoj terasi. Bivši predratni advokat, rođen u diplomatskoj familiji u Kairu, razlikovao se od svojih dugova iz Partije i Udbe, po stilu odijevanja i nenametljivom ponašanju. On je držao Nagibu leđa, sve dok nije shvatio da Sinanović previše iritira komitetlije i udbaše, svojim idejama – jednom su ga optužili za kapitalizam a drugi put nazvali maoistom – i prijekim karakterom. 

Nagib je za radnike i zanatlije, s kojima je gradio pogone fabrika frižidera, traktora i lutaka, osnivao poljoprivredna dobra, hotele i radnička odmarališta, slao ih na specijalizaciju u Pragi i Liebherru, bio neka vrsta radničkog socijalističkog Elvisa Presleya. Stari trudbnici ga nijesu zaboravili nakon što je pao u nemilost: pisali su mu pisma, donosili na poklon suve smokve, dobrsku rakiju i crmničko vino, čestitali Novu Godinu i Prvi maj. Kad je zaglavio u bolnici za plućne bolesti u Brezoviku, na smjenu su ga dvorili, ne bi li nekako olakšali agoniju tvorcu prvog jugoslovenskog frižidera, koji je Nikoli Bećiru, jednom od prvih Obodovih inženjera, bio nalik Malkijadesu iz Markesovih Sto godina samoće, što je u svojoj alhemičarskoj radionici pravio led, magnet i lupu.

 Bećir je još tvrdio da je Nagib u stvari jedan od posljednjih izdanaka soja plemenskih maštara, mitomana, koji su drskošću tipičnom za montanjarske samozvance, i u velikom svijetu bili u centru pažnje. Jer, metropolitanski hroničari, pisci istorijskih i avanturističkih romana, bili su prosto fascinirani njihovom lakoćom i prodornošću, kojom su zasijenili bonvivane, aristokrate, političare, grosiste, sa starim rodoslovima. Iza ovih opsjenarskih pojava Montenegrina, koje nikoga nijesu ostavljale ravnodušnim, umnožavala su se uvijek ista pitanja: ,,Otkud? Kako?Zašto?”

Slike dovitljivih, hrabrih, drskih divljaka u izvanjskom svijetu bile su romantizovane ili su izražavale zgražavanja. Voltaire nasuprot mlitavosti i dekadencije velikih evropskih nacija, ističe borbenu vitalnost Crnogoraca: 

,,Što, zar nema u Evropi naroda osim šake Crnogoraca, sličnih mravinjaku, da se suprostavi Turcima?”.

O ovom ”malo civilizovanom narodu, osvetoljubivom i krvoločnom”, pišu i govore, Giusepe Garibaldi, Wiliam Gladsone, Aleksandar Puškin, George Gordon Byron, Alfred Tennyson, Bernard Shaw, Scott Fitzgerland. Saksonskog kralja-botaničara Friedricha Augusta, put je nanio na Cetinje, u Njegoševu Biljardu. Njegovi pratioci, i kasniji putopisci, etnolozi, agenti, Petrograda, Beča, Venecije, primijetiće da su sinovi kozara i hajduka, pljačkaša karavana, koji su odrasli u uskom području bezvodnog kamenjara ponad jadranske obale, obdareni maštom, znatiželjni, s lakoćom usvajaju nova znanja. 

No u sjenci Šćepana Malog, Duke od Meduna, Stjepana Zanovića, čuvenih lunatika i samozvanaca, koji su inspirisali drame i romane Njegoša, Alphonsa Daudeta i Alferda Döblina, u anonimnosti uskih plemenskih međa, prašina vremena polako i neumitno prekriva sjećanja na teatore – pripovjedače maštovitih priča – koje su njihovi bliski savremenici gledali s mješavinom simpatija, podsmijeha i zavisti. 

Roganovići su u svakoj generaciji do ,,smetanja koza” – poslijeratne naredbe komunističkih vlasti da se moraju likvidirati koze zbog uništavanja šuma – kolonizacije u Vojvodinu i raseljavanja u Cetinje, Nikšić i Beograd, imali barem jednog teatora, čarobnjaka, majstora u opisivanju detalja i oneobičavanja, karaktera, izgleda i ponašanja junaka svojih priča. 

Posljednji porodični izdanak ovoga mitskog soja u našoj familiji, Vaso Stevanov, obavezno je dolazio na Cetinje uoči Nikoljdana, krsne slave Roganovića, da kupi bakalar i vino, koje mu je ostavljao Vlaho Car, Konavljanin, njegov predratni ortak, i na Petrovdan, dvanaestoga jula, gdje se Katunjani tradicionalno okupljaju. Tradiciju narodnog sabora na Petrovdan koja potiče iz Njegoševa vremena, komunisti su prezirali, gledali kao relikt plemenske zaostalosti, ali ga nijesu zabranili. Poslije proslave pred Manastirom, gdje su se stariji čojkali i pitali za zdravlje, a mladi zavodili crnogorsko kolo i mjerkali svoje simpatije, striko Vaso – tako su ga zvali otac i majka – dobro naćefljen u prvi mrak bi pokucao na vrata našega stana u Bajovoj 63.

Omalenog starca sam uvijek dočekao uzbuđen, s mješavinom stida i radosti. Jedini je Vaso od muških gostiju, uglavnom očevih prijatelja u uniformama i tamnim odijelima, obraćao pažnju na mene. Čim bi sio u nisku fotelju, uzeo me u krilo, stavio na glavu svoju okruglu crvenu crnu kapu – koja mi je poklopila čelo i nalegla na uši – na čijem su telepaku zlatnim koncem izvezeni inicijali V. R. Začas bi Vasov krupni glas i smijeh ispunili dnevnu sobu s visokim stropovima u Bajovoj 63, i otac je pola u šali, govorio da će stric istjerati miševe, ako je još koji ostao u špajzu. Doista cijeli stan bi se u času ispunio Vasovim glasom i smijehom. Za razliku od svojih vršnjaka, koji bi svoju djecu ponekad pomilovali po kosi, Vaso se igrao sa malim nasljednicima, nosio ih na ramenima, pričao im vesele i maštovite priče. Svaki put kad bi došao u Bajovu 63, bez obzira je li naćefljen ili trijezan – dok sam toliko poodrastao da su mi noge dodirivale pod – uzeo bi me na koljeno i uvijek recitovao istu pjesmu s kojom je uspavljivao svoju kćer Danicu:

,,Ptu mile kobile/kudijen ste odile/ niz Šiškove doline/ što vam Šiško rađaše/ oštra koplja lomljaše…”

 Onda me šaljivo pitao bih li pobjegao od aždaje da se negdje tučim s njom. Prije nego što sam odgovorio počeo je priču o tome kako je jednom bježeći od žandarma konačio u pećini zajedno s aždajom koja ga je svu noć fiksirala ukočenoga pogleda, ali i on je nju gledao pravo u oči, ne pomjerajući se. I tako je proveo cijelu noć do pred zoru kad je aždaju oborio san.

Majka je za trenutak prekinula Vasov monolog, pozvala nas za trpezarijaski sto, na kojemu je postavila njeguški pršut, sir i crmničko vino. Vaso je žvakao polako preostalim kutnjim zubima, i čim je progutao prvi komad pršuta gurnuo je pjat u stranu i dohvatio čašu vina. 

,,Striko uzmi, jesi li nešto slab”, pitala je moja majka.

,, Ja sam ti vazda bio zlopitan,. Svako je zlo za neko dobro: to što sam naučio gladovati više puta mi pomoglo da preživim. Događalo se da danima nijesam ništa stavio na usta, do kapi kišnice s lišća ili iz kamenica. Uoči Gospođindana 1941. sedam dana sam bio u jednoj jami okružen talijanskim patrolama od kojih sam se bio sklonio nakon što me je bio prosočio Đuro Linda, kafedžija iz Prčanja, od kojega sam kupio radio aparat za odmetnute komuniste, koji su htjeli slušati vijesti Radio Londona. Kafedžija me prevozio barkom preko zaliva, i u jednom času dok smo se primicali Oravcu uhvatio sam njegov prepadnuti pogled: isti čas sam izvukao kamu i rekao Lindi da ću mu prerezati vrat ukoliko ne okrene barku prema Dražinu vrtu. Barka je pristala uz kopno nekoliko minuta prije talijanske patrole, kojoj je Bokelj bio dojavio da prevozi saradnika gerilaca. Pobjegao sam ispred nosa karabinjera u glavicu, iznad kuća Vukasovića, i sakrio se u dobro kamufliranu jamu, u kojoj sam prije rata ostavljao švercovani duvan.” 

Dok je Vaso pričao, moj otac koji je za stolom sjedio u sivoj vojnoj košulji kratkih rukava sa jednom zvjezdicom uokvirenom zlatnim obrubom na širitima, smijuljio se sebi u bradu. 

,,Jesu li te partizani isplaćivali u naturi ili u talijanskim lirama.”

Vaso nije odgovorio na podbadanje sinovca, ispio je čašu crmničkog vina do dna, i nastavio pričati predratnu avanturu o švercu skadarskog duvana, koja me podsjećala na strip Alana Forda. On je bio angažovao trojicu Crmničana, koji su zajedno s njim naizmjenično nosili drveni mrtvački sanduk pun duvana. Iza njih su za kovčegom išle dvije žene tužbalice, ubrađene crnim faculetima, koje su povremeno, kad bi na putu sreli nepoznate osobe kukale i tužjele ,,pokojnika”. Žandarmska patrola je presrela malu patulju u Krajini, i uljudno ih ispitala o ,,pokojniku”, i još se ponudili da im pomognu. Na, kraju cijeli plan umalo nije pokvarila jedna ,,pokajnica”, koja je od straha bila zanijemila kad je žandarmerijski narednik rekao da mu se čini poznata, kao da su se već negdje susreli. 

Poslije druge čaše vina nadolazile su mu riječi, mijenjajao je intonaciju, gestikulirao svojim nesrazmjerno velikim šakama raširenih prstiju, kao golman koji se sprema uhvatiti loptu. Bez dramske pauze počeo je još jednu priču o tome kako je izmicao žandarmima. 

U mrtvu jesen, kad se u podne nebo spusti na zemlju, koristeći slabu vidljivost, na samo par metara provukao između žandarma razvijenih u strelce, i uskočio u prvu seosku kuću kroz mali prozor na listri. Na šufitu kuće bio se ućutao do noći, a onda se dovukao do stuba ispod kojih je velika prostorija, s trpezom za jelo, ognjištem s verigama, zidanom pećnicom za pečenje hljeba, žrvnjama za mljevenje žita, visećom kredencom – koju Cuce zovu rave – burilom za vodu, stapom za metenje masla, mliječnjakom. Na zidu je visila staklena svjetiljka na gaz i stara trofejna puška moskovka, a u kotlu na ognjištu se kuvala večera, pored kojega je mlada žena plela raspletenu kosu i pjevušila. Taman što je žena splela pletenice i učvrstila ih duplim iglama u vijenac oko glave, s ulaznih vrata čuo se zvuk, sličan grebanju. Žena je hitro potrčala prema vratima, i povukla rezu na bravi. Vrata je tek dopola otvorila, i visoki čovjek s kačketom na glavi ih je gurnuo do kraja: uhvatio je ženu objema rukama preko pasa i odnio do crvene prostirke pored ognjišta, nespretno joj svlačeći dugu široku rašu. Nezvani gost je, da bi bolje osmotrio ljubavnike, oslonio se na samar od magarca, koji je bio ostavljen pored stuba, na samu ivicu šufita. Vaso se još nagnuo da bolje vidi ljubavni grč kad je muškarac pritisnuo ženu koja je orgazmički vrtjela glavom lijevo desno, i u sljedećem času samar zajedno s uljezom strovalio se pored muškarca i žene, koji su polugoli – ne znajući što ih je snašlo – pobjegli u dvorište kuće. 

Vaso Stevanov je posljednji put na Cetinje stigao iznebuha, kad se obično nije odmicao od kuće, u vrijeme proljećnih poljoprivrednih radova. Naglo je bio oronuo u potonja nekoliko mjeseca: glava i uši izgledali su mu još nesrazmjeniji u odnosu na kratko široko tijelo. Istina, glas mu je ostao krupan, ali raspuknut, poput kamenja koje se kotrlja niz stranu. No činilo se da je zadovoljan što me je zatekao samog u stanu: neće ga podbadati sinovac, pred kojim se nije usuđivao spominjati svoje poslijeratne marifetluke, a i neće morati birati riječi koje nije prikladno izgovarati u ženskom prisustvu. (Majka je bila otišla u posjetu svojoj prijateljici Filomeni, a otac se još prije tri godine, nenajavljeno vratio na Trnjine, gdje je provodio dane u lovu na divljač, a noću tjerao demone najjeftinijem konjakom Zvečevo.) 

Vaso se ustručavao pred oficirom JNA pričati anegdote iz doba komunizma, jer mu je sinovac prigovarao što se u vrijeme bavio sitnim švercom sa talijanskim vojnicima u mjesnoj komandi na Čevu. S Talijanima je razmjenjivao pršutu, kastradinu, žabe, kokoške, jaja, sir, mlijeko, za bijelo brašno ,,situ”, so, vojne kabanice, ćebad, sapun, pribor za jelo i brijanje.

Starca sam ponudio rakijom, koju je ispio do pola i namrštio se kao da ga je nešto presjeklo u želudcu.

,,Nijesam ti dobro.” 

Malo je poćutao, onda je poispravio leđa u stolici, kao da prkosi slabosti:

,,Maksime, napisaću roman o svome životu, koji će vas svijet čitat.”

Pogledao sam ga možda podrugljivo, jer sam u trećem razredu gimnazije imao izvjesno čitalačko iskustvo, a moj gost, pisac najavljenog bestsellera bio je sa dva razreda osnovne škole. Potpisivao se pažljivo namještajući ruku, polako oblikujući slova, a naslove novina čitao je sričući riječ po riječ uz pomoć kažiprsta. 

