Milorad Popović
SEDMI OKTOBAR
Prozor dnevne sobe na trećem spratu lijeve dvanaestospratnice – gledano iz pravca hotela Crna Gora – iz stana 34, na samom je uglu zgrade koji presijeca ulicu Slobode i središnji titogradski trg. Šćepan Dragišić se razbudio na otomanu prekrivenim crveno-crnom vunenom dekicom s crvenim resama, koji je zajedno s ležajem više ličio na eksponat na nekoj etnološkoj izložbi nego na dio mobilijara jednog stana u zgradi u kojoj su mahom živjeli državni činovnici, nastavnici, ljekari, vojna lica, uposlenici kulturnih ustanova. Pridizao se naslonjen na desni lakat, polako privukujući desnu nogu parketu. Ovo su bili naviknuti, automatizovani pokreti,već dvadeset godina. Zato je, dok je sa Silvijom ležao u širokom bračnom krevetu, tražio da spava ne desnoj strani ležaja, da se ne bi slučajno zaboravio i nehotice ustao na lijevu nogu. Jednom ga je u snu probudio nagon za mokrenjem, skočio je iz kreveta u strahu da će popišati gaće, i prvo je parket dodirnuo lijevom nogom, i onda je panično podigao odskočivši na desnu, kao da je lijevim tabanom ugazio na vrelo grožđe. Ujutro je rekao Silviji da ima groznicu, i tri dana se pravio bolestan. Nije htio kročiti preko kućnog praga dok ne razbije maler.
Dovukao se do prozora, poput prebijene mačke, posavio se i naslonio dlanove na prozorsko okno,još toplo od oktobarskog miholjskog sunca, otvorio oba krila, pa mu je blagi jesenji vjetar pomilovao podbuhlo lice. Pogled mu je bio mamuran, sanjiv, premda je pet sati popodne, a bionjače mutne i zakrvavljene , kao da jepucao na kuma. Na poluotvorenom desnom krilu prozora vidio je obrise svog dugog mršavog lica koje je podsjećalo na obraze malih arapskih konja. Odmalena je Šćepan izgledao slabunjavo, kao da pati od bubrežne bolesti ili dijabetesa. No, njegovo dugačko mršavo tijelo, s tankim kostima i isto tako tankim vretenastim mišićima oduvijek je bilo zdravo i čvrsto, iako je tamnožućkasa boja kože upućivala da mu se u organizmu možda pritajila neka podmukla bolest, koja ga polako izjeda i pretvara mu crni pigment u boju nalik listu presušenog lješkopoljskog kotrobana.
Opet se vratio na stari otoman, na čijem je uzglavlju, iznad vunene dekice bio mali četvrtasti kušin crvene boje. Otoman od punog orahovog drveta, bez ukrasa, nelakiran, kakvi su se početkom dvadesetog vijeka mogli naći u starim cetinjskim kućama, u kojima su stanovali niži činovnici i zanatlije, ruku je djelo Steva Grka, čuvenog maraguna još iz vremena kraljevine Crne Gore, i jedini je komad namještaja koji je donio u Titograd iz male kuće u Dubrovačkoj ulici, kasnije preimenovanoj po najslavnijoj crnogorskoj partizanskoj brigadi, u Ulica Četvrte proleterske brigade. Na stočiću ispred otomana nalazi se kratka široka čaša i boca ruske votke, u kojoj je ostalo još dva prsta bezbojne tekućine. Šćepan nije umio, kao drugi, merački popiti čašicu dvije, nego bi usipao u sebe lambrek ruske votke ili lozove rakije, dok ne pusti ključ na grlo i ispovraća sve što je od prekjuče stavio u usta.
Polako je dolazio sebi. Osjećao je pritisak na sljepoočnice, kao da mu ih je neko stegao mengelama, ali još nije imao mučninu u želudcu. Činilo mu se da ga tijelo ne sluša, i da noge, dok ih vuče po parketu, nijesu njegove. Mozak mu je još bio paralizovan. Nije se mogao sjetiti kad je zaspao, koji je datum, niti zbog čega se tako naroljao. Napokon mu se počeo vraćati film. Kao kroz maglu dozivao se jutrošnjih prizora, prije nego se ponovo strovalio na otoman, i mahinalno pogledao na zidni sat čije su se skazaljke bile poklopile na dvadeset dva minuta do osam.
Šćepan je poslije pića tuvirao obično dva do tri dana, i sjećanje na pijanstvo, premda je u početku bilo konfuzno, trajalo je mnogo duže. Natopljeno u isti mah osjećanjem krivice i sadističkog zadovoljstva. Toliko je alkohol moćno obuzimao njegove damare i misli da je posljednjih godina i protok vremena mjerio intervalima između pijanstava. Jer, iako se teško trijeznio od pića, pijanstvo od votke je bilo slatko: budilo ga je iz nepokretnosti, iz duge letargije koja je nalik polusnu.
Tek nakon nekolike čašice, misao mu se izoštravala, postajala klinasta, poput njegove uske dugačke glave. Kako je potezao čašu, jednu za drugom, slike ljudskih odnosa, namjera i karaktera,kao da su isplovljavale iz guste jesenje magle: postale su neočekivano jasne i jednostavne. Misli su se bistrile, dobijale neslućenu brzinu, premda mu je iz stomaka, prsi i dušnika rastao potmuli bijes, koji je obuzimao svaki damar.
Šćepan će za nepuna tri mjeseca, tridestog decembra hiljadu devetsto osamdeset osme napuniti čestrdeset godina, ali, osjećao se kao da ima barem dvadeset više. Osjećao je da mu je snagu i momački polet isisala vazdakadanja okrenutost samom sebi, i strah od mnoštva, velikih gužvi, nepoznatih lica. U mladim danima je, još u osnovnoj školi, kad su ih učitelji, povodom državnih i partijskih jubleja, organizovano vodili na ljetnju pozornicu ili fudbalski stadion Lovćena, dobijao napad panike, da se neće uspjeti iskobeljati iz mase, i da će mu glava eksplodirati od bučnog razglasa preko kojega su omladinci i članovi Komiteta deklamovali svoju privrženost drugu Titu i Partiji. Ipak, kad je bio u prilici da manifestacije gleda sa strane privlačila ga je spontanost koja se u času stvorila između izvođača i publike. (Jednom će zapisati u teku tvrdih zelenih korica: Ja sam prenapet, nespontan, jer stalno motrim na druge, a i sebe ponekad gledam očima druge, ne odveć bliske osobe).
Šćepanova lijenost je čudne prirode. Ležao je satima nauznak zatvorenih očiju ili zabuljen u jednu tačku na plafonu, skanjujući se kad će se već jednom pomjeriti, ali, čim je ustao postao je pedantan i sistematičan, preosjetljiv na nered i prljavštinu. Svako jutro je usisivačem kupio prašinu u stanu, mokrom krpom čistio stolove i vitrine, i tačno u pet popodne kad bi nastupila zabrana prometa autima u glavnoj ulici – ukoliko nije kišno vrijeme – otvarao je prozore dnevne i spavaće sobe. Naročito se bojao nečistog zraka iz automobilskih auspuha i fabričkog dimnjaka kombinata aluminjuma, čiji je dim jugozapadni vjetar, skadranin, donosio u centar grada. Kadgod je na putu prema Galeriji, ili u povratku s posla, primijetio da ga mimoilazi stari automobil iz čijeg auspuha kulja crni dim okretao je glavu u stranu, dugo se iskašljavajućis maramicom preko usta.
Šćepan je naveče brižljivo planirao svaki sat narednog dana: od toga u koliko će sati ustati, kad će popiti kafu, koliko će serija skekova ponoviti, u koji će kontejner ubaciti smeće, što će kupiti u samoposluzi na Trgu, hoće li popiti bozu ili će uzeti dvije kugle sladoleda od vanilije u slastičari ŠT Hamza. A cijelu je sedmicu ranije u rokovnik upisivao termine za izmirenje računa za komunalije, odlazak na zelenu pijacu, šišanje kose kod Alja u Hercegovačkoj ulici, dugu šetnju po brdašcu Gorici ili odlazak u kino Kultura. Toliko se trudio da sve u stanu bude na svom mjestu, zategnuto pod konac, da je njegova bivša žena Silvija, neatraktivna ali ljepuškasta brineta nižeg srednjeg rasta i skladnih proporcija tijela, koja je od oca okupatorskog narednika Franćeska Marćana iz Sijene, naslijedila stas i crte lica, a od majke, nastavnice domaćinstva u učiteljskoj školi na Cetinju, Vide Aladin, ten i vitkost tijela, jedno veče, bez uobičajenih histeričnih napada i gorkih prebacivanja, pomalo zabrinuto kazala, da će ga ostaviti, jer njemu kakav je i ne treba žena. On je, kazala je Silvija pomalo patetičnim tonom, kao da je govor spremala za školsku priredbu na Dan mladosti, dovoljan sâm sebi: prazan je ko jalkurac i banalno nemaštovit. Ponovila je istim tonom da njegova neurotičnost i asocijalnost izviru iz nemaštovitosti a ne iz delikatnosti karaktera. I to što nije htio odlaziti s njom u porodične posjete, što je izbjegavao zajedničke ručkove jednom mjesečno s kolegama iz Muzeja Titograda u restoranu Mareza, jednostavno su odraz njegove sebičnosti a ne tobožnjeg prezira malograđanskih rituala. Posebno mu nije mogla oprostiti zbog toga što je glupim razlozima odgađao učlanjenje u Savez komunista, iako je – za razliku od nje, pomislila je ali nije rekla – iz komunističke familije, po očevoj i majčinoj strani. Šćepan je, što se tiče Partije, u sebi priznao da je Silvija, bez obzira na njenu sklonost pretjerivanjima, ovaj put bila u pravu. Jer, on sebe nije mogao zamisliti u drugačijem ideološkom poretku, ako ni zbog čega drugoga onda zato što je komunizam obezbjeđivao predvidljivost stvari. Iznenađenja su u komunizmu bila kratka i burna. Sve političke krize od Infombiroa do hrvatskog Maspoka i sječe liberala u Srbiji, završavala su čistkom nekog rukovodstva, Titovim pismom, intervjuom doživotnog predsjednika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije na JRT, i stvari su se opet vraćale u pređašnju kolotečinu. Silvija se još više ljutila na muževu indolentnost – bezobraznu indolentnost, govorila je – zbog toga što je za Šćepana prijem u Savez komunista bio jedini uslov da ga Upravni odbor Muzeja Titograda, godinu dana prije Titove smrti i pet godina prije osnivanja Galerije nesvrstanih, imenuje za pomoćnika direktora, jer mu je to po znanju i radnom stažu u struci nesumnjivo pripadalo. Šćepanovo obrazloženje zašto misli da još nije vrijeme da postane član Partije zaista je bilo najgluplje moguće. Izgovarao se da bi, kao mladi član Partije – ali i zbog njegove prirode da svakom zadatku, koji ne odbije, pristupi posvećeno – morao prisustvovati svim sastancima mjesnog partijskog aktiva, na kojima se uglavnom mlatila prazna slama, usvajali već donešeni zaključci viših republičkih i saveznih komiteta, i otvarale debate o antisocijalističkim pojavama u društvu, koja su više ličila na ogovaranja a ne na ozbiljne političke kritike. No, stvarni Šćepanov razlog da se ne učlani u privilegovanu društvenu elitu, Silvija srećom nikad nije provalila, bez obzira što je vremenom bila upoznala njegove mote i pobrkotine. Nije se sjetila da su se sastanci Mjesnog odbora SK Stari grad, najčešće održavali petkom popodne, u terminu Šćepanovih redovnih partija šaha s Metom Krnićem, docentom na titogradskom prirodnomatematičkom fakultetu, nekadašnjim cimerom iz studentskog doma u Beogradu.
