Milorad Popović: Agnostik i nebo
Vrijeme koje je proteklo
nalik je oku
na koji se kanda navukla
staračka mrena.
Vrijeme koje je proteklo
sama je smrt
onoga što se desilo ovdje
i onoga s druge strane.
Naše zjenice su se ugasile
od jalovog zagledivanja
u zavičaj nebeski:
u odmjeravanju ljudske mjere
i tlapnji o tome
je li ovaj svijet nadoknadiv.
Je li smrt povratak u ništa
ili novo rođenje?
2.
Nebo je gola razdaljina
između života i života:
između smrti i smrti.
Mi smo u sredini vremena
izmiješana stvarnost
budućeg i prošlog.
3.
To što prenosiš u naručju
zao je pogled:
natopljen krvlju
jednog novog neba.
4.
Mlad mjesec
Crven
Od ohole
Mlade krvi
5.
Bdiješ bijelo u visini
nad morem i vjetrom.
Tako si čisto
a ruševno.
6.
Strah me smrti:
podrhtavam
poput obješenog kanđela.
Skriva li smrt
još jednu duboku jamu:
lišenu svijetla.
I uma.
7.
Toliko mračan
izmučena tijela
kratkotrajan
podmlađen od gađenja
razvlašćen od snova
i žudnje za nebom
8.
Sit sam posmatrati
zaludno očajanje večeri.
Bez snova i starih tlapnji
o zatvorenoj vječnosti neba.
Starih izgaženih snova
koja su nalik
prostrtoj volujskoj koži.
9.
Riječi iznutra zamiru
dok gledam nebo.
Nosim ga duboko u sebi
a neću mu izreći ime
odveć je kratko
dvosložno.
Uronjeno u beskrajnu
omamu.
10.
Prije tebe postojao je svemir
koji se vremenom smanjivao:
toliko da si ga mogao
vrhovima prstiju dohvatiti
pa i nehotice ugaziti
poput ljubičastog cvijeta:
vjesnika proljeća
između dvije kamene mogile
na seoskom groblju
u Lipi Cuckoj.
11.
Svako se tijelo:
prije ili kasnije –
sa godinama
ohladi.
Svaka duša
peče vam mozak
na crnom uglju.
Onda sivi pepeo
mutno bijeli pepeo
sjedini tijelo
i dušu.
ZADARSKA FUGA
Već je sjutra:
Crveni žar mjeseca rastače se
u svjetlost koja ranjava:
lišena crvenila
i unutrašnjeg plamsanja.
Sjećanja imaju mutan zvuk
nalik sudaru metalnog sića
obješenog na konop od kostreti
sa bunarskom vodom.
Omamljen korčulanskim vinom
i slankastim mirisom ženskih tijela
prolazim preko Piazze dei Signori
i četiri kantuna:
zastajem na početku
ulice Svetog Mihovila
koja se danas zove Klaićeva
ispred dvospratne palate
na broju dva.
U prizemlju zgrade je optika Bajlo
i apoteka Poluotok.
Obnevidio od surukastog svijetla
približih se zidu:
tražim natpis s godištem otvaranja ljekarne.
Možda je baš na prvom spratu
(na vratima danas piše Obitelj Storić)
stanovao Gospodin Đorđije
prijestolonasljednik crnogorski
nesuđeni vladika
predsjednik Senata
pouzdanik ruski
oficir carskog husarskog puka
kavaljer raznih ordena
tužni emigrant
koji je u Zadar
sa Cetinja bio ubježao
u vrijeme baronȃ Mamule i Filipovića –
u prizemlju palate
u apoteci K Spasitelju –
tražio prašak za glavobolju.
Dok sam opipavao
toplu oker fasadu
na vratima zgrade
u havajskoj košulji
i u isto tako šarenim bermudama
prikaza se crnomanjasti zdepasti lik:
otkinuta glava
Đorđija Savova.
