Milorad Popović: Kockar

Milorad Popović: Kockar

 

Borka Dakovića, učenika posljednjeg razreda učiteljske škole, na igru pokera navukao je, čiji je otac, kao i Dakovićev, bio trgovac. Njihovi očevi – vjerovatno zbog toga što je jedan prodavao štofove a drugi gvožđarsku robu – bili su najbolji prijatelji. Kornjača, koji je od budućeg učitelja stariji pet godina, već se bio pročuo u cetinjskoj pjaci kao opasan i mutan igrač pokera, mauza i remija. Pričalo se, iako to niko nije dokazao, da Kornjača preko indiga obilježava, cikuje, karte, tako da je uvijek znao što njegov protivnik ima u rukama. On je malom Dakoviću – gvožđarevog sina svi su, osim ukućana, znali po prezimenu a ne po imenu – rekao da je rođeni pokeraš, jer je drzak, ima dobre živce i intuiciju. Još mu je rekao da ga je izabrao za partnera, jer je procijenio da ima kefalo i da umije ćutati. Ovo što ću te naučiti nema cijenu, jer poslije kratkog vježbanja, u svakom obilježenom špilu, lako ćeš prepoznati kečeve, kraljeve, cure, fantove i desetke.

Postali su smrtonosni tandem za priučene kartaše, zadrigle banovinske činovnike, trgovce, oficire iz komande Zetske divizije, gradske kafedžije, zanatlije, kontrabandiste. Cetinjski kartaši će pomalo zlobno primijetiti da je učenik nadmašio učitelja: nijedna crta Borka Dakovića nije se pomjerala na partijama pokera i mauza, bez obzira je li gubio ili dobijao novac. Panto Vušurović, vječiti kibicer, sin vlasnika kafane Ćipur, poslije Kornjačine pohvale da je Daković ladan kao špricer, dao mu je nadimak Ladni. Maturant učiteljske škole lako je usvojio nadimak, iako ga on nije birao: sȃm se počeo predstavljati: Ja sam Ladni Daković.

Andrija Daković, zamolio je svog bližnjeg rođaka, Marka Dakovića, nekadašnjeg lidera bjelaške omladine, od kojega su, iako nije bio stranački angažovan, strijepili i banovi na Cetinju, da preko svojih veza u vojsci sredi njegovom sinu  služenje vojnog roka u nekoj kasarni nedaleko od kuće. Naglasio mu je da su on i žena već stari, i da su dodatno zabrinuti, jer posljednjih godina regruti iz Crne Gore najčešće služe vojsku u Makedoniji ili Sloveniji. Advokat Daković, preko masonske linije, pozvao je jednog od dvojice Crnogoraca s generalskim činom u vojsci Kraljevine Jugoslavije, Ljuba Novakovića, i rekao mu da njegovog sinovca, koji će biti regrutovan u proljeće 1934. rasporedi u neku kasarnu iz koje naobdan može doći do Cetinja. Brigadni general Novaković mu je ljubazno odgovorio da bi njegovom mladom rođaku, kojega želi upoznati – a i red bi bilo jer ne žive preko svijeta nego na pedu mjesta – najbolje bilo u Kumboru, u kojemu je komandant eskadre Milan Dabović, njegov prijatelj.

Ladnog Dakovića je poslije šesto­mjesečne regrutske obuke, u svoju kabinu na komandnom brodu Hvar, pozvao Milan Dabović, kapetan bojnog broda. Komandant eskadre ljubazno je primio novopečenog mornara, i uz kafu, rekao mu da mnogo cijeni doprinos Marka Dakovića ujedinjenju Srbije i Crne Gore. Još mu je rekao da je šteta što njegov stric nije i danas politički aktivan, jer on je prije svih ostalih Crnograca zaslužio ministarsko mjesto u Kraljevskoj Vladi. Komandant Dabović je poslije desetak minuta ustao, što je značilo da je vrijeme vizite mornara Dakovića isteklo, i rekao mu pokroviteljskim tonom, koji je imao i prizvuk povjeravanja važne i tajnovite stvari.

– Odlučio sam zbog visokih preporuka koje imaš, kao i činjenice da su svi Dakovići odani sadašnjem poretku, da ti povjerim biblioteku na komandnom brodu. To nekome može izgledati jednostavno mjesto, kao što i jest, ali je veoma odgovorno. Mornarica je elitni vojni rod, no i ona nije sačuvana uticaja komunizma i separatističkog nacionalizma. Ustaše i frankovci srećom ovdje se nijesu infiltrirali, ali komunisti su pokušali. Oni su kao korov. Teško ih je iskorijeniti. Veoma su pritvorni i uporni. Jedan podoficir, Slovenac, s podmornice Nebojša, lani je pokušao stvoriti ilegalnu organizaciju, i kad je osjetio da smo posumnjali na njega pobjegao je u posljednjem trenutku, i to direktno u Moskvu. Zato ćeš brižljivo voditi evidenciju ko uzima knjige. Komunisti dosta čitaju, samoobrazuju se. Posebnu pažnju obrati na one koji traže takozvanu socijalnu literaturu. Svakog sumnjivca ćeš prijaviti direktno meni. Jesi li razumio?

– Razumio sam gospodine kapetane bojnog broda.

– Slobodan si. Javi se poručniku bojnog broda Stankoviću. Ukoliko se pokažeš kako očekujem uskoro ćeš dobiti dopust za vikend.

Ladni Daković je listajući kataloške kartice bio prijatno iznenađen bogatstvom bibliotečke literature, od stručnih pomorskih knjiga, zemljopisnih atlasa, vojnih istorija, memoara, do beletristike i poezije. Ubrzo je shvatio da broj čitalaca nije bio veliki, ni deset posto od vojne posade u Kumboru, ali većina onih sa članskom kartom posuđivali su barem dvije knjige mjesečno. Najčešći gost biblioteke bio je narednik Leskovar, koji je privremeno vršio dužnost bibliotekara prije Dakovićeva dolaska. Leskovar je svakodnevno navraćao, i bio je neobično ljubazan prema svom nasljedniku. Donosio mu je iz oficirske kantine kafu i sendviče, upoznao ga je sa starijim mornarima iz jesenje klase 1933., pozivao subotom veče u gostionicu Lastavica u Kumboru. Ladni Daković – tako su ga od prvoga dana zvali mornari i podoficiri s Hvara, iako on nikome nije rekao za svoj nadimak – posumnjao je da ga Slovenac prati u stopu po naređenju komandanta flote Dabovića ili oficira obavještajne sekcije, poručnika fregate Tešića. Najprije je odbio narednikovu ponudu za partiju karata, a onda se predomislio, i rekao je Leskovaru da bi se on pridružio njegovom društvu za briškule, ukoliko bi ga naučio osnovna pravila ove talijanske igre karata. Briškule su igrali mornari i podoficiri iz primorja, onako u piće, više za razbibrigu, i poslije dvonoćnog kibicovanja Ladni Daković se osmjelio da pita Leskovara može li naći ekipu za partiju pokera.

Narednik Leskovar kao da je jedva čekao prijedlog i odmah je pozvao dvojicu podnarednika, koje je Daković bio upoznao u biblioteci. Štoviše, Riječanin Ivo Angel i vojvođanski Mađar Karol Kozar, bili su najrevnosniji čitaoci: skoro svake sedmice zaduživali su novu knjigu. U partijama pokera koje su  organizovali u uskoj Kozarevoj kabini u potpalublju, dvojica kartaša sjedjeli su na podnarednikovom ležaju a dvojica na malim stolicama. Između kartaša se nalazio mali fiksirani okrugli sto na čijoj sredini je bila velika gvozdena pepeljara. Poker su igrali s najmanjim ulozima: čip je bio deset kruna, deseti dio od dinara, ali Ladni Daković je uvijek dobijao. Svake subote ujutro odlazio je u svoju kabinu s dobrom podoficirskom dnevnicom. Angel, fiumanski fakin, upozorio je Leskovara i Kozara da je mornar Daković ubacio obilježeni špil karata, ali im je kazao da se prave blesavi. Igračima pokera, svakom iz svojih razloga, najvažnije je bilo da partije karata koje su počinjale petkom popodne  ne upadaju u oči zapovjednicima, jer je vikendom na komandnom brodu ostajao samo dežurni oficir.

Partije pokera u Kozarevoj kabini su, punih osam sedmica, postale jedan od mornarskih rituala, sve do prvog vikenda nakon Svih svetih, kad se iz kabine podnarednika Kozara čula vika i graja, nakon čega se društvo s karata razbježalo kao mačke s jebališta. Tog trećeg novembra Karol Kozar je bio predložio da naprave pauzu u kartanju i iz natkasne, koja je pored njegovog ležaja, izvukao je bocu originalnog kubanskog ruma. Pohvalio im se da je piće kupio od prvog oficira sa španskog broda Granada, koji je iz Zelenike prevozio drvnu građu za La Valetu. Alkohol karamelne boje, koji je ustvari destilat prevrele melase šećerne trske, sa 40-75% alkohola, podstiče neobične i opasne ideje, kao i povremeni prekid svijesti ljudi nesviklih na alkohol: kod onih tankih živaca ili s nekom teškom potisnutom frustracijom, izaziva malajsko ludilo, privide strašnih lica i nepostojećih gestova i riječi. Od prve čaše ruma Ladni Daković se stresao, ali pošto mu je alokohol prošao kroz jednjak osjetio je prijatnu toplinu.

Narednik Leskovar se pravio da ne vidi kako bibliotekara osvaja alkohol, i počeo je priču o završenoj sezoni vaterpolo prvijenstva. Rekao je da se spreman kladiti kako bi lokalni klub, sastavljen od mještana i pripadnika ratne mornarice koji su stacionirani u Kumboru, iduće sezone, uz jedno ili dva pojačanja, mogao pobijediti vaterpoliste iz Kotora i Herceg Novoga. Naravno, pod uslovom da brodovlasnik Lale Zuber, Cetinjanin, koji je glavni donator Stojadinovićeve Jugoslovenske radikalne zajednice, nije zainteresovan da protežira vaterpoliste novskog Jadrana. Stojadinović želi da ima sve pod svoju kontrolu, rekao je Leskovar gledajući Dakovića koji se u dosadašnjim razgovorima o politici gradio da ne razumije razlike u programima Radikala, za koju je glasao njegov otac, Haesesa, Demokrata, Zemljoradnika, Federalista… Kolar i Angel su tvrdili da je kraljevski namjesnik knez Pavle mediokritet i da Milan Stojadinović sve drži u svojim rukama. Angel je rekao: Stojadinović je finansijski genije, lični prijatelj je s grofom Ćanom i Geringom. Taj će sve staviti  pod sobom. Vojnik Daković cijelo je vrijeme ćutao, i poslije pete čaše ruma, dreknuo je tako da je podnarednik Angel poskočio u stolici: Milan Stojadinović je najveći lopov u Jugoslaviji poslije počivšeg kralja Aleksandra. Njih dvojica su opljačkali veliki dio ratnih reparacija koje su dobijene od poraženih zemalja u Prvom svjetskom ratu. Još je rekao da su zelenaši – premda ih on ne simpatiše – u pravu kad tvrde da Crna Gora nije ništa dobila od tog obeštećenja.

Glasni govor Ladnog Dakovića pretvorio se u viku, i on je ničim izazvan nastavio deklamovati kako je većina omladine antirežimska: u učiteljskoj školi, gimnaziji, pa i bogosloviji na Cetinju, osamdeset posto đaka je u komunističkoj omladini. Još je rekao da on skojevce, ni pod prijetnjom direktora škole da će izgubiti jednu školsku godinu ukoliko ne prijavi ko je dijelio letke s antidržavnim porukama, nije htio prosočiti. Komunistička ideologija o jednakosti čista je utopija, ali neko mora srušiti ovaj pljačkaški režim koji predstavljaju Stojadinović, zvani Jebisestra i ban Mujo Sočica, čiji se otac obogatio od kamatašenja, i razni vojni liferanti i špekulanti.

Podoficiri su uzalud nagovarali bibliotekara da ga otprate do njegove kabine. On je vikao da nije umoran ni pijan i da će sve to, ako treba i pred komandantom Dabovićem sjutra ponoviti. Kad je pomenuo kapetana bojnog broda, koji je prethodnog komandanta eskadre Bogoslava Ernija smijenio spletkama, jer je navodno bio nebudan i dozvolio da mu podoficir Kopinič ispred nosa formira ilegalnu komunističku ćeliju, Dakovićevi kartaški kompanjoni toliko su se uznemirili da je Angel s leđa oborio Dakovića i preko glave mu stavio kušin da bi prigušio njegov glas. Sjutradan su se kockari opet sreli u u brodskom restoranu u doba večere. Svi su ćutali, nagovještavajući pogledima da su imali sreće što slučajno nije naletio dežurni oficir u vrijeme dok je Daković divljao. Bibliotekar čim se probudio iz košmarnog sna bio je naumio da se izvini sinoćnom društvu, i da im kaže da on alkohol ne smije ni omirisati. Prije sinoćnog arlaukanja samo jednom, na maturskoj svečanosti, probao je alkohol i napravio skandal koji je pokvario slavlje budućim učiteljima. Matursko veče je prekinuto prije ponoći, jer je on, najprije provocirao a potom krvnički pretukao svog najboljeg prijatelja Novaka Matovića. Svima je napad izgledao drzak i bez razloga, i tek  se poslije neko sjetio da je nasrnuo na Matovića, jer je vragolasti Kolašinac nekoliko puta plesao s njegovom tajnom simpatijom, Đinom Lubardom, tamnoputom ljepoticom, u koju su bili zaljubljeni svi maturanti učiteljske škole.

Prošlo je još nekoliko dana od galame u kabini Karola Kozara, i niko od zapovjednika nije se propitivao o tome ko je vikao i držao antidržavne govore, pa je Ladni Daković postao još bliskiji s trojicom kartaških kompanjona. Viktor Leskovar je bio zadovoljan što  bibliotekar s njima dijeli  malu tajnu, prije nego što sȃm provali, da je u koricama  svake desete korice u brodskoj biblioteci ulijepljeno neko nepoćudno djelo  marksističke i socijalne literature. Plašeći se da će obavještajni odsjek u mornarici otkriti knjige nepodobnih autora, koje su bili prokrijumčarili u brodske kabine, sekretar partijjske ćelije, podoficir Kopinič, čiji je pseudonim Vokšin bio skraćenica prezimena njegove majke, dosjetio se da među korice klasika južnoslovenskog romantizma i stručne pomorske studije, koje niko ne posuđuje za čitanje, umetne djela Marksa, Engelsa, Lenjina, Staljina, Roze Luksemburg, Gramšija, Krleže, Augusta Cesarca, Domanovića, Dušana Vasiljeva, Ivana Cankara, Otona Župančiča, Jovana Popovića, Rada Drainca, Svetozara Markovića, Dimitrija Tucovića…

Ladni Daković je popizdio kad je shvatio kako su ga navukli Leskovar i kompanija, pa je detaljno pregledao cijeli knjižni fond, i sadržaj uporedio sa naslovima u kataloškim karticama. Među maskiranim knjigama našao je i Lenjinova djela, koja su mladi skojevci u cetinjskoj učiteljskoj školi dizali u nebo: Razvitak kapitalizma u Rusiji, Dvije taktike socijaldemokratije u demokratskoj revoluciji, Imperijalizam kao najviši stadij kapitalizma, Država i revolucija. Lenjinov teški stil bio je za njega odbojan: tvrdnje priučenih partijskih instruktora da je lider boljševičke revolucije veći filozof od Hegela, i njemu s tako površnim teorijskim znanjima, izgledale su slaboumno, ali ga se dojmio Lenjinov organizatorski genij i neobična propagandna vještina, koja je iz stoljetne apatije pokrenula i ujedinila sinove kmetova sa uskim slojem radništva i napredne inteligencije.

Ladnog Dakovića je brzo prolazila ljutnja što su ga, kao papka, uvukli u opasnu tajnu igru, čiji je rukopis po drskosti i samouvjerenosti već bio upoznao u akcijama učenika cetinjskih srednjih škola, koji su se, katkad i na šaljiv način, suprotstavljali režimu. Tako je na Savindan 1934., školski praznik, mješoviti hor učiteljske škole, gimnazije i bogoslovije, umjesto stihova Branka Radičevića: Crnogorče care mali/ ko te ovde još ne hvali/ mačem biješ mačem sečeš/ mačem sebi slavu stečeš…, izokrenuli u: Crnogorče care mali/ trnovi ti vijenac dali/ na Mojkovcu brata spase/ a narod ti travu pase. Jedna neslana šala skojevaca mogla je glave koštati ženu šefa policije na Cetinju, kad je gimnazijalac Jovo Kapa s galerije pozorišta Zetski dom bacio dimnu bombu ispred centralne lože. Gospođa Pekić koja se umalo ugušila u dimu – na predstavi Đetići u parlamentu, došla je s mužem – srećom nije sa sobom povela petogodišnjeg sina, iako je u jednom trenutku pomislila da satiričnu predstavu koja ismijava neuke poslanike u doba kralja Nikole, može zabaviti i bistro petogodišnje dijete.