Uostalom, ko god je poznavao Šćepana i Silviju nije se mogao čudu načuditi kako se vrijedna i ambiciozna žena mogla zaljubiti u jednog teremuta, rođenog bezveznjaka i marginalca. Silvija je kao najbolji maturant cetinjske gimnazije svečano primljena u Savez komunista, i prije nego je upisala pravni fakultet, odlučila je završiti još jednu visoku školu. Šćepan je dugo kontao zašto je ona baš za drugi fakultet izabrala istoriju umjetnosti, a ne recimo ekonomiju, jer Silviju slikarstvo nije zanimalo više nego književnost, a njeno poimanje literature je bilo opterećeno akribijom, citatima, opštim mjestima, tek toliko da svojom načitanošću može zadiviti sagovornike, mahom ignorante koji su se visoko probili u hijerarhiji političkog ugleda i moći. Šćepan je napokon shvatio da je Silvija izabrala istoriju umjetnosti zato što ove studije imaju manje predmeta od ostalih četvorogodišnjih fakulteta, pa joj je jednom, nepuni mjesec dana prije nego je spakovala kufere i napustila ga – slušajući po hiljaditi put njena zvocanja o tome kako joj je muž, nepokretan, neambiciozan i nespretan, svezan kao vreća – skresao u facu da je ona iskompleksirana malograđanka, iza čije se ambicije krije velika duhovna praznina. Kad je iz njega već jednom provalio dugo nagomilavani bijes nije se mogao zaustaviti da joj još ne kaže, da je i njeno poznavanje umjetnosti bez duše, jer joj je sama motivacija da studira istoriju umjetnosti izvirala iz niskih pobuda, iz osjećanja niže vrijednosti: da može svakome bezobrazniku koji bi i u dalekoj asocijaciji nagovijestio kako je ona dijete okupatora, bolje reći da joj je majka bila putana, talijanska kurva, začepiti usta s partijskom karijerom i diplomama dva fakulteta. Silvija nije očekivala ovakvu njegovu eksploziju, i pravila se gluva. Silina Šćepanova pravedničkog bijesa ugušio joj je volju za prepirku, jer i da mu je htjela oponirati ne bi mogla suvislo objasniti zašto je napustila mjesto kustosa u Muzejima Titograda, i zaposlila se u Skupštini Socijalističke Republike Crne Gore, za šefa pravne službe. No, ona je na isti način, uporno kao mazga, gradeći svoju birokratsku i političku karijeru – u dva mandata je bila član republičkog Centralnog komiteta Partije – vjerovala, sve do one noći kad ga je odlučila napustiti, da će se u Šćepanu, barem jednom probuditi želja ili barem sujeta, da će se uskopištiti i pokazati zube, onima koji ga gledaju kao bezveznjaka ili čudaka, a u mladosti su neuporedivo manje od njega obećavali.
Zalud je Silvija – otkad su se zajedno vratili u Titograd sve do razvoda – stalno ponavljala, onamo gdje treba i gdje ne treba, da je njen, inače četiri godine mlađi muž, bio neviđeno talentovan student, najdarovitiji u nekolike generacije na studijama istorije umjestnosti. Bez griže savjesti podsjećala je kolege u Muzejima Titograda, da je Šćepan odbio mjesto asistenta na predmetu savremena jugoslovenska umjetnost, jer ona je insistirala da se vrate u Crnu Goru. Ali, njega i nije trebalo nagovarati da se vrati dolje. ( Šćepan je to dolje, koje se običavalo kod Crnogoraca u Beogradu, smatrao provincijalnom snishodljivošću, jer Cetinje je na višoj nadmorskoj visini nego glavni grad Jugoslavije). Na studijama je dobio proljećnu alergiju na polen, gušio ga je zadah ljudskih tijela u autobusima gradskog prevoza, i svako čekanje u redu za bioskopsku kartu ili na naplatnoj kasi u samousluzi uzrokovalo mu je mali slom živaca.
Oboje su u Titogradu našli ono što su tražili: Šćepan mirniji život, a Silvija priliku za brzo napredovanje u poslu i političkoj hijerarhiji. Meto Krnić je, ipak, imao svoju teoriju da je Šćepana upropastila Silvijina užasna ambicija, i da mu je dolazak u Titogradbio fatalna greška. Jer, utopio se u provincijsku letargiju i brzo se ugasio. Da je ostao u Beogradu, tvrdio je njegov cimer iz sobe 302 u studentskom domu Patris Lubumba, danas bi sigurno bio redovni profesor na beogradskom univerzitetu, jer i dvadeset godina poslije završetka studija, mnogi se sjećaju Šćepanovog esejao freski Mileševski anđeo, koji je objavio u Studentu, još na trećoj godini. O tom kratkom tekstu, koji je zauzeo manje od jedne stranice studentskog lista, s posebnim oduševljenjem je pred punim amfiteatrom na filozofskom fakultetu govorio stari profesor, Svetozar Radojičić, glavni autoritet za srednjevjekovnu srpsku umjetnost.
Šćepanovu depresiju pojačavala je crna slutnja da je slabost prema alkoholu, kao i boju kože, naslijedio od oca, iako mu je sjećanje na očevo pijanstvo bilo maglovito. Jedino je dobro pamtio trpezarijski sto u njihovoj maloj kući u ulici Četvrte proleterske. U pročelju tavulina prekrivenog kockastom tavajom sjedio je otac, ispred kojega je uvijek bila uska rakijska čaša sa stopom. Isto tako se jasno sjećao demidžane pletene prućem – mjesečnog trebovanja lozove rakije – koju je svakog prvog u mjesecu donosio Jovo Madžarov, postariji Dobrljanin rumenog lica i crvenkastog brka, čiji bi krupni veseli starački glas nekako oživio kuću. (Majka je govorila da grlati Jovo rašćeruje miševe sa šufita). Šćepan je, otkad je Silvija spakovala svoje kufere, koje joj je šofer republičke Skupštine ubacio u veliki gepek službenog bijelog pežoa 506 s crvenim tablicama, svakog prvog vikenda u tromjesečju ponavljao isti ritual: petkom se, poslije radnog vremena počeo opijati, sve do kasno u noć, dok ne bi vidio dno boci ruske votke staljičnaja, ili dok ga ne prevari san i ostane onako zavaljen na otomanu, sve do subotnjeg jutra. Činilo se da mu je sve po taman, i da ne bi ništa mijenjao. Sigurno bi Šćepan još bio u Muzejima Titograda, da ga prije četiri godine nije zvao Milan Marović, doskorašnji direktor nacionalne galerije sa Cetinja, da mu pomogne u osnivanju jedine internacionalne kulturne ustanove u republici, Galerije nesvrstanih, u kojoj će se prezentovati umjetnost zemalja Trećeg svijeta. Njih dvojica su pravili postavku za svečano otvaranje 1. oktobra 1984. Koje su uveličali članovi Predsjedništva SFRJ, Lazar Mojsov i Veselin Đuranović.
Šćepan je svaki radni dan, za ove četiri godine više jedna sedmica, izlazio tačno u minut kad je isticalo radno vrijeme, i u sljedeća tri sata nanizao bi, od bifea Televizije i bifea Pobjede, koji su u neposrednoj blizini Galerije, sve kafane u Bulevaru Lenjina, Vučedoljskoj, Karađorđevoj, Ulici Slobode, do svog stana u samom centru grada. U svakoj birtiji bi na eks popio po samo jednu čašu votke, odmah platio piće i krenuo dalje, jer nije podnosio kafansko intimiziranje, osobito priprosta glasna muška hvalisanja o ljubavnim podvizima, uličnim tučama ili još gluplje priče sa služenja vojnog roka u JNA.
Čim je primirisao alkohol, sve mu je počelo smetati, pa i stvari koje inače nije primjećivao, ili ih je, pak, smatrao humorističkim. Na primjer, nervirala ga je tapirana kosa punačke muškobanjaste konobarice u Radovču ili duboki bas visokog mršavog minhauzena, prijatela Fidela Kastra, s dugim svetačkim licem uokvirenim rijetkom bradom, koji je bio dio inventara u Dva krapa. Kako ga je osvajalo piće bijes se u njemu gomilao u talasima. Najednom nije mogao smisliti kokot frizuru komšije iz susjednog solitera, predsjednika sindikata fabrike namještaja Marko Radović, koji u bistrou hotela Crna Gora pije na potpis, na račun radničke klase, iako se već godinama mimolizio s njim i nikad jedan drugoga čestito nijesu pogledali. Pripiti Šćepan je bježao prema stanu, osjećajući da mu se iz utrobe i grudi, preko vratnih žila uspinje pritajena zvijer, kao i onim neprimjetnim i neuglednim Boldlerovim ljudima u Pariskom splinu, koji na opšte zgražavanje, tobož iz čista mira, naprave nekakav brutalni, apsurdni incidenat. No, da ovaj sedmi oktobar hiljadu devetsto osamdeset osme godine ne sluti na dobro, on bi da je bio malo pribraniji, mogao naslutiti i po tome što je u samom ulazu u soliter srio svog prvog susjeda, Momira Šljukića, debelog majora JNA.