Zazivljem priviđenje
mučaljivog i ćudljivog “knjaza crnogorskog”
kako ga titulisahu
na grobnom spomeniku u Belafuži:
u uniformi ruskog husarskog časnika;
u crnom diplomatskom fraku;
u svečanoj narodnoj nošnji
sa zlatnim tokama –
kad crnomanjasti lik u bermudama
proslovi ravnodušno
glasom onoga svijeta:
“Moja se crna kosa
pretvorila u travu:
crno sunce pod zemljom
veliko je neprozirno oko
obasjano ugljem
crna je mrlja
u crnoj noći –
zato oko mrtvaca nije lebdeće.
Ono pogleduje
unutar oglodane lobanje
razabirajući udrvenjene
okamenjene snove.
Ipak, nijesam se dvojio oko toga
jesu li moju smrt oplakivali
senatori, žbiri, zavjerenici
carski i ćesarski činovnici
savjetnici Azijskog departmana
ili su se seirili
što je između mene
i mojih koraka ostao
samo ćutljivi prezir
zaboravna dosada i nepomičnost –
osuđena na nepomično čekanje.
Između mene i moje braće
izlegla se dvoglava bijela zmija
gordosti i vlastohleplja
koja je popila krv Pera i Mirka
a Danila toliko uzoholila
da je povjerovao
kako mu puška ni sablja
ne mogu doakati.
Sinovi Tomovi i Stankovi
bili su ustrašeni
od mojih petrogradskih veza
i ratnih vještina:
zatirali su tragove svake moje rabote
u diplomatskim salonima
i među krvavim sabljama.
Zloj tišini prepustili su
i moja neprijateljska djela spram njih:
prvo su slali svoje asasine
jednog za drugim u Zaru
i onda je Danilo popio čašu
koju je meni bio namijenio:
pošto samTodoru dao livor
što će ga okrenuti
put pleći Zeka Manitoga
iz kojih je šiknula loza krvi
prije nego se strmoglavio
na kotorsku rivu.
Ja mnim stoga da su
na glas da sam se prestavio
i da se moja krv ugasila
i pretvorila se u smolu
samo procijedili kroz zube:
Krepa je pas.
Zekov posljednji čas
postao je povijestan:
i Todora Kadića –
će pamtiti
sve do svršetka svijeta.
A mene je
po svoj prilici:
bez muškog leleka
stranih konzula
i predstavnika štampe
u tišini sahranila
mala patulja pokajnica:
braća Mašan i Vuko
sinovac Krsto
Đakomo Han, direktor redarstva
Nikola Andrović, fotograf i ljekarnik
konte Frane Boreli
Natko Nodilo, vlasnik lista Il Nazionale
gospođa Pjerina Kasteli
i njena sluškinja Zoe”.
Snažna krivonoga prikaza
malo zastade i glas mu ohrapavi:
“Ovamo vrijeme ne protiče
nemamo uši da slušamo
i ne znam u čemu sam se probudio:
je li ona crna zemlja
kamenja, suvoće i munja
iz koje ubježah u Kotor
a onda u Zaru
još natopljena osvetom i gordošću.
Dižu li krvomutnici
svoje bijesne oči
i snuju li intrige među potomstvom.
Slade li se
braća i sinovci
što se sinovi Stankovi i Savovi
dohvatiše za grla bijela
i jedan drugome iskopaše kuću
od onda pa zanavijek?
Jesam li ostao
sȃm i dovijeka
skraćen
obezličen
u carstvu nemušta jezika:
samo dio prašine
bez prošlosti
koju ne prati istorija?”
2.
Srebrnasto lice zore
pomaljalo se dok sam hodao
prema hotelu Bastion.
Za pultom recepcije stoje
vitka crnka u blistavoj ljetnjoj haljini
i vitki crnomanjasti mandrilo
u mornarskoj majici.
Crnka mi pruži ključ od sobe
gledajući me izazovno
reklo bi se sažaljivo.
Pravio sam se još više pijanijim
još više usporenijim
i dok sam se okretao prema liftu
momak se nagnu
prema njenom ramenu
i poljubi je u vrat.
Širom sam otvorio
prozor hotelske sobe
koji gleda u portal crkve
Gospe od Zdravlja.
S ulica kojima sam lutao
još dopiru glasovi.