Zima trideset pete na trideset šestu bila je hladna i burovita, i Ladni Daković je više iz dosade čitao marksističke klasike i pisce socijalnog usmjerenja, ali čitanje knjiga nije moglo zaokupiti njegov nemirni duh, pa je noć uoči Nikoljdana, krsne slave komandanta Dabovića, sȃm predložio Leskovaru da obnove partije pokera vikendom. Kartanje je opet krenulo po starom običaju: niko nije pominjao biblioteku niti incident poslije ispijene boce ruma, iako je  Daković očekivao da mu predlože drugi konspirativni zadatak, izvan biblioteke. Bibliotekara nije prevario osjećaj, i kad se pohvalio saigračima da ga je komandant Dabović pozvao na ručak – koji je čekao šest mjeseci – narednik Leskovar mu je sugerisao da ukoliko  kapetan bojnog broda bude tražio njegovo mišljenje o moralno političkim osobinama korisnika knjižnog fonda, kaže da nije primijetio ništa sumnjivo. Osim da je  podnarednik Vladislav Ševarac, strojar na podmornici Hrabri, na posudbu tražio knjige Džeka Londona, Maksima Gorkog i Miroslava Krleže. Mi znamo da je on sumnjiv Daboviću, i da je naredio svojim obaveštajcima da ga nadziru. No, Ševarac je oprezan. Njemu ne mogu ništa, ali ti ćeš steći poen kod komandanta.

Ladnog Dakovića je od iskušenja da odigra duplu igru s iskusnim kontraobaveštajcem sačuvao  sȃm komandant Dabović, koji na ručku, u salonu komandnog broda Dalmacija, nije ni jednom pomenuo stanje bezbjednosti u kumborskoj floti. Većinu razgovora kapetan bojnog broda utrošio je u kurtoaznim pitanjima o njegovoj familiji, i ponovo se zanio u hvalospjevima patriotizma Marka Dakovića, njegovoj hrabroj borbi još od vremena despotije kralja Nikole, kao i primjernom moralu u poslijeratnom periodu.

Ladni Daković dobio je mjesec dana nagradno skraćenje vojnog roka, i za oproštajno veče, dvadeset osmog februara trideset šeste, priredio je mali banket, u čitaonici brodske biblioteke. Prethodnog dana na pijaci u Zelenici kupio je demidžanu dubrovačke malvazije, jedan pršut i dva kila sira iz maslinova ulja. Prije nego što je društvo omamljeno vinom krenulo na počinak, narednik Leskovar je odvojio bibliotekara i kazao mu da je partijska organizacija zadovoljna njegovim radom i ponašanjem, i da će sjutra za njega doći auto koji će ga prevesti do Mojdeža, sela iznad Herceg Novog, gdje će ih čekati jedan važan drug, instruktor Kominterne, specijalista za konspirativni rad.

Kuća Luke Rotkovića u Mojdežu bila je zaklonjena šumom čempresa od buljuka seoskih kamenih jednospratnica. Domaćin – koji je radnim danima stanovao u hercegnovskom naselju Topla – smjestio je Dakovića u trokrevetnoj spavaćoj sobi s vižljastim mladićem koji se predstavio kao Sergej, i krupnim tridesetogodišnjim Marinom. Ladni Daković je znao da su im to pseudonimi, jer mu je narednik Leskovar kazao da će se domaćinu i  ostalim polaznicima obavještajnog kursa predstaviti kao Stanko, i da će njegovo pravo ime znati samo instruktor. No, prema akcentima provalio je da je prvi Hercegovac a drugi Dalmatinac, i da je, po načinu kako se oblače i služe priborom za jelo, Sergej gradsko dijete, a za Marina bi se, po izbrazdanim dlanovima reklo da je ribar ili težak. Instruktor je bio čovjek omanjeg rasta i četvrtaste građe, poput rvača. Rekao im je da će intezivno raditi, dva puta dnevno, poslije doručka i ručka, a nakon večere će voditi diskusije. Još je kazao da od njih očekuje ozbiljnost i saradnju: neka pribilježe sve što im nije jasno da pitaju u večernjoj diskusiji, jer sve što danas propuste jednoga dana im se može grdno vratiti. Na kraju je rekao da se zove Stefan – Ladni Daković je pomislio bi mu bolje odgovarao pseudonim Stjepan – jer je njegov vokabular, istina sa pokojim srbizmom, bio tipično hrvatski.

Stefan je trojicu mladića strpljivo – na momente nervozno – podučavao konspirativnoj tehnici: na koji način će komunicirati unutar obavještajne mreže; kako se vrbuju novi saradnici; kako se služiti specifičnim znanjima određenih osoba a da one toga nijesu svjesne; kako se bira tajna operativna baza, u kojoj će smjestiti radiostanicu, propagandni materijal, oružje i novac; kako se prikriveno djeluje u okruženju porodice i bliskih osoba. U drugoj sedmici Stefan ih je učio vrbovanju agenata koji već rade za civilnu ili vojnu političku policiju, načinu da se ostane neuočljiv agentima i režimskim provokatorima, te korišćenju lažnih dokumenata, kao i tehnika da se provokator usmjeri na krivi trag. Stefan bi prije nego što pređe na sljedeću temu tražio od budućih konspiratora da mu postavljaju pitanja na osnovu kojih će shvatiti koliko su razumjeli ono što ih je podučavao. Noć uoči završetka tečaja Stefan je svu trojicu pozvao na odvojene razgovore. S Dakovićem je ostao cijeli sat, koliko i sa ostalom dvojicom polaznika zajedno, i prije nego što ga je otpustio, kazao je: Od tebe najviše očekujem.

U posljednjim instrukcijama Stefan ga je posebno upozorio na dvije stvari: Ne povezuj se sa lokalnom partijskom organizacijom na Cetinju. Izvještaje ćeš podnositi, i primati instrukcije, od osoba koje se budu predstavile kodnim imenom Stefan. Još nešto, moraš prekinuti organizovanje partija pokera u ortakluku s profesionalnim prevarantima, jer skrećeš pažnju na sebe, ne samo policije nego i pristojnog svijeta. Karte možeš igrati samo s činovnicima režima, i to jedino kad prosudiš da ćeš se na taj način zbližiti s njima.

Ladni Daković je ozbiljno shvatio Stefanovo upozorenje, i poslije povratka iz vojske zaobilazio je kafane u koje zalazi Božo Kornjača. Umjesto cetinjskih fakina i besposličara počeo se družiti sa sinovima načelnika banske uprave i imućnih trgovaca i bankara. Promjena ponašanja razmetnog sina najviše je usrećila oca Jakova – dobio je ime po čuvenom grahovskom vojvodi i senatoru – koga su bile ophrvale crne slutnje da će sve što je sticao u životu njegov nasljednik prosuti za godinu dana. Stari Daković je tvrdio da je vojska preporodila njegovog sina, a to su mislili i drugi, koji su, ipak, s podsmijehom komentarisali novi mladićev izgled na korzou: nosio je šešir s tvrdim uskim obodom i poštapao se na kišobran, kako su to radila starija cetinjska gospoda. Na jesen dobio je posao u osnovnoj školi Njegoš, koja je nedavno bila proslavila stogodišnjicu nastanka. Sve se, naizgled, u samo nekoliko mjeseci promijenilo u životu Borka Dakovića, izuzev nadimka, koji nije odgovarao njegovom novom životnom stilu.

Ali, Ladni Daković se u školi Njegoš skrasio samo jednu školsku godinu, i u jesen trideset sedme –  za mnoge misteriozno – nestao je iz vidokruga cetinjske pjace. Ministarstvo prosvete iz Beograda premjestilo ga je u Rožaje, muslimansku varošicu na sjeveru Crne Gore. Prema zvaničnoj verziji prosvjetni inspektor Radomir Cvijović poslao je negativan izvještaj o Dakovićevom radu u Beograd, zbog učiteljevih čestih izostanaka s posla i slabog opšteg znanja njegovih učenika, ali pravi razlog za kaznu bio je u tome što ga je učitelj namamio na večeru, opio i onda opelješio na kartama, do posljednje krune. Vratio mu je  onoliko novca za koliko može kupiti autobusnu kartu do Beograda:  ni dinar više za sendvič i kafu.

Na isti način kao što je iznenadno bio nestao sa Cetinja tako se iznebuha vratio u jesen trideset devete, ali ne u neku školu u cetinjskom srezu nego s rješenjem o namještenju u policijskom arhivu. Jakov Daković se hvalio da je njihov rođak Marko – za koga se govorkalo da mu je Dragiša Cvetković, aktuelni predsjednik Vlade, nudio mjesto ministra bez portfelja – lično zvao bana Petra Ivaniševića, na Cetinje, da protestvuje zašto su mladog učitelja, iz dokazane patriotske familije, koja je za današnjicu dala ka poijedna u Crnu Goru, proćerao u neviđibog, na granicu Kosova i Albanije.

No, po izgledu, a i takulinu – kupio je za dvadeset hiljada dinara jednu malu kuću u Vilsonovoj ulici – nije se moglo kazati da se Borko Daković u Rožajama zlopatio. Večeri je provodio u kartanju s Ahmed begom Bralićem, glavnim spahijom rožajskim, koji je posjedovao desetine hektara pokrivenih smrčom, jelovinom i bukvom, i Žarkom Steševićem, komandirom žandarmerijske stanice, a poslije ponoći prikradao se konaku Ahmed begove kćerke Hasije, lijepe i još mlade udovice rahmetli Izeta Kalača, varoškog sajdžije. Nije se žalio ni na posao policijskog arhiviste, iako je ustvari monoton, primjereniji mirnijim i  nemaštovitijim ljudima, ali i tako neugledna funkcija u policiji  pribavljala je Ladnom Dakoviću izvjesni respekt, pa i strahopoštovanje, među lokalnim siledžijama, švercerima duvana, kafedžijama, prekupcima poljoprivrednih proizvoda na Balšića pazaru: uz to kancelarija arhive se nalazila ispred dežurne žandarmerijske sobe, u kojoj su dvadeset četiri sata dnevno saslušavani razni osumnjičenici i izgrednici.

Borku Dakoviću – i dalje su ga svi zvali Ladni, osim novog šefa policije Tomaševića i njegovog zamjenika Vujisića –  skočila je cijena i kod uglednih gradskih domaćina i činovnika, otkad je iz arhive unaprijeđen na mjesto policijskog pisara. U Crnoj Gori do kraja devetnaestog vijeka, vojnici, policajci i popovi, služili su u narodnim odijelima, i otkad su uvedene vojne i krilaške uniforme, državni činovnici, čak i oni bez uniformi, dobili su posebni ugled. Ladni Daković je došao na mjesto Vlada Biljanovića, bivšeg pješadijskog narednika, koji je zbog bolesti otišao u prijevremenu mirovinu. Iskusni policajac porijeklom iz Nevesinja upoznao je Dakovića s prilikama u domenu njegovog referata, i ostavio mu je papire o započetim istragama u vezi šverca i sitnih krađa, zajedno sa spiskom njegovih doušnika, iako to po pravilima službe nije bio obavezan.

Poznavanje talijanskog jezika, pomoglo je Borku Dakoviću da i poslije ulaska Talijana u Cetinje 17. aprila 1941., zadrži mjesto u policiji. Istina, Dakovićev talijanski jezik, koji je naučio od svoje babe, očeve majke, Anđele, rođene Kapuci, bio je mješavina mletačkog idioma i slovenskih leksema, i u početku je jedva bio razumljiv Nikoli Larusu, oficiru Ovre, koji je dobio zadatak od civilnog komesara Serafina Macolinija i majora Vićenca Siraguze, novog upravnika cetinjske policije, da provjeri moralnu i političku podobnost kadrova u policiji i sudstvu. Kapetan Ovre se nije mnogo dvoumio da predloži Dakovića za nastavak rada u službi, iako je Dušan Vučinić, sekretar Crnogorske stranke, sugerisao da treba smijeniti sve činovnike koji su služili jugoslovenskom režimu, a na njihova mjesta postaviti dokazane crnogorske patriote. Jer, mladi obavještajac procijenio je da među pristalicama dinastije Petrović Njegoš nema dovoljno sposobnih činovnika, i da treba prihvatiti svakog profesionalca koji pokaže lojalnost novom okupacionom poretku.

Između Borka Dakovića i Nikole Larusa razvio se odnos koji bi se u drugim okolnostima mogao nazvati prijateljskim. Talijan je bio samo četiri godine stariji od Dakovića, i povezivale su ih strasti prema kocki, ženama i modni ukusi u odijevanju. Profesor matematike iz Milana, čiji je otac imao lanac butika, jedva je čekao priliku da skine vojnu uniformu i pojavi se na cetinjskom korzu s leptir mašnom i karakterističnom pelerinom, koja ga je odvajala od ostalih šetača. Kapetan Laruso, onako latinski galantan, obigravao je kao mačak u martu oko cetinjskih dama, žena i kćerki lokalnih činovnika i trgovaca. Borko Daković, kojega je Laruso zvao Fredolino – šaljivo prevodeći njegov nadmak na talijanski jezik – u prvo vrijeme je služio kao Talijanov prevodilac u upoznavanju sa gospođama. Onda je kapetan Ovre zamolio Tripka Dragišića, prevodioca u talijanskom izdanju Glasa Crnogoraca, da mu organizuje intenzivni kurs crnogorskog jezika. Ladni Daković je snimio da se iza Talijanovog ležernog i pomalo infantilnog ponašanja krije oprezan i nepovjerljiv čovjek, koji se  plašio Crnogoraca. Znanje crnogorskog jezika Larusu nije trebalo samo da bi naučio izgovarati gentilezze na ovom grubom jeziku ratnika i pastira nego i da dubinski prodre u mentalitet onih što su brutalno napali i masakrirali kolonu prijateljskih talijanskih vojnika na Košćelama 13 jula 1941. Kapetan Laruso je prihvatio Fredolinov prijedlog da mu se pridruži na kursu učenja jezika, jer su jedan drugog mogli podučavati i poslije Dragišićevih časova, specifičnostima lokalne leksike i sintakse, odnosno gramatičkim pravilima književnog talijanskog jezika.

Nikola Laruso je posebno osobio Ladnog Dakovića nakon što ga  je upoznao s Linom i Lolom Kusovac, ženom i kćerkom pokojnog Goluba Kusovca, koji je u barskoj luci imao tankove za gaz i naftu. Lina i Lola bile su ljepotice, i više su ličile na dvije sestre nego na majku i maloljetnu kćer između kojih je dvadeset četiri godine razlike. Obje su imale zlatastu dugu kosu koju su savijale u punđu što je još više isticalo njihove duge vratove i vitak struk. Policijski pisar je dobro poznavao Linu Kusovac, jer je njen muž bio prijatelj Jakova Dakovića. Mlađi Daković, koji se u pubertetu zaljubio u rasnu Kotoranku, nije smio pred ocem pokazati ni bezazlenu simpatiju prema njoj, jer je Jakov otvoreno ogovarao, gdje god je stigao, kako se iza njenog blagog lika krije proračunata i beskrupulozna osoba, koja je uz to i promiskuitetna, i da se za trgovca naftom udala samo zbog njegovih para. Njegov otac, mislio je Ladni, ogovara Linu, zbog ljubomore na svog prijatelja koji pored sebe ima tako mladu i lijepu ženu.

Odnos kapetana Larusa i gospođe Kusovac, koju su pakosni cetinjski mangupi nazvali vesela udovica, pretvorio bi se u kratki flert ili još kraći ljubavni doživljaj – nijedna njena veza nije trajala duže od dvije sedmice – i poslije toga ona bi se pravila da ga ne poznaje da se u to vrijeme nije, na velika zvona, pojavio armijski general Aleksandro Pircio Biroli, okupacioni guverner Crne Gore. Za razliku od Serafina Macolinija, svog uglađenog i mirnog prethodnika, novi guverner je bio pravi Talijan. Pretenciozan, ceremonijalan i lično hrabar. Njegova iskustva vojnog zapovjednika i guvernera iz rata u Etiopiji i Eritreji presudno su uticali na slamanje masovnog narodnog ustanka u Crnoj Gori.