Šćepanu je, na neki način, susret s debelim majorom dobroćudnog crvenog lica vazda bio neprijatan, iako nije za to imao posebni razlog . Jer, oficir je povučenog i usukanog kustosa Dragišića, u mimogredu, ili kad se tuče čelo u čelo, pozdravljao srdačno i prostodušno. Istina, iskusnom posmatraču bi ova majorova susretljivost mogla izgledati nadmena, kao što je to čest slučaj s ljudima svjesnih autoriteta uniforme koju nose. Zdravo komšija. Kako si? Što god treba tu sam. Slobodno mi kaži ako su ovi moji momci preglasni u vreme popodnevnog odmora da im izvučem uši. Šćepan je bio suzdržan, mučaljiv, više je izgledao smeteno nego nervozno, ne pokazujući koliko mu je oficir dosadan i naporan. Uostalom, da je takvog tipa srio na ulici, da stanuje na drugom ili četvrtom spratu istog solitera, sigurno bi mu se ljubaznije javio. Jer, major Šljukić je na prvi pogled ličio na jednog od onih bezazlenih ljudi koji su zadovoljni sobom i svijetom u kojemu žive. Ruku na srce, ni sivomaslinasta uniforma s velikom oficirskom šapkom na glavi nije majora izdvajala iz velike rijeke radničke klase koja se poslije dva sata popodne sliva prema centru grada iz dva dugačka kraka, od fabrike traktora i aluminijumskog kombinata. No, kadgod bi Šćepan zamislio prvog komšiju, poslije nekoliko ispijenih votki, majorovo rumeno priprosto lice se pretvaralo u jednoličnu crvenkastu smjesu bez izražajnih crta.
Da je Šćepana slučajno, ovog sedmog oktobra, srio Meto Krnić, za nekim kafanskim šankom između bifea Televizije i hotela Crna Gora, ukapirao bi da je bivšeg cimera nešto iznenadno izbacilo iz takta i potpuno sjebalo. Jer, on je jedini znao za kustosove seanse početkom svakog novog tromjesečja, a do prvog vikenda u novembru, kad se navršavaju tri mjeseca od posljednjeg Šćepanovog letvenja i groznog povraćanja u kupatilu, ostalo je dvadeset i kusur dana. Ali i da je do sjutra pogađao ne bi se mogao dosjetiti što mu se to desilo s šahovskim partnerom, jer osim šaha njih dvojica su imali samo dvije teme. Šćepanu je jednako bila strana matematika koliko i Metu slikarstvo, i uglavnom su pričali o novim knjigama i Metovim doživljajima s ribanja. Prijateljstvo osobenjaka može preživjeti, i prerasti u neku vrstu ovisnosti, ukoliko ne šire krug tema i jedan drugome ne nameću svoje poglede na život i svijet.
Uostalom, ovaj sedmi oktobar počeo je bezlično, onako tromo, kao i svi vikendi s početka jeseni u potonjih sedam-osam godina, poslije Titove smrti. Jedino što je Šćepanu palo na pamet tog jutra dok je ispijao prvu kafu je da poslije radnog vremena svrati do Bigzove knjizare, i priupita visokog ćelavca feminiziranih pokreta, jesu li konačno dobili roman Ernesta Sabata, Tunel, genijalni roman o slijepcima, kako je u prošlonedjeljnom NIN-u, napisao književni kritičar S. D. Dok je hodao prema Galeriji sjetio se da bi dobro bilo sjutra kupiti Pobjedu, i vidjeti je li Budućnost ove nedjelje domaćin na stadionu Pod Goricom. Posljednji put je gledao jednu prvoligašku utakmicu prije četiri godine, u jesen osamdeset četvrte – dvije nedjelje poslije otvaranja Galerije nesvrstanih – kada je na stadionu, koji je samo stotinak metara od solitera u kojem stanuje, gostovala tuzlanska Sloboda. Konačno će otići na jednu fudbalsku utakmicu, pod uslovom da ne gostuje neko iz velike čestvorke jugoslovenskog nogometa, jer, kad igrajju Partizan, Zvezda, Dinamo ili Hajduk, na istočnoj i zapadnoj tribini su nesnosne vika, psovanje i gurkanje navijača Budućnosti.
Ali, i najprostije duše jedno sanjaju, a drugo im se događa. Na izlasku iz Galerije, čim ga je zapahnuo svježi danik, istočni vjetar koji dolazi od pravca jezera i Malesije, Šćepana popade voda na usta i osjeti hladne žmarce duž kičmene moždine. Mislio je da je opet zaradio stomačni virus, koji ga nije mogao mimoići nijednog ljeta ili rane jeseni, u sezoni smokava i grožđa.
Šćepan je i ovog petka, tačno u tri sata, izašao iz Galerije, lijepo srezane zgrade u stilu secesije, s velikim parkom i Perjaničkim domom, pomoćnom zgradom za gardiste, koja je početkom dvadesetog vijeka građena za kralja Nikolu, gdje je stari vladar trebao provoditi zimske dane, bježeći od cetinjskih snjegova i kišurina koje nedjeljama nijesu prestajale padati. Ali, i u slučaju ovoga dvorca, nije bilo kome je rečeno nego kome je suđeno , i rezidencija je postala jedna vrsta azila za njegovog darovitog, ali svojeglavog i buntovnog, drugog po redu sina, princa Mirka. U rezidenciji na Krušnoj glavici, koju je Gospodar preimenovao u Kruševac, drugorođeni princ je sastavljao kompozicije, Uspomena na Rim i Ferdinand Marsch, koje su štampane i orkestirane u Rimu i Lajpcigu- za razliku od ostale kraljevske familije koja je pobjegla u inostranstvo – i u njoj sačekao austrougarsku okupatorsku armadu, u januaru hiljadudevetstošesnaeste. (Otac i sin posljednji put su se vidjeli upravo u dvorcu na Kruševcu, pred kraljev odlazak na zli put, u progonstvo. Austrougari su već bili osvojili Cetinje, i kralj Nikola je u trenutku opšteg beznađa među ministrima i oficirima, naredio ordonansu da mu osedla njegova paradnog bijelca, koji je dobio na poklon od francuskog predsjednika Fulijera, i rekao im da će otići na Carev laz, na mjesto velike pobjede Crnogoraca u sedamanestom vijeku nad turskom vojskom, da tamo sačeka trupe Franja Josifa i junački pogine. Gardisti i ministri su preklinjali Gospodara da odustane od nauma, jer dok je on živ još ima nade za Crnu Goru. Princ Mirko, s trijema dvorca, nekoliko minuta posmatrao je ovu predstavu, i onda viknuo, glasom koji je zagušivao tuberkulozni kašalj: Slobodno ga puštite. On je veliki glumac. Cijeloga života samo je glumio). Taman je Šćepan zakoračio na kapiju parka koja izlazi na ulicu kad je odnekud nahrupila kolona zajapurenih ljudi, na čijem čelu su bili transparenti i slike druga Tita, Slobodana Miloševića i Njegoša. U njihovim očima i glasovima vidio je pomiješanu ushićenost i veliku navalu oslobođenog gnjeva. Šćepan se instiktivno povukao korak nazad, u unutrašnjost kapije, da se slučajno nekom od demonstranata ne nađe na putu. Sledio ga je bijes, u dojuče pitomim očima radničke glase. I njihovi glasovi su odjednom okrupnjali. Hoćemo ostavke, Dolje lopovi, Izdali ste srpstvo, Druže Tito mi ti se kunemo, Slobodane srpski sine kad ćeš doći na Cetinje.
Šćepan je prvi put vidio uživo pobunjenu masu. U komunizmu se na masovnim okupljanjima uvijek klicalo Titu i Partiji. Čak i na studentskim protestima u Beogradu i u hrvatskom maspoku nije se napadala vladajuća ideologija i komunističko rukovodstvo, već pojedinci i nesocijalističke pojave koje su se otuđile od radničke klase i nacionalnih interesa. Odani vojnici Partije bili su sebe ubijedili da je komunizam vječan i da će Tito živjeti barem sto dvadeset godina. Zato su poslije Maršalove smrti novi partijski lideri, zabrinuti za ličnu sudbinu i opstanak Jugoslavije, smislili nekrofilnu parolu:I poslije Tita Tito, priznajući tako da jugoslovenstvo politički drži u životu jedino harizma bivšeg doživotnog predsjednika i monolitnost Saveza komunista Jugoslavije. Nestankom jednog od dva noseća stuba avnojevske federacije urušavala se njena cijela ideološka arhitektura. Slobodan Milošević je prvi od svih partijskih vođa shvatio da je Tito zaista mrtav, ali nije se na početku Antibirokratske revolucije odmah smjelo udariti na decenijama građeni Maršalov autoritet. Demonstranti su kroz osmišljenu propagandnu kampanju tobož branili Titovu ikoničku nedodirljivost, i istovremeno rušili paradigme avnojevske federacije koja je bila proklamovana na bratstvu i jedinstvu i ravnopravnosti republika. Antibirokratska revolucija je, kao što je to slučaj sa svim masovnim pokretima, ideološki bila heterogena, i jedan dio mitingaša je shvatilo prave političke ciljeve protesta tek kad je koalicija unitarista, lijevih dogmatika, infombirovaca, novočetničkih desničara i klerikalaca, zauzela glavne poluge vlasti. U velikim prevratima stvari se mijenjaju filmskom brzinom, i zato većina učesnika i posmatrača nije u stanju povezati uzroke i posljedice. Samo dva mjeseca prije oktobarskih protesta u Titogradu, petog avgusta osamdeset osme, na Trgu Slobode, organizovan je prvi miting podrške Srbima na Kosovu. Masa je s urnebesnim oduševljenjem klicala govornicima, vođama kosovskih Srba, Miroslavu Šoleviću i Kosti Bulatoviću. Malo je ko od mitingaša, izuzev onih koji su imali zaduženja od obavještajno-propagandnih štabova, znao da je to test proba za rušenje avnojevskog poretka, jer govornici su osuđivali razbijače Jugoslavije i šiptarski iredentizam, ali nijesu napadali nosioce titoističke vlasti u Crnoj Gori.