Poslije mnogo godina, u pustim satima svakodnevne rutine, između buđenja u hotelskoj sobi i večernjeg otvaranja kazina, gluvarenja u hotelskom baru i na terasi, ispijajući naizmjenično kratki talijanski espreso i martele, zamišljao sam siže svog prvog romana o svijetu kocke sa skrivenim autobigrafskim pasažima. Pošto sam napisao prvu rečenicu koncepta budućeg romana u kožnom rukovniku sa amblemom Hotela Park Nova Gorica, dugo sam buljio u listove sa uskim linijama, prije nego sam zaklopio korice. U sebi sam se nasmijao svojoj naivnosti: i pretencioznosti da iza sebe nešto važno ostavim budućim generacijama. 

Onda sam parafrazirao Gottfrieda Benna: da nije toliko važno kako je, nego zašto je nešto napisano. Provodeći godine s raznim hohštaplerima, prevarantima, noćnim damama, žigolima, posrnulim pripadnicima jetseta, psihopatskim krimosima i mitomanima, shvatio sam da su neke sudbine toliko literarne da literarnom stilizacijom gube zavodljivost i vjerodostojnost.

Predsmrtna fantazija očevog strica, koji je umro samo dva mjeseca poslije našeg proljećnog susreta, da napiše autobiografski roman kudikamo bi bio jednostavniji nego moje skrivene literarne ambicije. Jer Vasove avanture mogle su se gotovo doslovno prenijeti na papir, s minimalnim gramatičkim intervencijama, bez brisanja i dopisivanja. 

Vasova naracija bila je protkana humorno-tragičkim epizodama, nalik pikarskim romanima koje su pisali španjolski anvanturisti, duhoviti hroničari međusobno povezanih epizoda, pretežno autobiografskih fakinskih pustolovnih zgoda i nezgoda. Zato sam na pisaćoj mašini, po sjećanju, otipkao tri priče Vasa Stevanova, i ostavio ih u posebnoj kartonskoj fascikli. Više od tri decenije bijelu fasciklu vučem za sobom, neću li ih nekako umetnuti u neki širi literarni konteskt, ili ih objaviti kao posebne cjeline. Iako je svaka moja interpretacija Vasovih priča lišena slikovitosti, jezičke izražajnosti, jedinstvenoga talenta za opisivanje groteksnih detalja i komedijaških zapleta. 

Radnja prve priče, koju sam naslovio Ujedinitelj i rusko-japanski rat, događa se u Niškom garnizonu, u jesen 1930. godine. U nenajavljenu posjetu garnizonu stigao je kralj Aleksandar Karađoirđević. Prije nego što su oficiri stigli propisno postrojiti regrute Njegovo veličanstvo se došetao do vojnika, i počeo se upoznavati s njima. Ležerno, reklo bi se familijarno, poput njegovog dede Nikole, svrgnutog crnogorskog kralja, pitao ih je kako se zovu, odakle su, jesu li oženjeni, što imaju od školske spreme.

Duže nego s ostalima zadržao se pored omalenog trupastog vojnika koji ga je pozdravio snažnim glasom s prepoznatljivim akcentom koji je i sâm kralj bio posisao s majkinim mlijekom. Aleksandar svoj cetinjski akcenat nije je bio kadar odbaciti ni mnogo godina nakon što je s ijekavice prešao na ekavicu. Raspoloženi kralj pitao je simpatičnog vojnika, iz kojega je plemena, je li se školovao, koga ima od rodbine, i zna li guslati. Vojnik je samouvjereno, kao da je čekao to pitanje, rekao da naizust zna cijeli Rusko-japanski rat, epsku pjesmu od dvije hiljade stihova, koju su zajedno spjevali kralj Nikola i Jovo Sundečić, pisac himne, Ubavoj nam Crnoj Gori. Aleksandar se onda okrenuo prema pukovniku Jevđoviću, komandantu garnizona, i naredio da pronađe gusle, i sa sobomdovede vojnika Roganovića, na večerašnji prijem u Domu vojske. 

Kralj Aleksandar je na većernjem prijemu, poslije upoznavanja s oficirima, gradonačelnikom i poslanicima beogradske skupštine iz Niša, naredio da guslara u vojničkoj uniformi sjednu između njega i Milorada Čavdarevića, gradonačelnika Niša. Vaso je pritegnuo zatezač za strune, podignuo glavu, upravio pogled negdje iznad ulaznih vrata, i raskrivio se:

,, Knjigu piše care od Japana/ sa obale Tihog okeana/ i šalje je caru ruskijskome”, tako glasno da je gradonačelnikova gospođa Rosanda streknula. 

Prisutni su naizgled pažljivo slušali pjevača, iako se činilo da je samo Njegovo veličanstvo zanimala rastegnuta dramaturgija pjesme, imena brojnih ruskih i japanskih generala i političara, imena mjesta u Mandžuriji i na Dalekom istoku. Mladi guslar nije posustajao, iako su mu se usta sušila, i oblivao ga znoj koji se slivao niz obraze i vrat na uniformu. Kralj Aleksandar je u jednom trenutku dao znak kapetanu Sinđeliću, koji je stojao pored njegovog ađutanta Vukotića, i naredio da maramicom očisti znoj sa čela guslara. Kapetan Sinđelić koji je od samog ulaska u garniron bio uzeo na zub nemirnoga vojnika Roganovića, poslušno se naklonio vladaru i drhtavom rukom brisao čelo i zajapurene obraze mladoga guslara.

I u jednoj poslijeratnoj avanturi Vasov zaštitnik je najviši politički autoritet nove komunističke republike. Previjanog kontrabandistu, koji je švercovao morsku so iz Boke Kotorske u Trnjine, presrela je patrola milicije u jednom usjeku gdje nije mogao bježati: uhvaćen je u stupicu, kao koza u lastvi. Narodna milicija je Vasu naredila da rastovari mazgu, a poručnik Obren Mučalica, komandir patrole njegovu je izdrtu crnogorsku kapu, s gadljivim izrazom lica, bacio s glave na zemlju, i još je zgazio. Vaso je zbog izgubljene zarade i poniženja stigao kući ni živ ni mrtav. 

Cijelu noć je smišljao kako će se osvetiti poručniku milicije, i u zoru krenuo prema Cetinju da traži prijem kod Blaža Jovanovića. Predsjednik Narodne Republike Crne Gore imitirao je kralja Nikolu, koji je primao u vizitu građane koji su tražili materijalnu pomoć ili su se žalili na nepravdu vlasti. Treći dan je Blažo Jovanović primio Vasa u zgradi bivšeg britanskog poslanstva, u nekadašnjem salonu Georga Brehanta, ambasadora Ujedinjenog Kraljevstva. Pokunjeni kontrabandist pojavio se u otrcanom odijelu, u kojemu ga je presrela patrola milicije, sa krijumčarenom robom. U rukama je držao istu prosjenjalu crveno-crnu okruglu kapu koju je zgazio poručnik Mučalica.Markantni crnomanjasti predsjednik Narodne Republike Crne Gore, začuđeno je pogledao zapuštenog čovjeka s kapom u rukama.

,,Što si došao?”, pitao ga je više blago nego strogo.

,,Gospodine preśedniče, znate li što označava ova kapa”, ispružio je ruku s kapom u visini grudi.

,,Zašto me propituješ?”, brecnuo se Jovanović.

,,Ja ću Vam reći gospodine predsjedniče: ovo crveno na kapi je krv kosovska, a crno je korota za Kosovom.”

,,Dobro… što si htio da kažeš?Sjedi.”Pokazao mu je rukom veliku crvenu fotelju, s visokim naslonjačem.

Vaso mu se umekšanim glasom požalio da ima sitnu djecu i staru majku, i nema dovoljno obradive zemlje da prehrani svoju nejač. Na putu iz Boke presrela ga je milicija, oduzela mu so i poručnik Mučalica mu je bacio pod noge i izgazio narodnu kapu koja je svetinja svakog Crnogorca. Blažo Jovanović, koji je i sâm u svečanim prilikama nosio narodnu nošnju, naredio šefu kabineta Nikinoviću, da odmah pozove komandanta milicije Jova Mijača, i suspenduje poručnika Mučalicu.

,,Jesi li sad zadovoljan Roganoviću?”

,,Jesam gospodine predsjedniče, ali bih Vas molio da mi dozvolite da mojoj sirotinji so donesem doma.”

Blažo Jovanović ga je pogledao ispitivački, raširio ruke kao da se ne može odgovoriti gostu, i ponovo pozvao šefa kabineta.

,, Nikinoviću, napiši potvrdu da se Roganoviću vrati konfiskovana so, i da je može dovesti do kuće.” 

Trnjinani su tvrdili da je Vaso još dvije godine, s istom potvrdom, s pečatom kabineta predsjednika republike, prenosio i prodavao morsku so u Trnjinama i Grebcima.

 Švercer iz Trnjina je trideset godina izmicao potjerama financa, žandarmerije, karabinjera, milicije, Ozne i Udbe. Tek nekoliko puta je prenoćio u Bogdanovu kraju i u starom austrougarskom zatvoru pod kotorskim bedemima. Svaki put su ga puštali na slobodu, s minimalnom ovčanom globom, ili ga samo ispratili s prijetnjama da će, ukoliko ga ponovo uhvate, zaglaviti na debeloj robiji. 

Šverceri duvana i soli jedva dospiju do crnih hronika lokalnih novina. No Vaso je postao junak reportaže Ilustrovane politike, najtiražnijeg jugoslovenskog nedjeljnika. Urednik reportaža je tekst Puśa Boškovića, dopisnika iz Crne Gore, naslovio, AFERA PEČAT. Reportažu, na pune dvije stranice formata A4, još je opremio karikaturom, u kojoj sijedi čovjek s crnogorskom kapom, pečatom ovjerava list papira, i pita: 

,,Treba li još kome penzija”.

Autor reportaže, s prikrivenom simpatijom, piše o neobičnoj prijevari seljaka iz plemena Cuca, koji je oštetio republički penzijski fond za više stotina mjesečnih mirovina.

Reportaža počinje kratkim biografskim uvodom delikvanta V. R. koji se prije rata s familijom iz Cuca doselio u Boku Kotorsku. Sâm početak rata ga je zatekao u Bijeloj, gdje je radio kao lučki radnik. Isti dan kad je objavljena kapitulacija Kraljevine Jugoslavije pred silama Osovine, izbezumljeni narod je krenuo u pljačku vojnih magacina. Lučki radnik se nije gurao s usplahirenom masom za vreće brašna, fadžole, krompira, ulja, kante svinjske masti, nego je uskočio u trgovački brod Lovćen, brodarske kompanije Lala Zubera, koji je bio na vezu u škveru, zbog remonta.

Vaso je iz prazne kapetanske kabine uzeo pečat na kojemu je pisalo ime broda Lovćen i kompanije Zetska plovidba. Poslije ulaska Talijana u Boku Kotorsku Vaso se s familijom vratio na Trnjine, i pečat je bio stavio u jedno udubljenje suvomeđnog zida stare seoske kuće, u kojoj je njegov otac Stevan spraćao stoku. Brodskog pečata opet se sjetio kad je komunistička vlast, krajem pedesetih godina, počela davati penzije na osnovu pismenih uvjerenja iz vremena Kraljevine Crne Gore, Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije. 

Najprije je Paju Petrovu, svom rođaku po ženskoj liniji, koji je trideset godina radio u pampasima Argentine, ponudio pisanu štambiljanu potvrdu, da je radio na Zuberovoj kompaniji. Oprezni Lipljanin, koji je i u Americi izbjegavao ljude sklone mutnim poslovima, jedno vrijeme se dvoumio, ali kad se uvjerio da u opštinskoj penzijskoj službi ne provjeravaju pečatirane potvrde o predratnom radnom stažu, javio je Vasu da će mu pokloniti džepnu omegu sa zlatnim poklopcem ukoliko dobije mirovinu. 

U samo godinu dana Vaso je još petorici starijih poznanika, koji su neko vrijeme proveli u pečalbi, ovjerio potvrde o radnom stažu na brodu Lovćen. Lakoća dobijanja penzija osokolila ga je, i penziju ponudio i Radoju Pješivcu, koji je samo jednom u životu vidio veliku vodu. I to jezersku a ne morsku, u vrijeme služenja vojske u Ohridu. No, za njihovu nesreću, u odjeljenju penzijskog osiguranja u Nikšiću radio je Stubičanin Marko Banjević, čiji su roditelji bili prvi komšije Radoja Pješivca. 

Pješivac je na saslušanju u miliciji priznao da je pečatiranu potvrdu dobio u zamjenu za mijeh skorupa i ruski revolver nagant od Vasa Roganovića, kojega su još zvali Vaso Ćopak. Milicija je Vasu upala u kuću bez najave, pronašla nagant, ali pečata nije bilo nigdje, iako su kuću i pojatu okrenuli naopako. Poslije višesatnih ubjeđivanja i prijetnji pred ženom i kćerkom, Vaso ih je odveo na dolinu ispod kuće, i iz sredine stoga sijena, pored same stožine, dohvatio limeni važ sa poklopcem, u kojemu je bio zamotan u novinsku hartiju pečat broda Lovćen. 

Pisac reportaže je posebnu pažnju posvetio suđenju Vasa Roganovića. Zanimljivo opisuje opušteni, na momene duhoviti stil vođenja procesa Moša Martinovića, predsjednika opštinskog suda, elegantnog cetinjskog kozera – unuka vojvode Gavra Vukovića, ministra vanjskih poslova i pisca čuvenih Memoara – i završnu riječ okrivljenoga, koji se poziva na Rimsko i Belgijsko pravo. Na kraju je omaleni sijedi optuženik, pritisnut dokazima, svoju odbranu završio patetičnom rečenicom, koja je trebala ostaviti utisak na publiku u sudnici: ,, Radoje Pješivac je najviša pogan koja je ikad pojavila pred sudom”. 

