Milorad Popović: Majstor forme i stila

 (In Memoriam: Sreten Asanović 22. februar 1931 –  3. jun 2016.)

 

Ako se svako ljudsko zemaljsko trajanje, bez obzira na njegovu dugovječnost, socijalna i moralna svojstva, kao i stvaralački opus,  može definisati u jednoj rečenici, vjerujem da je za Sretena Asanovića najtačnije kazati: da je bio   čovjek mjere i dobrog ukusa. U životu,  i u književnosti. To jest, da ga je krasila ona vrsta gospodstvenosti koja se ne stiče  porijeklom, svjetskim iskustvom ili velikim školama nego je prirođena i nepatvorena. Odmjerenost i decentnost, u izrazu i gestu, Sreten je zadržao do posljednjih trenutaka, i u vrijeme svog teškog bolovanja. Stoga, i ovom mementu, kada se od njega opraštamo, ne bi priličila komemorativna patetika, koja  će zatomiti odmjerene i istinite riječi.

Djelo Sretena Asanovića, obimom neveliko, i naizgled nepretenciozno –  kao što je to uvijek slučaj kada su u pitanju istinski majstori forme i stila –  građeno je strpljivo, s   posvećenošću pisaca starih palimpsesta koji cijelog života ponovo pišu i dotjeruju stare tekstove. On je posljednju  redakturu svojih priča, pa i onih koje je napisao pedesetih godina prošlog stoljeća,  napravio nekoliko mjeseci pred smrt, predajući nam rukopis  koji je pod naslovom Trag u noći publikovan u Novoj luči, antologijskoj ediciji savremene crnogorske književnosti. Upravo ovaj izbor priča nedvosmisleno potvrđuje da je  Asanović u toku svog cijelog  šezdesetogodišnjeg  stvaralačkog rada,  u stvari ispisivao jednu knjigu. I u romanu Putnik pisac je ovaplotio ideje iz istog tematskog kruga, koje nije mogao situirati u kratkoj formi. Istina, u Putniku se  pisac  načas odmakne od svog zavičajnog ambijenta da bi mu se nanovo vratio, kao nepresušnom asocijativnom, simboličkom i jezičkom vrelu, istina,  lišenom ovdašnje uobičajene epske razbarušenosti i lirske patetike. Asanovićevi pejzaži, opisi jalovih i uzavrelih goleti južnih predjela, u kojima se smjenjuju žaropeci i sjeverni vjetrovi sa preniskim i polumračnim maglama i kišama,  svojom ekspresivnošću podsjećaju  na Lubardina svježa još neosušena platna dok u drugom času ovo podneblje i njegovi ljudi imaju neki kamijevski fatalizam i otuđenost. (Književni kritičar Mirko Miloradović, pišući o knjizi Igra vatrom, Svjetlost, Sarajevo, 1966. upoređuje atmosferu jedne Asanovićeve pripovijetke  sa  Kamijevom Kugom). Za ovu priliku pročitaću jedan pasaž iz priče Igra, malog remek-djela, objavljenoj u knjizi Dugi trenuci, Narodna knjiga, Cetinje  1956.,  koju je pisac napisao godinu ranije, kao dvadesetčetvorogodišnjak.

“ Gola je ravnica od Dajbaba do Kokota; ničega na jalovoj goleti. Zaludu Kamipolje opasuju dvije rijeke: jedna puna vode kao piska glasa, brza i zdrava, druga presušnica, koju rano popije sunce pa joj korito žedno i prazno od prve suše.

Uzavrela je tišina polja.

Sunce prži raštrkane valutice; jara zaudara na paljevinu. Udaljena brda u izmaglici ne propuštaju javke dalekih svjetova.

Stado mili ka rijeci zaobilazeći opaljeno rijetko žbunje.

U polunesvjestici za ovcama ide žedni dječak. Pred očima mu igra jara, stvarajući obilate i čudne figure koje ga za tren otkinu od tla, a onda ponovo vrate malenog i izgubljenog.

Suvi vjetar gori mu u plućima, znoj mu kaplje s lica i ostavlja masne čađave mrlje po oblucima.

Ako brzo ne stigne spržiće ga sunce, sagorjeće ga. Jer nikoga nema u ovom polju. Nikoga sve do onih brda gdje izviru hladne vode i zrijevaju krupne smokve. Nikoga na žezi punoj ognjenih sjenki, na izujedanom polju, na maloj pjeskovitoj pustinji. A tamo u pribrđu su smokve. Hladne i medne sa izvorima u stopalima, sa mirisima lišća kojemu sunce produžuje život.

Snijeg se još nije istopio u gredama i dobro bi bilo kad bi neko po noći u ovoj užarenoj ravnici ostavio koju gomilu. Tamo i trave rastu u izobilju, one meke i masne trave od kojih se namuze dosta mlijeka i siri planinski sir što na paprat miriše.”