Početkom jeseni počela je masovna predaja ustanika, od kojih su jedni abolirani a drugi poslati u albanske i talijanske logore, i Cetinje se polako vraćalo u predustaničku kolotečinu. Ukinut je policijski sat, reditelj Vasilije Šćućkin, poslije dva odlaganja, planirao je za prvi oktobar premijeru drame kralja Nikole, Knez Arvanit, subotom su se organizovale igranke u Plavom dvorcu i fudbalske utakmice između Crnogorca i tima divizije Mesina. Komandant karabinjera Vitorio Montuoro ponovo je dozvolio da seljaci prodaju svoje proizvode na Balšića pazaru, i takođe je, zbog sve češćih tuča i opijanja vojnika odobrio otvaranje javne kuće u Lovćenskoj ulici. Posebni pečat koloritu prijestonice davala je operetna figura okupacijskog guvernera, šezdesetčetvorogodišnjeg kočopernog Bolonjeza, koji je poticao iz ugledne familije profesora univerziteta. Vremešni general je svako jutro u vrtu svoje rezidencije, koji se naslanja na dvorski park, radio petnaestominutnu parternu gimnastiku, a onda još desetak minuta mačevanja sa majorom Badoljom, koji ga je pratio i u ratu u Etiopiji.

Kapetan Laruso je ispričao Lini Kusovac da se tajna mladićke okretnosti i kondicije Pircija Birolija  krije  u dobroj genetici, ali i u njegovoj vojničkoj disciplini. Za četrdeset pet godina vojne službe nijedan dan nije odsustvovao zbog bolesti niti je propustio jutarnje sportske aktivnosti. Posebno je bio ponosan na svoje učešće na olimpijadi u Londonu 1908., gdje je osvojio srebrnu medalju u mačevanju. Starija Kusovka je na prijemu, organizovanom povodom devedeset godina Njegoševe smrti, održanom u velikoj Sali Vladina doma, došla u pratnji svoje kćerke, kapetana Larusa i policijskog pisara Dakovića. Iskusnim okom posmatrala je živahnog starčića, koji je stojao nasred sale, zajedno s mitropolitom Joanikijem, i ljubazno otpozdravljao brojnim zvanicama. Guverner je bio u centru pažnje, kao da je on u rodu s velikim pjesnikom, a ne Krsto Petrović Njegoš, markantni kustos u Državnom muzeju, koji je stojao u uglu svečane sale s jednim starcem u crnogorskoj narodnoj nošnji.

Pircio Biroli se prvi put pomjerio s mjesta, u centralnom dijelu sale koja je prvobitno služila za zasijedanja parlamenta Kraljevine Crne Gore, i krenuo prema kapetanu Larusu, koji je bio u društvu s jednim civilom i dvije prekrasne bjelopute, dugovrate dame, velikih bademastih očiju. Laruso je osjetio da mu znoj probija ispod pazuha dok im se teatralni guverner polako primicao.

– Kapetane Laruso, budite ljubazni i predstavite me društvu – ležerno je kazao Bolonjez, duboko se klanjajući damama.

Lakoćom iskusnog kozera, kojemu je društveni položaj omogućavao da drži pažnju ostalih i onda kad nije pretjerano duhovit, odmah je razvezao priču o divljoj ljepoti Crne Gore koja ga neobično podsjeća na Etiopiju, premda su veličina i istorija ovih zemalja toliko različiti. Još je veća sličnost, nastavio je Biroli, između žena u Adis Abebi i Cetinju. Etiopljanke i Crnogorske nijesu samo stasite nego imaju i urođenu otmjenost, rekao je guverner tonom koji sugeriše slušaocima da je veoma znaven u ovom pitanju. Guverner je nastavio opisivati egzotičnu ljepotu Etiopljanki, njihovu neobičnu putenost i privrženost muškarcu. Još je pomenuo da su Etiopljani ortodoksi, kao i Crnogorci, ali da mentalitet jednog naroda, ipak, više određuju povijest i geografija nego religija. Guverner se bio toliko zanio u svom monologu da nije primijetio kako je većina zvanica već otišla sa prijema, kao ni diskretne migove majora Badolja da je vrijeme da se oproste s društvom.

– Sljedeće subote, u mojoj rezidenciji, proslavljam trideset četvrti rođendan kćerke Euđenije. Biće mi čast da vas ugostim. – Guverner se još jednom naklonio damama, i prvi put duže zadržao pogled na Borka Dakovića.

– I Vi ste pozvani mladi gospodine. – Velikodušno se osmjehnuo Biroli, pokušavajući dokučiti iz mladićevog izgleda, je li samo prijatelj ili je ljubavnik mlađe ili starije dame.

Od svih zajedničkih slabosti Line Kusovac i Pircija Birolija najintrigantnije je bilo njihovo opsesivno traganje za puno mlađim ljubavnim partnerima. Gospođa Kusovac je posebno voljela vojne kadete i studente završnih godina, kao i mlade turiste i poslovne ljude koje bi put nanio u staru prijestonicu, a Leone di Gondar – nadimak koji je Biroli dobio početkom dvadesetog vijeka u talijansko-turskom ratu za prevlast u Libiji – još od vremena kada je službovao kao vojni ataše u Ekvadoru, s nepunih četrdeset pet godina, tragao je za klinkama, koje su bile i po desetak godina mlađe od njegove kćerke.

Rezidencija Pircija Birolija, koja je bila smještena u zgradi nekadašnje ambasade Ujedinjenog Kraljevstva, ličila je na mali dvor. Guverner je naredio da si iz dvora kralja Nikole, koji je postao državni muzej, donese dio mobilja, portreti kralja Vitoria Emanuela Trećeg i kraljice Jelene, slike Vlaha Bukovca, saloni princeza Ksenije i Vjere, u indonežanskom i venecijanskom stilu, te dvorsko posuđe. Stari novinar Corriere della Sera, Mario Kapelo, napisao je u mozaičkoj knjizi svojih sjećanja i portreta značajnih savremenika, objavljenoj u Milanu 1975., da ga je rezidencija Pircija Birolija na Cetinju, po manjku ukusa, eklektičnosti stilova i operetnoj pretencioznosti, neobično podsjećala na sjedište Gabriela Danuncija, osnivača i vođe kratkotrajnog Talijanskog regenstva Kvarnera, u okupiranoj Fiumi. Na proslavu rođendana Euđenije Biroli bilo je pozvano probrano i šaroliko društvo, guverner se šetkao od jednog do drugog gosta, ali najviše vremena posvetio je  doktoru Vladimiru Gerasimoviču, bivšem ljekaru carske familije Romanov i njegovoj ženi Mariji Vladimirovnoj, poznatoj operskoj pjevačici iz Boljšog teatra. Poslije večere koju su služili konobari iz Grand hotela, Biroli je zamolio gospođu Kusovac za ples, i ostatak večeri proveo je u njenom društvu. Lina Kusovac je primijetila da guverner, premda je uglavnom s njom ćaskao, svako malo skreće pogled prema šesnaestogodišnjoj Loli.

Nakon rođendanske proslave Lina i Lola Kusovac su postale dio inventara na zabavama Pircija Birolija. Kapetan Laruso bi, s vremena na vrijeme, u glavnom salonu rezidencije, čavrljao s gospođom Kusovac, dok bi guverner u svom radnom kabinetu, gospođici Loli, učenici sedmog razreda gimnazije, pokazivao raritetnu zbirku poštanskih markica. Borko Daković više nije dobijao pozive na svečanosti, ali izazivao je divljenje i zavist domaćih policajaca, još i više karabinjera, što mu se Pircio Biroli, koji se, uprkos upozorenja tjelohranitelja sȃm vozikao u sportskom kabrioletu, srdačno javljao, uvijek malo zastajući, sugerišući tako da njih dvojica imaju neku zajedničku tajnu.

Prošla je cijela godina – sve do oktobra četrdeset druge – prije nego što će Borko Daković ponovo kročiti u zgradu bivšeg engleskog poslanstva. Ali, ovoga puta neće gostovati kod talijanskog guvernera kao pratilac dvije Kusovke nego na poziv Euđenije Biroli, koja je bila stigla iz Rima u posjetu ocu. Guverner je odredio kapetana Larusa da bude s ruke Euđeniji, koja je često imala ekscentične zahtjeve. Odmah je poželjela da vidi Njegoševu kapelu na Lovćenu, ali je zahtijevala da sama, bez pratnje, hodočasti velikom pjesniku, s čijeg se grobnog mjesta vedrim danom dvogledom može dobaciti i do obala Italije. Auto je parkirala ispod Jezerskog vrha i lagano istrčala na plato ispred Njegoševe kapele. Karabinjeri i ranojutarnji šetači bili su u čudu što Euđenija svako jutro trči u Dvorskom parku, koji se prostire između engleskog poslanstva i Plavog dvorca, nekadašnje rezidencije princa Danila, prvorođenog sina kralja Nikole Prvog. Posebnu pozornost Cetinjana izazivala je njena sportska odjeća. No, Euđenijina ekstravagancija u oblačenju – nastupanje na sportskim takmičenjima u kratkom muškom šortsu – prije desetak godina bila je tema i rimskih kuloara, dok i druge sportistkinje nijesu svoje nepraktične kratke haljine zamijenile tim dijelom muške odjeće.

Euđenija je na Cetinju tražila partnera za tenis, i kapetan Laruso se sjetio da mu se Borko Daković pohvalio kako je prije odlaska u vojsku pobijedio na prvijenstvu Zetske banovine u singlu. Laruso se prije toga raspitivao nakoliko dana da guvernerovoj kćerki nađe dostojnog partnera, jer ona je bila univerzalna sportistkinja: osvajačica zlatnih i srebrnih medalja u bacanju diska, skoku u vis i sprintu. Uz to bila je osnivač i prvog ženskog veslačkog kluba u Rimu.

Ladni Daković je ljeti i zimi, uvijek imao istu težinu, tako da je mogao – premda godinama nije redovno izlazio na teniski teren – s lakoćom odigrati dva seta. Ali već poslije desetak gemova s Talijankom duša mu je bila u nosu. Jer, Euđenija je bila nametnula žestok tempo, sa čestim izlascima na mrežu. Daković nije u skladu sa svojim nadimkom lako podnosio poraz u igri tenisa. Ustvari nepovoljni rezultat mu je mnogo lakše padao nego očigledna fizička nadmoć Talijanke, koja je devet godina starija od njega. Još više ga je nerviralo što guvernerova kćer ne pokazuje želju da ga potpuno satre i ponizi, već smanjuje tempo kad vidi da joj protivnik posustaje.

Euđenija je poslije prve partije tenisa predložila svom partneru da popiju čaj na terasi hotela Grand, koji je preko puta guvernerove rezidencije. Policijski pisar, kojega su daktilografkinje u policiji i dame iz javne kuće u Lovćenskoj ulici zvale gospodin Ladni, bio je ležeran u odnosu sa ženama, ponekad malo ciničan, ali pred guvernerovom kćerkom ušeprljio se kao mali đačić, tako da se on, kao džentlmen, nije sjetio da je pozove na piće. Euđenija se pravila da ne primjećuje Dakovićevu zbunjenost, i da bi ga nekako opustila počela je pričati o tome kako je o crnogorskoj istoriji puno saznala prije nego što je njen otac bio postavljen za okupacijskog guvernera na Cetinju. Jer, čudesne priče o terri incogniti u jadranskom zaleđu, i njenim spartanskim žiteljima, slušala je od svog prijatelja Branka Vukotića, rođaka kraljice Jelene, s kojim je zajedno studirala arhitekturu. Moj tata, nažalost više voli Srbe, i smatra da Crnogorci, poput Sicilijanaca, nisu sposobni da imaju svoju državu.

Guvernerova kćer će na Cetinju ostati dva mjeseca, do Svetog Nikole, i za to vrijeme Ladni Daković je bio redovni gost na patrijima koje su organizovali Pircio i Euđenija Biroli. Talijanku nije držalo jedno mjesto, i tražila je da joj Daković pokaže okolinu Cetinja. Njih dvoje su, bez pratnje, obigrali Lovćen sa cetinjske, budvanske i kotorske strane. Satima je sjedjela naslonivši glavu na mladićevo rame gledajući s Vjetrenog mlina prekrasni pejzaž Boke Kotorske, čije su je vijugave obale fjorda podsjećale na ispreplijetane linije dlana mladog Montenegrina. Euđenija je na terasi hotela Grand tražila da joj Daković pruži lijevi dlan: zadubila se u njegov neobični splet linija života, strasti i uspjeha, pokušavajući odgonetnuti koliko su demoni koji su oblikovali mrežu ispresijecanih linija slični ostalim pejzažima ove nepristupačne zemlje, u kojoj se duže vremena nijesu mogli skrasiti ni osmanski podanici iz zabačenih azijskih provincija. Držala ga je za zglavak ruke i onda pogledala u oči, koje su odavale strast i bezobzirnost, prevučenu skramom tjeskobe. Ti si čuvar tajne, iako imaš potrebu da je s nekim podijeliš. Zato si grub prema svima koji žele pristupiti u tvoj intimni svijet. Tvoja neosviještena potreba za bliskošću proizvodi stalni nemir, dovodi te u neprilike, ali si dovoljno žilav da te nijedna nevolja neće slomiti. Imaš dugu i isprekidanu liniju života, koja je neobično slična mojoj. Preživjećeš nekoliko teških životnih lomova, i nadživjećeš svoje neprijatelje. Nažalost i onu jedinu osobu do koje će ti biti stalo.

Ladni Daković nikad se nije do kraja uvjerio je li Euđenija Biroli bila lakomislena u odavanju stvari koje se u ratu označavaju kao vojna tajna ili je namjerno plasirala podatke koji su mogli razotkriti političke prioritete i namjere okupacionog guvernera Crne Gore. Ona mu je povjerila guvernerove spoznaje koje je prosljeđivao rimskom Dvoru i Vladi: da se u Crnoj Gori treba osloniti na četnički pokret, da nije moguće etnički razlikovati Srbe i Crnogorce, da su Srbi superiorni u odnosu na ostale jugoslovenske narode, i da stoga treba ponovo ujediniti Srbiju i Crnu Goru u uticajnoj sferi Rima ili pripojiti Crnu Goru Italiji, kao provinciju, poput Ljubljane. Na kraju mu je odala – premda se činilo da se dvoumi oko toga – jednu tajnu koja je imala intimni porodični karakter: na guvernerove memorandume o crnogorskom pitanju nije uticalo samo njegovo srbofilstvo, već i to što je on u neku ruku bio ucijenjen.

Četnički pukovnik Bajo Stanišić donio je guverneru pismo od njegovog sina Mauricija, kojega su Englezi zarobili u Libiji. Kapetan Mauricio Biroli ocu je poslao rukom pisanu poruku da je dobro i zdravo, i da zbog toga što Englezi cijene politička opredjeljenja armijskog generala A.P. Birolija, ima povlašćen zarobljenički status. Od toga časa okupacioni guverner Crne Gore, preko Baja Stanišića i štaba Draže Mihailovića, redovno je razmjenjivao informacije s vojno-obavještajnim centrom MI 6 u Kairu.

Borku Dakoviću je osmog aprila četrdeset prve, drugi dan poslije bombardovanja Beograda, Cetinja i ostalih jugoslovenskih gradova, došao Stefanov kurir, i rekao mu da će do daljnjeg dobiti drugu vezu, koja će biti dio lokalne konspirativne mreže Pokrajinskog komiteta za Crnu Goru i Boku. Još mu je kazao da će novi konspirator imati pseudonim Lazar, koji će na vezi držati i Gramšija. To jest, da on zasad, dok se ne snimi situacija u novim okolnostima, mimo Gramšija i Lazara ne pokušava širiti krug konspirativaca, jer cijela ilegalna mreža biće organizovana po sistemu trojki. Na odlasku mu je kazao da će sjutra u sedamnaest sati i tri minuta, ispred zgrade pošte sresti novog saradnika, koji će mu prići riječima: Rekli su mi da nikad ne kasnite.

Dakoviću je prišao bledunjavi mršavi momak, koji je još ličio na dječaka. Bio je toliko neupadljiv da ga je policijski pisar ranije zapazio samo zbog toga što je često bio u društvu dvojice krupnih momaka, sinova bivšeg šefa policije Tomaševića i penzionisanog pješadijskog kapetana Mijanovića, koji su pripadali tvrdom krilu bivšeg jugoslovenskog režima. On, ustvari mladića nije znao po imenu već po prezimenu – Kruška – koje u Crnoj Gori nije bilo uobičajeno. (Po imenu voća davana su samo ženska imena, Dunja, Višnja, Jagoda). Ladni Daković se ubrzo uvjerio da je Gojko Kruška – uprkos fizičkoj neupadljivosti i slabašnosti – spretan i izdržljiv momak, s čeličnim živcima. Kruška se s talijanskim vojnicima zbližio preko sitne trgovine, prodajući im vino i rakiju, te lješanski duvan koji su kupovali kad im nestanu cigarete. Uz to bio je organizovao prodaju priganica koje je pržila Mare Bogdanova, njegova komšinica, a prodavali su ih, u Njegoševoj ulici i ispred Vojnog stana, Ćiro i Bero, petnaestogodišnji mangupi koji su neumorno vikali frittelli, fritteli.