Otac je nije obradovao Vasu Stevanovu, na povratku iz spuškog zatvora. Jer je i bez intriga o stricu delikventu – koji je u ratu sarađivao s zelenašima i Talijanima – imao dovoljno problema sa doušnicima i oficirima vojne službe bezbjednosti. Starac se pravio da ne primjećuje domaćinov zlovoljni izraz lica. Kasnije mi se povjerio da su se kod njegova sinovca, ukrstile dvije prirode ogranka Roganovića, koje su ostali plemenici prozvali Zekovići. Ogranak Zekovića – za koje su Malocuce govorili da ,,imaju pečene oči” – u svakoj generaciji imao je muške glave koje su bile mimo drugih bratstvenika i plemenika: nijedan od njih bez nekog kastiga ili nameta nije otišao s ovoga svijeta. 

Za njima su se među Malocucama i Grebčanima pronosile priče kako su obilježeni tajnovitim životom i neobičnom sudbinom. Zato su plemenici davali Zekovićima djevojke, ali se od njih nijesu ženili, bojeći se da će im na potomstvo prenijeli nečiste sile, uroke i mađije. Zapravo, za jedne Zekoviće vjerovalo se da su zduhači, rođeni u crvenim i bijelim košuljicama, koji su se u prekomorskim vjetrovima tukli sa nemanima, i od njih branili svoje selo i bratstvo. Za druge zelenooke se pričalo da su nasljedni lampijeri, tenci, koji uveče s bijelim pokrovima ustaju iz grobova, uništavaju usjeve, piju krv svojih najbližih, napadaju im stoku ili ih obrću u maniti lik. 

Ove priče su potvrđivali sami Zekovići koji su vazda među sobom bili u zavadi. Jer, oni za koje se vjerovalo da su tenci neprestano su nasrtali na svoje najbliže rođake. A lampijerima niko drugi nije mogao doakati osim zduhača, koji bi ih iznenadili u njihovim grobnim počivalištima. 

 Priče o natprirodnim moćima Zekovića nekako su utihnule u vrijeme poslijeratne pobjedničke euforije, kolektivizacije, građenja industrije i preseljavanja iz sela u gradove. Mladi komunisti su agitovali na zborovima Narodnog fronta kako će s novim dobom odumrijeti i vjerovanje u Boga, vražbine i natprirodne sile, koje su narod držale u mraku neznanja i pokornosti. No ateizam, klasna borba i teorija o kretanju materije iz nižih oblika u više, koju su propovijedali priučeni agitatori, nesvršeni gimnazijalci, aktivisti s šestomjesečnih tečajeva, nije se lako probijala do moždanih ćelija ni novoregrutovanih članova komunističke partije. Mladi komunisti su ponižavali popove, govorili da su da je nesreća sresti crnomantijaša i crnu mačku na putu, provjeravali ko će na Badnje veče nalagati mlado drvo, ali su se i dalje krijući krstili na pomen Svetoga Petra Cetinjskog i Svetoga Vasilija Ostroškoga, osluškivali priče o proricanjima Mata Glušca, o blagoslovenim i ukletim bratstvima i porodicama.

 Tako se u pô glasa, i dalje pronosila i priča da će potomci Đukana Roganovića biti pod urokom dok god im se budu rađala muška djeca zelenih očiju. Jer, nije nužno valetati da nasijeđene mađije nijesu sahranjene zajedno s Muratom Đukanovim, ko godje upoznao njegovog potomka, pitomca pješadijske oficirske škole u Sarajevu, i docnijeg šefa vojnog odsjijeka na Cetinju. Jer jeMarko Muratov, u prvim godinama vojne službe napredovao je brže i bolje od svih ostalih klasića, a onda je u činu kapetana prve klase bio narednih dvadeset godina. Na kraju su ga s činom majora sklonili u vojni odsjek, da se bavi evidencijim regruta i rezervista.

Majka mi nije ništa naslutila o uticaju nečistih sila na karijeru i sudbinu njenoga muža. Sve dok otac, mortus pijan, nakon povratka s vojne vježbe rezervista na Ivanovim koritima, nije izvukao tetejac i počeo s njim mlatarati u dnevnoj sobi, vičući da su ga svi izdali, pa i zakonita žena. Sjutradan mi je rekla: 

 ,,Marka opsijeda śen Zekovića, prokletstvo starih lampijera”.

Majkinu rečenicu će mi sedam godina kasnije rastumačiti Vaso Stevanov. U posljednjem razgovoru s očevim stricem shvatio sam zašto njih dvojica nikad nijesu pričali o porodičnoj istoriji, ogranku zelenookih Roganovića, njihovim zajedničkim precima. Jedan i drugi su pazili da ne pomenu Vasova oca Stevana i Markova đeda Đukana, koji su zelene oči i nafaku u ratovima naslijedili od svoje ujčevine lipskih Zrnovića, a prokletsto od Tuja Golubova, Vasova čukunđeda, koji je na prijevaru ubio kuma vraćajući se s kotorskog pazara. Stevanov otac Bajo prije drugoga sina Đukana imao šest kćeri. Između braće bilo je razlike tačno osamnaest godina razlike: Đukan se rodio iste godine kad je Bajo poginuo na Vučjem dolu, noseći četni barjak, koji mu je iz mrtvih ruku uzeo Stevan, i umotan u crveni krstaš pod paljbom krenuo prema vrhu brda Kovčeg, koji je dominirao cijelim bojištem. 

Bajo je na Malu Gospođu, tri nedjelje nakon što je u Kotoru poginuo knjaz Danilo, bio usnio da će mu se roditi sin, kojemu će dati ime Stevan. Dječak se rodio u crvenoj košuljici, i zato je otac odlučio da se umjesto Danilo zove Stevan. Još je kazao ženi Savici da u dnu njene đevojačke skrinje stavi crvenu košuljicu, koja će sina sačuvati od svakoga zla i napasti.

 Braću je narav dijelila više od razlike u godinama. Stevan je bio staložen i vazda dobre volje – osim u vrijeme velikih jesenjih vjetrova, kada je zbog bitke s prekomorskim džinovima ustajao iznuren i odsutan – a Đukan je nestalan i svadljiv. Stevana je dojavila vila nagorkinja, još dok mu je mlađi brat bauljao oko ognjišta, da se na Đukana prenio nečisti duh njihovog prađeda Tuja Golubova. Kako je Đukan rastao đavoli mu sve više nijesu mu davali mira, danju i noću: pred zoru je ustajao i lutao oko seoskih kuća, zavirujući u torine sa stokom. Najposlije je iz svoje kuće ukrao mijeh skorupa, i prodao ga Śoru Lazarevu. Onda je optužio Śora da je on ukrao skorup, od čije prodaje je majka Savica htjela kupiti novu posteljinu, mlinac za kafu i lampu na gaz. Kad je vidjela da je nestao mijeh skorupa, proklela je sina: 

,,Natetemate bilo”.

Stevan je Đukanu, čim je napunio dvadeset godina, u proljeće 1998. dao pasać, pare za brodsku kartu do Buenos Airesa, i on je s komšijom Milutinom Mušeljinim, preko Kotora i Napulja, otplovio za Južnu Ameriku. Đukan je ostao u River Plati, gdje se bio iskrcao s prekookeanskog broda. Privlačila ga je lučka vreva, brodova, putnika, jezika, kafana, prostitutki, lučkih radnika svih rasa, i odmah prihvatio ponudu Krsta Kapetinića, da radi na utovaru i istovaru brodova. Milutin je odbio ponudu zemljaka i i stanio se u mjestu General Juan Madriaga, koji pripada provinciji Buenos Aires.

 Milutin Mušeljin je ubrzo pokazao prirodnu bistrinu, upornost i okretnost, pa ga je Mario Bergamo, postavio za nadzornika na svom ranču. Poslije samo dvije godine od Milutinovog dolaska u Argentinu, u prvoj godini novog stoljeća, General Madriaga je od radničkog naselja polako prerastao u grad, i mladi Crnogorac je osnovao svoje preduzeće za izgradnju puteva i kuća. 

Đukan Bajov se poslije posla na doku opijao, kockao i tukao s Talijanima, Indijancima i mesticima, dok nije ostao bez posla. Onda je skitao pregrađima Buenos Airesa, uskakao u sirotinjske stanove, krao hranu, alkohol, posuđe, odjeću, koju je budzašto prodavao, i treće godine od dolaska u Agentinu, dovukao se gladan i tranjav, do General Madriage. Milutin ga je podozrivo primio, kupio mu novu odjeću, dao mu sto pezosa, i rekao da se konačno treba uozbiljiti, jer on neće trpjeti njegove avetluke. Začudo, Đukan je naizgled ozbiljno shvatio upozorenje: prvi je dolazio na posao, izbjegavao je kafane, i ubrzo je avanzovao do pomoćnika poslovođe na gradnji puteva. 

Preduzeće Rovine je iz godine u godinu povećavalo kapital, i Milutin je razmišljao da svoje poslove preseli u Buenos Aires. Onda mu je u san došao Đuro Malenica, koji ga je za samo sat vremena na mauzu zadužio hiljadu fiorina, i morao mu je prepisati vlasništvo na Jabuku, dolinu od dva rala nabolje malocucke zemlje. Treći dan pošto je usnio Đura Malenicu ponudio je svoju kuću i preduzeće signoru Begramu, a dvije nedjelje kasnije, prvog maja 1910.pozvao je radnike na prvomajski pasulj, i svima isplatio zaradu za tri mjeseca. Đukanu Roganoviću dao je šest plata i ostavio mu stan u General Madriagi, u kojemu je bilo računovodstvo preduzeća Rovine. Još mu se povjerio da će u Trnjinama otkupiti dolinu ispod kuće koju je bio izgubio na mauzu, oženiti se i kupiti hotel u Nikšiću. Onda je za četvrti maj zakupio gostionicu Korčula, i na oproštajnu večeru pozvao stotinu zvanica, zemljaka i poslovnih prijatelja. Svu noć do pred jutro bančilo se i nazdravljalo uz crnogorske, dalmatinske i napolitanske pjesme. 

 Na ustavke Ilindana, tri mjeseca manje tri dana od oproštajne večere u General Madriagi, Simu Mijanoviću stiže crni glas da je njegov brat Milutin ubijen i opljačkan u noći između četvrtog i petog maja 1910. godine. Na kraju iste kalendarske godine, tri dana pred katolički Božić, u Trnjine je stigao Đukan Roganović, u građanskom odijelu, s cilindrom, kakav su na Cetinju nosili strane diplomate, vojvoda Gavro Vuković i kraljev šurjak Stevo Vukotić. Čim se Đukan pojavio na vratima, svi ukućani su skočili i krenuli mu u susret: osim Stevana, koji je sjedio pored ognjišta u stolovaču, i puvalicom razgorijevao vatru. Đukan se pozdravio sa snahom Anđelijom i krenuo prema bratu, koji nije okretao glavu, samo je podigao lijevu ruku, okrenuo otvoreni dlan prema njemu, dajući mu znak da se zaustavi. 

,,Odbij.”

Đukan je nešto bio zaustio, ali ga je brat presjekao.

,,Ubio si Milutina Mušeljina, za pare. Da te moje oči više nijesu viđele.”

U trenutku je izgledalo da će Đukan skočiti na Stevana, a onda se naglo okrenuo prema vratima, i gotovo trčećim korakom izjurio u dvorište. Nije prošlo ni mjesec dana Đukan je kupio imanje na sredokraći Trnjina i Čeva, i oženio se Čevljankom, od roda Gardaševića, koja je rodila sina na Šćepandan 1912. godine. Majka Petrana je htjela sinu da dadne ime Šćepan, ali Đukan je odlučio da se zove Murat, iz inata bratu, jer zduhači nemaju moć nad muslimanima i onima koji imaju muslimanska imena. 

Čim se rodio Murat njegov otac je ponovo udario u maniti lik: proputio je u Danilovgrad, i po tri dana i tri noći nije dolazio u svoj dom. Zametao je kavgu, kartao je i pio rakiju zagaračku, sve dok ga noć uoči Svetoga Vasilija Ostroškog, nadomak kuće, pored puta, nijesu našli mladi čobani, u sjedećem položaju. Mislili su da je zaspao, ali kad su se primakli vidjeli su da mu je glava neprirodno pala na prsi. Krv na košulji bila se usirila, i čim su ga uhvatili za ramena pokojnikova glava se zabacila unatrag, tako da su vidjeli kako je zaklan jednim ubodom noža, u grkljan, stručno i precizno kao što to rade kasapi. Na isti način je bio prekinut grkljan Milutinu Mušeljinu, nadomak hotela Parana u General Madriagi.

Stevan Roganović, barjaktar malocucke čete je prvog oktobra 1912. mobilisan na skadarski front, i treću noć od njegovog odlaska vukovi su mu u torini zaklali šesnaest ovaca. Stevanove žene Anđelija i Spasenija su mu se poslije povratka iz rata još požalile da su i poslije pokolja stoke uveče slušale strašnu graju, zveket lanaca, topot konjskih kopita, koji je dolazio iz pravca seoske crkve Svetoga Nikole. Starija Anđelija, koja je bila hrabrija od Spasenije – s kojom je Stevan imao potomstvo – izlazila je s glamnicom u jednoj i starim nagantom u drugoj ruci, da osmotri ko to pravi buku mjesečnoj noći. Čim je izašla iz kuće s užarenim drvetom sve je bilo utihnulo osim glasa jejine. Kad bi ušla u kuću ponovo se čula graja i zveket lanaca, a onda je Anđelija opet iskočila na kućni prag i revolverom prema punom mjesecu opalila jedan metak. Nakon toga je nastao potpuni mir koji je trajao više od pet mjeseci, sve do marča, kad se, u daljini, ponovo čula graja, zveket lanaca i topot konja. U starom nagantu više nije bilo metaka, i graja i buka su se nastavljale, barem jednom u nedjelju dana. 