Djelo Sretena Asanovića od samih početaka imalo je zapaženu recepciju književne kritike, i o njemu su pisali, od Milorada Stojovića, Sretena Perovića, Rista Trifkovića, Mirka Miloradovića, Vuka Krnjevića, Ivana Salečića, Đakoma Skotija, Dragana Nikolića, Zuvdije Hodžića, do pisaca mlađe generacije, Dragana Radulovića, Pavla Goranovića, Andreja Nikolaidisa, Balše Brkovića, Vladimira Vojinovića. Mlađi pisci su nanovo otkrivali Asanovićevo stvaralaštvo, ali  je i stari majstor kratke priče, za razliku od većine književnika njegove generacije, s iskrenim zanimanjem pratio  nove književe  glasove. Važno se još  spomenuti  Sretenovog velikog  uredničkog talenta i čitalačkog  iskustva: bio je jedan od najrevnosnijih čitalaca koje sam poznavao, i do posljednjih dana nije ga napuštala čitalačka strast: s jednakom pažnjom pratio je recentnu domaću i svjetsku književnost. Asanovićev rafinirani književni ukus,  smisao za detalje i jezički dar neobično je koristio  piscima  s manjim proznim iskustvom: on je bio prvi čitalac svakog novog poglavlja mog posljednjeg romana, i njegova zapažanja koja su promicala i mlađim urednicima referentnih regionalnih izdavača,  bila su mi neobično dragocjena.

Sretena Asanovića nijesu mimoilazila zaslužena književna i društvena priznanja. Između ostalog bio je predsjednik Udruženja književnika Crne Gore i Saveza književnika Jugoslavije, i  uz Mihaila Lalića, od generacije crnogorskih pisaca  koja se pojavila četrdesetih i pedesetih godina prošlog vijeka,  jedini je dobijao prestižne jugoslovenske nagrade. Među Sretenovim književnim priznanjima svakako su najvažnija,  Goranova nagrada 1981., koja se dodjeljivala za najbolju knjigu godine na srpskohrvatskom jeziku, za knjigu Noć na golom brdu, i Trinaestojulska nagrada 1974. za zbirku pripovjedaka Lijepa smrt.

Sretenov životni put, od rodnih Donjih Kokota i odlaska u partizane kao trinaestogodišnjak, poslijeratnog službovanja u Pljevljima, objavljivanja prvih književnih radova u Omladinskom pokretu, uređivanja časopisa Susreti, odlaska u Sarajevo, gdje je bio urednik u Oslobođenju i glavni urednik revije Odjek, potom prelaska u Beograd na političku funkciju sekretara Komisije za kulturu i umjetnost SSRNJ, i konačnog povratka u Titograd, gdje je postavljen za glavnog urednika Stvaranja, nije imao svjetonazorske i ideološke nedoumice i konvertitstva,  kakva su u književnom i umjetničkom bratstvu prilično česta, naročito u prevratničkim vremenima. Danas, nakon što se  životni put Sretena Asanovića završio možemo iz punih usta kazati  da je  do kraja ostao dosljedan svojim mladalačkim idealima – antifašizmu i borbi za crnogorsku kulturnu i nacionalnu emancipaciju i političku slobodu.

Još osamdesetih godina prošlog vijeka pripadao je maloj grupi intelektualaca koja se suprotstavljala velikosrpskom negiranju kulturne i nacionalne posebnosti Crnogoraca, zbog čega je poslije tzv. Antibirokratske revolucije morao odstupiti s mjesta glavog urednika časopisa Stvaranje, koji je u doba njegovog urednikovanja izrastao u književnu reviju referentnu i u jugoslovenskom kontekstu. U mračnom vremenu  početkom devedesetih godina Sreten je među utemeljiteljima Crnogorskog PEN centra, Matice crnogorske, Crnogorskog društva nezavisnih književnika, i kasnije Dukljanske akademije nauka i umjetnosti. Bio je i jedan od osnivača Liberalnog saveza,  stranke koja je u početku višepartizma bila stožer antiratne politike i borbe za nezavisnost. U svom društvenom angažmanu, kao i u literaturi, Asanović nije bio pretenciozan na onaj naš crnogorski način, koji uvijek potencira lične zasluge, ali je  za razliku od nekih bučnih nacionalnih bardova   do kraja ostao dosljedan  i razborit kada su bili u pitanju važni društveni i nacionalni interesi.

Književno djelo Sretena Asanovića ostaće trajna tekovina crnogorske književnosti i kulture, i njegova društvena i politička pregnuća biće pamtljiva onoliko koliko  današnji i budući naraštaji budu voljni i sposobni odbraniti i unaprijediti one temeljne vrijednosti iz kojih je inspiraciju i snagu crpio autor Lijepe smrti, Putnika, Noći na golom brdu, Traga u noći.

(Govor na komemoraciji  povodom smrti Sretena Asanovića, održanoj 7. juna 2016.)

Podijeli

Komentari su suspendovani.