Policijski pisar je od Kruške primao naređanja koje su preko bloka, u bodljikavom žicom ograđeno Cetinje, unosile seljanke iz Bajica i Dubovika. One su u posudama za mlijeko, s kojim su opskrbljivali bolnicu i boljestojeće familije donosile poštu s partijskim instrukcijama, i na isti način Dakovićeve šifrovane informacije vraćale natrag u šumu.  Daković je još bio zadužio Gojka Krušku da neprimjetno prati kapetana Larusa, i da ga izvještava o mreži njegovih doušnika. Ubrzo je saznao da se kapetan, na javnim i skrovitim mjestima, sastaje sa širokim krugom ljudi, od zelenaških i četničkih aktivista, trgovaca, novinara, kafedžija do kurvi iz spratne kuće u Lovćenskoj ulici. Policijskog pisara su posebno zanimali kontakti kapetana Larusa sa gospođom Milom Vujović i Franjom Tavčarom, njegovim redovnim partnerima u partijama pokera. Bilo mu je sumnjivo odveć ljubazno ponašanje kapetana Larusa prema njemu, posebno otkad su u cijelom gradu osvanuli leci s imenima talijanskih špijunki i jebačica. Uz imena poznatih kurvi, Miluše Gligorove, Srbijanke Dare, Velike Britanije, na spisku su bile i dame iz boljih familija, kao i imena njihovih švalera: na trećem mjestu od šesnaest parova nalazili su se Lina Kusovac i Nikola Laruso. Talijan je bio uvjeren da je Fredolino jedan od rijetkih koji su znali za njihovu vezu, a još sumnjivije mu je bilo to što na spisku nije bilo mlađe Kusovke, koja se – to se njemu nije moglo sakriti –  dopadala policijskom pisaru. I sȃm guverner Biroli bio je bijesan, jer nije mogao utješiti svoju miljenicu, zbog toga što se njena majka našla na spisku sa gradskim prostitutkama, pa je raspisao nagradu od dvadeset pet hijlada lira onome ko prokaže banditskog sastavljača letka.

Početkom četrdeset treće godine neki žandari su prekomandovani u Podgoricu, drugi su otišli u penziju, i Borko Daković je predložio Gojku Kruški da se prijavi u žandarmeriju. Rekao mu je još da će biti sigurno primljen, jer će ga Đino Bijađi, njegov povremeni partner s partija pokera koje igraju u pansionu Mile Kauboj, preporučiti komandantu karabinjera Vitoriu Montuoriju. Ipak, mladom konspirativcu je prešutio glavnu stvar koja ga je navela da ga progura za pozornika, koji će stražariti ispred javnih ustanova, hapsiti pijance, džeparoše i sitne švercere.

Agenti Ovre i karabinjeri pojačali su pozornost na izlazu iz grada prema Crnoj gredi i Bajicama, jer su otkrili neobično vješto falsifikovana permessa koja vojnici i karabinjeri na bloku dugo nijesu primijetili. Štambilj na lažnoj dozvoli nije se razlikovao od onih koji su pečatani u vojnoj talijanskoj štampariji, i narednik Ferara, koji se razumio u konzervaciju papira i izradu štambilja nije bio siguran je li pečat iskopiran od nekog vještog pečatoresca, jesu li komunisti u upravi policije imali svoju krticu ili je jednostavno ukraden iz karabinjerske stanice. Otkrivanje falsifikovanih dozvola poremetio je – nekoliko mjeseci pripremani – plan odlaska u partizane upravnika bolnice u Risnu, Nika Miljanića, i šefa glavne cetinjske apoteke Voja Radulovića. Nekadašnji profesor medicinskog fakulteta u Beogradu, koji je jedan dan u sedmici ordinirao i u cetinjskoj bolnici Danilo Prvi, sa svojim je šoferom stigao iz Risna, sa dva velika kufera u gepeku, u kojima su bili hirurški instrumenti i sanitetski materijal. Gospodin Vojo, kako su Cetinjani zvali farmaceuta, sina bivšeg ministra u kraljevskoj crnogorskoj Vladi, koji je bio školovan u Padovi, noć uoči odlaska u šumu, ostavio je po dogovoru ključ od vrata apoteke ispod otirača na ulazu svog stana.

Jedina mogućnost da se partizani snadbiju dragocjenim ljekovima, sanitetskim materijalom i instrumentima bila je da se u toku noći, u dijelu žičane ograde prema Špadijerskom vrhu, gdje je osvjetljenje najslabije, isječe žica kliještima kroz koje će pronijeti platnene vreće i ostaviti ih u jednom grmenu nedaleko od Jabuke, sela udaljenog od Cetinja dvadeset minuta momačkog hoda. Gojko Kruška se, prema dogovoru, u žandarskoj uniformi šetkao nedaleko od mjesta na kojemu su Bero i Ćiro sjekli žicu, da u slučaju neplaniranog nailaska nekako zabašuri talijansku patrolu, ili u krajnjem slučaju razoruža nespremne talijanske vojnike i onda pobjegne na slobodnu teritoriju.

Talijani su načisto pobijesnili kad su shvatili da su doktor Miljanić i apotekar Radulović, prije nego što su pobjegli u šumu, opustošili sanitetske zalihe s hirurškog odjeljenja risanske bolnice i cetinjske apoteke. Ali, krug osumnjičenih bio je preširok – Montuori i Laruso posumnjali su i na karabinjere porijeklom iz Istre koji su sa seljacima trampili vojničke konzerve s mesom i pasuljem za jaja, jezersku ribu i njeguški sir – i odlučili su da ne sprovode javnu istragu, koja bi još više uticala na ionako loš moral vojske, nego da u tišini pokušaju pohvatati konce koji su spleteni u mrežu komunističkih zavjerenika. Kapetan Laruso je držao na oku Ladnog Dakovića, i policijski pisar mu se drsko osmjehivao, pa je oficir Ovre kao provokaciju shvatio njegov poziv na proslavu rođendana, koju je zakazao u restoranu Belveder. Jer Ladni Daković je znao da Laruso, zbog straha od zasjede komunističkih odmetnika, neće doći u poznati restoran s čije se terase vedrim danom vidi Skadar, koji je  cijela dva kilometra udaljen od bunkera koji se nalaze ispred ulaza u ograđeni grad.

No, Ladni Daković nije mirno spavao: smišljao je na koji način će se otarasiti kapetana Larusa prije nego što mu talijanski oficir iskopa nešto kompromitujuće. Razmišljao je da ga sȃm sačeka ispred njegovog stančića u Kući Čakića, ali se predomislio, jer i kad bi uspio pobjeći s mjesta ubistva, koje je od guvernerove rezidencije udaljeno jedva pedeset metara, teško bi smislio uvjerljiv alibi. Onda se povjerio Gojku Kruški, koji je u međuvremenu postao miljenik Vlada Kokotana, novog komandira žandara, zbog toga što je razotkrio grupu maloljetnih crnoberzijanaca i neregistrovanih kurvi, prispjelih iz Kotora i Podgorice. Mladi Kruška je bez dvoumljena rekao da će on likvidirati kapetana, ali pošto je Daković to odbio, onda je mladić predložio da pomoć zatraže sa slobodne teritorije. Među partizanskim borcima bilo je iskusnih vojnika, diverzanata, koji će se uvući u grad s permessom nekog seljaka, prodavca drva za ogrjev, i poslije izvršenog atentata skloniće ga u svoju kuću, i držati na skrivenom šufitu dok neki novi atentat ili partizanska ofanziva ne usmjere žandare i karabinjere na drugu stranu.

Teško je reći je li Nikola Laruso bio srećniji ili pametniji kad se nenajavljeno, šesnaestog jula četrdeset treće godine, oko podne, zajedno s Pircijom Birolijem, ne čekajući da preda raport novom guverneru Kuriju Barbazetiju, zaputio iz Cetinja prema barskoj luci, u kojoj ih je čekao razarač talijanske ratne mornarice Kavur. Jer, Larusa su iste večeri, iz podruma Kuće Gordića, koja je preko puta njegove garsonjere, s lovačkom puškom kračicom, punjenom patronima za krupnu divljač, prežala trojica muškaraca, koščati žutobrki tridesetogodišnjak i dvojica mladih ilegalaca. Mladići bi pobjegli čim je atentator – koji je juče stigao na konjskoj zapregi – postavio cijev puške na podnožje malog prizemnog prozora, da su ga smjeli ostaviti samog, jer bez njihove pratnje on ne bi znao pobjeći kroz dvorišta u Bajovoj ulici,  do portuna Darića, u prazni stan doktora Lopičića, koji je bio otišao u Rim, u posjetu sinu, studentu medicine.

Poslije vijesti o kapitulaciji Italije na Cetinju je nastalo bezvlašće: talijanski vojnici s pomiješanim osjećajem straha od osvete partizana i bijesa njegovih dosadašnjih saveznika Njemaca, i s druge strane, oduševljenja što će se konačno vratiti kućama, nestrpljivo su čekali da se utrpaju u neki kamion i prebace do luka u Zelenici ili Baru. Hladni Daković se, u očekivanju Njemaca, nije brinuo za svoj položaj u policiji, jer kum njegovog oca Stevo Jovićević, veletrgovac, bio je tast Jakova Jovovića, koji je poslije smaknuća, Blaža Đukanovića i Baja Stanišića u Ostrogu, postao, pored majora Lašića i Pavla Đurišića, glavni četnički komandant u Crnoj Gori. Policijski pisar je pokušao iskoristiti opštu konfuziju, i dočepati se arhive Ovre, prije nego što u Cetinje prispiju oficiri Gestapoa. U arhivi su bili podaci o doušnicima, i što je još važnije, ovrine tajne istrage protiv sumnjivih građana, među kojima je bilo aktivnih policajaca, i pripadanika zelenaškog i četničkog vođstva, pa se s Gojkom Kruškom dogovorio da njegovi pajtaši iz Skoja obiju kancelarije u suterenu Banovine, i papire u kuferima odnesu u Gojkovu kuću.

Njemci su Cetinjanima uvukli strah u kosti. Za razliku od Talijana koji su se trudili sprijateljiti s građanima, starim i mladim, Švabe među kojima je bilo dosta folksdoječera iz Vojvodine, nijesu krili prezir prema domaćem stanovništvu. Posebno nipodaštavanje su pokazivali prema crnogorskim nacionalistima, jer je njemački izaslanik za Balkan Herman Nojbaher – Bečlija koji je zagovarao anšlus Austrije Njemačkoj – zajedno s Milanom Nedićem, predsjednikom marionetske srpske vlade, pravio planove za novo pripajanje Crne Gore Srbiji. Gojko Kruška je u međuvremenu napredovao do vođe patrole i šefa smjene u policijskoj stanici, jer novi policajci koje je regrutovao Vlado Kokotan, bili su nepismeni. Sȃm komandir žandara imao je četiri razreda osnovne škole, i okruživao se gradskim bitangama, sitnim lopovima, švercerima i siledžijama. Šefu Gestapoa Mihaelu Rajsingeru, folksdojčeru iz Pančeva, nije smetala raskalašnost unovačenih žandara, jer su se pokazali efikasnijim od starih policajaca koji su se pozorničkim poslom bavili i u vrijeme Jugoslavije. Kokotanovi žandari – njihov šef je dobio nadimak jer se zavlačio u tuđe kokošarnike i krao kokote – u dušu su poznavali svakog delikventa i tajnog simpatizera partizana.

Sitni kriminalci se lako užive u ulogu njihovih dojučerašnjih gonioca, i postaju rigorozniji od onih koji su ih hapsili. Jedan od takvih bio je Ćićo Tatar, kojega su proklinjali lakovjerni seljaci, što ih je mamio na igru sa tri kutije od šibica. Njegovi prsti bili su brži od neukog oka namamljenog igrača, i svaki put se šibica nalazila ispod kutije na koju seljak nije upro prstom. Ćićo je gledao s visine na svoje dojučerašnja pajtaše, i nudio im je zaštitu pod uslovom da od ukradene i švercovane robe dobije postotak. On naravno nije vjerovao da će mu prijaviti svu ukradenu robu, i ponekad bi ih poslije pola noći iznenadio u njihovim štekovima. Tako se šunjao jedne kasnonovembarske noći prema Bogdanovu Kraju, kad su ispred Zgrade Muzike istrčala dvojica mladića kojima je nazirao samo siluete. Ćićo je viknuo: Stoj, policija, ali nepoznati se nijesu obazirali na upozorenje nego su u punom sprintu prošli pored Banskih stanova i zaminuli u ulicu Pavla Rovinskog.

Ćićo je zastao ispred Zgrade Muzike, na mjestu odakle su nepoznati maločas pobjegli, neće li ga neki trag navesti prema bjeguncima. Onda je na telefonskom stubu ugledao mali plakat pričvršćen špenadlama. U tekstu umnoženom na šapirografu bio je proglas građanima Cetinja, u kojemu se pozivaju na otpor okupatoru, i obavještava ih o brzom slomu nacističke Njemačke, koja je poslije talijanske kapitulacije ostala usamljena i sa svih strana okružena saveznicima. Još je pisalo da je partizanska vojska spremna da izvede posljednji udar na naciste i njihove sluge, te da građani spremno dočekaju oslobodioce Cetinja. Ćićo je pretražio trotoar i ulicu oko stuba, ali nije našao ništa više što bi mu ukazivalo na neki trag. Pogledao je još jednom u tekst proglasa i sjetio se da jedini trag do ilegalaca može voditi preko sprave za umnožavanje teksta pomoću matrice.

Sjutradan je pozvao Lanja, starog kompanjona, tapkaroša, koji je prodavao falsifikovane ulaznice za fudbalske utakmice Lovćena i Crnogorca, da ga ispita posjeduje li neko u gradu neprijavljeni šapirograf. Lukavi tapkaroš se osmjehnuo: Što dobijam za informaciju? I onda mu je ispričao kako je Đoko Tamindžić, telegrafista, bio pozvan u rezervni vojni sastav početkom rata, i nakon proglašenja kapitulacije, u opštem neredu gdje je svako uzimao što mu je došlo do ruku, ukrao novi, tek raspakovani šapirograf. Još mu je rekao da je Tamindžić apolitičan i strašljiv, ali da je izgubio posao na pošti, pa s obzirom da nema rodbinu na selu, preživljava veoma bijedno, od pomoći Crvenog krsta i povremenih sljedovanja okupatorskih vlasti za socijalno ugroženo stanovništvo. Sve ćemo saznati, ne brini, rekao je Lanjo.

Lanjo nije morao mnogo pritiskati prestravljenog Tamindžića da mu prizna kako je šapirograf, za hiljadu lira, iznajmljivao dvojici gimnazijalaca, Beru i Ćiru, ali da mu oni nijesu kazali kakve su tekstove  umnožavali. Ja ih nijesam ni pitao, jer su to momci iz pristojnih cetinjskih kuća, pravdao se bivši telegrafista. Zadovoljan otkrivanjem važnog traga koji može doći do samog centra cetinjskih ilegalaca, Ćićo je obećao Lanju da će mu isposlovati Ausweis, koji će mu omogućiti slobodno kretanje na cijeloj teritoriji Crne Gore.

Čim mu je Ćićo referisao, Vlado Kokotan je bio zaustio da pozove patrolu da uhapse dvojicu mladića, ali se u tren predomislio: Da vidimo s kim se sastaju. Komandir žandarmerije je posumnjao da su ilegalci povezani s nekim iz policije, jer na osnovu neuspjelih racija i organizovanih bjekstava iz žičanom ogradom zatvorenog grada, bilo je jasno da komunistima neko dojavljuje policijske namjere. Ipak, Kokotan se nemalo iznenadio kad mu je Ćićo sjutradan referisao da se gimnazijalci, u sitnim noćnim satima, sastaju s Gojkom Kruškom, u njegovoj kući. Jer, Kruška mu je izgledao prostodušno, od onih ljudi koji su nesposobni da lažu, kamoli da igraju dvostruku ulogu i smišljaju opasne urote. Ovakvi podmuklovi su najgori, ne znaš im volje ni nevolje, bijesno je zaključio Kokotan.

Kokotan je tražio majoru Lašiću četvoricu iskusnih četnika iz njegovog pratećeg voda za hapšenje opasnih komunističkih zavjerenika. Rekao mu je da se ne može osloniti na svoje žandare, i boji se da ima još vrbovanih komunističkih saradnika u policiji. Kokotan i Ćićo su već bili prokljuvili da se Gojko sa svojim kompanjonima, sklonjen od sumnjičavih pogleda, uveče sastaje u svojoj kući. Tri dana su uzaludno prežali u portunima oko Kruškine kuće, i konačno dvadeset četvrtog decembra dvojica prokaženih mladića su zakucala na vrata kuće Gojka Kruške, u Zmajevoj ulici broj 6. Kokotan i Ćićo, s po dvojicom Lašićevih tjelohranitelja, razdvojili su se u dvije grupe, kako im mladići ne bi mogli umaknuti. Gojko Kruška je otvorio kućna vrata, poslije trećeg kucanja, što je bio znak raspoznavanja njegovih drugova: iza Berovih i Ćirovih leđa navalili su krupni bradati muškarci, koji su zaudarali na rakiju. Bero i Ćiro su se ukočili od straha, a Kruška je snažno gurnuo u prsa čovjeka duplo težeg od njega i krenuo prema sredini ulice, ali na leđa mu je skočio Vlado Kokotan, zamahujući pendrekom prema mladićevu tjemenu.