Stevan je ćutke slušao žene i motao škiju u listu labudine, a onda je uzeo kosijer i ubrao mladu drenovinu. Naoštrio je vrh koca i pošao na Đukanov grob. Skinuo je kamenu ploču , i vrhom koca je više puta probio mrtvački sanduk, ispod kojega je bio bijeli lencun-pokrov, koji tenac drži zubima dok izlazi iz groba. (Pokrovom-amajlijom se tenac ne služi jedino kad se kamuflira u leptira ili vuka.) Stevan je u junu 1913.otišao u Drugi balkanski rat, i opet mu je u torini krepala jedna krava: ali više se niko noću nije iz pravca crkve Svetoga Nikole, čuo urlike, zveket lanaca i konjski topot.

Stevanu se nije dalo u stoku, ali ga je crvena košuljica čuvala u dva balkanska rata, u bitkama na Glasincu i Mojkovcu, iako se nije štedio, ni zaostajao više od koraka ili dva za Krstom Zrnovićem, komandantom Izviđačkog odreda. Poslije kapitulacije Crne Gore u Prvom svjetskom ratu odmetnuo se u šumu, presrijetao austrijske patrole, razoružavao ih i pljačkao, a onda poslije ulaska srpskih trupa u Cetinje, i propasti Božićnog ustanka 1918. pobjegao je u logor emigrantske crnogorske vojske u Gaeti, gdje je pola godine, sa još sto trideset oficira i vojnika, pod komandom Krsta Zrnovića, pripremao novi ustanak. 

Srpski agenti u Italiji saznali su za pripreme ekspedicije ustanika na Petrovdan, i srpska vojska, žandarmerija, i kontrakomiti su ih sačekali na više mjesta u Krajini, Malesesiji, okolini Bara, i razbili ih u nekoliko grupa pri samom stupanju na crnogorsko tlo. Izmičući potjerama i zasjedama, pod puščanom vatrom, jedni su se povlačili kroz Crmnicu preko Riječke nahije prema Lovćenu, drugi su preplivali rijeku Zetu i krenuli prema planini Stavor. Grupa Zrnovića se probila do Simunje, gdje je lakše u rame ranjen komandant ekspedicije. Sedmi dan od ulaska u Krajinu stigli su do pećine u Gradojevu dolu, nadomak Lipe Cucke, u kojoj su se komiti skrivali u vrijeme austrijske okupacije. Noću je Stevan obilazio stare jatake, doline i ulišta pčela, da bi listovima graba, crnog korijena, medom i češnjakom zacijelio komandantovu ranu.Ali nijednom jataku nije odao da je Zrnović ranjen. Jer se poslije Mojkovca, gdje su komandantu Izviđačkog odreda u šinjelu izbrojili sedamdeset zrnobojina, vjerovalo se da on ne može stradati od pušćanoga zrna.

 Zrnoviću je mjesec dana pošto mu se rana zacijelila, preko kurirske veze iz Grblja, stigla naredba od Milutina Vučinića, ministra vojnog, da se hitno vrati u Italiju. I Stevan je zanemoćao istu noć pošto se pozdravio sa komandantom: osjetio je kao da mu je neko na pleći stavio star soli. Istoga časa je rukom krenuo prema njedrima, da opipa crvenu košuljicu koju je bio spojio bočkom za vojničku potkošulju. Dupla igla je bila još zakačena za potkošulju, ali od njegova talismana nije bilo traga. Stotinu puta kasnijeje lomio glavu oko toga gdje je i kako izgubio crvenu košuljicu, dok se nije pomirio sa sudbinom. Ista sila koja ga je načinila zduhačem u jednom času mu je tu moć oduzela.

 Stevan je deset dana tuvirao iznuren španjolskom groznicom i glađu: dok je bauljao prema kući Sima Mijanovića, zapazio ga je kontrakomita Božo Malenica, i uhvatio bez otpora, kao dijete, razoružao ga i sproveo u cetinjski Bogdanov kraj. Poslije izlaska s robije bio je tek sjenka barjaktara i komandira malocuckog. Za dvadeset četiri mjeseca robije bio je ostario barem deset godina.

 Crvena košuljica ga je štitila od neprijatelja i bolesti, ali je muškog nasljednika dobio tek u pedesetoj: na nagovor žene Anđelije, koja nije mogla ostati u drugom stanju. (Anđelija, koja je bila sojna i visoka, predložila je da oženi služavku Spaseniju, malesnu i zdepastu Hercegovku, kako mu se ne bi kuća iskopala. Sin Vaso i kćer Vidna naslijedili su majkin stas, ali veliku glavu i krupne zelene oči od trage Zekovića.)

 Treću godinu nakon puštanja s robije, Stevana je iscrpljenog i posavijenog nad motikom u dolu ispod kuće, u tranjama, zatekao njegov suparnik iz mladosti Marko Bogdanov, komandir grebačke čete. Kad mu je prišao na desetak metara Grebčanin se podbočio, kao da je na pokajanju: ,,Lele mene Stevane Pejov, za tobom, danas i dovijeka. Leleee”. Stevan je odbacio motiku, polako se ispravio i odgovorio: ,,Lele mene Stevan Pejov, za tobom, danas i dovijeka. ”Onda su krenuli jedan drugome u susret, i poljubili se u obraze, po tri puta, kako je to bio običaj prilikom primanja saučešća.

Vasa Stevanova je dva mjeseca nakon njegove posljednje posjete Cetinju, treći dan Vaskrsa ljeta Gospodnjeg 1975., njegova kćer Danica našla studenog u položaju fetusa, u donjem dijelu kreveta. Mjesecima poslije glasa o Vasovoj smrti na momente mi se pričinjavalo da će mali sijedi starac s crnogorskom kapom na glaviodnekud banuti, i ponovo me vratiti su svijet njegovih jezičkih kalambura i fantazija, od kojih su ostali samo obljesci koji se polako pretvaraju u pjenu. 

Momenti rođenja i smrti u velikoj mjeri presudno određuju pamćenje potonjih generacija, jer, kako se vrijeme udaljava tako se zgušnjavaju i relativizuju naizmjenični periodi uspona i pada u pojedinačnim životima. Osim ukoliko je bljesak tako kratak a život u animnosti toliko dug, kao što je bio slučaj sa princom Đorđem Karađorđevićem, jednim od junaka pripovijesti o Gradskom trgu. 

 

***

Srpski prijestolonasljednik, ludi princ, kako ga je nazvala beogradska čaršija, šest godina je bio prijestolonasljednik, a šezdeset tri je proživio – duže nego što je to bio prosječan životni vijek rođenih u prvoj polovini dvadestog stoljeća – zatočen u dvorcima, umobolnicama, u anonimnosti komunističkog penzionera.

Većina prinčevih ispisnika nije bila u životu – mlađi su imali maglovita saznanja ili nijesu znali ništa o starijem sinu kralja Petra Karađorđevića – kad je u beogradskoj Politici, 18.10. 1972. godine, na dvanaestoj strani, u rubrici društvo, sitnim slovima, objavljena vijest:

 UMRO ĐORĐE KARAĐORĐEVIĆ 

Juče pre podne na Internoj klinici u Beogradu, u 86-oj godini života, umro je Đorđe Karađorđević. Kao stariji sin kralja Petra, Đorđe je zbog sukoba s mlađim bratom Aleksandrom, najpre proteran u Francusku, a zatim lišen prestola, čina i svih prava koja su mu kao članu dinastije pripadala. Bio je u tamnici sve do početka II svetskog rata. Poslednje godine života proveo je kao penzioner u Beogradu.

Istoga dana u Politici, na dvadeset devetoj stranici objavljena je čitulja:

Moj plemeniti i dragi suprug

 ĐORĐE P. KARAĐORĐEVIĆ

Preminuo je 17. 10. 1972. godine u 86 godini života.

Sahrana će se obaviti 19. 10. 1972. godine u 15,30 časova na Novom groblju u Beogradu.

Po izričitoj želji pokojnika sahrana će se obaviti bez venaca i cvjeća.

 Ožalošćena supruga

 Radmila Karađorđević

Najstariji sin Petra Karađorđevića, penzionisani potpukovnik Đorđe, svog mlađeg brata Aleksandra nadživio je trideset osam godina i osam dana, ali i ostale direktne i posredne aktere njegove abdikacije: Franza Josepha Habsburga, Nikolaja Drugog Romanova, Nikolu Pašića, te Dragutina Dimitrijevića Apisa Apisa, šefa Crne ruke, i Petra Živkovića, vođu Bele ruke, suprostavljnih tajnih oficirskih organizacija, koje su se borile za prevlast u kraljevini Srbiji. Svi moćnici s početka dvadestog stoljeća, unutrašnji i vanjski, koji su presudno uticali na sudbinu Srbije, bili su međusobno nesaglasni i sukobljeni gotovo u svemu, osim u neprijateljstvu prema srpskom prijestolonasljedniku. Đorđa je jedino obožavao otac, koji je i sâm morao dignuti ruke od njega poslije nasilne smrti prinčevog posilnog Stevana Kolakovića, koju su jedva dočekali svi neprijatelji starijeg kraljevog sina.

 Princ Đorđe je u stvari imao tri života: nasljednika srpskog prijestola, zatočenika u duševnoj bolnici Gornja Toponica, kod Niša, i penzionera u komunističkoj državi. Poslije nestanka kraljevine Jugoslavije i detronizacije Karađorđevića, na svoje protekle živote gledao je tuđim očima: kao da su se dogodili nekom drugom. Istina, simpatisao je, ali bez dubljih emocija, onog raspusnog mladića koji je mahnitao po Terazijama i Adi Ciganliji, ismijavao dvorske prijeme i protokole, i kasnijeg sužnja koji je petnaest godina čamio okružen psihijatrima i žandarmima, koje je opisao u svojim memoarima.

 Đorđe je, dok su još trajale borbe za oslobođenje Beograda u oktobru 1944. godine, pet dana prije nego što su jedinice Peka Dapčevića i generala Ždanova, protjerale njemačku vojsku iz glavnog grada Jugoslavije, došetao u štab Prve armije, na Dedinje. Predstavio se dežurnom oficiru, koji ga je uveo u ratnu vilu Franza Neuhausena, okupacionog guvernera Srbije, kasniju rezidenciju Josipa Broza Tita.

,,Ja sam Đorđe Karađorđević”, ponovo se predstavio crnomanjastom tridesetogodišnjaku s generalskim širitima na rukavima.

,,Ja sam Savo Drljević, načelnik Prve armije.”

,,Vi ste Crnogorac?”

,,Jesam.”

,,I ja sam Crnogorac.”

,,Kako, Vi ste Srbin?”

,,Kakav Srbin, mene su Srbi hteli da ubiju, i smestili me u ludnicu.Ja sam Crnogorac, Jugosloven i republikanac.” 

Na sahrani princa Đorđa, između sto dva pratioca oko njegovog groba, koliko ih je izbrojio inspektor Udbe Niša Brajović, bila je i gospođa Smiljka Trandafilović-Duković, koja je pročitala čitulju u Politici, i stigla taksijem, pola sata prije nego što su pokojnika iznijeli iz kapelice Novog groblja. Gospođa Smiljka, kćer grosiste Ace Trandafilovića, poslanika radikala, vojnog liferanta, trgovca drvom i šećerom, bila je zaljubljena u princa, iako je to skrivala od svoga oca koji je bio čovjek od povjerenja Nikole Pašića. 

Grosistu Trandafilovića i predsjednika Vlade Pašića – čiji je sin Rade nakon objave rata Austro-Ugarskoj na prijevaru uzeo novac od Jelene Karađorđević Romanov u ime princa Đorđa – nijesu povezivali samo cincarsko porijeklo nego i porodični poslovni interesi. ( A. Trandafilović je posudio Pašiću trideset hiljada franaka koje je predsjednk Vlade morao vratiti knjeginji Romanov, nakon što je pomahnitali princ Đorđe starog vođu radikala ščepao za bijelu bradu.)

Intimni život i afere princa Đorđa, od njegovog proglašenja za nasljednika prijestola, bile su glavna poslastica za čaršiju. Terazijski hroničari, skadarlijska boemija, kafanske protuve iz novinarskog, stranačkog i špijunskog svijeta, svakodnevno su raspredali o Đorđevoj bahatosti, mladalačkim hirovima, bliskosti s Mikom Alasom i ignorisanju djevojaka, koje su oblijetale oko mladog prijestlonasljednika. U šaptačkim diverzijama, ,,puštanju buva”, da se prijestolonasljednik ugodnije osjeća u društvu alasa nego dvorskih dama, posebno su bili agilni Apisovi crnorukci i radikali. Princ Đorđe nije mnogo mario za intrige koje su mu prenosili njegov rođak Jaša Nenadović i posilni Kolaković. Čak bi se reklo da je čaršiji namjerno davao građu za spletke i smicalice: provodio je dane u pecanju ribe, i u mamuzanju zelenka na Adi dok konja na nozdrvama krvava pjena ne popane, a nakon toga bi ludovao autom po Terazijama i razgonio dokone šetače. Priče o princu često su išle ispred njega, pa su dokoni kibiceri iz skadarlijskih kafana mogli zaključiti da se Đorđe u isto vrijeme nalazio na više mjesta: na Dvoru, na Adi Ciganliji, Terazijama, Dorćolu i Senjaku. 

Prijestolonasljednik se rijetko pojavljivao na prijemima: obično je kasnio – osim na svečanostima koje je organizovao kralj Petar – i iznenada je nestajao, bez najave i izvinjenja. Na Svetosavski bal 1907. došao je s Ade Ciganlije, blatnjavih čizama, znojav, i odmah s vrata dvorane krenuo prema prpošnoj kćeri radikalskog blagajnika – kojega je posprdno, po cetinjski, zvao ,,Kesa” – i zamolio je za ples. Okretao je hitro, pomalo divlje, kao da kroti ždrebicu, držeči je snažno desnom rukom preko pasa. U jednom trenutku je Smiljka osjetila da joj se manta svijest i nehotice je spustila glavu na mršave prinčeve grudi. Đorđe je djevojku lako pridržao i polako, neočekivano nježno, odvojio od sebe. Smiljki se u času razbistrilo, smeteno se osmjehnula, i pogledala ga u oči. Prinčev divlji pogled najednom je opitomio: i već sljedeći trenutak njegovo je lice opet bilo tvrdokorno, a izraz očiju, stisnutih u uske proreze, dobio izazovan izraz. Princ se galantno, pomalo vragolasto, naklonio Smiljki, zahvalio joj na plesu, i okrenuo prema izlaznim vratima. 