Šćepan se gledajući masu, opijenu od konjaka Zvečevo i jeftine lozove rakije, ali i od omamljivog osjećanja iznenadno otkrivene slobode – koja prkosi, urliče, psuje čelnike republičke Partije – sjetio Kamijevog Pobunjenog čovjeka, u kojemu se kaže da rob u početku želi pravdu a na kraju kraljevstvo. Prošle je sedmice, nakon što mu je blagajnik u Galeriji, Veso Draganić, uručio kuvertu s mjesečnom platom, otišao u Bigzovu knjižaru i kupio Kamijevu knjigu. Prvih desetak strana je pročitao za pultom u knjižari, i čim je došao doma nije je ispuštao iz ruku, podvlačeći grafitnom olovkom Kamijeve spekulacije o razlikama između pobunjenog roba, koji ne prihvaća način na koji s njim postupa gospodar, i metafizičkog pobunjenika što ne pristaje na život koji mu je nametnut kao čovjeku. Mnogo godina kasnije, nakon što je odlučio da sredi kućnu biblioteku, oslobodi se starih fascikli, časopisa i brošura lokalnih skribomana, shvatiće da su nove knjige, koje je kupovao neplanirano, više od svega ostalog, predskazivale važne događaje u njegovu životu. Tako je s dna donje police velike zidne stalaže u radnoj sobi izvukao zaturenu Dedijerovu knjižurinu, Josip Broz Tito, prilozi za biografiju, koju je kupio uoči Nove hiljadu devesto osamdesete godine, samo desetak dana prije Titovog odlaska na liječenje u ljubljanski klinički centar. Dedijerovu biografiju kumrovečkog kovača koji je postao jedan od najvećih svjetskih lidera, počeo je čitati otkad je ljekarski konzilijum svakodnevno obavještavao javnost o zdravstvenom biltenu najvećeg sina svih naših naroda i narodnosti.S zebnjom se čekao dan kad će se iznenadno prekinuti redovni televizijski program i glavni spiker večernjeg dnevnika objaviti najtužniju vijest. Partijski komiteti i Udba su uveli najviši stepen mobilizacije da unutrašnji i spoljni neprijatelji ne iskoriste Titovu bolest i opštu žalost koju će proizvesti vijest o smrti. Radni ljudi i građani su se ispod glasa, zabrinuto pitali, što će biti poslije Tita. Titov božanski autoritiet u narodu mogao se mjeriti samo s njegovim cezarskim ovlašćenjima. Ali, kult ličnosti nije bio uzrokovan maršalovom junačkom borbom u Drugom svjetskom ratu, i velikim uspjesima u izgradnji zemlje i prestižom Jugoslavije u svjetskoj politici, koliko u pobožnom vjerovanju radnika, seljaka i poštene inteligencije, da on ima devet života i da će naći način da se izvuče iz svake neprilike. Masovna podrška svakoj diktaturi, pa i onim najsurovijim, poput Hitlerove, Staljinove, Mao Ce Tungove, Enver Hodžine, umnogome je bila iskrena, s elementima paganske pobožnosti, jer većina ljudi se osjeća sigurnim u sjenci božanskog Vođe, koji će donositi važne odluke umjesto njih. Narodi zavole svoju neslobodu, dok god im ona garantuje predvidljivost.
Revolucije zazivaju slobodu, ali njeni pokretači maštaju o novom svijetu u kojem nema mjesta za stare ideje, i odlučni su svaki prethodni poredak stvari potpuno uništiti. Zato se izvorne revolucije ne mogu popravljati. Moguće ih je samo kvariti, razvodnjavati, dok izgube prvobitnu snagu i brutalnost. Šćepan je u avgustu šezdeset osme godine predao dokumenta za upis na filozofski fakultet u Beogradu. U studentskoj službi se u vazduhu osjećao dah nedavnih studentskih demonstracija, s početka juna. Službenici na prijemnim šalterima bili su nekako pretjerano ljubazni, i uplašeni. Studentski revolt, koji je provalio kao gnojni čir, potpuno se smirio, i sad je u amfitetarima i studentskim domovima bilo još mirnije nego prije pobune. Šćepan će kasnije, na drugoj i trećoj godini studija, shvatiti iz razgovora s učesnicima demonstracija, da su se protesti dogodili spontano, pod utiskom velikih pobuna na evropskim i američkim univerzitetima, i zbog okoštalosti režimske birokratije, koja je bila na vrhuncu moći. Više je to u stvari bila energija nove generacije koja nije pamtila veliki rat njihovih očeva nego revolucija s novim poimanjem čovjeka i svijeta. Studenti su se bunili protiv privilegija birokratizovanog partijskog establišmenta, ali nijesu htjeli mijenjati ideološki poredak. Njihove vođe su mislile da se Kardeljevo samoupravljanje pretvara u jedan zbrkani hibrid anarhizma i marksizma koji otupljuje lenjinističku praksu. Uzori većine studentskih lidera bili su savremeni maoistički ili fidelovski kompartizam, koji se zasniva na permanentnoj diferencijaciji među svojim sljedbenicima.
Votke ispijene na eks kao da su pojačale Šćepanovu groznicu, pa nije ni primijetio da prolaznici koji ga mimoilaze imaju svečan izraz lica, kao da su krenuli na sopstveno vjenčanje ili pogreb. Posljednju votku je popio u bistrou hotela Crna Gora, i polako je ulicom Slobode krenuo prema svom soliteru. Išao je samim krajem trotoara da se slučajno ne sudari s nekim od građana koji su hitali prema Skupštini. Onda je prošao pored Beka, na čija su oba krila željeznih vrata već nedjelju dana bila zalijepljena dva velika portreta Slobodana Miloševića, u koloru, ispod kojih krupnim crvenim slovima piše: SLOBO SLOBODO. Prvi put je pažljivo zagledao glatko, okruglasto mesnato lice s visokim čeonim zaliscima i rijetkom nakostriješenom kosom novog srpskog vožda. Ova obična trupasta statura s rumenim obrazima razlikovala se od lica sekretara opštinskih komiteta, direktora trgovačkih firmi ili banaka, samo po tome što mu je tjeme bilo zabačeno unazad, poput vođa velikih masovnih pokreta iz vremena nacionalnih preporoda i fašističkih pokreta. Ovaj se prosti lik, koji su rijetki oponenti posprdno nazvali rumenko, umnožavao u milionskim tiražima, u raznim dimenzijama, od najmanjih, nalik portretima fudbalera u dječjim albumima koje su lijepile kasirke u samoposlugama, nešto većih poput crkvenih kalendara na suvenirnicama manastira, do velikih formata A4 i A3 na šoferšajbni autobusa, zidovima u gradskim središtima i ostalim javnim prostorima. Slobini bucmasti obrazi, tršava kosa i isturena vilica, postali su narodna ikona, više od bilo kojeg nacionalnog vođe prije njega. Slobu su narodne mase voljele više nego i Tita, jer on je ličio na jednoga od nas. Maršalovo lice je više ulivalo strahopoštovanje nego ljubav, jer bilo je nekako tuđe, odveć aristokratsko, neprobojno za narodne mase. Fama o Titovom zagonetnom porijeklu, pseudonimu koji ustvari nije bio njegov, davao mu je ezoterijsku auru. Javno se raspravljalo u emigrantskim krugovima, ali potiho i među pripitim boemima u prigradskim prčvarnicama, da Broz nije sin pijanog zagorskog kumeka nego nekog mađarskog ili poljskog grofa. Mistifikaciji oko njegovog porijekla doprinio je i četnički vođa Draža Mihajlović. Iskusni obavještajni pukovnik, koji se ustaničkim vođom srio 1941. u blizini Užica, bio je ubijeđen da razgovara s Rusom, generalom zloglasnog KGB.
Taman što je Šćepan zakoračio preko ulaznih vrata solitera umalo se sudario s debelim majorom Šljukićem. Ispod majorovog stomaka, koji je podsjećao na veliku ovčju mješinu napunjenu punomasnim skorupom, bio je zategnut široki kožni opasač, s futrolom za pištolj. Šćepanu je naoružani komšija s opasačem izgledao komičnije nego ranije: nekako mu je trbuh više iskočio, a i noge su bile nesrazmjerno tanke u odnosu na gornji dio tijela.
– Dobar dan, komšija – viknuo je zajapureni i zadihani oficir.
– Dobar dan.
– Idete li kući? – Major ga je značajno pogledao. – Ja idem na dužnost. Vojska mora bit s narodom.
Zadihani major je protutnjao pored Šćepana i nestao iza vrata solitera , prije nego što mu je ovaj stigao nešto odgovoriti. Ali, pitanje je, i da je major zastao, bi li Šćepan nešto proslovio. Zapahnuo ga je znoj okruglastog čovjeka u sivomaslinastoj uniformi, čiji ga je miris podsjetio na užeglu slaninu.Mahinalno je stegnuo nozdrve i počeo disati samo na usta: istovremeno mu se vratila slika od prošlog petka kad je srio majora s debelom ženom i njihove dvoje pretile, znojave i zadihane djece. Što se više primicao svom stanu na trećem spratu, koji je vrata u vrata s majorovim, u Šćepanu je rastao bijes. Bio je više ljut na sebe nego na oficira. Trebao sam ga tresnuti šakom u crveno mesnato lice, ili mu kazati, ko ti jebe mater, kuvao je u sebi. Jer, katgod je trebao nešto otresito kazati, odgovoriti dim u dim, mozak mu je blokirao, a jezik se svezao u devet čvorova.
Kako se primicala sedma oktobarska noć glasovi narastajuće mase ispred Skupštine Socijalističke Republike Crne Gore, koja je od Šćepanovog solitera udaljena dvjestotinak metara, sve više su se pojačavali, pretvarali se u moćni huk nalik morskim talasima izazvanih sjeveroistočnim vjetrom koji puva s kopna prema moru. Šćepan je sjedio na otomanu kao da je oduzet. Bez misli i želje da se pokrene. Čim je ušao u stan iz frižidera je izvadio konzervu punjenih paprika i ostavio je pored električnog šporeta da se malo otkravi. Ali, pošto je skinuo cipele i odložio kožnu torbu zaboravio je na glad, iako je posljednji put nešto prezalogajio juče predveče. Nije se sjetio da će ga od dugog sjedjenja na starom otomanu sjutra presjeći u krstima, jer je drveni divan od orahovine u vrijeme kad su se pravile ovakve vrste počivaljki s uzglavljem, bez naslona, više služio za popodnevni odmor nego za sjedjenje. U desnom uglu dnevne sobe nalazi se udobni trosjed koji je kupljen u Simpu, zajedno s vitrinom, stolom i osam stolica, ali se Šćepan nikad na njemu nije odmarao. Otoman ga je podsjećao na djetinjstvo, dok se nalazio u maloj kužini, pored furune: bilo je to jedino toplo mjesto u kući u vrijeme dugih cetinjskih zima. Spavaća soba u staroj kamenoj kući u Dubrovačkoj ulici bila je prava lednica, tako da ga je majka noću pokrivala s dva jorgana, ali, u vrijeme najveće studeni ostavljala ga je da prekonači u kužini, obučen onako u gornje gaće i fanjelu s kragnom i rukavima, na ležaju od orahovine.