Oberlajtant Rajsinger, kojemu su priveli mladiće, rekao je Kokotanu da preuzme saslušanje ilegalaca, i da istragu  usmjeri na Gojka Krušku, jer on je sigurno povezan sa makar još jednom konspirativnom grupom. Komandir žandarmerije se u početku ispitivanja pretvarao da je zabrinut za Gojka Krušku, iako je znao da to čini neuvjerljivo.

– Gojko, nagrabusio si. Pronašli smo propagandni materijal u kojemu pozivate na pobunu protiv vlasti. To je dovoljno da te osude na smrt. Ali ja ću ti pomoći ukoliko budeš pametan. Ti si jedinac, i tvoj otac Marko bio je pošteni činovnik. Ako budeš sarađivao uzeće se u obzir tvoja mladost i proći ćeš s nekoliko godina zatvora. – Kokotan je govorio polako da vidi kakav utisak ostavljaju njegove riječi, i kad je vidio da ga Gojko Kruška gleda prezrivo, viknuo je. – Ne poslušaš li me proklinjaćeš majčino mlijeko. Nema ti spasa.

– Nema tebi spasa Kokotane. Da imaš tri čiste znao bi da će tvoji tedeski doživjeti sudbinu talijanskih fašista, i ako se ne okreneš na stranu naroda sudiće ti kao izdajniku.

Kokotan je skočio na noge i viknuo: – Kopile komunističko.

Poslije petnaest minuta Gojka Krušku su zamrtvo, bez svijesti, unijeli u podrumsku ćeliju. Dvojica snažnih stražara su ga pred zoru podigli s betonskog poda umrljanog krvlju i odvukli kroz hodnik u drugu podrumsku prostoriju, dva puta veću od samice u kojoj je ležao. Na sred sobe bio je mali četvrtati sto i velika gvozdena stolica sa leđnim i ručnim naslonom. Stražari su ga sjeli na stolicu, i ruke mu vezali tankim telefonskim kablom za ručne naslone koji imaju debljinu vodovodne cijevi dvorišnih česmi. Nakon što je ispravio glavu ispred sebe je vidio lica Vlada Kokotana i Ćića Tatara. Ćićo je sa stola uzeo gvozdenu kapu sa dva polukružno savijena pljosnato skovana gvožđa u obliku krsta, na čijim krajevima su, u ravnomjernim razmacima bila četiri šarafa. Ćićo Tatar je teatralno – kao da ga kruniše – zatvoreniku stavio na glavu. Onda je uzeo konjska kliješta, i počeo, jedan za drugim, pritezati šarafe. Zatvorenikovo lice je pomodrelo, nešto je kvrcnulo, kao da je lobanja pukla, i mladić se onesvijestio. Ostavili su ga tako cijelo prijepodne vezanog i bez svijesti, i onda se Ćićo sam pojavio s kamom čiju je oštricu užario u peći za drva u žandarmerijskoj stanici koja se nalazi na spratu. Zini, viknuo je zakrvavljenih očiju, i vrh bajoneta gurnuo u usta Gojka Kruške. Usijani vrh bodeža je spržio mladićeve zube, ali on ga je prkosno gledao, iako mu je iz očiju nekontolisano tekla slankasta tečnost. Onda je bacio kamu i uzeo bič: mlatio je mladića ne primijetivši da se opet onesvijestio.

Vlado Kokotan je naredio Ćiću da malo stane s mučenjem, jer bi zatvorenik mogao preminuti prije suđenja, koje se planira poslije pravoslavnog Božića. Onda je krenuo u kancelariju policijskog pisara Ladnog Dakovića.

– Došao sam na rakiju. Čuo sam da uvijek imaš dobru lozu. – Rekao je komandir žandarmerije izazovno.

– Ja ne pijem rakiju. Ti si dobro obaviješten, očigledno si došao drugim poslom.

– Izgleda da sam u posljednje vrijeme loše informisan. Tek sam juče čuo si ti Gojka Krušku preporučio za policiju. Rečeno mi je i da ste se često gledali u posljednje vrijeme, a nijednom se nijesi navirio otkad je uhapšen da vidiš kako se odvija istraga.

– Kokotane, govoriš gluposti. Mali Kruška je ovdje došao drugom linijom, koja je bila mnogo uticajnija od mene. Ali, kad su me iz Ovre pitali za njega rekao sam da je iz pristojne familije. Za Gojka Krušku bila je intervencija Đina Bijađija, šefa ovrinog odjela za propagandu, da se primi u žandarmeriju, i koliko znam njega je na to nagovorio Stevo Jovićević, prijatelj Gojkovog oca Marka Kruške. Inače, ne miješam se u tuđe istrage, kao što ne dozvoljavam da van procedure i drugi zabadaju nos u moj posao. – Daković je prvi put podigao ton.

– Ladni, što si se uzbudio? Nijesam ništa strašno rekao. – Kokotanov glas je opet bio provokativan. – Možeš poći sa mnom da se uvjeriš koliko je zločest taj mali kopiljan. Još i prkosi, ali, progovoriće on: Ćićo bi iz mrtvijeh usta iznudio priznanje.

Ispred sobe za mučenje Kokotan i Daković sretoše Ćića Tatara, koji je rezignirano širio ruke.

– S velikim iglama za pletenje smo ga boli između rebara i između noga, i on samo stenje i psuje nam majku izdajničku.

Kruška je ležao na podu polusvjestan. Gledao je u Kokotana i Dakovića prazno, kao da ih prvi put vidi.

-Kruška, ne uništavaš samo sebe nego i familiju. Uhapsili smo ti oca i sestru, a sad ćemo i majku. Dovešćemo ih ovđe da vide našto ličiš. – Dok je govorio Kokotan je posmatrao Dakovića.

– Priznaj s kim si šurovao. Nema ti druge. Prebićemo ti svaku kost nadvoje. – Progovorio je Daković, suvo bez emocija.

– Bijednici… Izdajnici. Nemam koga odati, a i da imam ne bih vam kazao.

Daković je prišao oborenom mladiću, i snažno ga nogom udario u slabine.

– Đubre – još je i prosiktao policijski pisar gledajući u Krušku, a onda se izazovno okrenuo prema Kokotanu.

Dvanaestog januara, poslije izricanja presude, Gojko Kruška je olovkom – koju su mu dali da sastavi oproštajno pismo – na zidu napisao: Ovdje je ležao Gojko Kruška, osuđen na smrt vješanjem. Sjutradan je narednik Oto Majnhofer otvorio ćeliju osuđenika na smrt, i na srpskom jeziku rekao: Spremi se. Osuđenik je ustao s kreveta, obukao kaput, i dopisao: Obješen 13. januara 1944.

Tog popodneva – bilo je tačno petnaest minuta do tri sata – nebo iznad zatvora u Bogdanovom kraju bilo je tamnosivo, a magla je obavila vrhove Đinova brda i Vrtijeljke. Gojko Kruška se poispravio premda su ga užasno probadala slomljena rebra, i zapjevao, tankim prodornim glasom: Puni vjetre malo sa Neretve i rašćeraj tamu po Balkanu. Utoliko je stigao mali kamion na čijoj karoseriji su sjedjela dva naoružana žandara i visoki mršavi mladić s rukama svezanim naprijed. Folksdojčer Majnhofer je uhvatio otpozadi Gojka Kruška, za donji dio kaputa i okovratnik, i grubo ga odigao od zemlje i gurnuo na karoseriju. Žandari su ga sjeli na fiksiranu klupu preko puta nepoznatog mladića. On mu se saučesnički osmjehnuo: Ja sam Gojko Kruška. Krakati momak, koji je bio kao oduzet dok su Gojka Krušku ubacivali na karoseriju trgnuo se i zahvalno ga je, kao dječak kojega iznenade poklonom medenjaka pogledao, i na albanskom jeziku rekao: U jom Musa Buta Hodžić, prej Škodret.

Kamion se primicao Balšića pazaru, gdje je stojala velika grupa ljudi u uniformama i u civilu. Znatiželjnika i nasilno dovedenih. Kad su čuli brektanje motora malog fijatovog kamiona glave su se okrenule u pravcu Bajove ulice. Čim se kamion zaustavio Gojko Kruška je ustao na karoseriji i zapjevao: Crna Gora u boj kreće/ bez pobjede doći neće. Jedan stražar ga je udario kundakom u leđa i gurnuo s kamiona. Dočekao ga je narednik Majnhofer, i nervozno nastavio vući prema masi. Mladić je okrenuo glavu prema velikom brijestu na čijoj grani su visile dvije omče, i nastavio je pjevati: Sa Lovćena kliče vila/ Crna Goro majko mila. Stražari su ga psovali i gurali prema vješalima. Vlado Kokotan i Ćićo Tatar, okruženi bradatim Lašićevim četnicima, nešto su se domunđavali i cerekali. Gojko Kruška je stao ispod vješala, i gledajući u njih, nastavio pjevati: O četnici crni vrani/ crni će vam doći dani.

Narednik Majnhofer, iako je bio planirao da prvo pogubi Skadranina, na brzinu je stavio omču oko vrata Gojka Kruške. Prije nego što je gurnuo stolicu ispod Kruškinih nogu mladić je viknuo: Živio drug Tito. Tijelo se trznulo, jednom, dvaput, i onda se umirilo. Njemac se onda okrenuo Musi Buta Hodžiću, i dok mu je nervoznom rukom namicao omču, i Skadranin je, na slovenskom jeziku s karakterističnim albanskim naglaskom, viknuo: Živio drug Tito.

Ladnom Dakoviću učinilo se da je Gojko Kruška, u posljednjem trenutku, prije nego što mu je krvnik izmakao stolicu, bio upravio pogled u njega. I on bi ko zna još koliko dugo odsutno gledao improvizovana vješala s dva mršava tijela u dugim kaputima da nije čuo glas Vlada Kokotana.

– Ladni, što si se umučao. Ajmo da popijemo po jednu. Ja častim. Noćas je doček Nove godine. Naše pravoslavne, a ne one lacmanske.

– Nemam vremena. Moraću se vratiti u kancelariju da nešto oposlim. Ako završim na vrijeme pridružiću vam se.

– Kako oćeš. Vidim da ti nije do društva. – Glas mu je bio podrugljiv. – Uostalom nije kasno ni śutra da razjasnimo neke stvari.

– Kad god hoćeš Kokotane. U po dana, u po noći. Ti znaš gdje me možeš naći.

Daković je čvrsto stezao dršku repetirane berete u desnom džepu. Govorio je tiho, kao da je htio da ga čuje samo Kokotan, koji je mahnuo rukom, u smislu da se sad nema vremena baviti s njim, i okrenuo se prema kafani Njujork. Ladni Daković je krenuo na drugu stranu, i u tom času je odlučio da najkasnije ujutro napusti grad, prije nego se četnici otrijezne. Otišao je u kancelariju da još jednom pregleda škafove svog stola i veliki gvozdeni orman, i uvjeri se je li zaturio nešto od zabilježaka i isljedničkih spisa koje bi mogli koristiti Kokotanu. Onda je otišao kući za toplu preobuku i da nešto založi, iako nije imao apetita. Nije pametno noćas spavati kući, pomislio je, i krenuo polako s šeširom nabijenim na čelo. Opet je bio počeo trusukati snijeg, koji je pokrivao stari odavno ugaženi pokrivač čija se bijela boja vremenom pretvarala u smeđu.

Ladni Daković je bio siguran da ga Vlado Kokotan i Ćićo Tatar neće tražiti u stanu Mile Kauboj. I kad bi pomislili da je on tamo, ne bi se usudili banuti kod udovice bivšeg direktora hipotekarne banke, jer njeni partneri na kocki bili su uticajni preduzetnici i bankari, četničke glavešine i okupatorski oficiri. Krenuo je polako, zamaskiran teškim kaputom i šeširom s velikim obodom, pored Balšića pazara prema francuskoj ambasadi, u čijoj blizini stanuje Mila Kauboj. Iz kafane Njujork, koja je jedva dvadeset metara od brijesta s vješalima, razlijegala se pjesma, uz pijano podvriskivanje: Spremte se, spremte četnici, teška će borba da bude. Utoliko se iz kafane isteturao Ćićo Tatar, prišao je vješalima, i gurnuo rukom već skočanjeni lješ Gojka Kuške, koji se zanjihao: Sretna ti Nova godina, Gojko Kruška, razdrao se Tatar.

U salonu gospođe Vujović obradovali su se Ladnom Dakoviću, jer su čekali četvrtoga igrača za poker. Društvo za igru bilo je kakvo se poželjeti može: pored Mile Kauboj sjedjeli su Savo Milunović, direktor Crnogorske banke i Ljubo Vuksanović, zvani Dekica, sastavljač jedne od mnogih kvislinških vlada, koju su Cetinjani zvali Vlada Ljuba Dekice. Ladni Daković je hazardirao u igri, stalno je podizao ulog, tri puta, devet puta, pod, repod, želeći se otarasiti rezervi novca koji mu u šumi neće trebati. Ali, bila ga je toliko krenula karta, pa je malo usporio s forsiranjem uloga plašeći se da će partnere tapirati prije zore, kad je bio odlučio izaći iz Cetinja.

Partizani su nosili različite uniforme, često rasparene. Recimo, cokule talijanske, šinjel njemački, bluza jugoslovenska. Poslije Nove 1944. godine stigli su kompleti britanskih uniformi, oko kojih je među borcima nastao pravi grabuč, što je postao veliki problem za politodjel brigade. Nastala je rasprava u komandi brigade, je li pravednije nove uniforme dodijeliti istaknutim borcima ili onima koji su imali poderane uniforme. Pobijedila je struja koja je smatrala da zbog principa socijalne pravde, koji utiče i na moral i motivaciju vojnika, britanske uniforme treba dati najugroženijima i novoprispjelim borcima. Intendant brigade poručnik Lubarda pozvao je Ladnog Dakovića i uručio mu kompletnu uniformu, s trouglastom kapom na kojoj je bila prišivena crvena zvijezda, ali bez cokula. Jer, cipele u kojima je bivši policijski pisar, preko njemačkog bloka na Crnoj gredi, stigao iz Cetinja, bile su očuvanije od onih koje su partizani zaplijenili poslije proglašavanja kapitulacije Kraljevine Italije.

Daković nije mogao skinuti pogled s rukava svoje vojničke bluze na kojoj je prišiven čvarak s dvije zvjezdice: na prijedlog Veljka Mićunovića, načelnika odsjeka za politički i obavještajni rad, dodijeljen mu je čin poručnika, a komesar brigade major Dapčević mu je povjerio referat agitacije i propagande. U spavaonici, koja je bila u jednoj prostoriji seoske škole, presvukao je civilnu odjeću i obukao uniformu, koja je bila dobre veličine, ali u struku i ramenima skrojena za nešto razvijenijeg čovjeka.

Izašao je ispred škole, da se pred drugovima pozori u novoj uniformi, ali vojnika skoro da nije bilo. Sjetio se da je vrijeme popodnevnog odmora i taman je krenuo prema kući Pavla Kusovca – poručnika bivše Jugoslavije, koji je bio zarobljen i konfiniran u aprilskom ratu 1941., i otada mu se ne zna traga ni glasa – u kojoj je bilo odjeljenje za agitaciju i propagandu, kad je između dva vojnika ugledao lijepu njegovanu mladu ženu, koja ga je prezrivo okrznula pogledom. U prvom momentu pomislio je da mu se priviđa Lola Kusovac, a onda joj je prišao bliže i zaista se uvjerio da je pred njim kćer gospođe Line. Zaustio je pozdraviti, ali je vojnici žustro odvedoše prema školskoj zgradi iz koje je Ladni Daković maločas bio izašao.