Djevojka nije mogla zaspati cijelu noć: još je osjećala na svojim krstima Đorđevu koščatu ruku, i onaj pogled u kojemu je u trenu vidjela nekog drugog čovjeka, krhkog i nezaštićenog. Sjutradan se povjerila starijoj sestri Nataliji koja je bila zaručena za sina generala Pantelije Grujića, da je u prijestolonasljednikovom naručju prosto lebdjela, i u stomaku osjetila neobičnu toplinu. Natalija je začuđeno slušala sestru, koketu, koja se poigravala s udvaračima, karijernim oficirima, sinovima ministara i bankara, kako joj ushićeno govori o osporavanom krunskom princu.

,,Ali, on ne mari za žene. Kažu da ima nedoličan odnos s profesorom Petrovićem?”

,,To su intrige crnorukaca i radikala, koji hoće da ga nateraju da abdicira, i umesto njega postve Aleksandra za prestolonaslednika. Dio ove urote je i tata. Da si ti plesala umesto mene shvatila bi kolike su to bedastoće. U Đorđu je najmanje dve osobe, od kojih je jedna toliko suptilna i nežna.”

Natalija je podigla desnu ruku i zarotirala šaku, šaljivo pokazujući sestri da nije potpuno pri sebi. Smiljka se nasmijala, potrčala u svoju spavaću sobu, stala pred veliko ovalno ogledalo, napravila pituetu i istrčala iz kuće. Krenula je prema Terazijama, neće li odnekud banuti Đorđe, koji je ludovao u svom fordu, nedavno pristiglom iz Amerike. Narednih dana princu se izgubio trag, i Smiljka se povlačila u sebe, izgubila je apetit: izgledala je bezvoljno i anemično, njena bijela koža pretvorila se u nestvarno prozirno blijedu. Smetalo joj je zubato februarsko sunce, i odustala je i od redovnih šetnji Topčiderskim parkom, s prijateljicama iz Više ženske škole. 

Marač je ljeta Gospodnjeg 1908.bio je neuobičajeno topao: proljeće je stiglo nenajavljeno prvog dana marta, a Smiljka je još tuvirala, iako su joj se polako vraćali san i apetit. Opet je krenula u šetnje s prijateljicama, i onda je desetog aprila, dva dana uoči Cvijeti, na vrata kuće Trandafilovića, u Cara Dušana, pokucao Stevan Kolaković, posilni prijestolonasljednika Đorđa, s pisamcetom u ruci, koje je predao Dobrili, kućnoj pomoćnici Trandafilovića.

Služavka Dobrila je osluškivala razgovore sestara o princu Đorđu, i čim je prinčev posilni okrenuo leđa potčala je prema Smiljki, i pružila joj kuvertu s crvenom vrpcom.

,,Od princa, doneo je njegov ađutant.”

 Smiljki su prsti onespretili, i pismo je ispalo iz kuverte na pod. Još prije nego je podigla pismo s poda pročitala je poruku napisanu velikim četvrtastim slovima:

Dolazim sutra, u jedanaest, pre podne.

 Đ.

1. S. Uzmi jahaći kostim.

Smiljka se glasno nasmijala prinčevom bezobrazluku, koji joj je poslao poruku kao da im je to stoti, a ne prvi sastanak. Sjutradan je Đorđe tačno u jedanaest sati bio pred kućom Ace Trandafilovića, ali ne na konju, nego u svom fordu A, jedinom privatnom automobilu u Beogradu. 

,,Idemo na Adu”, ustao je i otvorio joj vrata prednjeg sjedišta auta.

 Smiljka ga je vragolasto pogledala i osmjehnula se: nije ni očekivala njegovo kurtoazno pitanje, ima li dama neku posebnu želju. Poslije jednosatnog poskakivanja po šljunkstom putu stigli su na obalu Save, preko puta Ade, gdje ih je čekao uniformisani poručnik koji je preuzeo konje. Posilni Kolaković je stojao ispred čamca sa dva para vesala. Princ je uzeo prednja vesla, i Smiljku je smjestio na klupicu između veslača. Na ostrvu su ih čekali osedlani konji arapske pasmine, koje Đorđe nije slučajno izabrao. Jer, princu je Kolaković referisao da mlađa Trandafilovićka ima svog konja arapske rase u ergeli na Čukarici. Jahali su laganim kasom livadama i proplancima prošaranim vrbacima, dok Đorđe nije najednom podbo svoju sivu ždrebicu, i jurnuo prema prema šumarku bjelograba. Smiljkin konj je bio iskusniji trkač: jahali su u liniji, i konjske njuške su se gotovo dodirivale. 

Prinčeva kobila je poslije dvadesetak minuta počela posustajati, i on je povukao uzde toliko bijesno da je životinja bolno zarzala. Đorđe je skočio sa sedla na zemlju, i Smiljka je zauzdala bjelaša: okrenula se natrag, i polako krenula prema kobili i jahaču. Princ je teatralno raširio ruke, stao je pored bijelog konja sa sivim pečatima na prsima i vratu, i jahačicu, dok je izvlaćila nogu iz uzengije, primio u naručje. Smiljki se opet zamaglilo pred očima, kao na dvorskom balu: samo ovoga puta nije bila svjesna je li omamio miris mlade trave ili znoj mladog jahača koji je snažnim rukama užurbano spustio zemlju.

 Gotovo osam nedjelja Smiljka se trzala na svaki šum, škripu kućnih vrata, očekujući prinčevog posilnog Kolakovića s porukom. Iščekivanje se polako pretvaralo u ljutnju: nije znala je li više ljuta na svoju popustljivost ili njegovu bahatost. Konačno se pojavio Kolaković, i sluškinji rekao da ima ličnu poruku za gospođicu Trandafilović. Simpatični, vitki pratilac princa Đorđa, koji joj je ličio na studenta, naklonio se mladoj ženi.

,,Prestolonaslednik vas čeka u svojoj rezidenciji, u Gospodar Jevremovoj.”

Smiljka se htjela ljutito obrecnuti, na još jednu prinčevu neuviđavnost, i poručiti mu da ima neke dogovorene obaveze: i još mu dodati da ona nije na čiviluku, pa samo čeka njegov poziv. Ipak je klimnula glavom, vratila se u svoju sobu, namirisala se kolonjskom vodom, popravila frizuru, stavila šešir i krenula prema Đorđevoj rezidenciji, koja je tek tristotinak metara od kuće trgovca Trandafilovića.

Od sastanka mladih ljubavnika u Gospodar Jevremovoj, u međuvremenu su se dogodila dva balkanska i dva svjetska rata, i gospođa Trandafilović-Duković je postala dio mobilijara svih salona gospodara vremena – predsjednika vlada, ambasadora velikih zemalja, namjesnika princa Pavla, okupacionih austrougarskih i njemačkih guvernera – osim kralja Aleksandra i Josipa Broza Tita. Prvog je izbjegavala – svaki put je osjetila mučninu u želudcu kad je bila u njegovoj blizini – a drugog, za kojega su nagađalo da je austrijski plemić ili Rus – jer je bolje govorio njemački i ruski nego hrvatskosrpski jezik – užasno se bojala. Smiljka se povjerila svojoj sestrični Katarini Grujić, koja je živjela u Londonu, da bi Titova vlast satrla ostatke buržoaske klase da nije bilo Rezolucije Infombiroa. Staljinisti su postali mnogo opasniji za svoje doskorašnje drugove, pa su titoisti djelimično skrenuli pažnju s obezglavljenih i ratnom kolaboracijom s njemačkim okupatorima osramoćenim monarhistima.

No gospođa Trandafilović-Duković nije se odrekla svojih starih navika, ni u vrijeme kad su se na Terazijama i u skadarlijskim kafanama čule gotovo samo crnogorska, bosanska i lička ijekavica. Na Dorćolu je subotom u svom salonu na prizemlju – komunisti su joj na gornjem spratu vile uselili potpukovnika Dušana Ljuštinu, ,,partizančinu” iz Like – na popodnevnu čajanku pozivala svoje ispisnice, bivše ministrice, dvorske dame, ocvale mondenke koje su s mnoštvo detalja, po ko zna koji put, ponavljale zgode sa Kaprija, Azurne obale, Opatije, Karlovih Vari. Prećutno su izbjegavale političke teme, ukoliko se nijesu dotakli zle sudbine svojih starih ljubavnika, simpatija i antipatija, koji su tavorili u zatvorima, siromaštvu i svakovrsnom poniženju. Još su čavrljale o dvorskim prijemima, skandalima bivših ministara i njihovih žena i ljubavnica, modi, vremenskoj prognozi, staračkim bolestima, novootvorenim diplomatskim magacinima, u kojima se oblačila nova komunistička elita. 

Smiljka se duhovito, katkad i zajedljivo, osvrtala na skrivene i otvorene aluzije prijateljica o njenim udvaračima i ljubavnicima. No nijedna od družbenica nije zapazila kako bi preko njenog dugog lica i zelenkastih očiju prešla jedva vidljiva sjenka, koja je naslućivala više tugu nego nostalgiju,kad god se pomene princ Đorđe. Istina, rijetko bi se ko sjetiobivšeg nasljednika krune koji je bio zaglavio u ludnici: i to uzgred, kad su tema bili njegova rodbina, Aneksiona kriza, Baja Pašić i Apis. Sjećanje na bivšeg nasljednika krune gubilo se u galimatijasu toliko vlada, prevrata, diktatura, okupacija, atentanata, izdaja, zaludnih očekivanja.

 Na svaki Đorđev pomen, Smiljka se uvijek jednako jasno i uzbudljivo, sjećala svakog dodira, poljubaca, načina na koji je milovao i držao u naručju. Posebno joj je ostala upečatljiva slika trenutka kad je ugledala princa u vrtu rezidencije u Gospodar Jevremovoj. Nervozno je pušio, i čim je zapazio na kapiji hitro joj je krenuo u susret: elegantno je, poput pariškog dendija, poljubio je u ruku i elegantno uveo u salon. Popili su koktel od crvenog vina, kupine i čokolade koji je Đorđe sâm pripremio, i pošto su nazdravili uhvatio je oko pasa, doveo do divana, odložio čase s poluispijenim koktelom, uzeo je taktilno, više na ženski način: polako je svlačio, vrhovima prstiju joj je mazio vrat, stomak, butine. Smiljka se prepustila nepoznatom čovjeku: Đorđeva koža je drugačije mirisala nego u omaru na Adi Ciganliji. 

 No kad su ljubavnici ujutro ustali, bili su ćutljivi. Smiljka je Đorđu stavila ruku na rame, zagladila mu čuperak s čela. On je poljubio, ali nekako stegnuto: otišao je u kuhinju, skuvao im je kafu, rekao nešto o vremenu i o obavezama u Dvoru. Smiljki se osjetila da je prenapregnut, da joj jedva čeka vidjeti leđa. Onda je ispratio do kapije vile, poljubio je u obraz, i rekao:

”Javiću se.”

Smiljka je ćutke namjestila fedora šešir sa širokim obodom, koji joj je juče predveče zaklanjao lice od znatiželjnih Dorćolčana, dok je iz Cara Dušana grabila prema prijestolonasljednikovoj rezidenciji. 

Nije očekivala da će joj se Đorđe javiti sjutradan ni prekosjutra, i treći dan su joj ispred kuće prošli demonstranti koji su se s Dorćola spuštali prema Terazijama. Nije se obazirala na to što psuju Franza Josepha i Beč, i mislila bi da je to samo jedna predstava, kakvih je u srpskom političkom životu napretek, da jedanaestog oktobra ujutro, na naslovnoj strani Politike, nije pročitala uvodni tekst glavnog urednika Ribnikara o Bosanskoj krizi. Ispod urednikovog uvodnika bio je izvještaj o narodnim protestima, kod spomenika kneza Mihaila, gdje se okupilo oko tri hiljade ljudi. U antrfileu masnim slovima citiran je kratki, ali zapaljivi, ratnički intonirani govor prijestolonasljednika Đorđa.

,,Draga braćo! Osećam se srećan što mi ukazujete priliku da se jednodušnosti milog naroda i ja pridružim. Ja vas uveravam da se osećam ponosit da budem vojnik i dobrovoljački vođa jednog naroda koji je rešio da izgine za svoju čast i svoje interese. Za ime naroda i čast njegovu, za sveto ime Srbinovo. I ja ću poći sa vama i proliću krv svoju srećan što sam sin srpskog naroda. Tog najmirisnijeg cveća u vrtu slovenskom. – Neka živi svaki onaj koji je gotov da mre, neka mre ko hoće da živi! Živeo srpski narod!”

Isto veče su poslanika Trandafilovića posjetili prvaci radikala Andra Nikolić i Mihailo Vujić, koji su bili rezignirani i uplašeni da će ih ,,jurodivi Đorđe” uvesti u rat s Austro-Ugarskom. Ministar Nikolić je nešto tišim glasom rekao da Pašić i Apis, uz pomoć ruskog i austrijskog ambasadora prave pritisak na kralja Petra, da natjera Đorđa da abdicira, i umjesto njega mlađeg Aleksandra proglasi za nasljednika. Smiljka je u hodniku ispred dnevne sobe prisluškivala razgovor, obula se i gologlava otrčala prema Gospodar Jevremovoj. Đorđevoj sluškinji predala je poruku napisanu na salveti:

 ,,Javi se. Imam nešto važno da ti kažem. S. T.”