Šćepan se uvijek povlačio pred Silvijinom histeričnom upornošću. Osim kad je tražila da se otoman, kako je rekla, to ruglo makne sa sred kuće. Silvija je prvi dan nakon što su otoman u stan unijeli Šćepan i Ljoljo Bobočić, Bojanin šofer i nekadašnji bokser Lovćena u pero kategodiji, krenula prema ležaju , i rekla mužu: Makni to u ćošak .Šćepan je ustao neočekivano hitro, stavio ispred sebe ruku ispruženu u lakat, kao znak upozorenja da mu ne prilazi, i viknuo je glasom koji ni sam nije prepoznao: Muč, kučko.Silvija je malo streknula, pa onda se povrnula i unijela mu se u lice sikćući, kako nije mogla vjerovati da je on, ne samo pizda koja se boji svoga lada, nego je i toliko nastran da vuče za sobom neoblanjani otoman, kakav se još može vidjeti samo u kućama puke cetinjske sirotinje, ili u nekoj zabiti Katunske nahije. Onda je zalupila vrata od dnevne sobe za sobom, ušla u kupatilo, i u napadu histerije uzela fen za kosu i bacila ga na pod. Dugo je ridala bez suza, kao da hoće da izbaci neku košpicu iz prsi.
Nakon što je Silvija odnijela svoju garderobu, posuđe, vaze sa cvijećem, fotografije majke i majkinog oca, Silvijinog đeda, Đura Aladina, upravnika cetinjske pošte 1910. godine – u doba velikog jubileja pedeset godina vladanja Nikole Prvog i obnove kraljevstva, gotovo osam vjekova poslije propasti dukljanskog kraljevstva otprva – u novi kadrovski stan koji je dobila od republičke Skupštine, Šćepan je, bez prethodnog plana, onako nasumice, počeo sam praviti razmještaj stvari u dnevnoj sobi. Odjednom su stvari, koje Silvija nije odvukla sa sobom, dobile značenja koja prije nije zapažao. Prvi put je čestito, na staklenoj vitrini, zagledao mali željezni Tolstojev kip sa štapom u seljačkoj rubaški, koji mu je poklonio Meto Krnić nakon povratka s doktorskih studija u Moskvi, ili bijelu četvorougaonu čipku na postolju ispod televizora koju je njegova majka svečano uručila svojoj snahi prilikom useljenja u stan na Trgu Slobode. (Majka više nikad nije došla u Titograd, jer joj je škodila vožnja autobusom. Vožnja je za nju bila pravo mučenje, pa dva dana prije puta ništa nije smjela staviti u usta, osim vode, jer je jednom davno, poslije oslobođenja posjetila svoju bolesnu sestru udatu u Risnu, i toliko je povraćala u autobusu da je kod sestre došla više mrtva nego živa). Onda je Šćepan – kao neku vrstu jutarnje gimnastike – počeo premještati stolice za trpezarijskim stolom: onu s čela je postavio na sredinu stola a onu sa začelja na drugu stranu. Ovo svakojutarnje vrćenje stolica oko stola bilo je besmisleno koliko i nevidljivo za drugog posmatrača, jer svih osam drvenih stolica sa naslonima su. Onda je na balkonu lijevom nogom zapeo o veliku zemljanu saksiju sa limunom – koju Silvija nije mogla staviti u gepek velikog službenog pežoa 506 – i odvukao je pola mestra ulijevo, da bi je sjutradan pomjerio udesno, pa opet u treći ćošak male terase. Velika saksija je bila toliko teška da ga je svaki put oblio znoj. Treće jutro poslije gimnastike na balkonu, naslonio se leđima na ogradu i glasno se nasmijao. Postao sam pobrkan, pomislio je. U času se sjetio Đoka Leze, koji je popravljao kontejnere za smeće duž Bajove ulice. Cetinjski komunalci su ih nalazili izjutra i po sto metara od mjesta sa kojih su prethodni dan skupljali smeće. Ovaj oblik prisilne neuroze, koji je vremenom postao zarazan kod prijestoničkih lera I boema, profesor Srba Stoiljković, kome je Cetinje bilo pravi majdan za izučavanje psihopatologije, ali i liječenje sopstvene neuroze, nazvao je, pola u šali, cetinjski sindrom.
Šćepan nije znao kad ga je prevario san u noći sedmog na osmi oktobar niti koliko je spavao, jer nije bio siguran da li se poslije sinoćnog komiranja od votke danas budio do kasnog popodneva, i je li toliko konfuzan zato što se u jednom trenutku jutros probudio i opet zaspao, pa mu to jutarnje buđenje sad izgleda kao da je bio san. Pridigao se na lijevi lakat vrteći glavom lijevo desno, ne bi li došao sebi. Sjećanje mu se vraćalo isprekidano, kao da preskače jamebezdane, dok nije počeo hronološki slagati cijeli film događaja, od jučerašnjeg izlaska iz Galerije, i bliskog susreta s radnicima Radoja Dakića. Pogled na bocu do gotovo dna ispijene votke konačno ga je uvjerio da je danas subota, i da je možda nešto važno prespavao, na što nije mogao uticati, ali da će mu kasnije možda biti žao što nije bio svjedok rušenja jednog poretka koji je, koliko juče, izgledao tako silno i neuništivo. Konačno je dohvatio daljinski upravljač za televizor, koji se nalazio na niskom pravougaonom stolu pored otomana, samo na pedu od votke, kad mu je sinulo da ono što je još bilo mutno, kao jutarnji san ili java, može odgonetnuti na glavnim večernjim vijestima u sedam i po sati.
Na dnevniku TV Titograd udarna vijest bila je milicijsko rasturanje suzavcem i fizičkom silom demonstracija koje su prijetileda ugroze javni red i mir i imovinu građana i Socijalističke Republike Crne Gore. U krupnom planu prikazali su glavatog načelnika Uprave milicije, koji snažnim glasom zapovijeda:Milicijo, postupi po naređenju. Urednik informativnog programa TVT je poslije samo dvadesetak sekundi živih slika juriša milicije sa šljemovima i gumenim pendrecima na demonstrante, napravio pomalo nezgrapan rez u montaži priloga, prekidajući sekvencu u trenutku kad u krupnom planu jedan milicioner izmahuje penderkom prema nečijoj glavi. Onda su bez komentara, više od dva minuta, prikazivali smeće, polomljena stakla na prodavnici Beka, i prevrnute kontejnere i žardinjere ispred Skupštine i na Trgu Republike. (Pad dugovremenih nedemokratskih režima najbolje nagovještava konfuzija u sektoru propagande i bezbjedonosnih službi, rekao je petog avgusta u restoranu Radovče, pripitim i još pomalo uplašenim mitingašima, Kiro Radović, kafanski filozof i disident, koji je zbog verbalnog delikta dva puta robijao u Spužu. Jednom je izjavio da je Tito ruski, a drugi put američki špijun).
Poslije izvještaja o demonstracijama, najavljen je prilog o tome da će tekuće godine elektroindustrija Obod postići rekord od šesto hiljada proizvedenih rashladnih uređaja. Šćepan je isključio televizor čim se na ekranu pojavio generalni direktor fabrike, sitni čovjek, s orlovskim nosom i malim očima nalik ptičjim . Još ga je boljela glava, ali bio je siguran da da je jutros s prozora dnevne sobe gledao polomljena stakla, prevrnute žardinjere, milicijska auta i krupne plavce kako vitlaju s pendrecima u rukama. Napregnuo se da bi se sjetio svakog detalja. Polako su mu se vraćale slike redosljedom koji je izgledao logičan.Upoređujući jutrošnje sjećanje sa slikama na televizijskim vijestima sve se poklapalo, osim što se u izvještaju o demoliranom trgu, ispred knjižare Kultura, nije vidio milicijski kombi crna marica i plava zastava 101 s rotacionim svijetlom, na sredini trga, između Beka i poslovnice JAT-a.
Glas koji ga je jutros rasanio bio je paničan i skoro plačljiv: Molim vas, otvorite mi. Šćepan se popridigao s otomana na desni lakat ne bi li ocijenio odakle dolazi lupanje. Onda je čuo još jedan snažan udarac. Osluškivao je stisnutih usana i napregnutih vratnih žila, kao da očekuje da će mu ponovni glas svrdlom probiti mali mozak. Molim vas, opet se čuo isti glas, koji je bio za jednu oktavu niži. Šćepan je pogled upravio prema ulaznim vratima. Sad je bio siguran da glas dolazi iz hodnika, iza njegovih vrata. Opet se nije čulo ništa, dok se sa suprotne strane, kroz dvostruko staklo trokrilnog prozora dnevne sobe nije probio drugi, promukli glas, zadebljan kao da se, našte srca, napio ledene vode: Drž ga, drži bitangu. Glas organa gonjenja sasvim sigurno čuo je i nenadani jutrošnji posjetilac, jer se trčećim korakom udaljio od vrata. Onda je nastala duga tišina, kao u svako subotnje jutro.
Pošto je isključio televizor nepomično je sjedio dvadesetak minuta, premišljajući se hoće li sebi natočiti ostatak votke ili će otići u obližnju samoposlugu, a onda je pogledao na sat, i s pomiješanim osjećanjem razočarenja i olakšanja vidio je da je tačno osam sati, vrijeme kad se prodavnice zatvaraju. Dok je mislio o piću dobio je nagon za povraćanjem. Podrignuo je, kao da će mu u tom času navrijeti ključ na grlo, iako je znao da bi iz usta mogla poteći samo subjelkasta tečnost, jer od preksinoć, punih četrdeset osam sati, ništa nije obidovao osim votku, crnu kafu i jednu kocku lokuma koju mu je juče ujutro s kafom poslužila Simonida, debela kafe kuvarica u Galeriji, rodom iz Leskovca, čiji je muž bio šofer Vuka Vukadinovića, predsjednika republičkog Izvršnog vijeća.