Major Dapčević je upoznao Ladnog Dakovića sa političkim i bezbedonosnim stanjem u Riječkoj nahiji, posebno mu sugerišući na koji način treba kompromitovati lokalne saradnike okupatora. Nije prošlo ni sat vremena kad iz pravca škole odjeknu plotun iz pušaka. Daković je skočio i krenuo prema prozoru da vidi ko to puca, ali major Dapčević mu je rukom pokazao da nastavi sjedjeti. Strijeljana je ona mala Birolijeva kurva. Bivši policijski pisar je pomislio  da je poslije kapitulacije Italije Loli Kusovac bilo najsigurnije na Cetinju, ali ona se odlučila skloniti iz grada da ne bi postala predmet sprdnji i dobacivalja lokalnih mangupa i tobožnjih patriota zbog toga što je stari general neviteški ostavio, a da se nije ni pozdravio s njom prilikom odlaska u Rim. Za večerom koju su partizanski kuvari služili u velikoj kamari kuće serdara Škrnja Kusovca, Milan Jovićević koji je bio školski drug Ladnog Dakovića,  rekao je da jedno vrijeme na malu Kusovku niko u Ljubotinju nije obraćao pažnju, a onda je iz Sreskog komiteta stiglo naređenje da joj se sudi zbog izdaje i narušavanja javnog morala. Jovićević mu je još kazao da se Lola Kusovac hrabro držala na strijeljanju. Prkosno je stojala pred streljačkim strojem i prije nego što je pokosio plotun podrugljivo je viknula: Pucajte bijednici ušljivi.

Poručnik Borko Daković je u maju četrdeset četvrte prekomandovan u novoformirano Odjeljenje za zaštitu naroda. Načelnik Ozne Veljko Mićunović rasporedio ga je u rejon Ulcinja, koji je prema okupacionim talijanskim i njemačkim planovima trebao biti dio Velike Albanije. Daković je počeo stvarati saradničku mrežu uz pomoć komunista iz Skadra, ali su zbog posebnog mentaliteta Ulcinjana i činjenice da se većina aktivista Ozne nije služila albanskim jezikom, učinci pridobijanja lokalnog stanovništva za narodnooslobodilački pokret bili su prilično skromni. Zato je šef Ozne ulcinjskog sreza, koji će poslije oslobađanja grada dvadeset šestog novembra četrdeset četvrte dobiti čin kapetana, smatrao da su metodi zastrašivanja, i očigledne brutalnosti, koje su prema Albancima i ranije koristile Osmanlije i starojugoslovenski žandari najučinkovitije. Javna i ritualna svirepost upečatljivije djeluje na masu nego postupni, rafiniraniji metodi zastrašivanja i prevaspitanja, pa je Ladni Daković, istu noć nakon ulaska partizana u Ulcinj posjetio Nua Noc Martinija, koji je u toku okupacije bio siva eminencija balista, ali je i sprječavao njihove osvetničke namjere prema domaćim Crnogorcima, čije su familije zaposjele imanja turskih begova nakon što je Ulcinj pripao Crnoj Gori 1880. godine. Poznati ulcinjski trgovac solju, koji se bio okumio s Andrijom Dakovićem, kad je vidio mladog oficira na kućnom pragu krenuo mu je u susret raširenih ruku: Dobro došao kume. Ladni Daković je sačekao da mu se stari trgovac približi, iz futrole je izvadio revolver i viknuo: Zini kume da ti vidim zube. Stari trgovac je zinuo, od straha i iznenađenja: kuršum mu je slomio prednji zlatni zub i prošišao kroz mali mozak.

Veljko Mićunović je pozvao kapetana Dakovića na Cetinje, i lično ga je pohvalio zbog uspjeha u razbijanju nenarodnih elemenata u ulcinjskom kraju. Rekao mu je da je s terena bilo prigovora na njegovu surovost i prekoračenje službenih dužnosti, ali da je on odgovorio kritičarima da su metodi šefa ulcinjske Ozne bili primjereni situaciji, i u skladu s revolucionarnom nužnošću. Na kraju mu je Mićunović kazao da ga je drug Ranković pozvao u Beograd, na mjesto načelnika Ozne glavnog grada, koje ima rang pomoćnika saveznog ministra, i da je odlučio povesti sa sobom nekolicinu iskusnih saradnika, među kojima je planirao i njega.

Borko Daković je dobio mjesto glavnog inspektora u prvom odsjeku beogradske Ozne. Mamili su ga kontrasti velikog grada koji je tek bio izašao iz rata, pa ga nije mirilo mjesto u kancelariji. Umjesto druženja sa osionim, uobraženim oficirima, uglavnom seljačkog porijekla, koji su mislili da im je more do koljena, Ladni Daković je dosta vremena provodio sa svijetom koji je inklinirao kriminalnom i političkom podzemlju, pa je preko bivših crnoberzijanaca, kockara, ucvijeljenih glumica i balerina Narodnog pozorišta, koje su tražile nove pokrovitelje, došao do nekadašnjih saradnika Milana Aćimovića i Dragog Jovanovića, šefova policije u predratnim i Nedićevoj kvislinškoj Vladi, i Koste Mušickog, komandanta ljotićevskog Srpskog dobrovoljačkog korpusa. Mladi oficiri Ozne   omalovažavali su Dakovića zbog njegovog javnog pojavljivanja u nedoličnom društvu, ali su pukli od zavisti kad je on, upravo preko tih besprizornika s kojim je kockao,  otkrio tajnu organizaciju četničke omladine. Ovu akciju posebno su pohvalili federalni i republički ministri unutrašnjih poslova, Aleksandar Ranković i Slobodan Penezić Krcun, pa je Borko Daković unaprijeđen  u čin majora i postavljen na mjesto savjetnika načelnika prvog odsjeka. Ali, poslije samo mjesec dana morao je pred disciplinskom komisijom odgovarati zbog ljubavne avanture sa Sisi, vjerenicom Vladimira Velebita, pomoćnika ministra inostranih poslova. Istina, Jovo Kapa bi zataškao stvar da skandal ne dođe do samog ministrta, da general Velebit istog dana kad je Ladni Daković odveo Dubrovčanku u jedan tajni udbin stan u Užičkoj ulici, nije uspaničeno zvao ministra unutrašnjih poslova zbog sumnje da su njegovu žensku kidnapovali oficiri NKVD, koji su optuživali Titovog specijalnog izaslanika za pregovore sa zapadnim državnicima da je britanski špijun i antisovjetski orijentisan.

Veljko Mićunović, kojega su njegovi podređeni zlobno zvali Prus, zbog krutih nazora i stalne namrgođenosti – kao da mu crna mast toči iz očiju – sigurno bi Dakovića vratio u Crnu Goru kad se uvjerio da je ovisnik o kocki, da ga nijesu već bili planirali u tim koji će koordinisati akciju hvatanja Draže Mihailovića. Poslije imenovanja generala Kape za načelnika beogradske Udbe umjesto Veljka Mićunovića, koji je postao Rankovićev zamjenik, činilo se da će i major Daković napredovati sa svojim pokroviteljem. To jest, da je pitanje dana kad će dobiti mjesto rukovodioca prvog odsjeka, čiji je sadašnji šef, Tuzlak Franjo Marković, bio planiran za visoku policijsku funkciju u Bosni i Hercegovini.

Ladni Daković je još neko vrijeme preko drugih, naivnijih kolega, nastavio izokola podgrijavati priče o tome da samo što nije unaprijeđen, sve dok mu jednom Jovo Kapa, tobož u šali nije rekao: Hladni previše bi bilo dvojica rukovodilaca kao što smo ti i ja. Onda se u Upravi beogradske Ozne prepričavalo kao vic da major Daković nije unaprijeđan za načelnika, jer odlazi u krevet u vrijeme kad se ostali državni činovnici spremaju za posao. Šala nije bila bez osnova, jer je i sȃm Daković razdvajao ljude na one koji žive danju i noću. Među tim neobičnim likovima, nesaničarima koji su kockali ili dekintirani dolazili u pratnji kartaša, samo da kibicuju, posebno mu je za oko bio zapao Saša Krilov, trgovački ataše u sovjetskoj ambasadi. Saša je narodski kazano bio lud, ili je tako izgledao. Od njega su svi zazirali, čak i kockari koji su ga redovno pelješili: bio je pretjerano  srdačan, a onda u času postao bi džangriziv i histeričan. Namazani beogradski mangupi ćutke su trpjeli Sašine uvrede, čak su mu i podilazili, donosili cigarete s kioska, jer  on je bio ovca za šišanje, ali i zbog straha od njegovog diplomatskog statusa. Ladnom Dakoviću Rus je postao još zanimljiviji kad mu je kapetan Brašanac iz kontraobavještajnog odjela potvrdio ono što je sȃm pretpostavljao, da je Ludi Saša, kako ga je nazvao Uglješa Vrbica, major NKVD-a. Savjetnik u prvom odsjeku beogradske Ozne, ipak, nije mogao  shvatiti  kako je takav lunatik prošao sve bezbjednosne filtere i postao viši oficir tako elitne i moćne institucije, dok nije saznao da je njegov otac Boris Krilov, armijski general, veteran boljševičke revolucije, često gost na noćnim terevenkama u dači J. V. Staljina.

Aleksandar Borisovič, imao je nevjerovatnu energiju, iako je bio krupan, bezmalo gojazan čovjek. Vikendom se ponekad zaigrao, i znao bi iz sobe s kartaškim stolom, da ne izađe za po dva dana i dvije noći. Saša je poslije cjelonoćnih partija pokera  pozivao društvo na piće u Prešernovu klet. S jutarnjim suncem kao da je dobijao novu energiju, pa bi već krepalim kockarima  držao predavanja, najviše iz karakterologije nacija. Priča trgovačkog atašea djelovala je provokativno, i većina za stolom su tražila priliku za neki izgovor da nestanu iz njegovog vidnog polja. Ladni Daković nije bio siguran da li ih Saša zamajava, s nekim ciljem, ili samo ispoljava svoju nastranu prirodu. Rus mu je čitao misli: Ti ponekad misliš da ja glumim arlekina, ali ludilo se ne može glumiti. Pogotovo se Rus poput mene ne može dugo pretvarati, jer podvojenost je glavna osobina naše slovenske prirode. Svaki ruski svetac može postati beskrupulozni tiranin, i svakog masovnog ubicu u momentu ophrva skrušenost, pokajanje, istinsko saosjećanje s bližnjim. Naša revolucija će propasti ukoliko je budemo nametali drugim kulturama, jer ona je obilježena tipičnim pravoslavnim misticizmom. Od svih Slovena samo su Srbi i Crnogorci slični Rusima. Ostale kulture ne razumiju osnovnu kontradikciju, jedinstvo suprotnosti koje se očituje u samokažnjavanju i neviđenoj surovosti. Lenjin, Staljin, Trocki, pa i Buharin i Kropotkin, u mladosti su imali zanos kao Klisti, takozvani Božji ljudi, koji su se samobičevali misleći da će na taj način očistiti sebe od grijeha i upozoriti na opštu pohlepu i razvrat. Asketizam i porok, samilost i tiranija, nigdje se tako dramatično ne susrijeću i koegzistiraju, to jest ne čine jedinstvo suprotnosti, kao što je to u nas, pravoslavnih Slovena.

Dok je Saša govorio major Daković je pomislio da treba napraviti službenu zabilješku prije nego što neko drugi dojavi centrali Udbe ili Kosa o blebetanju oficira NKVD-a. Sašu je zabavljala nelagodnost njegovih slušalaca, zato je skakao s teme na temu, nastavljajući da ih fascinira svojom erudicijom. Još im se povjerio  da je htio studirati književnost, ali ga je otac natjerao, kad već nije bio za vojnu akademiju, da upiše pravo. Onda je, dok ne bi i posljednji kartaš pobjegao, recitovao Aleksandra Bloka, Anu Ahmatovu, Nikolaja Gumiljova.

Ladni Daković barem pola godine nije srio Sašu Krilova. Onaj specifični osjećaj, koji vremenom – ukoliko mu nije urođen – razvije svaki odmetnik i ilegalac, upozoravao ga je da treba izbjegavati tog debelog navalentnog čovjeka sa valovitom kosom začešljanom uvis. Poslije povratka iz Crne Gore, u aprilu četrdeset sedme –  najviše zbog toga da ne bi nabasao na ruskog obavještajca – izbjegavao je mjesta na koja zalaze igrači pokera. No, kako Crnogorci vele, đavo ne ore ni kopa, i četrnaestog maja predveče, na povratku s koktela koji je održan u Domu Udbe, u čast Dana bezbjednosti i dvije godine od završetka rata u Jugoslaviji – koji će se sjutra svečano obilježiti – Ladni Daković se ispred hotela Union u Kosovskoj ulici, u čijoj blizini je stanovao, tučio sa Sašom Krilovim. Rus je, takođe iznenađen, teatralno raširio ruke i poljubio ga u usta, po ruski.

– Gde si ti čoveče. Kao da si u zemlju propao. Pitao sam Muju, Uglješu, Đoku Sladića, svi sležu ramenima. – Saši su se smijale i oči, kao da je srio nekog rođaka poslije dugog vremena. – Oni se prave važni, ali ja se ne ljutim. Mistifikacije su sastavni deo našeg posla. Zaista se radujem što smo se konačno sreli. Nećeš mi odbiti piće? Moramo popiti čašicu u čast sutrašnjeg praznika.

Ladni Daković je poslušno krenuo za Rusom, i kasnije sebi nije mogao objasniti zašto je prihvatio poziv oficira NKVD-a, iako je prethodno bio odbio otići na piće u hotelu Moskva s Mujom Kovačevićem – pukovnikom Udbe kojega je od partijskih sankcija štitio oreol njegovog strica Save Kovačevića, najopjevanijeg partizanskog heroja – svojim partnerom s pokera.

Ušli su u hotelski bar, i Rus je predložio da sjednu za šankom koji je u sredini velike prostorije, u obliku kvadrata, na fiksirane barske stolice. Naručio je konobaru dvije duple votke. Ladni Daković je rekao da votka škodi njegovom želudcu, i da bi radije gruzijski konjak, jer je na prijemu pio pjenušavo vino. Saša je kazao: Pij ti što hoćeš, ja sam sebi naručio dvije duple votke. Ovo se piće u Rusiji poslužuje u velikim čašama, s najmanje jedan deci alkohola. Barmen je rekao da nemaju gruzijski konjak, i Daković je naručio šljivu prepečenicu. Kucnuli su se, Saša je nazdravio za prijateljstvo Sovjetskog Saveza i Jugoslavije, a Daković mu je uzvratio: Za našu družbu. Rus je votku pio na eks, kao vodu, major Udbe je polako gustirao šljivovicu, tako da su pred njim bile uvijek dvije ili tri neispijene čaše. Ladni je s pravom računao da će Sašu  piće brže uhvatiti nego njega, iako je on posljednjih godina, poslije duge apstinencije, znao ujutru popiti samo jednu čašu crnogorske loze. Rus se svaki čas kucao s Dakovićem, tapšući ga po ramenu, a onda mu se lice smračilo.

– Zašto i ti nisi nazdravio za prijateljstvo sa Sovetskim Savezom?

– Na sugestivna pitanja ne odgovaram. – Ladni Daković je htio okrenuti na šalu.

– Ja ću ti reći. Ti si od onih titovaca koji Ruse doživljavaju kao okupatore, a ne oslobodioce.

– Pusti to Saša. Votka govori iz tebe.

– Ko god je pokušao izigrati baćušku zajebao se. Ti misliš da mi ne pratimo Titove tajne pregovore s Amerikancima i Englezima, i da ne znamo svu antisovetsku kliku u vašoj Partiji, na čelu s Kardeljem i Đilasom. Ipak, većina Jugoslovena poštuje sovetske žrtve u borbi protiv nacista, i priznaje da je Staljin vođa svetskog komunističkog pokreta. Staljin može jednim prstom da zgazi Tita, kao komarca.

– Sad si pretjerao. Doviđenja. Vidimo se kad se otrijezniš. – Rekao je Daković i ustao sa barske stolice. Zavukao je ruku u unutrašnji džep sakoa da izvadi novčanik i plati ceh, ali ga je Rus uhvatio za ruku.

– Stani malo, vređaš me, a sad bi da begaš.

– Pusti mi ruku – prosiktao je Daković.

Saša ga je još jače stegao, i unio mu se u lice. Daković nije bio siguran, je li u djeliću sekunde, instinktivno udario čelom u nos Sašu Krilova ili mu je pukao film gledajući izbliza nacereno lice agenta KGB-a. Takozvani liverpulski poljubac bio je razoran, jer izvježbani udarac čelom u nos protivnika, patosirao bi i mladog istreniranog čovjeka, a ne pijanog pretilog činovnika. Rus se strovalio s barske stolice i pao na leđa. Lijevom rukom je mahinalno dodirnuo polomljenu nosnu hrskavicu, i kad je osjetio da mu se iz nozdrva sliva krv na bijelu košulju potegao je pištolj: tetejac je opalio jednom i prije nego je oroz pritisnuo drugi put metak iz Dakovićeve berete pogodio ga je u vrat i obje ruke su mu pale niz tijelo.

Borko Daković je držao uperenu cijev pištolja u glavu Rusa, i pošto je vidio da je nepomičan stavio ga je u džep i izašao na Kosovsku ulicu. Za čas se otrijeznio.  Disao je duboko da bi sabrao misli. Stojao je cijeli minut u mjestu premišljajući se, da li da bježi ili se vrati u hotelski bar i pozove miliciju. Kad ga je vidio recepcioner, koji je već bio zvao stanicu milicije, da se vraća u hotelski bar pobjegao je u prostoriju iza recepcije. Daković je ponovo sio na istu barsku stolicu na kojoj je bio prije pet minuta, i iz dopola pune čaše ispio ostatak prepečenice.