 Đorđe je govorio i na drugom protestu protiv austrijske aneksije Bosne i Hercegovine: pozvao je demonstrante da za njim krenu na Drinu, i na kraju je zapalio crno-žutu zastavu. Drugim govorom, u samo sedamnaest dana, protiv sebe je konačno ujedinio stare neprijatelje, sa oportunistima iz skupštine, vojske i Dvora, koji su dugo odmjeravali je li jača struja prijestolonasljednika, očeva miljenika, ili njegovog mlađeg brata, taktičnijeg i vještijeg u zakulisnim igrama. 

U radikalskim kafanama krenula je priča da je kralj Petar zaprijetio Đorđu kako će mu oduzeti nasljedno pravo ukoliko nastavi zemlju gurati u rat, za koji Srbija nije vojno i ekonomski sposobna. Prijestolonasljednik je bio svjestan da su Pašić i Apis ispleli mrežu intriga oko njega, i histerično je optuživao za izdaju i zavjeru i svoje najbliskije prijatelje i saradnike. U trenutku rastrojstva, u noći između dvadeset osmog februara i prvog marta – u Noći vještica – zvjerski je nasrnuo na Stevana Kolakovića. Rukama i nogama udarao je svog posilnog, u glavu i mali stomak, koji je oduzet, s velikim bolovima, prenešen u bolnicu. Kralj Petar je bio unezvjeren zbog izvještaja ljekara da je život Kolakovića ugrožen, i poslao je gradonačelnika Beograda i upravnika Dvora, da u bolnici posjete Kolakovića, i natjeraju ga da pismeno potvrdi kako je nastradao u nesrećnom slučaju. 

No ni Crna ruka nije mirovala: sanitet B.Bosnić, agent Vojislava Tankosića, Apisovom zamjeniku dostavio je pismo umirućeg Kolakovića, koje je trebao predati njegovoj ženi:

Draga ženo, pre neki dan tukao me grozno prestolonaslednik Đorđe s nogama u mali trbuh, a pesnicama po licu i glavi. Ja sam odmah dobio jake bolove, i bašsinoć 2. marta dođu u bolnicu upravnik varoši Alimpić, načelnik saniteta i zastupnik upravnika Dvora g. Milutinović i nateraše me da potpišem jedan akt: kako me niko nije ubio; ženo zato ti ja javljam da nisam pao nego me ubi prestolonaslednik Đorđe u trbuh nogama. U slučaju moje smrti: traži izdržavanje od Dvora i čuvaj dobro decu.

Tankosić je svom agentu naredio da pismo prepiše, prije nego što ga proslijedi Kolakovićevoj ženi. Sljedećeg dana je umro prinčev posilni, i njegovo pismo oštampano kao letak, dobile su redakcije prijestoničkih novina, ambasade Rusije i Austrougarske, te poslanici radikalne i napredne stranke.

Vidjevši da je upao u mrežu iz koje se ne može izvući, princ Đorđe je u dogovoru s ocem, dvadeset sedmog marta 1909. uputio pismo novoimenovanom predsjedniku Vlade Stojanu Novakoviću:

Uzbuđen skroz nepravednim i nepravičnim insinuacijama, koje je jedna nesrećna slučajnost izazvala u izvesnim krugovima našeg javnog mnjenja, čast mi je, u odbranu kako moje ničim okaljane časti, tako i moje potpuno mirne i čiste duše, učiniti ovu izjavu:

Najdublje proniknut rodoljubivim dužnostima, koje mi moja savest u ovom trenutku nalaže u interesu otadžbine, ja se odričem svih prava i prerogativa koji mi po Ustavu pripadaju. Ova moja odluka je nepokolebljiva.

Đorđe je prije napisane abdikacije spremio kufere za put, dvadeset osmog marta pozdravio se s Mikom Alasom, i otputovao u Rim, kod svoje tetke Eko. Jelena Savojska je tješila sestrića, iako se u sebi sladila zbog razdora u vladajućoj kući Srbije. Jer je njen najstariji sestrić je, samo dvije godine prije abdikacije, uz podršku kralja Petra, pripremao atentat na svog dedu, crnogorskog knjaza Nikolu, čiji su egzekutori trebali biti crnogorski studenti u Beogradu i vrbovani funkcioneri opozicione Narodne stranke na Cetinju. 

Aca Trandafilović je namjerno u dnevnom boravku zaboravio letak na kojemu je bio tekst pisma Stevana Kolakovića svojoj ženi. Smiljka, koja još ništa nije znala o Đorđevom napadu na svog posilnog, stigla je kući dobre volje, iz konjičkog kluba na Zvezdari, gdje je upoznala Stefana Dikovića, mladog, žovijanog Tršćanina. Skinula je jahaći kostim, i obukla kućnu haljinu prije nego je sa stola uzela papir, i mahinalno pročitala prva dva reda. Papir joj je ispao iz ruku, osjetila je muku u želudcu, i uhvatila se rukom za naslon stolice.U trenutku se sjetila Đorđeve majke, koju je prema riječima radikala, Petar Karađorđević udario nogom u stomak dok je bila u drugom stanju. 

Tri dana nije izlazila iz svoje sobe, a onda je naizgled lakosjeno prihvatila poziv na večeru Tršćanina, koji joj je svaki dan slao devet crvenih ruža, s učtivim porukama. Godilo joj je društvo galantnog Dikovića, polutalijana, koji joj je diskretno stavio do znanja da bi on sigurno bio u Veneciji ili Rimu, da ga u Beograd nije dovukla njegova tetka Đurđina, žena Nikole Pašića. Smiljku nije fascinirao mladićev rodbinski odnos s vječitim predsjednikom radikala, višestrukim premijerom, ali posebno joj je bilo simpatično Tršćaninovo izgovaranje srpskih riječi, pomiješanih s talijanskim vokabularom, začinjenim dugim vokalima i mekim suglasnicima. Godila joj je i Stefanova vesela narav i posebni osjećaj kad treba biti blizu svoje amore, ili se udaljiti, izgledati nevidljiv, u nekim trenucima koje su važne ćudljivim i zaigranim mladim damama.

Grosista Aca Trandafilović nije krio ponos što će se familijarno zbližiti s Bajom Pašićem, i ujedno demantovati šaputanja crnorukaca da je njegova kćer u ljubavnoj vezi s bivšim prijetolonasljednikom, kojega su Apisovci zvali i ,,Đorđe Peder”. Tršćanin i mlađa kćerka Ace Trandafilovića vjenčali su se četvrtog decembra 1909.pri kraju kalendarske godine u kojoj su se upoznali, na zadovoljstvo obije familije. Stefan je preuzeo dio poslova gospodina Trandafilovića, koji nije imao sina, a gospođa Đurđina je bila srećna što je bratanća zadržala pored sebe u Beogradu. I mladenci su dobili ono što su htjeli: više su ih je povezivale konvencije bračnog ugovora i razumijevanje za obostranu slobodu nego velika strast. Zasebno su planirali putovanja, zimske i ljetnje odmore, zabave, noćna druženja. Slobodnijem ponašanju u braku pomogao je i Stefanov sterilitet, koji je u djetinjstvu bio prebolio zaušnjake. Pored svega toga bili su privrženi jedno drugome: Smiljka se sprijateljila sa Stefanovom ljubavnicom, kćerkom ministra Spiridonovića, a muž se pravio nevješt na ženine česte promjene partnera, mahom mlađih oficira, diplomata, glumaca i muzičara.

 Stefana bi jedino ozlojedila Smiljkina primjetna distanciranost prema regentu, budućem kralju Aleksandru, koju su lako zapaziti i njihovi bliski prijatelji i rodbina. I ,,Kralj Ujedinitelj” pokazivao je hladnu i vještačku ljubaznost prema njoj: Petar Živković, kojega je opozicija prozvala Pera Peder, šapnuo mu je da je kćer Ace Trandafilovića, jedina dvorska dama koja je imala flert, vjerovatno i seksualni odnos, s njegovim starijim bratom. 

Gospođa Smiljka je imala i fizičku odbojnost prema Aleksandru: podilazili su je hladni trnci niz kičmu kad bi se s rukovala s kraljem. Aleksandrova mala koščata ruka bila je hladna, kao da u nju nije doticala krv, a njegov osmijeh je u stvari bio grimasa koja je pokušala omekšati ispitivački pogled. 

Stefan Duković je, bez obzira što ga je Aleksandar primjetno odaljio poslije smrti Nikole Pašića, na svaki način pokušavao da mu pokaže lojalnost. Oblijetao je oko Pere Živkovića, kojega je kralj postavio za predsjednika Vlade poslije uvođenja Šestojanuarske diktature. Tršćanin je nekadašnjem šefu Bele ruke ogovarao opozicione prvake, vojne liferante, bankare, prenosio mu pikantnerije o Musolinijevom ambasadoru u Beogradu, nagovarao ga za zajedničko partnerstvo s drvnom industrijom Gutmann, koja je imala predstavništva od Tel Aviva do Buenos Airesa. 

Odmah poslije glasa o atentatu u Marseju, bivši narodni poslanik i grosista Duković, među prvima je potrčao prema zgradi Skupštine kraljevine Jugoslavije, nazvao generala Dimitrijevića, maršala Dvora, da ga ugura na spisak zvanica za kraljevu sahranu, kojima je sugerisano da stave crnu traku na rukavu odijela. 

Gospođa Smiljka je dobila migrenu u noći uoči Aleksandrove sahrane, i uzalud je molila muža da bez nje isprati monarhana vječni počinak. No Tršanin je bio toliko uporan i uvjerljiv da je zaboravila na glavobolju. Ali je na pogrebu, za razliku od gospođe ministarke Jelisavete Jeftić, koja nije sušila obraza, odsutno gledala impozantni kovčeg sa krunom Kraljevine Jugoslavije, jedva čekajući da patrijarh Varnava završi opijelo. Opet su joj se misli zbile na starijeg monarhovog brata, izolovanog i osramoćenog, raščinjenog prijestolonasljednika Đorđa, koji okružen psihijatrima i žandarmima možda i ne zna za Aleksandrovu sudbinu.

Trideset osam godina poslije Aleksandrove sahrane, gospođa Smiljka Trandafilović-Duković, stojeći sama, sa strane, ispred kapele na Novom groblju, ispraćajući penzionisanog pukovnika Đorđa Karađorđevića, pomislila je da su možda samo ona i Mika Alas naslutili skrivene prirode tog čovjeka oko kojega se plelo toliko intriga i nesporazuma. I u doba staračke mrzovolje i usamljenosti, odmaknuta i od sopstvenih ženskih lakomislenosti, ostalo joj je neprozirno: kakve su to sile koje su ga lomile, ali i održavale u godinama užasne usamljenosti, poniženja i patnji. Je li princ Đorđe doista bio duševni bolesnik, paranoik sa šizofrenim crtama, ili ekscentrik, s potisnutom djetinjom traumom od nasilne smrti njegove majke; je li bio biseksualac ili su njegovo prijateljstvo s Mikom Alasom kompromitovale šaptačke diverzije Apisovih crnorukaca i pripadnika Bele ruke, Pere Živkovića, kako ga Profesor ,,pečati otpozadi”. 

Nije je prosvijetlio ni iznenadni susret s Đorđem u jesen 1956. godine. Smiljka je šetala Kalemendanskim parkom ophrvana nedostojnom sudbinom svoje klase, koja je odbačena i osiromašena tavorila u svojim velikim derutnim stanovima, rasprodavajući posljednje ostatke porodičnog srebra. U prvi mah je mislila da joj se javilo priviđenje mršavog visokog čovjeka, uspravnih leđa, s francuzicom na glavi. Mahinalno mu je mahnula rukom. On je malo produžio, a onda zakočio pedalama tako da se biciklo unekoliko zašijalo, i mladićki kočoperno se skinuo s bicikla. Bio je to isti onaj čovjek koji je, prije gotovo pet decenija, u žurbi poljubio poslije strasne noći u Gospodar Jevremovoj.

,,Hej, gde si ti dosad?”, glas mu nije bio prodoran kao nekad, ali jednako zajedljiv i prijekoran. 

,,Đorđe”, smela se, kao i one noći na Svetosavskom balu, kad je pozvao da odigraju valcer. 

,,Vaše veličanstvo… drago mi je što sam te konačno srela.Često sam mislila što je s tobom, kako si… pogotovo dok si bio u izolaciji.”

,, Kakvo veličanstvo, ja sam Titov penzioner.”

Onda je malo zastao, kao da mu se učinilo da je grub.

,, Pozvaću te kući, da te upoznam sa mojom ženom Radmilom.” 

Naglasio je ,,da te upoznam”, i ponovo se primio na biciklo. 

,,Jednako je samoživ kao dok je bio dvadesetogodišnjak,” pomislila je. ,,Nije me pitao: kako si, iako je morao primetiti da je moj stari kaput izblijedio na rukavima. Ni gde je moj muž, a pozvao me da upoznam njegovu ženu. Sigurno je čuo od nekog preživjelog monarhiste, koji je dangubio sa švercerima i kockarima na Kalenić pijaci, da je Stefan Duković napustio Beograd s gospođicom Spiridonović, u jesen 1943. godine, i preko Crne Gore, odstupio za Italiju.” 

Nije bila sigurna što da misli ni dok je posmatrala neugledne pratioce na sahrani princa Đorđa: konobare i penzionisane novinare, terazijske vagabunde, inspektore Udbe u svijetlim mantilima, žene neplemenitog izgleda i držanja, dvojicu fotografa s aparatima lajka. Neugledne pokajnice na sahrani nesuđenog srpskog kralja bile su priličnije pratnji do vječnog doma prinčevog hauzmajstora Đoke Sladića, s kojim je subotom kafenisao u Kaleniću. Iskusnom oku gospođe Smiljke nije mogao promaknuti ni seljački izgled – četvrtasta koljena i muška ramena – Radmile Karađorđević, prijestolonasljednikove udovice. 

