Milorad Popović: Mislilac renesansnog nadahnuća
(In memoriam: Slobodan Tomović, 20. maj 1929. – 26. avgust 2016.)
Umro je Slobodan Tomović, jedan od najumnijih Crnogoraca našeg doba. Njegova stvaralačka strast i duhovna znatiželja zaista su neuporedivi i neponoviljivi: od eseja o crnogorskim vojvodama Marku Miljanovu i Miljanu Vukovu, Gavru Vukoviću, Radomiru Vešoviću, crnogorskom čojstvu, epskoj poeziji, Njegoševoj filozofiji, junaku apsurda u djelima Kafke, Kamija, Dostojevskog, Kantovim kosmogonijskim hipotezama, novoplatonistima, kraju istorije, te raspravama jesmo li sami u svemiru, dramama o Njegošu i Robespjeru, teološkim raspravama, bogoslovskim traktatima…
Pred budućim kritičarima i teoretičarima ostaju zahtjevni zadaci da prouče i valorizuju ovo iznimno obimno, i u vrijednosnom pogledu neujednačeno stvaralaštvo – što je gotovo uvijek slučaj kada su u pitanju djela koja su u formalnom i spekulativnom smislu toliko kompleksna i raznolika – i stoga ću se ovom prilikom osvrnuti samo na one segmente Tomovićevog stvaralaštva koji su vezani za Crnu Goru, njenu duhovnu, kulturnu i političku tradiciju.
Slobodan Tomović je imao jedno dragocjeno, i tako rijetko duhovno svojstvo: cijelog svog vijeka ostao je duboko užiljen u zavičajno tlo, kao izdanak starih vasojevićkih serdara i oficira, zadojen predanjima o ratničkom i čojskom viteštvu, ali i jednako tako strasno je bio udubljen u metafizička svojstva duha, u transcedenciju onostranog i beskonačnog. Tomovićeva intelektualna ambivalentnost koja sinkretički pokušava pomiriti agonalne norme crnogorskog čojstva i s druge strane subjektivnog i trancedentalnog idealizma koji je skeptičan prema uzaludnosti herojskih gestova bila je, između ostalog, presudna da se Tomović opsesivno posveti Njegoševom djelu. O Njegošu, čija bibliografija dosad broji oko 35.000 jedinica, pisali su najumniji Južni Sloveni, ali i mnogi ugledni Rusi, Česi, Poljaci, te evropski slavisti, no istinsku dramu raspetosti predvodnika surovog ratničkog naroda i ranjivog metafizičkog pjesnika teško je mogao pojmiti neko ko nije stasao na ovom uskom podneblju između vasojevićkih Komova, Durmitora, Lovćena i Rumije. Jer, sinkretizam čojstva, koje je osnovna potka filozofije Gorskog vijenca, i kosmogonijske i metafizičke koncepcije Luče mikrokozma, mogli su biti iskovani i nadgrađeni samo kod genija koji je svoje inspiracije crpio iz tradicije nebogledećeg agonalnog svijeta. Stoga je osnovni agens “svečoveštva Njegoševa izgrađen na dubokom osećanju svetskog protivrečja i nedokučivosti pokretačkih sila” (Radomir Konstantinović).
Tomović je u Komentarima Gorskog vijenca, Luče mikrokozma, Šćepana Malog, veoma obuhvatno i kompleksno izložio Njegoševe filozofske, nacionalne i političke poglede, situirao ih u istorijski kontekst i kritički neobično smjelo prevrednovao koncepcije Nikolaja Velimirovića, Branislava Petronijevića, Isidore Sekulić, koji su Njegoša prevashodno slavili kao tvorca Kosovskog mita i ideologa Kosovskog zavjeta. Samo pisac Tomovićevog obrazovanja i intelektualnih sposobnosti bio je u stanju da uvjerljivo i metodično pobija teze i prevrednuje ocjene i mišljenja najuticajnijih srpskih mislilaca prve polovine dvadesetog vijeka, koja su u međuvremenu postala kanon u izučavanju Njegoševa djela. Tomović pokazuje da Njegoševa empirijska i emocionalna podloga imaju drugo izvorište, da Kosovski mit ima sekundarno, mobilizacijsko značenje, i da istinsko ontološko utemeljenje “borbe neprestane” emanira iz samobitne moralne norme i odjelitog pogleda na svijet:
“ Otkuda Petrovići onakvi kakvi jesu sa svojstvima unaprijed prikazanim? Odgovor ćemo naći unutar jedne iskonske moralne snage naroda u čijim okvirima su stvoreni čvrsti principi. Prije nego što je nastao organizovani pravni život i moderna država, u Crnoj Gori su vjekovima stvarane funkcionalne moralne norme koje su regulisale ukupni narodni život. Ove norme su se ukorijenile u svijest običnih ljudi, te su obično prenošene iz jedne generacije u drugu putem navika, vaspitanja, usmenom i pisanom tradicijom. Kao takve one su organski ušle u sastav narodnog karaktera. Na njihovim osnovama stvoren je jedan široki pogled na svijet, iz čijeg se središta gleda s podjednakim poštovanjem na sve ljude bez obzira na njegovo porijeklo, rasu ili vjeroispovijest. Cio sistem normi izražavan je jedinstvenom sintagmom čojstvo i junaštvo. Ovim načelom je preciziran smisao etičkog dobra i zla; kvalifikovana razlika između čestitosti i sramote, hrabrosti i kukavičluka, laži i istine, slobodnog i ropskog držanja. S visine izgrađenog moralnog suda, sudilo se svakom pojedincu, i svakom posebnom činu u svakom trenutku“.