Šćepan se sjeti da je bolje da sebi skuva kafu, iako će ga možda još jače zaboljeti želudac, ali će mu se barem razbistriti u glavi . Jer, još je bio ošamućen od jučerašnjeg prizora, kad mu se na izlasku iz galerije ukazala kolona protestanata. U tom trenutku je predosjetio nešto veliko i strašno – iako bučna i zanešena radnička kolona nije izgledala toliko zastrašujuće – što izmiče logičkom mišljenju i njegovom prethodnom iskustvu. Nešto što najavljuje jednu od onih velikih istorijskih bestijalnosti, i bratskih krvomutnji, kojih se na Balkanu događaju svakih dvadeset do trideset godina, a poslije o njima sljedeće generacije polemišu do sudnjega dana. Osjećao je kožom veliku promjenu, ali nije slutio politički prevrat, jer većina ljudi nije bila spremna za novo doba. I on je bio uspavan dugotrajnom vladavinom jednog poretka, jer prvi put od dolaska slovenskih plemena na Balkan, samo se u vrijeme titoizma gotovo pola stoljeća nije desila promjena vlasti, neki lokalni ili veliki rat. Uostalom, prije Antibirokratske revolucije i mnogo iskusniji ljudi od Šćepana nijesu slutili da se takav režim može srušiti preko noći. Lani je u Galeriju navratio na kafu, Niko Niković, pisac zavičajnih romana, prvoborac i penzionisani general. Poslije pitanja direktora Galerije, Milana Marovića, koji mu je pokazivao postavku afričke etnološke zbirke: Što će biti s Jugoslavijom, vitki elegantni starac s leptir mašnom malo je poćutao.Direktor Marović ga je gledao s izvjesnom zebnjom, dokgeneral-pisac nije lagano odmahnuo rukom: Države ne propadaju tako lako.I kad nijesu u krvi stvorene, kao naša.I Šćepan je vjerovao u vječnost države, kao što je u djetinjstvu vjerovao u Titovu nadčovječansku prirodu. Eto, brzo će napuniti četrdeset godina u prkno, ali je još pamtio, kao da je bilo juče, majkin šamar koji je dobio zbog bezazlenog pitanja: Može li umrijeti Tito?
Majka je vjerovala da je maršal zduvač, da po noći, dok drugi misle da spava, ide u vjetrove. To jest, da ga noćni duhovi štite od neprijatelja, i dojavljuju mu sve što se o njemu loše govori. Majki se omakla ruka prema sinovom obrazu više nehotično, iz straha, da mu pitanje o Titovoj smrti nije došapnuo antipatnik, maršalov neprijatelj koji se sam nije smio s njim sukobiti, i onda ispred sebe potura mlade, naivne i nebranjene duše. Majka je krila od drugih svoje sujevjerje. Ako bi komšinica Koviljka primijetila svojim urokljivim očima – za koje se šaptalo da s njima može orla pod nebo ustrijeliti- da je Šćepanovo donje rublje izvrnuto, majka bi se pravdala zbog svoje rasijanosti, i nikad joj nije priznala strah od uroka. No, sve dok je Šćepan otišao na studije ona je, preko naslona stolice za jutarnju preobuku, ostavljala izvrnutu potkošulju, donje gaće, ili jednu od dvije čarape naopako okrenutu.
Poslije Titove smrti komunistički sistem je ličio na staru rasušenu bačvu, koja curi i popušta na sve strane. Komunizam je slabosti sistema u svojoj zreloj fazi prikrivao stalnim ekonomskim reformama, širenjem polja radničke samouprave i modernizacije u kulturi. Prvobitni ideološki i estetski tabui polako su se mijenjali, ali osnovi na kojima je počivala avnojevska federacija, kult druga Tita, ravnopravnost naroda i narodnosti i uloga Jugoslovenske narodne armije, ostali su nedodirljivi, tako da je samoupravljanje, koje je izraslo iz ideja centralističkog marksizma i izvornog anarhosocijalizma ličilo na groteskni hibrid sa nepremostivom unutrašnjom protivrječnošću. S jedne strane, bilo je uzročnik otupljivanja revolucionarne oštrice Partije, dok je u drugom smislu doprinosio stvarnoj modernizaciji društva. Vođe studentskih demonstracija šezdeset osme u suštini su bile u pravu: komunizam svoj eros i vitalnost može održavati samo kroz neprestanu rigidnu klasnu i idejnu diferencijaciju, jer se ljudska priroda, uprkos obuhvatnoj propagandi i obrazovanju, ne može promijeniti za nekoliko decenija. Titovi saborci, nova elita mahom sastavljena od mladih poluseljaka i poluinteligenata, u početku su vjerovali da su dio svjetske revolucije koja će promijeniti svijet, iako se kulturološki nijesu uspjeli mnogo odmaknuti od sjenki svojih očeva, koji su bili egoistični, zarobljeni u plemenski narcizam i romantičnu patetiku. Zato većina komunističkih komesara, kasnijih disidenata, nije evoluirala prema socijaldemokratiji nego se pretvarala u radikalne nacionaliste. Druga i treća generacija komunističkog vođstva, nasljednici ratnih veterana – profesionalnih revolucionara, idealista i brutalnih egzekutora obučenih od Kominterninih instruktora – koji su na čelne pozicije u Partiji i policiji došli poslije pada Aleksandra Rankovića, od polovine šezdesetih godina do raspada Jugoslavije, bili su uglavnom oportunisti, bez lične harizme i uvjerenja u ideale klasne borbe, internacionalnu solidarnost i ravnopravnost naših naroda i narodnosti. Stoga se iz histeričnog straha miliona, što će biti poslije Tita, i malomoćnosti njegovih nasljednika nije moglo stvoriti ništa drugo do nekrofilni slogan:I poslije Tita Tito.
Titova sahrana je bila spektakularna, kao i njegov život. Sina pijanog kumeka iz Kumrovca ispratilo je više svjetskih državnika nego bilo kojeg drugog svjetskog lidera ili krunisanu glavu najstarijih evropskih monarhija. No, samo par godina poslije maršalove smrti, u Beogradu i Ljubljani su se, pogotovo na univerzitetima, u udruženjima književnika i oko omladinskih listova, počele stvarati demokratske inicijative koje su prikrivajući nacionalističku pozadinu, kritički preispitivale već dotrajale temelje ideološkog monizma i kulta ličnosti. Ipak, raspad sistema je zatekao i vanjske specijaliste za jugoslovenski komunizam, jer antikomunistička opozicija bila je slaba i atomizovana, bez dublje građanske tradicije u predkomunističkim vremenima ili moćnih antirežimskih radničkih sindikata poput poljske Solidarnosti. S druge strane, nijesu pretpostavili da će se Savez komunista urušiti iznutra, tako što će u najvećoj republici lideri Partije i Vojske napraviti savez sa nacionalističkim intelektualcima i Crkvom.
Sve što se tako lako urušava, bez otpora, s ravnodušnošću ili zanosom većine dojučerašnjihvojnika Partije, ima dobar razlog da nestane, mislio je potišteno Šćepan, gledajući televizijski izvještaj s demonstracija. Posebno ga je deprimirala lakoća kojom u seljačkim društvima lako prihvataju, i još lakše odbacuju, velike ideologije i autoritarne vladare. Titov kult nigdje nije bio toliko dominantan kao kod Crnogoraca, a samo sedam-osam godina poslije smrti najvećeg sina naših naroda i narodnosti, isti oni sekretari mjesnih komiteta i direktori velikih preduzeća koji su čuvali bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svog, vikali su kako su se protiv Srba urotili ustaše, šiptari i balije. No, mnogi obični članovi Partije nijesu postali konvertiti iz niskih pobuda, izopačenosti karaktera ili karijerizma, nego su jednostavno promijenili mišljenje a da toga nijesu bili svjesni. Srećko Darmanović, vozač u Galeriji, prostodušni omaleni i trbuljati čovjek srednjih godina kome su Cikotići, kako su Cetinjani zvali staropodgoričke fakine, zbog guste valovite kose koja je pokrivala nisko čelo kao uvor pijetla i velikog kljunastog nosa, nazvali Baljin Kokot, na vijest o Titovoj smrti kroz plač je procvilio: Ne znam koga je snašlo više zlo, mene ili Jugoslaviju. Srećku je prije samo tri mjeseca, petnaestog februara, na Sretenje, naprasno umrla žena, iza koje je ostalo troje djece, jedno drugom do uveta, od kojih je najmlađe imalo tri godine. No, poslije avgustovskog mitinga osamdeset osme, Baljin Kokot je, glasom koji nije trpio polemiku,rekao zbunjenom Šćepanu: Tito je bio protiv Srba.