Smiljka više nije imala ni trunke sumnje u to da se princ Đorđe bio potpuno uživio u ,,novu socijalističku stvarnost”: s maršalom Titom ga je povezivao avanturistički duh i mržnja prema kralju Aleksandru. Postojala je i obostrana facinacija: bivšeg kraljevića prema aristokratskim manirima sina zagorskog kumeka, koji je igrao valcer, bio izvanredan mačevalac i improvizovao na klaviru. S druge strane Tito je respektovao Đorđevu tvrdokornost i ličnu hrabrost, ali i to što je njegova surova sudbina bila je još jedan dokaz trulog odnarođenog monarhizma. Stoga je komunistički autokrata ljubazno ponudio princu svoje usluge: dodijelio mu potpukovničku penziju, na osnovu njegovog čina u srpskoj vojsci, koji mu je bio oduzeo rođeni brat. 

Ipak, ono što su razdvojile karakterne osobine, borba za moć i dvorske intrige, smrt je ponovo povezala. Višestruke igre moći, nasilnih prevrata, promjena država i ideologija, uslovile su poslije pada komunizma istorijsku rehabilitaciju dinastije Karađorđević, i njihove kosti su okupili u kripti crkve Svetog Đorđa na Oplencu. Među zemnim ostacima dinastije je i prah odbačenog princa Đorđa, i njegove supruge crnogorske plebejke. 

***

Većina junaka ove pripovijesti umrla je u jesen. I Dada Đurića smrt je stigla u istom godišnjem dobu, ali ne u oktobru, kao Danila Kiša i princa Đorđa, nego u mjesecu kojega Hrvati zovu studeni. Istina, tog dvadeset sedmog novembra 2010.u Parizu – gdje je Dado umro – kao i na Cetinju, temperatura je bila ranojesenja, priličnija prvoj dekadi oktobra. Upravo je tog kasnog novembarskog dana kad je stigao glas o Dadovoj smrti, ozračje Gradskog trga, Njegoševa parka i Vladičine bilo nalik romantiziranim djelima starijih cetinjskih pjesnika i slikara. Za razliku od tamnih i svijetlih paleta pejzaža i veduta Pera Počeka i ostalih crnogorskih slikara s početka dvadesetog stoljeća, Dada su jutra jugova asocirala na slike raspadanja života i na smrt.

 Sjećanja na rano djetinjstvo, igre s loptom i koturom na Dvorskom trgu, preko puta rodne kuće princa Đorđa, lov vrabaca i carića u Njegoševom parku, ili krađe jabuka u Donjem kraju, bili su prvi znaci nemira koji su njegovi prostodušni savremenici razumjeli kao ekscentričnost, nesputanu uvriježenim shvatanjima i ponašanjem, a lucidniji kao stvaralački, mislilački nagon. Potonji su napravili upoređenja između malog obućareva sina i sumanutog srpskog princa, iako će priznati da njihove pobune, neprilagodljivost, imaju malo što zajedničko. Prinčeva destrukcija bila je nagonska, a slikarev protest protiv konvencija, malograđanske normalnosti, istovremeno je pobuna i protiv sveprisutne smrti, u vidljivim i nagoviještenim svjetovima. 

,,Ta mješavina života i smrti je interesantna. Smrt i život su za mene dva elementa koja sačinjavaju život. A smrt i život su sigurno nešto stoto od onoga što ljudi misle da je to.”

Dadova spoznaja života i smrti u neku ruku naslanja se na misao Emila Ciorana, drugog francuskog Balkanca, u Kratkom pregledu raspadanja: Svako veliko iskustvo je kobno: slojevi života su tanki, arheolog duše i bića, koji ih prekopava, naći će se na kraju istraživanja pred praznim ponorima.

 Dado se kao i Cioran odrekao svojih ranih učitelja. Slikar nagonski bježi od direktnih uticaja prethodnika, kao što se autor Kratkog pregleda raspadanja odrekao Nietzschea. On priznaje da mrzi neke slike koje je stvarao u mladosti, gdje se vidi uticaj nadrealizma. Slikaru i filozofu civilizacija je zavijanje vukova, cviljenje žrtava i uzdasi fanatika. Zato je nužno razoriti i razobličiti ustaljeni poredak stvari, iz kojega su stvorene izvitoperene idealističke, vjerske, marksističke, nacionalističke dogme, i ludila propovijedanja, da bi se osvijestio apsurd i tragedija ljudskog postojanja. 

,,Mene inteligentni ljudi me ne svrstavaju niđe, a glupi u sirealiste… Stil je zatvor u slikarstvu.Stil ubija sliku.”

 Dado u zrelim godinama svoju nihilističku filozofiju očituje u potpunom odbacivanju klasičnih slikarskih škola. U Herouvalu, u ateljeu na cetinjskom Dvorskom trgu i u Vladičinoj bašti, pravi umjetničke instalacije od različitih materijala, panjeva, zarđalih teća, bronzina, školjki razbijenih auta, crkotina, crvljivih pršuta, lutaka bez glave i udova, koje asociraju na raspadanje civilizacije, kataklizmu. 

 Alain Bosquet kaže da ćete kod Dada naći smak svijeta, smrt, više oblika smrti, raspadanje, ,,to je transformacija svijeta i mi zaboravljamo da su to skeleti, miševi, mršava djeca, embrioni; to nam više nije važno, mi se nalazimo u zori svijeta, u zori jednog drugog svijeta.”

Slikar je pobjegao iz Pariza u Herouval, jer je u prirodi simbioza samoće i samoposmatranja dublja, bez posrednika, mimikrije, komemorativnih svečanosti, sahrana, omaža. I prisustvo smrti u selu je mnogo silovitije nego u gradu. U prirodi mnogo češće vidi smrt nego život:

”Čaplja šeta močvarom… susjed je ubija.Ja pokupim čaplju. Ipak je glupo ubijati čaplju.”

Dado će otići i u Centralnoafričku republiku, proučavati život Pigmeja, najmanjih ljudi na Zemlji, i afričku primitivnu umjetnost. 

,, Mislim da se sve više vraćam primitivnoj umjetnosti, to je senzibilitet koji sam želio.”

 I taj povratak je povezan sa sopstvenim djetinjstvom, koji je za njega pakleni izvor: 

,,Moja mitologija je u stvari moje djetijnjstvo.Kad se vratim u Cetinje osjetim neku duboku vezu, pošto se poslije trideset godina nađem oči u oči s nekim poznatim licem. Sva ta osjećanja, tu snagu, odnesem opet sa sobom, i sve tako.”

Iz Crne Gore je, kaže, donio panj, koji se otesao u Franuskoj. Često sanja svoje djetinjstvo: slijeće avionom u Crnu Goru koja nije više na kontinentu nego je ostrvo. Cetinjski manastir je sazidan od cigala: ali ne industrijskih, bez kreča i cementa, prosto naslaganih. I kuće oko manastira su sazidane bez cementa, naslagane kao kutije šibica. Ispred kuća je nekoliko žitelja, muškaraca s kačketama i crnogorskim kapama, žena ubrađenih crnim maramama i s modernim caret frizurama, koje stoje na nekim blatnjavim stepenicama. 

Snovi su iskrivljena sjećanja na ratno djetinjstvo: lov tica i ribolova na Skadarskom jezeru, skrivanje na Bjelošima, ispod Lovćena, od njemačkih aviona. S neobičnom djetinjom jasnoćom – kao zgusnuta stvarnost – ponovo su mu se ukazale slamene kolibe, sive spolja i iznutra, u kojima se miješaju mirisi hrane, nagorjelih bukovih drva i mokrog pepela na ognjištu nasred kuće. U san mu dolazi i drveće, javori, cerovi, brijestovi, lipe, po kojima se verao ispod Orlova krša i na Đinovu brdu. Lutao je, kao nekad, tražeći staništa paprati, prijepotopske biljke bez cvijeta i sjemena, koja je u sjenovitim šumama preživjela milione godina. 

Otkad se iz Pariza doselio u Herouval manje je sanjao Crnu Goru, jer u Normandiji je našao zovu, koprivu, žućenicu, kaćune, đetelinu, cvijeće. Takođe i golubove grivaše, drozdove, grmuše, šljuke, baljina kokota, kao u Katunskoj nahiji i na Skadarskom jezeru. Jedino nije vidio carića. I vrane su u Herouvalu drugačije nego u Crnoj Gori i na Korzici: u Normandiji su potpuno crne a crnogorskim i korzikanskim vranama vrat i rep su crni a tijelo sivo. Stoga je izlokanu seosku cestu u Herouvalu nazvao Ulica Montenegro.

,,Nema nesrećnog djetinjstva ni srećnog života”, kaže Dado.

 Svaki njegov povratak na Cetinje bio je neka vrsta čuvstvene podvojenosti: podsjećanje na likove iz djetinstva, i suočavajanja sa strašnom slikom njihovog fizičkog opadanja u vremenu. Kadgod bi ih srio instinktivno je proučavao destrukciju i propadanje anatomije cetinjskih ispisnika: njihovih kostiju, mišića, krvosudi, oči, kose, koje venu, tanje se, opadaju i izobličuju se.

 Dado je nakon velikog zemljotresa 1979. na Dvorskom trgu, u vrijeme renoviranja Kuće Matanovića, stojao pored velike gomile šuta, maltera, drvenih prozorskih okvira i krovnih drvenih greda, vodovodnih cijevi, električnih instalacija, mnoštva knjiga sa potrganim stranicama na našem, talijanskom, francuskom, njemačkom i ruskom jeziku. Onako malesan i crnpurast nekom je neznavenom prolazniku mogao izgledati kao Bekrijin plemenik, koji traži bakar, željezo i kalaj, za izradu i popravku kotlova, pržulina za kafu, potkovica, oglava i uzengija za konje. Tragedija tog raspadanja, proždiranja živih i neživih bića i tvari, oblik su sopstvenog i kolektivnog otuđenja i razobličavanja. 

Slikarevo stalno vraćanje u rano djetinstvo, u vrijeme kad se brinuo o dvije kornjače i o jednoj vrani bez noge, kao i njegov odlazak među Pigmeje, zapravo je povratak u djetinjstvo svijeta. 

,,Čitavo moje slikarstvo je svakako odbacivanje svijeta u kojem živimo, civilizacije, onim što se zove civilizacijom.”

Civilizacije je stvorila pojmove lijepog i ružnog, istinitog i lažnog.

,,Kad se od neke lijepe stvari pravi kult, kao religija, to je pomalo odvratno.”

 On u svojim crtežima, u bezbroj varijanti, skicira groteskne figure njegovih ranih cetinjskih modela, Pera Miša, Petra Opjo, Lesa Bukilicu, Gligora Bakoča, Ljuba Karlića, koje upoređuje s patuljastim afričkim urođenicima. Jer ,,ružnoća” nas oslobađa od zaglupljujućih stereotipa: ona je ,,put ka univerzalnoj istini.”

Dadovi nemiri i užasi svojevrsni su katalog košmarnih predstava iz takozvanog priručnika beznađa. Jezivi prizori ne očituju se samo u njegovim instalacijama, nego u figurama na crtežima i slikama, kojima je oderana koža. 

,,Moje figure su u mukama: to je vjerovatno osjećanje koje ja imam o životu.” 

Prizori tih figura u mukama svojevrsni je uvod slikarevih patnji u jednoj savremenoj pariškoj umiraonici. O tom užasu svjedoči fotografija slikara ćelavog, bez brade, u bolničkom krevetu, u jednoj pariškoj bolnici, koja je objavljena u podgoričkim medijima. No poznavaocima Dadovog djela ova fotografija se može doimati smirujuće: kao da je sav svoj strah, užas i gađenje prema životu i smrti već bio otjelovio u apokliptičnim crtežima, slikama i instalacijama odumiranja i raspadanja . 

Dado nije skočio kroz prozor bolničke sobe, da se oslobodi užasa postepenog raspadanja i odumiranja paklenih izvora. Kao da je pronašao put prema nekoj slobodi, reklo bi se da fizičke patnje podnosi jovoski trpeljivo, blagorodno. Maleni starac, zapravo dijete, kojega su još više smanjile hemoterapije, dozvolio je i da ga fotografišu pored ministra kulture u napoleonovskoj pozi, i štrkljastog predsjednika parlamenta, koji su doputovali u Pariz da mu uruče Trinaestojulsku nagradu za životno djelo.

Pristanak slikara koji se cijelog života opirao protokolima kao opštem mjestu svih banalnosti, da mu se uruči najviše nacionalno priznanje na samrtničkoj postelji svojevrsna je samoironija, posljednji čin teatra apsurda, u kojemu se susrijeću permanentna pobuna, prezir prema snobizmu, izvještačenosti i konvencionalnosti, bjekstvo od velikih scena i bjelosvjetskog glamura, i s druge strane prikrivene dječačke čežnje da bude prigrljen i razumljiv onima koji su isprva u njemu vidjeli lokalnog čudaka a onda ekscentričnog genija. (Usamljenost izuzetnih duhova često izvire iz istovremene gordosti i strašne čežnje zbog neuzvraćenog razumijevanja i ljubavi. Friedrich Nietzsche, tvorac Zaratustrinog Ubermenscha, u vrijeme svog posljednjeg boravka u Firenci, svaki dan je dolazio u gradsku poštu, sa istim pitanjem: ,,Je li stiglo pismo za Friedricha Neitzschea.”) 

Jer, konačno cijeli taj teatar samoljublja, iluzija, patnji samo je predvorje ništavila.

,,Savršeno jasno zamišljam da ću kad budem umro viđeti vlastito raspadanje.Vidiš, to je jedan mistični oblik prokletstva, najčudesniji, u tome je, mislim, čvor svega.”

 Zato je možda samo metaforički moguće objasniti raspadanje na njegovim slikama. Jer, nemjerljiva kompleksnost čovjekovog tijela, ne može se vjerodostojno pokazati ukoliko se vidi samo kožni omotač lica ili tijela, ali ne i nervi, bubrezi, srce…

Dado je taj jedinstveni univerzum, kako je govorio – gnusobu ljudskog tijela, doživio još u srednjoj likovnoj školi. Neki nesrećnik se bacio pod voz, koji je iz Dubrovnika vozio za Zeleniku. Samoubica je ostao bez glave, samo sa jednom rukom i djelovima odjeće. Glava, bez donje vilice, otkotrljala se šezdeset metara od mjesta suicida. Onda je došao ljubavnik samoubice, poznati hercegnovski gej, koji je uzeo otkinutu glavu i začešljao je. Lice je bilo bez donje vilice – ,,simbola ždranja, razaranja” – a oči, pogled i mozak ostali su netaknuti. Šaka mu je bila prljava, crna, i obezglavljeni trup je zamislio kao čerek mesa, koje mesar tranžira, dijeleći komade prsa, zadnjice, bubrege, crijeva.