Tomović, dakle, čojstvo kategorijalno situira kao glavnu civilizacijsku osobenost crnogorskog bića, i u tom kontekstu – isto tvrdi i Radovan Zogović – Gorski vijenac je stvaran u stvaralačkom naponu crnogorskog naroda, tačnije kao temeljni pokretač koji predmodernu etniju transformiše u modernu naciju: „Slično pojavi cvjetanja u biljnom svijetu, veliki spjevovi izražavaju suštinsku duhovnost i ljepotu svakog ponaosob civilizacijskog korpusa, ali i visoku spoznaju koju karakteriše zrelost formirane samosvijesti. Na taj način, oni služe kao živo svjedočanstvo proteklih vjekova i svega najvrednijeg što u sebi sadrže. U tom kontekstu valja shvatiti istorijski smisao i značaj Gorskog vijenca“.
Slobodan Tomović će pored toga što je kategorijalno i spoznajno definisao mnoge praznine u poimanju najvažnijih istorijskih i duhovnih fenomena klasične Crne Gore, i u praktičnom je pogledu, u Enciklopediji Jugoslavije za Crnu Goru, gdje je bio sekretar redakcije i naučni urednik, učinio kapitalne stvari u obličavanju moderne koncepcije crnogorske nacije. Vještom i znalačkom rukom, hrvajući se sa tvrdokornim ideologemama stare Cvijićeve, Belićeve, Skerlićeve škole, i njihovim sljedbenicima u Titogradu i Beogradu, uspio se izboriti da u Enciklopediji Jugoslavije, jedinice o crnogorskoj naciji, književnosti, jeziku, crkvi… budu naučno fundirane u skladu sa novim kritičkim spoznajama.
Biografija Slobodana Tomovića umnogome je obilježena velikim istorijskim prevratima dvadesetog vijeka. Kao mladi gimnazijalac i student, poslije Drugog svjetskog rata, zbog antikomunističkih stavova bio je više puta hapšen i istjerivan iz gimnazije i fakulteta. Sljedeći veliki politički lom Tomović je doživio u zrelom životnom dobu, u vrijeme Antibirokratske revolucije, kada je heterogeni narodni pokret čiji su glavni inspiratori bili velikosrpski nacionalisti srušio titoističku vlast. Nije više imao mladalačkog bunta i nije se usudio suprotstaviti vođama novog autoritarnog pokreta – premda se u početku užasavao svjetine koja se valjala titogradskim ulicama – i priključio se mladim populistima, koji su ga izabrali za ministra vjera. No, za razliku od ostalih crnogorskih konvertita đilasovskog tipa – koji pošto su promijenivši ideologiju, odrekli se i nacije ali i svojih ranije pisanih knjiga – Tomović nije izmijenio ni jednu rečenicu u Komentarima Gorskog vijenca i ostalim djelima u kojima je dokazivao autentičnost crnogorskog logosa. Poput ostalih fideista i političkih oportunista, na primjer, Iva Andrića, i Tomović je vjerovao da će o piscima i misliocima suditi na osnovu njihovih djela a ne političkih priključenija.
Da je Slobodan Tomović svoje djelo sudbinski vezao za Crnu Goru, uvjerio sam se i prilikom našeg posljednjeg razgovora sredinom 2014. U tipičnom kafanskom razgovoru, u kojemu se teme brzo mijenjaju, spomenuli smo trenutno stanje u nacionalnim institucijama. Ja sam bio prilično rezigniran i pesimističan zbog nesnalaženja, nesposobnosti i neodgovornosti u mnogim sferama našeg kulturnog i duhovnog razvoja, posebno zbog nedostatka koherentne i održive identitetske politike nakon referenduma za nezavisnost. Tomović me strpljivo slušao, a onda me s njegovim karakterističnim patosom u glasu podučio: “Postoje dublji razlozi zbog kojih Crna Gora ne može nestati. Da su o tome odlučivale samo političke silnice, Crna Gora je nebrojeno puta nestala, eto, u dvadesetom vijeku, 1918. i 1989., bilo nam je presuđeno da konačno nestanemo kao istorijski entitet. I opet smo se obnovili, naizgled iz ničega”.
Kad sam u petak 26. avgusta čuo vijest o smrti profesora Tomovića, sjetio sam se njegove fatalističke vjere u “onostrane” razloge vjekovnog trajanja Crne Gore. I još sam pomislio: Ukoliko je Tomović doista bio u pravu njegovo djelo će postati jedan od čvrstih i trajnih stubova naše duhovnosti.
Na Cetinju, 30. avgust 2016.