Šćepan je pogledao prema okruglom zidnom satu, postavljenom iznad vrata dnevne sobe. Bilo je deset minuta do deset sati. Ovo ga malo raspoloži, jer kad je krenuo na studije, majka je iz svoje đevojačke skrinje s malim okruglim katancem, izvukla bijeli vaculet u kojemu je bio umotan džepni sat njenog oca, Labuda Žutkovića, narednika crnogorske vojske, koji je poslije Podgoričke skupštine bio komandir malocuckih I grebačkih kontrakomita, i pružila mu ga svečano, kao orden, protrljavši srebrni poklopac bijelom krpom. Pogledala ga je, kao da mu želi saopštiti nešto važno, a onda je i sama zbunjena, promrmljala: Kagođ se skazaljke poklope onda neko misli na tebe. Šćepan se iznervirao što se u času ne može sjetiti marke velikog sata sa srebrnim poklopcem i ugraviranom željezničkom lokomotivom, koji mu je neko ukrao iz ormara studentske sobe na prvoj godini studija, i onda, zamantalo mu se u glavi, zavrćela mu se svijest, tako da mu se činilo kako se pod ispod otomana počeo ljuljati i uspinjati prema zidu. Polukružno je zavrtio glavom sdesna nalijeva, i s slijeva nadesno, neće li mu se razbistriti pred očima. Ali, ostao je bez daha.Nešto poput vrelog ražnja probolo ga je posred ožičice.Ustao je polako, i oprezno. Kao da hoda na jajima krenuo je prema kuhinji da popije čašu vode. Koljena su ga jedva nosila, iako mu više nije bilo mutno u glavi. Dok je pio mlaku vodu koja je imala bljutav ukus pogled mu pade na veliku razmrznutu konzervu punjenih paprika koju je bio zaboravio otvoriti i podgrijati na električnom šporetu. Dok je otvarao konzervu i prebacivao male okrugle paprike nalik teniskim lopticama u crni tiganj, koji je bio donio sa Cetinja – majka je taj tiganj, valjda iz nostalgije za djetinjstvom, uvijek zvala prosulja – osjetio je kako mu voda nadolazi u usta, i jedva se uzdržao da ih onako obličke, nezgrijane proguta. Okrenuo je dugme na velikom kolu električnog šporeta Gorenje, otvorio viseću kredencu, uzeo tanjir i postavio ga na trpezarijski sto. Dok je tražio nož i pirun zazvonio je telefon. Streknuo je od prodornog zvuka. Skoro je bio zaboravio da još ima kućni telefon, jer, godinama ga niko nije pozvao. Imao je odbojnost prema razgovoru na daljinu, posebno otkad se Silvija odselila u dio novog grada Preko Morače, u zgradu koju su lokalni fakini nazvali Lordovka, zbog njenih stanara, opštinskih i republičkih funkcionera. Ipak, redovno je svakog mjeseca plaćao telefonsku pretplatu, a da se nikad nije upitao zašto bez potrebe baca pare. Jer, s Metom se uvijek sastajao istim danima u isto vrijeme, a majku je, dok je bila živa, posjećivao svake druge subote. Šćepan je na Cetinje odlazio Tarinim autobusum u devet i po, a vraćao se s istim šoferom popodne, u pet i trideset, s crvenim cegerom u ruci u kome se nalazila plastična posuda umotana u novinski papir, puna jednostavnih kolača, od brašna, jaja i suvog grožđa,s neobičnim imenom fugaca, što na venecijanskom dijalektu znači kratkog vijeka, prolazan.
Podignuo je slušalicu, pošto je zvonilo pet puta.
– Je li stan Šćepana Dragišića? – Glas je bio običan, nekako formalan, ali nešto je ukazivalo na rutinu s kojom se često obavještava o nečemu važnom. Šćepan namah pomisli da se glas javlja iz milicijskestanice, i da će ga pozvati na saslušanje, jer je jutros neko čuo ili vidio demonstranta u hodniku kako lupa na njegova vrata. Srce mu je uzdrhtalo.Dosad nikad nije imao posla s javnim ili tajnim organima ove sveprisutne ustanove, osim kad je obnavljao lična dokumenta.
– Jeste. Izvolite.
– Treba mi drug Dragišić.
– Ja sam – odgovori Šćepan. Sad je bio siguran da ga je neki komšija prijavio miliciji – možda sam major Šljukić – kako je on skrivao demonstrante, pa će ga, iako je subota veče, pozvati u stanicu milicije i ispitivati o povezanosti s onima koji su rušili narodnu vlast.
– Vaš otac, Tripko Tujović ,preminuo je sinoć oko dvadeset tri sata.
– Ko ste Vi? Nijeste se predstavili.– Šćepanu je pitanje izlećelo, više iz smetenosti nego zbog sumnje da nije nečija provokacija.
– Zovem iz Doma staraca u Risnu. Ja sam šef smještaja u domu. -Šćepan je tek sad prepoznao meke primorske vokale u glasu neznanca.Što je to šef smještaja u domu staraca? Opet nije kazao svoje ime i prezime.
– Kako ste dobili moj broj telefona?
– Preko cetinjske milicije.
Šćepan se sad potpuno smeo. Osjetio je kako mu pulsiraju sljepoočnice. Zašto cetinjske milicije kad sam prebivalište na Cetinju odjavio čim sam se iz Beograda vratio u Titograd, prije sedamnaest godina? I za informaciju o mojoj adresi i telefonu trebalo im je više od dvadeset sati?
– Morate nam kazati da li ćete preuzeti posmrtne ostatke vašega oca? -Glas mu je opet postao vrlo služben, i za nijansu grublji nego na samom početku razgovora. – Da li me čujete? Hoćete li preuzeti posmrtne ostatke svoga oca? – Naglasio je svoga oca, očigledno je postao nestrpljiv.
– Da… Hoću.Gdje se nalazi?
– Kod nas… u mrtvačnicu… Za informacije se možete obratiti na 082 31 882.
Šćepanu se jezik opet zavezao za vilice, i nakon što je neznanac iz Doma staraca prekinuo vezu, cijelih dva-tri minuta držao je slušalicu malo odaljenu od uva, kao da čeka neki drugi glas koji će mu kazati da je ovo što je čuo, ipak, neslana šala ili zabuna. Iz trećeg pokušaja slušalicu je stavio u ležište crvenog telefonskog aparata i vratio se na otoman. Nije vjerovao da će ga očeva smrt iznenaditi, s obzirom da je on više od deset godina bio šlogiran i da je jedva, uz pomoć štapa, vukao desnu nogu. On je uostalom za Šćepana umro prije trideset i četiri godine, onoga dana kad se s dva velika crna kufera odselio iz kuće, a definitivno je bio pokopan u sinovoj glavi otkad su ga bolničkim kolima sa Cetinja odvezli na neurohiruško odjeljenje ortopedske bolnice u Risnu. Šćepan je nekoliko puta pomislio da je otac stvarno umro u risanskoj bolnici, i da mu niko nije javio, jer poslije majkine smrti nije dobio nijednu vijest o njemu. Nije ni majku pitao što se događa s ocem, ali ona ga je, s vremena na vrijeme pomenula za ručkom – onako kao da neće – da joj je taj i taj rekao da su doktor Radojičić ili glavna medicinska sestra, Ema Mustur, kazali da mu je stanje nepromjenjivo, stabilno, i da će biti prebačen u dom staraca. Majka je krila pred sinom da o svom bivšem mužu, redovno dobija izvještaje od komšinice Koviljke, koja joj je kao radio mileva, svako jutro refererisala gradske oprdine o tome što je novo u opštinskom Komitetu, ko će doći za direktora Oboda, ko je prevario ženu, ko se na smrt razbolio…Šćepan je poslije majkine smrti vjerovao da se više niko ne sjeća Tripka Dragišića, i nemalo se iznenadio kad mu je na izložbi kubanskog savremenog slikarstva, održanoj u Galeriji za dvadeset deveti novembar osamdeset sedme, arheolog Milan Pravilović, koji je u Risnu istraživao mozaike iz rimskog perioda, rekao da mu oca, onako sakatog s poluparalizovanom desnom nogom, srijeće svakodnevno izjutra, u baru ili na terasi hotela Teuta, uvijek s dvije čaše loze na stolu ispred sebe. Jedne pune i druge do pola ispijene.
Šćepan je pravdao sam sebe što ga je očeva smrt zatekla, jer odavno su sjećanja na njega bila maglovita i sumračna. Ali, i majkin nestanak ga je iznenadio, iako je posljednjih dana, dok se dijelila s životom, sjedio pored njene bolesničke postelje. Dvorio je cijelo popodne tog trinaestog septembra osamdeset druge, uspravljenu na nekoliko kušina da joj lakše duša ispadne, i onda se tačno u šest sati popodne odvojio od bolničkog kreveta i ušao u toalet bolničke sobe da na lavabou umije lice i skvasi vratne žile. Nakon pet minuta vratio se u sobu pored kreveta, koji je bio udaljen tri metra od toaleta. Medicinska sestra je još držala majkinu desnu ruku na zglobu iza šake. Majka je umrla toliko tiho da je iznenadila i časnu sestru Antoniju, Slovenku,koja se u dvadeset i pet godina službe na internom odjeljenju nagledala toliko smrti.
Smrt je protivna našoj volji. Osim kad odlučimo sebi prekratiti život… Kami tvrdi da je samoubistvo najvažnije filozofsko pitanje. Šćepan se grozio pogrebnih rituala koja su u Crnoj Gori ličila na pučke teatre. Od najranijih dana je cetinjskim ulicama susrijetao pokajnice, povorke u crnim odorama koje prate mrtvačka kola. Otkad je krenuo u gimnaziju, koja se nalazi u blizini Novog groblja,često je vraćajući se poslije nastave kući morao prelaziti na drugu stranu Bulevara Lenjina, kako se ne bi mimoišao s dugom povorkom muških i ženskih žalbenika koje polako zamiču prema Lovćenskoj ulici. Tek kad je napravljena gradska kapela na Novom groblju prestali su u kvartovima, od Grude do Bogdanova kraja, odjekivati tužbalice i muški leleci, od kojih se djeci i putniku namjerniku ledila krv u žilama. Smrt je prije gradnje grobljanske kapele, dok su pokojnike držali izložene, obično u najvećoj sobi u stanu ili u kući – ukoliko je pokojnik starija osoba – često bila povod svojevrsne noćne zabave. U dvorenju mrca, rođaci i komšije, da bi prekratili duge noćne sate zapodijevali su šale, pričali anegdote o savremenicima i istorijskim ličnostima. Posebnu ulogu su imali oni koji umiju lijepo i duhovito pripovijedati, stvarne i izmišljene zgode, i katkad je oduševljenje govornikom bilo toliko da su svi uglas počeli vikati, ili bi smijeh bio toliko gromoglasan da se čuo i u susjednim kućama. Ispred ponoći , poslije fajronta u kafanama, napućenost u stanu pokojnika dostizala je vrhunac, jer bi u međuvremenu prispjeli gradski besposličari i pijanci, koji su uz besplatnu rakiju i cigarete, zajedno s rodbinom i prijateljima ostali do zore. (Postojalo je vjerovanje da se pokojnik u toku noći ne smije ostaviti ni na čas dok ga ne sahrane, da mu dušu ne obrate zli dusi, i ono je iščiljelo tek pošto su gradske vlasti sagradile grobljansku kapelu i zabranile držanje mrvaca u kućama). Šćepan je Metu Krniću obrazlagao da je nekrofilija kod Crnogoraca svojevrsni hibrid epskog erosa i tanatosa, koja se vremenom pretvorila u posebne rituale stvarnih, namještenih ili lažnih gestova, razvijajući tako poseban talenat za glumu, najšireg dramskog dijapazona. Prosto je nevjerovatno, kako su neuke seljanke, u samo jednoj sekundi, jednako uvjerljivo pokazivale ushićenost ili najdublju tugu, ridajući s očima punih suzama koje su nezaustavljivo tekle niz obraze.