No prva strašna slika raspadanja i smrada razrivene utrobe i truljenja koja će pratiti Dada do njegovog posljednjega časa dogodio se sedam-osam godina prije prizora rastrgnutog tijela hercegnovskog geja, i njegove otkinute glave u rukama ljubavnika. Kržljavi crnoputi dječak s Dvorskog trga je sa svojim vršnjacima, Beginom i Brankom Žutim, bio krenuo pješke prema Rijeci Crnojevića i Skadarskom jezeru, u lov na patke i ribe. Dječaci su naoružani praćkama i strijelama od jasena i strelicama od žica kotorskog kišobrana, na desetom kilometru od Cetinja, u Košćelima, kod Cuckog hana – prenoćišta i kafane koju je u doba vladavine kralja Nikole držao Lazar Roganović, izvanji predak mojega oca – nabasali na tri konjska trupla razrivenih utroba, ispod samoga puta. Zapravo, jedan konj je još bio živ, i kad su mu se dječaci približili bolno je rznuo, pridignuo glavu, još jednom trznuo zadnjim nogama, i onda se umirio. Prestravljeni dječaci su se progonjeni strašnom slikom razorenih tjelesina, nasumice, strmom golobrdinom, s mjestimično izraslim žbunjem i šibljem, stuštili prema jezeru. 

Dado, koji je bio najhitriji u svim dječjim vragolijama, zastajkivao je povremeno pogledujući jezersku panoramu. Izranjavanih ruku i koljena dovukli su se do Mostine, ušća Rijeke Crnojevića u Skadarsko jezero, na kojemu je knjaz Danilo Petrović Njegoš, sazidao spratnu kamenu kuću popu Joku Kusovcu, komandantu garde, atentatoru na Stevana Perovića Cucu, pjesnika, koji je bio samozvani pretedent na crnogorski prijesto. Ljepoliki Njegošev sestrić, bajronista, austrougarski oficir, koji se potpisivao kao crnogorski serdar i ,,komandant voeni”, ubijen je u Carigradu, dok se šetao sa sekretarom ruskog poslanstva Novikovom i srpskim kapućehajom Petronijevićem. 

Dječaci su se uvijek zaustavljali na tom mjestu, jer se riječni tok razliva u mirnu vodu u kojoj se mrijeste ribe. Nije prošlo ni pola sata otkad su se rasporedili pored vode, kad je u niskom letu doletjelo jato šljuka. Begina je jednu šljuku pogodio metalnom strijelom, a onda su ulovili i sivu čaplju, koja je velikim kljunom, kao kopljem, probadala krljušti krapa u muljevitom plićaku. Dječaci, koji danima ništa drugo nijesu obidovali do samo talijanske panjoke i mermeladu, pokupili su suvo granje u obližnjem šumarku, upalili vatru i ispekli ptice i ribu.

Begina i Branko Žuti skinuli su tice i ribu sa malih, naoštrenih jasenovih palica, i rukama halapljivo, ne gutajući, obličke jeli polusirovo meso. Dado je nepomično ležao na travi, s mučninom u želudcu. I sama pomisao na hranu izazivala mu je nagon za povraćanjem. Nije mogao odagnati prizor umirućeg konja, u čijoj pozadini su bili lirsko plavetnilo neba i zemlje Skadarskog jezera.

Šezdeset sedam godina kasnije, u pariškoj umiraonici, Dadu je pred očima bio umirući konj, s kojega je okrenuo pogled prema Skadarskom jezeru, i vidio – prvi i posljednji put – vrata onoga svijeta. Stoga je zahtijevao da ga sahrane u crnogorskoj nošnji, na onoj maloj zaravni između ruševina staroga hana i ostataka male, razrušene crkve Svetog Jovana, koju je mislio pokriti kamenim krovom i oslikati freskama, nalik onima u kapeli Svetog Luke u Gisorsu, iz trinaestog stoljeća, nekadašnjem domu za gubavce. 

 Na Košćelama se primirivala slikareva spoznaja o užasnom prožimanju i oprečnosti života i smrti, dobra i zla, lijepog i ružnog.

,,Vrijeme ne postoji, to svak zna.Frustrirani smo svojim kosturom koji šetamo dok se ne raspane.”

Ukoliko nema Vremena ne postoji ni Vječnost.

Dado se samoironično poigrava sa svojim meditaciijama, na mangupski cetinjski način. U intervjuu Krstu Mijanoviću, novinaru Monitora, kaže da se jednom fotografisao u crnogorskoj narodnoj nošnji, prepoznatljivom po svom bogastvu različitih materijala i ukrasnih elemenata koja je isticala stas i društveni status. ,,Jednom sam se slikao u crnogorsko. Ima sam krepat od smijeha. Metar i po, pa u crnogorsko.Bareč.”

 Nadrealisti bi u odluci malog cetinjskog fakina i herouvalskog usamljenika, koji je ismijavao tradicijske škole i forme, arbitere elegantiarume, lokalne partijske i državne autoritete, da prihvati sahranu s državnim protokolom, prepoznali Freudov sindrom dvostruke ljudske narave: jedne usmjerene na snovima i slobodnim lutanjima prostorima mašte, i druge potisnute vaspitanjem i zakonima zajednice. Pristalice konceptualne umjestnosti, koji su fotografisali i komentarisali video instalaciju, u kojoj su jedan pored drugog u sjedećem položaju slikar i ljudski kostur u bijeloj plastičnoj stolici, razumjeli su da je Dadov scenario sopstvene sahrane posljednji performans nekrofilnog body arta i funeralne dramaturgije. Zahtijevao je da mu ,,ukopna roba” bude crnogorska narodna nošnja, i da ga sahrane u dubovom sanduku na zaravni ispod male srušene crkve Svetoga Jovana, nadomak Skadarskog jezera, na mjestu gdje je na Đurđevdan 1943. godine – slavu bratstva Bekrije Adžovića – naletio na granatom raznešene konjske tjelesine. 

U svečanoj Sali Vladina doma, neobaroknog zdanja arhitekte Cesarea Augusta Coradinia, 3. decembra 2010. održala se komemoracija Dadu Đuriću. U ovoj blještavoj sali je, sto godina prije slikareve smrti, kralj Nikola Petrović Njegoš, u prisustvu svojih zetova, Vittoria Emanuela, velikih ruskih kneževa Nikolaja i Petra Romanova, unuka Aleksandra Karađorđevića, bugarskog kralja Ferdinanda, i ostale svite ministara i ambasadora, proglasio je vraćanje ,,kraljevstvo otprva”, starih dukljanskih kraljeva Mihaila i Bodina. Poslije propasti crnogorske države novi vladari su u sali organizovali svečani prijem povodom posjete Zetskoj banovini kralja Aleksandra 1925. godine, a u doba komunizma u njojje najprije bio bioskop Partizan. Sedamdesetih godina restaurirana je za svečane prigode, koncerte,istorijske jubileje i dodjelu Nujegoševe nagrade za književnost. U toj velikoj dvorani, koja je dobila imeIvan Crnojević, u čast osnivača Cetinja, na zidovima su i nakon restauriranje ostali prazni veliki gipsani okviri na kojima su nekad bile slike romantizovanih Crnogoraca. Ovi gipsani okviri su prazni od proljeća 1941. godine, početka velike ratne pometnje, kad ih je nožem uništio Dima Gerasimovič, sin ruskog carskog ljekara i operske pjevačice. 

Šestogodišnji obućarev sin, između usplahirenih ljudi koji su sedamnaestog aprila 1941., nakon vijesti o kapitulaciji Kraljevine Jugoslavije, hitali prema mlinu u Bogdanovom kraju i vojnim rezervama hrane ispod Krša Koronjina, zapazio je krupnog Rusa, prvog cetinjskog jogaša – dizača tegova – kako s velikim kasapskim nožem za pojasom zamiče pored Biljarde prema Vladinom domu. Dado je potrčao za Rusom, kojemu je on, onako sitan i okretan bio simpatičan: podigao bi ga sa zemlje jednom rukom, kao štruc hljeba, i stavio ispred sebe na veliki motoguzzi, koji je pravio veliku prašinu oko sebe neasfaltiranim ulicama. Rus je turirao motor, praveći s dječakom krugove oko Balšića pazara, oko pijačnih stolova, da bi nervirao seljake koji su prodavali pršutu i kastadinu. Jer Dima nije volio masnu seljačku hranu, i ismijavao je seljake s brkovima i crnogorskim kapama. Živopisni likovi Crnogoraca koji se bore sa lavovima i aždajama, na slikama u svečanoj sali Vladina doma, koju su radili slikari majstorske radionice Masaccio iz Siene, podsjećali su ga na brkajlije koji se pazarnim danom šepure Njegoševom ulicom. S istom strašću, kao što je pravio nagle okrete motoguzziem ispred brkatih seljaka tako je nožem kidao velika platna uokvirena gipsanim okvirima.

Ludi Dima, kako su ga zvali Cetinjani, posljednji performans je imao u borbama za oslobođenje Nikšića, septembra 1944. godine. Poslije kapitulacije Italije, iz Cetinja je pobjegao u partizane, jer za razliku od operetnih Talijana, koji su obožavali njegovu majku Mariju Leontijevnu Gerasimovič, sopranisticu petrogradskog Marijinskog teatra, koja je ratnim guvererima Stefanu Mazoliniu i Pirziu Birolliu izvodila arije Gilde, iz Rigoletta, nije volio Njemce, okupatore i zemlje u kojoj je rođen, dvije godine prije Oktobarske revolucije. Čim je stigao u partizane raspoređen je u Šestu crnogorsku brigadu, i poslije kratke obuke tražio je od komandanta bataljna da sâm ide u noćna izviđanja i bombaške akcije. Poslije likvidiranja neprijateljskog bunkera, iza logorske vatre, pričao je svojim drugovima fantazije o svom životu, ruskoj revoluciji, Staljinu, obavještajnim službama, pa i to da je vrbovan za britanski MI6. Na kratkom ispitivanju koje je sproveo major Ozne Maksim Backović, ponovio je svoje tvrdnje da je engleski špijun, i prijeki vojni sud ga je osudio na smrt strijeljanjem.

Glas o Diminom strijeljanju pročuo se Cetinjem, još dok su Njemci bili u prijestonici. Čim je Dado čuo za Diminu smrt potrčao je do kuće doktora Gerasimoviča, ali tamo nije našao nikoga. Samo je u jednoj prostoriji bilo upaljeno svijetlo. U dvorištu su još bili rashodovani željeznički točkovi koji su Dimi služili kao tegovi za vježbanje. Dječak se brzo vratio doma, i iz đačke sveski izcijepao list na kojemu je nacrtao Dimin portret, sa motorciklističkom kacigom, naočarima i rukavicama. Na crtežu je stavio praćku koju mu je bio napravio Rus, od jasenovog drveta i rashodovane unutrašnje gume svog motorcikla.

 Krajem novembra, poslije oslobođenja Cetinja, Dimini posmrtni ostaci su, nakon molbe doktora Gerasimoviča pukovniku Ozne, Veljku Mićunoviću, iskopani iz zemlje, stavljeni u sklepanom sanduku od dasaka, i u tišini doneseni na Cetinju. Dado je vraćajući se iz škole Njegoš primijetio u korotnoj odjeći Vladimira i Mariju Gerasimovič, sa još devet bijelih Rusa, bivših carskih oficira, profesora cetinjske gimnazije, kako se polako kreću prema Starom gradskom groblju. Dječak je pratio malu povorku do ograde groblja, gdje ih je pored otvorene rake sačekao kovčeg, sjedobradi sveštenik i dvojica oniskih nezgrapnih ljudi, Pero Miš i Petar Opjo, koji su poslije opijela spustili sanduk u grob. 

 Dado se sjutradan vratio na groblje, i na kamenoj ploči s ćiriličnim natpisom Dimitrije Vladimirovič Gerasimovič 1915-1944. postavio je Dimin portret koji je narisao grafitnom olovkom. Malo je postojao, pogledao oko sebe, i došao do ograde groblja, dohvatio sa zemlje poveći obli kamen, stavio ga na na lijevi gornji ugao papira, tako da ne pokrije glavu motorcikliste. Jer, vjetar koji s jeseni puva od Đinova brda i Simonove jaže, u jatima odnosi požućelo lišće i papire.

 Na Dadovoj komemoraciji bili su prisutni uglednici iz sfere politike i kulture: svi koji su za sebe mislili da nešto znače u maloj republici. U prvom redu, pored predsjednika države, premijera, predsjednika Cetinja, ministara, sjedjela su Dadova djeca i Hessie, bez nogu, u električnim kolicima.

Dado je istoga dana poslije podne sahranjen na Košćelama, u podnožju razrušene crkve. Na grobnoj kamenoj ploči uklesano je: 

 MIODRAG ĐURIĆ

 DADO

 SLIKAR AKADEMIK

1933. -2010.

Tekst na grobnoj ploči predložio je direktor državnog muzeja, likovnjak i akademik, autor spomenika, bisti i obeliska, u čast znamenitim bitkama i pojedincima iz nacionalne istorije.

 Dado je svoju crnoputu muzu naslikao bez nogu, mnogo godina prije nego što je teško oboljela od dijabetesa. Ipak, nije naslutio da će ih konačno razdvojiti državni čuvari groba na Košćelama. Hessi su sahranili na Cetinjskom Novom groblju: desetak kilometara od dječaka kojega je slika razrivenih konjskih utroba vratila na mjesto odakle je vidio vrata onoga svijeta. 

Smrti se podmeće.