Četrnaesti maj četrdeset sedme u neku ruku biće i srećan za Ladnog Dakovića, jer metak kalibra 7,65 nije pogodio glavnu arteriju u vratu Saše Krilova. Istina kičma Saše Krilova bila je toliko oštećena da ni operacija čuvenog profesora Lavrova nije vratila funkcije njegovih ruku i nogu: vegetrirao je još gotovo deset godina, do drugog januara pedeset sedme, kada je uz vojne počasti, pored svog djeda i oca, generala ruske i sovjetske vojske, sahranjen na Novodevičjem groblju u Lenjingradu. Vojni sud u Beogradu, kojim je predsjedavao pukovnik Mirko Pogačar, osudio je majora Borka Dakovića na dvadeset godina strogog zatvora, iako je Vjećeslav Molotov lično zahtijevao od Aleksandra Rankovića da se oficir koji je pucao na sina generala Krilova osudi na najtežu kaznu.

Mjesec dana poslije dolaska na služenje kazne u Sremskoj Mitrovici, upravnik zatvora je u svoju kancelariju pozvao Borka Dakovića. Na zatvorenikovo iznenađenje u kancelariji ga nije čekao upravnik Đura Glogoški nego pukovnik Udbe Slobodan Krstić, koji mu je kazao da drug Marko i ostali šefovi znaju da on nije zaslužio toliku kaznu, ali su ga morali osuditi zbog političkih odnosa sa Sovjetskim Savezom. Stoga će on iscenirati infarkt, a onda će ga s dokumentima na ime Jakova Popovića, rođenog u Brčelima, opština Bar, 30. januara 1915., poslati u Fojnicu, gradić pored Sarajeva, s imenovanjem za direktora osnovne škole.

Petnaestog juna četrdeset osme, sedam dana po završetku školske godine, Jakovu Popoviću, direktoru osnovne škole Zija Dizdarević, stiže telegram u kojemu se traži da hitno krene za Beograd, i javi se na portirnicu zgrade srpske Udbe u ulici Knjeginje Ljubice broj 6. Sjutradan ujutro Daković se, poslije petnaest sati vožnje autobusom, vozom i taksijem, prijavio dežurnom milicioneru, koji je bio obaviješten o njegovom dolasku, i odmah ga je uputio u kancelariju pukovnika Krstića. Naočiti visoki pukovnik, s kojim se bio zbližio u toku akcije hvatanja Draže Mihailovića, takođe je bio predratni učitelj: srdačno ga je primio, premda je bio užurban. Stalno je zvonio telefon na njegovom stolu, i on je izdavao naređenja, vikao na operativce koji su bili nešto uprskali, tražio da se pukovnik Vlado Dapčević prati dvadeset i četiri sata, da pošalju još jednu grupu na aerodrom Batajnica, itd. Onda je pustio da telefon zvoni, i okrenuo se, crven u licu, prema demobilisanom majoru Dakoviću.

-Druže Borko, Jugoslavija je u opasnosti. Ruski tenkovi su na granicama Mađarske i Rumunije. Treba nam svaki iskusni i povjerljivi čovjek. Još ne znamo koliko je razgranata sovetska agentura u vojsci, unutrašnjim poslovima, Centralnom komitetu. Sinoć je avionom pobegao Pero Popivoda, komesar avijacije. Ko zna koliko je još generala i funkcionera Partije odano Staljinu. Moramo pokriti sve punktove, i saseći pobunu u korenu. Posebni je problem s Crnogorcima. General Kapa, koji je sad na terenu, naredio mi je da te hitno pozovem. On misli, s obzirom na tvoje obaveštajno iskustvo, i na rad u prosveti, da bi najbolje mogao pokrivati studentske domove kod železničke stanice i na Voždovcu, prevashodno studente iz Crne Gore, koji su usijane glave.

Početkom četrdeset devete Borko Daković je dobio rješenje o postavljenju za višeg inspektora u Udbi Srbije. Hijerarhijski je degradiran u Službi za dva stepena – glavni inspektor je bio jedan bivši abadžija iz Svetozareva a savjetnik Beranac Kastratović – iako mu je bio vraćen čin majora. Ipak, za razliku od udbaša njegovog ranga nije s drugim operativcima dijelio kancelariju, i činilo se da mu čak prija ova vrsta marginalizacije, jer je sad mogao slobodnije praviti kombinacije sa starim pajtašima iz divljih kockarnica, koji su se pravili da ne primjećuju političke tenzije oko rezolucije Infombiroa. Sve je uglavnom ostalo isto, osim što su mu u vrijeme odsustva dodali jedno slovo njegovom nadimku. Za kockare, ali i kolege iz Udbe više nije bio Ladni Daković – fonem h se nije koristio u starocrnogorskim dijalektima – nego Hladni Daković.

Nekako baš je u vrijeme kad je provincijski oblik njegovog nadimka potpuno potisnut, renome Hladnog Dakovića među beogradskim kockarima, kurvama, makroima, džeparošima i sitnim švercerima, neosjetno i čini se bez stvarnog povoda, prerasta u urbani mit o kockaru-prevarantu, hapsitelju Draže Mihailovića, koji je na per-tu s Aleksandrom Rankovićem. Imaginacija kibicera i sitnih prevaranata kapilarno se širila dotle da su i drugi povjerovali kako ga rukovodioci Udbe tolerišu jer ga štiti sovjetska obavještajna služba, i da ga je od smrtne kazne za teško ranjavanje ruskog diplomate spasio direktor NKVD-a, a ne Aleksandar Ranković ili Jovo Kapa. Slične izmišljotine koje su dopirale i do samog vrha Udbe nijesu smetale – štoviše, koristile su – Dakoviću u stvaranju nove doušničke mreže. Mnogi mladi zemljaci iz studentskih domova, kao i avanturisti koji su okušali sreću u Beogradu, tražili su Ladnog Dakovića, da im pomogne u obezbjeđivanju bonova za hranu, krevet u studentskoj sobi, upis semestra, sve do urgencija za zapošljavanje ili većih pozajmica za avansiranje stanarine. Inspektor Udbe je svima izlazio u susret, i to nenametljivo, bez pokazivanja da ih je nešto zadužio. Ali, neosjetno ih je uvlačio u svoju mrežu, tako da ni oni osjetljiviji nijesu imali grižu savjesti kad bi cinkarili svoje kolege, iznosili njihove intimne probleme koje su im ispričali u povjerenju, bili svjedoci tužilaštva u montiranim sudskim procesima.

Hladni Daković će se pedeset godina kasnije, na terasi budvanskog kazina Avala, ispovijediti Boru Bulatu – koji je prvi put u posljednjih dvadeset godina otkad je direktor kazina čuo bivšeg udbaša da se spomene svoje policijske prošlosti – kako je netačno da je Udba ucjenjivala mlade ljude: Većina je sama tražila saradnju, iz različitih razloga, i među njima je najviše bilo Crnogoraca. Srbi denunciraju iz političkog uvjerenja ili zbog interesa, a mnogi Crnogorci su to radili više da  napakoste onome koje mrze ili da se pokažu važni pred drugima.  Nastavio je priču o njegovim mladim zemljacima koji su bili u Beogradu, u drugoj polovini četrdesetih i početkom pedesetih godina, i onda se spomenuo trojice pjesnika.

Saša Jesenjski je bio ljepotan, koji je, kao i većina njegovih mladih zemljaka, došao u Beograd bez pepela na muda. Uvaljivao se ucvijeljenim beogradskim gospođama, čiji su muževi bili pobijeni, osuđeni na dugogodišnje robije ili emigrirali, i malo špijao, za sitne honorare, ali i da mu poraste ugled kod njegovih skrbnica, koje su bile stravljene od novih vlasti. Jesenjski je nekoliko godina bio posjetilac svih kulturnih priredbi i studentskih igranki, i uz to neprestano se muvao oko redakcija omladinskih književnih listova, nudeći im svoja stihotvorenija. Konačno mu je, na pretposljednjoj strani, časopis Mlada kultura, u rubrici Novi talenti, objavila prvu pjesmu koju je on odnio majoru Dakoviću, i nadmeno mu rekao: Hladni, sad sam pjesnik. Neću više da špijam.

Cole Novičić i Žaro Žarić, za razliku od Jesenjskog, bili su neobično plodni pjesnici, i osim u Mladoj kulturi, publikovali su svoje stihove u Vidicima i Mladosti. Novičić i Žarić su gledali posprdno na Jesenjskog, zbog njegove stvaralačke nemoći, i još više zbog otkazivanja saradnje sa Službom. Prezir se pretvorio u zavist kad su čuli da je Laura Mogerini, urednica Unita, lista talijanskih komunista, koja je pisala serijal o Jugoslaviji, ishodovala talijansku vizu Saši Jesenjskom, i kupila mu kartu za prvi razred voza za Trst.  Novičić i Žarić poslije odlaska Jesenjskog u Italiju nijesu više imali temu za zajedničko posprdivanje pa su se ustremili jedan na drugog, i drug Hladni –  kako su ga zvali njegovi doušnici – neprestano ih je mirio. Jer, njih dvojica su se dopunjavali, upravo u stvarima koje nijesu podnosili jedan drugom. Cole Novičić je bio skandal majstor, neprestano je smišljao podvale, i imao je onu vrstu drskog poluseljačkog šarma koji je otvarao sva vrata, čak i onih koji ga nijesu podnosili. Žaro Žarić je bio povučeniji, ali i brutalniji. Svoju sadističku prirodu otkrio je na Golom otoku, kao sobni starješina: produžena ruka logorske uprave.

Cole i Žaro su predvodili ulične huškače u vrijeme Tršćanske krize 1953. – jedan je okupljao studente, besposličare i kriminalce a drugi je predvodio batinaše – za demonstriranje pred kulturnim centrima i ambasadama Zapadnih zemalja, kao i za fizičke nasrtaje na prokažene neprijatelje Sistema. Predveče jedanaestog oktobra pedeset treće, poslije Titova govora u Skoplju, u kojemu je maršal kazao da će Jugoslavija ulazak talijanskih trupa u Zonu A smatrati agresijom, ispred hotela Mažestik okupila se grupa crnogorskih studenata, koja je uzvikivala, Trst je naš, Ne damo Trst, Pela džukela, Živio Tito, dolje Ajzenhauer, a onda je proradio crnogorski smisao za osmerac i deseterac: Trst, Gorica i Rijeka/ biće naši dovijeka; Druže Tito, ajmo u Milano/ da jebemo Silvanu Mangano.

Cole Novičić je onda đipio na prvi u redu diplomatskih automobila i tako skakao s krova na krov vozila sa CD tablicama, čiji se red protezao od ulaska u Mažestik do početka Knez Mihajlove ulice, gdje se nalazila Britanska čitaonica. Rulja je trčala pored kola, paralelno s krakatim Colom, i kad su stigli do čitaonice neko je bacio kamen. U času su polupana sva stakla na vratima i prozorima čitaonice, i onda je masa vičući Trst ne damo, Trst je naš, Stidi se Ameriko, krenula prema američkoj ambasadi koja se nalazila u ulici Kneza Miloša.

Sjutradan su promijenjena slomljena stakla na Britanskoj čitaonici, ali Cole i Žaro i dalje su motrili hoće li neki neoprezni građanin ući u čitaonicu i uzeti šapirografisani bilten Bi Bi Sija, u kojemu se nalazio sažetak vijesti britanskog državnog radija. Udbini specijalisti tačno su prosudili da će se među pola miliona ljudi uvijek naći nekoliko desetina dovoljno blentavih da ne shvaćaju opasnost ili onih sa suicidnim porivom. Svakom smušenjaku koji bi izašao iz čitaonice, s biltenom presavijenim u spoljnem džepu sakoa ili kaputa, prišla bi jedna studentica i špenadlom mu prilijepila bijeli list na leđima, na kojemu je pisalo BILTENDŽIJA. Onda bi Colova družina počela mlatiti nesrećnika dok ga ne obori s nogu. Prvi je udarao Žaro Žarić, isto onako krvnički kao što u toplom zecu na Golom otoku, po naređenju komandira smjene tukao neposlušne drugove. Žaro je jednog oborenog nesrećnika, dok se pridizao udario vojničkom bakandžom u glavu, i odvalio mu uvo, ali čovjek je u smrtnom strahu uspio nekako ustati i krenuo bježati, što je dodatno razjarilo rulju. Čovjek je posrtao pod udarcima koji su ga sustizali, ali je ostao na nogama do početka Balkanske ulice, i onda je htio ući u jednu sajdžinicu. Časovničar je zbog straha da će mu rulja demolirati radnju zatvorio vrata pred progonjenim, koji je već bio iznemogao. Čovjek s jednim uvetom nemoćno se leđima naslonio na zid sajdžinice, čekajući Žara Žarića da ga dokusuri jednim širokim krošeom. Ali, prije nego što ga je masa ponovo dohvatila i sravnila sa zemljom, s prozora iznad sajdžinice jedna žena je viknula: Bježite od njega. Ima tuberkulozu. Ljudi u masi su stali, kao ukopani, i polako su se počeli razilaziti.

Boro Bulat je  o starcu-kockaru koji je početkom jula dolazio iz Beograda u Budvu, i svakonoćno do kraja avgusta osvitao u kazinu, sjedeći uvijek na istoj stolici, pri vrhu stola, i igrajući pomalo, na šanse, crveno i crno, čuo je mnoge priče, smiješne i strašne. Često je jedna  drugu potirala, i bilo je očigledno da je dobar dio njih bio plod mašte ili pakosti. Bulatu se učinila dobra prilika da ove ilindanske noći, dok su još sami na terasi, pita Hladnog Dakovića – kad se konačno otvorio – nešto oko čega je među krupijeima i kockarima bilo previše naklapanja: Reci mi zašto si penzionisan u četrdesetoj godini života. Pitanje je Hladnog Dakovića probudilo iz staračke letargije. Pogledao je direktora kazina podozrivo, i pomalo bijesno: Kad policajac počne pričati o svom bivšem životu to je nesumnjivi znak da je počeo seniliti.

Doista, ono o čemu stari policajci i diplomate u svojim memoarima ili ladanjskim ćakulanjima svjedoče o svojim bivšim životima neuporedivo je manje interesantno od onoga što su prešutjeli. Hladni Daković je znao da bivši obavještajci imaju zatajenu prošlost – koju nema ko braniti – i nejasnu budućnost, i zato je bio ravnodušan, ponekad mu je i godilo, što i novi udbaši, koji se za razliku od starih bez stida grebu od igrača pokera, bakare, blek džeka, šmendefea, s njim ispiraju usta o tome kako je svom kumu pucao u usta ili kako je iz čista mira uhapsio starog juvelira Jašu Velmara, i ucijenio ga da mu pokloni jednu Rebrantovu sliku. Zato mu nije palo na pamet da im ispriča kao štos, ili, pak, požali Branka Banovića, naivnog studenta književnosti, koji je znao napamet pjesme Starca Milije i Tina Ujevića, što su mu podmetnuli kako je pokušao stvoriti tajnu organizaciju đilasovske provinijencije. Isto tako ćutao je o hapšenju Dreka Papovića i Boža Vuksana, iako je znao da ih je Cole Novičić nabijedio, iz osvete što su u mlijeko, koje mu je jedan seljak sa Surčina ostavljao svako jutro pred vrata njegove sobe u studentskom domu, usuli purgarol, sredstvo za čišćenje, zbog čega je dan i noć čučao u nužniku. Hladni Daković nikome neće reći ni to da se dobro zabavljao na suđenju Borisu Jovančeviću, piscu i vlasniku revije Umetnost i kritika, kojega su cinkarili njegovi podstanari, Cole Novičić i Žaro Žarić. Ojađeni Jovančević nije se branio na sudu, jedino je u trenutku očaja zavapio prema svjedocima tužbe, koje je hranio i ponudio im krov nad glavom: U redu je što me cinkarite, ali zašto ste u mojim odelima došli na suđenje.