Komunisti su pogrebne običaje smatrali nazadnim, samim tim što je novi proleterski čovjek prezirao pobožnost, sujevjerje, babska bajanja i gatalice. Ipak, komitetske instrukcije nijesu potpuno promijenile stare običaje, tako da još danas s Novog groblja, u vrijeme sahrana odliježu strašni muški leleci i ženske naricaljke. Šćepan je smatrao da vlast ima civilizovan odnos prema nazadnim, često paganskim običajima, poput ispijanja rakija za dušu pokojnika ili klanje teleta u selima za večeru pokajnica. Jer, duša umire s čovjekom ili prelazi u drugu sferu koja nije povezana s njegovom ovozemaljskom životnom avanturom. Ljudsko tijelo lišeno duha konačno postaje samo materija, i zato je Šćepan na sahranama, prolazeći pored kovčega umrlog prema rodbini koja prima saučešće, zamišljao tijelo koje se raspada.
Bio je beskrajno zahvalan časnoj sestri Antoniji, koja je vidjevši njegovo unezvjereno lice koje dobija mrtvačku boju nalik na majkino, zamolila ga da napusti bolničku sobu, jer će se ona sama pobrinuti za spremanje pokojnice. Majkina sahrana je bila posljednja na kojoj je Šćepan prisustvovao. Obilazio je groblja u širokom luku. Zazirao je od svega što podsjeća na smrt. Pa i od mjesta na kojima su bile postavljene posmrtne plakate. Kad bi Šćepan nabasao na drvo, na kojemu je špenadlama zakačena plakata sa fotografijom pokojnika uokvirena crnim kvadratom, osvrnuo se oko sebe, i vidjevši da je ulica bila pusta ili su glave prolaznika okrenute na drugu stranu, otrgnuo bi plakatu, pocijepao je i bacio u prvi kontejner za smeće.
Majka je teško i dugo umirala. Onako kao što je i zamišljao da se ljudima kida duh. Rak joj je razjedao, utrobu, pluća, i na kraju kosti. Šćepan je svaki dan, čim bi s autobuske stanice stigao na interno odjeljenje bolnice Danilo Prvi, u sobu broj dvanaest, nakon jutarnje ljekarske vizite, lagano joj dlanom dodirnuo desnu ruku koja je bila oslonjena na bijeli bolnički čaršav, i pitao je: Kako si?. Majka je ćutala ćerajući od sebe nesnosnu bol s kojom je iskušavao Nečastivi, neprestalno bezglasno ponavljajući:Natetematebilo. Noć uoči smrti, prije nego je izgubila svijest, tražila je da je okrene s lijevog na desni bok. Je li ti teško, pitao je Šćepan. Majkin glas je još bio snažan: Kam da mi je, liše tebe.Stotinu puta se za ovih pet godina pokušao tačno sjetiti majkinog lica dok je sestra Antonija osluškivala ima li još života u njenim žilama iza šake. I svaki put mu se javljala nešto drugačija slika njenog lica, koje je bilo smekšalo. Kao da spava. Smrt je došla kao spasenje od strašnih muka, koje je ona junački podnosila. Smrt je ništa, pomislio je Šćepan.
Vitaminski kokteli u bocama za infuziju samo su produžavali majkinu patnju. Platio bih joj smrt da mogu, Šćepan je pomislio i ugrizao se za jezik. Ovo nije zbog sažaljenja nego iz sebičnosti, prekorijevao je sebe, ali kad je vidio da majkina šaka mlitavo visi iza zglavka koji je držala sestra Antonija, i da joj se lice smirilo, osjetio je da mu neko s leđa skida teško breme. Ipak, cijelu jesen i zimu nakon majkine smrti Šćepanu san do zore nije dolazio na oči. Čim bi sklopio kapke pred sobom je ugledao bijeli bolnički krevet s gvozdenim šipkama na čelu kreveta i majkino veliko krupno tijelo u položaju fetusa koje se u ramenom dijelu pomiče u ritmu kako hvata zrak. Udisaji su bili sve kraći, a razmak između svakog sljedećeg udisaja bio je duži za jedan dio sekunde. Onda bi ponovo upiždrio u jednu crnu tačku na plafonu pored lustera dok mu se oči same ne zatvore. Nije znao je li ga prevario san i koliko je spavao, prije nego mu se javila slika kupatila bolničke sobe u koju je pobjegao da se ne suoči s časom kad će majka izdahnuti. Pošto se probudio više nije mogao zaspati do same zore, ali sad nije gledao u plafon nego se okrenuo na desni bok i zamišljao sopstvenu smrt. Svaki put je smišljao drugačije situacije u kojima će nestati s ovoga svijeta, prisjećajući se umrle ure ljudi koje je sam poznavao, kao i slavnih ljudi o čijim su umiranjima ostali pisani tragovi.
Ukoliko je život zadat nekim smislom, onda se i ne umire bez razloga, razmišljao je Šćepan o uzročno posljedičnoj vezi života i smrti. Pokušao je pronaći logiku na osnovu nasljeđa, karaktera, načina življenja koja određuje i umiranje. Da li samo slučajnost, prostodušnost ili genetske sklonosti presudno utiču na to hoće li neko paski ispustiti dušu. Ili će biti sačuvan poniženja dugog umiranja, kao oni koji umru u snu, sami sebi presude ili poginu od tuđeg metka. Od svih teorija najmanje je pouzdana ona o nasljednim osobinama. Deset pasova Dragišića, svi muški potomci do Šćepanovog oca Tripka, nestali su – ukoliko nijesu pijenuli odmah nakon rođenja – od noža ili puške, prije čestrdeste godine života. I danas se u Grebcima može čuti nedokazana teorija da se ludi ratnički soj Dragišića, razvodnio, polacmanio se, kad se đed Dunjaš orodio s Patriciom Bonomi, apotekarskom kćerkom iz Kazerte. Majka je Šćepanu na osamnaesti rođendan, uz đedov sat, predala očevu malu talijansku beretu, jedinu stvar u kući koju je Tripko Dragišić zaboravio odnijeti za sobom – prije će biti da mu nije bilo stalo do pištolja – kad ih je napustio davne hiljadu devetstvo pedeset četvrte godine. Izvukla ga je ispod posteljine s gornje police šifunjera, i rekla:Evo ti očev pištolj, iako ti neće trebat više no njemu. Dok mu je pružala pištolj u njenim očima je vidio mješavinu brige i podrugljivosti: Tebe ne basta ubit čojeka. Htio je vratiti beretu na isto mjesto, ali predomislio se i stavio je u drugi dio šifunjera, u džep stare zimske bunde, koja je bila za nekoliko brojeva manja od njegove sadašnje veličine. Posljednji put je bundu obukao na polamaturi, ali majka se nije odvajala od starih i nepotrebnih stvari. Nije mogao provaliti, drži li u raznim zavežljajima, u dnu šifunjera, na šufitu i špajzu tolike tranje – kakve su se jedino mogle naći u ciganskim čergama na Pištetu, gdje su Adžovići taborili svake godine, od Đurđevdana do Mitrovdana, sve do smrti njihovog poglavice Bekrije – iz nostalgije prema vremenu u kojemu su nošene ili zbog straha da će doći nevakat , pa bi, zlu ne trebalo, mogle nekome koristiti. Šćepan je poklonjeni pištolj htio sakriti, od svojih i majkinih očiju, iz straha da će doći u iskušenje da okrene cijev prema svojoj sljepoočnici. On je zazirao od oružja koliko i od visine. Strah od visine prvi put je otkrio u vrijeme ljetnjih ferija, poslije završene polamature, kad je krenuo s drugovima iz odjeljenja, Cagenom, Belom i Perkom, starim putem iz Njeguša prema Kotoru. Na jednom grebenu iznad kotorskih bedema pogledao je niz okomitu padinu. Neka sila ga je vukla prema dubini. Omađijan je gledao niz slomivrat, u mjesto ispod bedema gdje bi se mogao strovaliti. Još malo se nagnuo naprijed, i onda ga je Cagen dohvatio s leđa za kragnu od majice:Što bleneš?
No, samoubilački gen se, kao i ćelavost ili boja očiju, nasljeđuje više od drugih osobina, iako se u jednoj generaciji, kao rijeka ponornica, izgubi pa se opet u nekoj sljedećoj, možda u sedmi pas, iznenadno pojavi. Šćepanov đed Dunjaš Golubov, stajao je uspravno, bez zaklona, pored komandanta izviđačkog odreda, Krsta Zrnovića, dok su ih austrijski vojnici gađali zaklonjeni iza jelovih stabala u bici na Mojkovcu. Prkosio je smrti, da pokaže da nije gori junak od svog komandanta, za koga se vjerovalo da da mu metak i sablja ne mogu nauditi. Dunjašev sin Tripko, razlikovao se od oca, pojavom i karakterom, kao dan i noć. Bio je sjenka, neprimjetan, kao da zimi dobija boju sivog katunskog kamena, a ljeti postaje saobrazan s bojom lipovog lišća. Šćepan je samo jednom srio oca nakon što ih je ostavio. Umalo se nijesu sudarili na Bulevaru Lenjina – sin se vraćao iz gimnazije a otac iz kafane Koreja, u svoj stančić preko puta nacionalne biblioteke – i Šćepan ga je prepoznao – na osnovu jedine fotografije na kojoj su zajedno mladi roditelji i šestomjesečna beba – tek pošto ga je mimoišao. Šćepan je bio zatečen što u očevim crtama nije bilo ništa blisko ili pamtljivo. Možda zato ima nadimak Špijun, jer kažu da oni koji se bave konspirativnim poslovima mogu biti uspješni samo ako im lica nijesu pamtljiva, mislio je mladi Šćepan.
Najednom je Šćepan osjetio da mu se niz lice slivaju suze, tople kao ljetnja kiša. Navrle su iznenada, iako je očeva neugledna pojava, koja je blijeđela kako su godine prolazile, bila više apstraktna nego stvarna. I kad bi ga stariji ljudi pitali: Čiji si ti mali, on je izgovarao ime Tripka Dragišića, kao da je tuđe. Pomislio je da je jedino što je naslijedio od oca – kojega sam mora sahraniti – beznačajnost.
Teturavo je ustao sa otomana. Onda osjeti miris zagorjele paprike i mljevenog mesa na električnom šporetu.