Hladni Daković je imao svoju filozofiju bezbjednosne preventive, prema kojoj je svaka vlast nepravedna prema pojedincima, i da bi kod nezadovoljnih – a oni su većina u svakom vremenu – umjesto mržnje prevladao strah državna represija mora biti surova, neočekivana i pravovremena. Zbog toga su ga nervirali osumnjičenici koji su se pravdali, cviljeli, bogoradili, da nijesu ništa krivi, da su odani Titu, Partiji, Jugoslaviji, pozivajući se na svoj doprinos na radnim akcijama, u umjetničkim sekcijama, aktivima narodne omladine, te na učešće svojih familija u NOB-u. Nemoj reći da si nevin, jer mi samo nevine hapsimo, bila mu je omiljena rečenica, kojom bi potpuno zbunio osumnjičenika. Jednom je ljut na Cola Novičića, koji je bio došao da, po ko zna koji put žica lovu od njega, uvijek za izmišljene potrebe: Slušaj me dobro, znam da lažeš, muljaš, namještaš ljude, i sve ti to praštam, ali nemoj slučajno da mi sakriješ nekog stvarnog buntovnika, jer si najebo. Bolje je stotinu nevinih uhapsiti nego jednog pravog neprijatelja pustiti da rovari. Jer uzničenje nekoga na pravdu boga neće ustrašiti samo prestupnike nego će utjerati strah u kosti svakom koji je ijednom pomislio nešto grešno prema socijalističkoj Jugoslaviji.

Đuro Krajišnik, načelnik prvog odsjeka srpske Udbe, pretpostavljeni Hladnog Dakovića, imao je drugačiju teoriju po kojoj će svakoga na kraju stići zaslužena kazna. Pukovnik Krajišnik je nepokolebljivo vjerovao u pravednost komunističkog poretka, i nije se osvrtao na očigledne protivrječnosti o povezanosti sudbine i više pravde, zločina i kazne, revolucionarnog morala i napretka. I zato je smatrao da je major Borko Daković, zvani Hladni, prava sramota za službu koja čuva ustavni poredak socijalističke države. Načelnik prvog odsjeka je uzalud pisao i samom ministru o nedoličnom ponašanju majora Dakovića. Neka, za pukovnika nevidljiva ruka, nije dala da padne trun na višeg inspektora i kad se već bio obeshrabrio da može izaći na kraj sa nemirnim Crnogorcem njegova teorija o zasluženoj kazni će se i u ovom slučaju obistiniti.

Na kraju drugog semestra pedeset pete godine, Hladnom Dakoviću je, po prijavi Cola Novičića, priveden je na saslušanje mladić neobičnog držanja i izgleda. Bio je srednjeg stasa, mršav: ravna leđa, zabačeno tjeme i visoko čelo davali su dojam da je viši nekoliko santimetara od svog stvarnog rasta. Nesrazmjernost njegovih očiju – desno oko je bilo manje od lijevog i mutno – davala je još upečatljiviji izgled osumnjičeniku. Prije nego što je dežurnom milicioneru naredio da ga iz pritvorske ćelije dovede u isljedničku kancelariju inspektor Daković je pročitao osnovne podatke mladića, optuženog za antikomunističku propadandu i vrijeđanje druga Tita.

Vjenceslav Čižek, zvani Slavko, od oca Gracije, majke Katice, rođene Opušić, rođen 28. februara 1929. u Đenovićima. Završio je učiteljsku školu u Herceg Novom i tečaj za nastavnike muzičkog vaspitanja u Titogradu. Predavao je muziku u osmogodišnjoj školi u Golubovcima, potom, novinar-urednik u Omladinskom pokretu, listu Narodne omladine Crne Gore, do januara 1954. Iste godine upisao novootvoreni Fakultet za uporednu književnost.

Viši inspektor Daković zamišljeno je čitao generalije brucoša komparativne književnosti na Beogradskom univerzitetu, pisanu dojavu Cola Novičića, zajedno sa inkriminisanim stihovima otkucanih širokim proredom. U dosijeu koji je stigao iz crnogorske Udbe, pročitao je još da je Vjenceslav Čižek otpušten iz Omladinskog pokreta zbog toga što je, bez znanja glavnog urednika, na prvoj stranici novina, u januarskom broju 1954., napisao uvodni tekst, Je li Đilas laburista. U Beograd je stigao iz Sarajeva, gdje mu je bila porodica, i u novobeogradskom studentskom domu, snalazio se kako je znao, dok ga je napokon u svoju dvokrevetnu sobu nije primio Cole Novičić, koji  se svakog semestra selio od Novog Beograda do Voždovca i doma u centru Grada, pored željezničke stanice, koji je nosio ime Milovana Đilasa, te u stanove svojih vjerenica i naivnih mecena umjetnosti. Par dana pošto se uselio u Colovu sobu, Čižek je otišao na predavanja, i cimer je, čim mu je vidio leđa, pretresao njegov kufer u kojemu je našao ciklus od jedanaest pjesama: mladalački pretencioznih, refleksivnih, elegičnih, ali i oporih, sa puno opštih mjesta. Cola nije obeshrabrila naivna metaforika prvih stihova koje je pročitao, nego je nastavio listati, do posljednje pjesme, koja je formalno i tematski, odudarala je od prethodnih versa:

                     GLAVA

           Svako od nas po glavu da ima,

           s kojim to pravom?

           Priznajte sami sasvim je dosta

           narod sa jednom glavom!

Cole je prepoznao autorovu mračnu, reakcionarnu aluziju na druga Tita. Poskočio je  gledajući ovaj papir kao posebnu dragocjenost. Bio je ponosan  na svoj nepogrješivi instinkt, jedva čekajući pohvalu i nagradu od Hladnog Dakovića, zato što je   omalenom kočopernom mladiću snažne glave i nježnih ruku ponudio  slobodan krevet u svojoj sobi. Cole je pročitao Glavu još jednom, prije nego što je složio s ostalim pjesmama, i odnio višem inspektoru Dakoviću.

Isljednik Daković je ispod oka motrio Vjenceslava Čižeka, trudeći se da mu glas bude što grublji.

– Dakle, ovo su tvoje pjesme.

– Jesu. – U mladićevu glasu je osjetio uzbuđenje, ali i prkos.

Isljednik je naglo podigao pogled s papira pred sobom. Očekivao je da će se mladić spetljati, nevješto se braniti ili se žaliti da mu je pjesmu neko podmetnuo, jer stihovi nijesu bili potpisani.

– I pjesma Glava je tvoja? Dakle, priznaješ da je tvoja. Na koga si aludirao u ovoj pjesmici? – Daković je povisio glas pogledom stijeljajući Čižeka.

– Na Josipa Broza. – Glas mladića postao je miran, i čvrst.

– Ako ja umijem čitati, ukoliko nijesam u pravu slobodno me ispravi: ti druga Tita proglašavaš apsolutistom poput Staljina, čiji smo kult ličnosti odbacili.

– Između Tita i Staljina nema razlike. Obojica su diktatori. Njihov sukob nijesu uzrokovale ideološke razlike već samo borba za očuvanje neprikosnovene vlasti.

Major Daković je, da pred mladićem ne bi pokazao iznenađenje ili nervozu, polako iz džepa izvadio kutiju jadrana i šibice.

– U Titogradu si objavio neki tekst koji brani Đilasa? – Inspektorov glas je bio neobično tih. I prijeteći.

– Broj Omladinskog pokreta sa mojim tekstom uništen je u štampariji.

– Jesi li ti đilasovac?

– Ne razumijem što se pod tim podrazumijeva.

– Misliš li, dakle, da nema istinskog socijalizma bez višepartizma.

– Ratovi su završeni. Socijalistička društva su pred novim izazovima. Ljevica se, za razliku od desnice, koja se temelji na statusu quo, mora neprestano propitivati, voditi dijalog sa sobom i drugima. Ili će uskoro postati anahronizam, sličan polufašističkom režimu Karađorđevića protiv kojeg se borila. Đilas je bio najrigidniji titoista, ali on ima i kritičku pamet, i dovoljno političke hrabrosti da uoči anomalije nove klase, koja je postala mjera samoj sebi.

Isljednik Daković je ćutao izvjesno vrijeme, kao da se premišlja ima li se smisla ubjeđivati sa osumnjičenikom ili ga odmah treba vratiti u samicu. Onda je zapalio cigaretu, povukao nekoliko dimova, zaboravljajući da pepeo istrese u pepeljaru.

– Kad bi se Jugoslavija uredila po Đilasovim mudrolijama opet bismo plivali u krvi do koljena. Povampirili bi se stari nacionalizmi. On je postao maštar, zaboravio je da su od milion i sedamsto hiljada žrtava u Drugom svjetskom ratu samo dvadesetak posto ubili okupatori, ostali su nestali u sukobu antifašista i kvislinga, koji su se tamanili i međusobno. Kralj Aleksandar je bio diktator, ali, svejedno, da nije raspustio parlament i zabranio stranke, zemlja bi se raspala još nakon ubistva Stjepana Radića. Političke razlike u jugoslovenskom višepartizmu ne određuju ekonomske koncepcije i pitanja socijalnih prava nego uređenja države i neiživljene nacionalističke strasti. Stoga svaki višepartizam nužno vodi u krvavi nestanak Jugoslavije.

– To su bili samo izgovori za spas Aleksandrove tvorevine, koju i vi slijedite sa suprotnih ideoloških pogleda. Svaka despotija traži izgovor da  niske pobude zaogrne plaštom brige za očuvanje viših ciljeva. Istinska demokratija će obesmisliti, učiniti smiješnim, sve nacionaliste i klerikalce.

– Ti si usijana glava. Takve može ohladiti samo zatvorska ćelija.

– Kakva je razlika između ovog zatvora i onoga u kojemu vi živite? Samo u tome što ste Vi samog sebe dragovoljno osudili na neslobodu.

– Marš bando reakcionarna. Vodi ga u samicu. – Dreknuo je Daković milicioneru koji je stražario ispred vrata isljednikove sobe.

Hladni Daković je pogledao na sat, ali nije se sjetio da ga, kao ozebao sunce, čeka Mujo Kovačević, u hotelu Moskva, da naprave plan za partiju pokera s Perom Sinanovićem Nagibom, direktorom cetinjskog Oboda, koji sjutra dolazi u Beograd. Nagib je kockao samo pijan, a pio je rijetko, i trebalo ga je izvesti u Skadarliju, napraviti posebni štimung, i pozvati gospođu Spiridonović, koju je na večere sa posebnim gostima, pred rat izvodio i Dragi Jovanović, njen stari prijatelj i mecena. Isljednik Daković je zbunjeno, još jednom pročitao Čižekov dosije, uzalud tražeći nešto posebno, i jedino što se u papirima nije slagalo s mladićevim iskazom na saslušanju, bio je navod u vezi s tekstom o Đilasu. Čižeka su slovoslagači i meteri nasilno izbacili iz štamparije kad su pročitali njegov tekst, a ne, kako mu je on maločas kazao da je izdavač, Centralni komitet narodne omladine Crne Gore, zabranio rasturanje novina. Konačno se Hladni Daković sjetio Muja Kovačevića, i odlažući fasciklu u škaf stola rezignirano je pomislio: Mali Čižek je idealista, kao što su to bili predratni komunisti. Takve nema smisla lomiti. Što ih više pritiskaš oni su sve uvjereniji u svoje ideje.

Isljednik Daković je sjutradan ponovo saslušao Čižeka, koristeći razne smicalice: propitivao je njegov odnos prema familiji, pitao ga je o planovima za budućnost, gdje vidi sebe za deset godina, kao profesora ili pisca, ima li djevojku, kakvog su zdravlja njegovi roditelji, kako će doživjeti njegovu kontrarevolucionarnu djelatnost, a onda mu je zabrinuto rekao da  su prikupljene optužbe koje dokazuju da izvrgava ruglu druga Tita, Partiju i Državu, takve da mu ne gine višegodišnja robija.

Čižek je gledao mimo njega, kroz prozor koji je s ulične strane bio zaklonjen krošnjom topole, što je kod Dakovića izazvalo još veću nervozu.

– Ja hoću da ti pomognem, ali i ti meni moraš pomoći. Jer protiv tebe imam korpus delikt, imam i svjedoka. – Major Daković se poslužio i posljednjim luikavstvom da studenta književnosti lomi na sentimentalnost.

– Ko Vam je svjedok? Cole Novičić, koji pozove čovjeka u sobu, da bi mu vršljao po stvarima. Isto je to radila i predratna vlast koja je i Vas progonila. Vi preko takvih ništarija stvarate osjećaj opšte nesigurnosti, kolektivne paranoje.

– Ti si obolio od šizozofrene paranoje. To je očigledno.

Hladni Daković je sjutradan pozvao doktora Stamenkovića, neuropsihijatra zatvorske bolnice u CZ-u, rekao mu da pregleda zatvorenika Vjencelava Čižeka, i da mu dijagnostikuje teški oblik paranoje za crticama šizofernije. Ja sam to prepoznao u njegovom ponašanju, jer jedan član moje familije se nalazi u duševnoj bolnici s takvom dijagnozom, rekao je viši inpektor Daković. Doktor Stamenković koji je i ranije pregledao zatvorenike koje je kroz ruke propustio major Daković, dugo je razgovarao s Čižekom, impresioniran njegovim poznavanjem psihoanalize i Frojdove teorije o značaju uloge nesvjesne psihe i seksualnog nagona u ljudskom psihičkom životu, ali prije nego što je napisao dijagnozu otišao je svom prijatelju pukovniku Lazareviću, načelniku odsjeka analitike u republičkoj Udbi, i rekao mu da sumnja kako major Daković pokušava da ga kompromituje. Daković mu je, kaže, još sumnjiviji, jer ga je on ranije upozoravao da se kriminalci pokušavaju izvući na neuračunljivost, i da neki veoma ubjedljivo glume ludilo. Pukovnik Lazarević je rekao psihijatru da je major Daković nepredvidljiv, i da napiše službenu bilješku o njegovom insistiranju na dijagnozi pritvorenika, koju će on lično predati u kabinet načelnika republičke Udbe.

Viši inspektor Daković uzalud je sedam dana čekao pismenu dijagnozu duševnog stanja Vjenceslava Čižeka. Dva puta je telefonom zvao bolnicu Centralnog zatvora, i iz dežurne sobe su rekli da je doktor Stamenković službeno odsutan. Nakon što mu se psihijatar i drugi put nije javio na telefon, Hladni Daković je ukapirao da se psihijatar oteo kontroli, i zato je odlučio da Čižeka brže-bolje, s dokaznim materijalom, proslijedi istražnom sudiji, bez psihijatrijskog mišljenja. Dok je na pisaćoj mašini tipkao zaključni pasus, kako je na osnovu materijalnih dokaza, svjedočenja Cola Novičića i priznanja osumnjičenog, nesumnjivo utvrđeno da je pjesma Vjenceslava Čižeka, Glava, jasna aluzije na Josipa Broza Tita, došao je dežurni milicioner i rekao mu da ga poziva Đuro Krajišnik, načelnik odsjeka.

Načelnik odsjeka za unutrašnje neprijatelje bio je krupan čovjek, zdravac, s crnim brkom i valovitom kosom, sličniji nekom šefu zemljoradničke zadruge sa Grmeča nego načelniku glavne Udbine uprave. No, Krajišnikov priprosti izgled bio je jedna od njegovih prednosti, jer mnogi gradski momci, namazani beogradski fakini, nijesu prozreli da se iza seljačkog lika krije pronicljiv i domišljat um. Načelnik nije ustao sa stolice kad je ušao Hladni Daković, kojega je jedino on u sadašnjoj Udbinoj upravi zvao njegovim zaboravljenim krštenim imenom Borko. Pokazao mu je rukom gdje će sjesti i iz gornjeg škafa svog pisaćeg stola izvadio je jedan papir i pružio ga inspektoru Dakoviću.

– Izvoli.

Daković je samo bacio pogled na pisaćom mašinom otipkan tekst s potpisom doktora Stamenkovića, i vratio ga načelniku.

– Što kažeš?

– Ništa.

– Kako ništa, jebo te bog. Tolerišemo tvoje druženje s kockarima i kurvama, čak i to što šalješ nevine ljude u zatvor na osnovu lažnih prijava, a sad čovjeka za kojega imaš dokaz da je napravio teško krivično djelo pokušavaš abolirati lažnom dijagnozom o duševnoj bolesti. Ti znaš da je to zloupotreba službenog položaja, i da se uz to mogu prišiti i teža krivična djela. – Načelnik je zastao čekajući Dakovićevu reakciju. – Imaš li što reći u svoju odbranu?

– Nemam.

– Slušaj me dobro, ja bih te rado poslao tamo đe zaslužuješ, ali se general Kapa založio da ti se ne sudi zbog nekih tvojih, kako kaže, starih zasluga. Možda ima pravo, ali ja se nadam da poslije tebe neće biti mjesta u Službi za ljude koji svojim ponašanjem kaljaju lik organa bezbjednosti. Sutra će ti se javiti inspektor Gajić, kome ćeš predati tvoje spise. Penzija će ti teći od prvog maja. Imaš li nešto da kažeš.

– Nemam. – Rekao je Daković, ustao je i krenuo prema vratima načelnikove kancelarije. Nije rekao do viđenja ni načelnikovoj sekretarici Asji. U hotelu Moskva čekao ga je Mujo Kovačević, sa novom žrtvom, Gašparom Glasnovićem, sinom vlasnika zlatare u Balkanskoj ulici.