Postoji narodno vjerovanje da povijest pišu pobjednici. Može biti da je tako, a može biti i da nije. Međutim, jedno je posve izvjesno: romane o povijesti, društvene romane i prozne kronike pišu gubitnici. Naravno, i pobjednici pokušavaju da pišu o svojim pobjedama, ali im rabota ne ide. Književnost prepoznaje laž, a o pobjedama se mogu govoriti samo laži. Čim se počinje govoriti istina, pobjede se pretvaraju u poraze. Zato su velike kulture, zato su jezici velikih književnosti nužno kulture i jezici historijskih gubitnika.
Milorad Popović (1957, Lipa Cucka, blizu Cetinja) predratni je pjesnik i boksač. U poeziji je bio uspješniji, premda je knjige objavljivao isključivo u Crnoj Gori. Pred 1991. našao se u malenoj skupini pisaca koji su se jasno i vrlo radikalno odredili oko velikosrpske politike, Slobodana Miloševića i ranog četničenja i militarizacije srpskih narodnih masa, te oko samobitnosti crnogorske nacije. Živio je u emigraciji u Hrvatskoj, putovao po Albaniji, ilegalno, tokom rata, posjećivao Crnu Goru, posvećujući, u velikoj mjeri, vlastiti život ideji slobodne i nezavisne crnogorske države. Ako se Jugoslavija raspada, tada najmanja jugoslavenska republika ima pravo na povratak vlastitoj državnosti. Tim prije što je ona postojala u nedavnoj, ovostoljetnoj, prošlosti. Tako je to bilo 1991. Tada, kao ni godinama kasnije, pa ni pred referendum na kojem je za nezavisnost, po nekoj čudnoj odluci međunarodne zajednice, trebalo biti pedeset i pet posto građana, nezavisnost Crne Gore činila se prilično nevjerojatnom. Montenegrini bili su programirani gubitnici, poput baskijskih ili korzikanskih separatista. Loša pozicija za društveni, porodični, a možda i privatni život, ali sjajna za književnost.
U ratu i nakon njega Popović piše esejistička djela i rasprave tvrdih i suhih naslova, poput “Mali narod i nacionalizam”, “Crnogorsko pitanje”, “Podijeljena nacija”… Nije bila rijetkost da balkanski pjesnici pobjegnu od poezije, pa i da je se posrame. I to, možda, ima veze s osjećajem pobjede i poraza. Kada se od gubitnika pretvore u pobjednike, balkanski pjesnici postaju esejisti.
Međutim, čim je Crna Gora 3. lipnja 2006. ostvarila nezavisnost, Popović je napisao jednu programatsku, melankoličnu pjesmu o noći pobjede, u kojoj je sebe i sve svoje preveo među gubitnike. Nije on politički ili nacionalno presaldumio, nije to bila ni pjesnička ekshibicija. Nesviknut da bude na strani većine, aristokratski neprilagođen među ljudima i među književnicima, on je pjesmom o pobjedničkoj noći utvrdio svoje mjesto na onoj strani na kojoj je uvijek bio. Na kraju, to je za Milorada Popovića bio preduvjet da se ostane piscem.
U pedeset petoj godini života – u godinama, dakle, kada je Selimović napisao svoga Derviša, a Andrić već dovršio sva tri svoja velika romana i započinjao tesati četvrti i najkraći – Popović je pisao svoj prvi roman. “Karnera” nosi ime po lokalnom crnogorskom razbijaču, boksaču bez tehnike, koji je, pak, ponio nadimak po Primu Carneri, predratnome talijanskom prvaku, najvećem europskom tabadžiji svoga doba. Ali nije to roman o boksu, nije samo roman o boksu, nego je široka i razvedena priča o jednoj maloj zemlji, ispričana kroz vizuru nevidljivoga glavnog junaka, koji u velikoj mjeri podsjeća na samog pisca. Svi boksači koji se u knjizi pojave gubitnici su. Priča ih se spomene tek kada to postanu, kada upropaste sve svoje šanse, ako su ih ikada imali. Priča o njima počinje od trenutka poraza, kao što i sve druge priče započinju s perspektivom poraza. Neshvaćeni, izgubljeni i opsjednuti svojim unutrašnjim demonima, oni nikada ne dođu do velikoga i širokog svijeta, nego ostaju zarobljeni u dalekim i besputim provincijama, u kojima je sve malo, beznačajno, samo je stradanje veliko.
Popović svoj roman razvija u zaokruženim poglavljima, kao u simetrično konstruiranim osmicama, ne vodeći računa o kronologiji, niti o striktnom povezivanju priče u gotovu cjelinu. Većina poglavlja djeluju kao da su nastala iz neke mistifikacije, ili su otrgnuta iz veće cjeline, započeta kao odgovor na neko neizrečeno pitanje, nastala izvan i mimo logike ovoga romana. Tako slagana, nižu se u jednu neočekivanu, čvrstu i pomalo zagonetnu konstrukciju, koja ima svoju čvrstu logiku, unutar čovjekova života i povijesnog vremena. To dvoje, život i povijest u jednoj malenoj i skrajnutoj zemlji, čija se sudbina ne tiče nikoga, pa često ni nje same, čini i temu i temeljni razlog “Karnere”. Kao nijedan drugi roman napisan u postjugoslavenska vremena, to je roman o zemlji i društvu, te na vrlo određen način i grifitovskim jezikom rečeno, roman o rođenju jedne nacije.
Crnogorska književnost ima dva snažna moralna uporišta, dvije pomoći i dvije smetnje: “Primjere čojstva i junaštva”, kasno opismenjenog vojskovođe i plemenskog patricija Marka Miljanova, i “Gorski vijenac”, vladike Petra Petrovića Njegoša. Karnera nastaje usuprot njima, njezina povijest je gubitnička i sramotna, uvijek na rubu i na periferiji, češće povijest jada i nesoja, nego velikih gesti i plemenitih primjera. U tradiciji crnogorske književnosti, iako se na njega nikada i ničim ne poziva, Popović je neusporedivo bliži Mihailu Laliću i njegovoj epici izdaje i kolektivnog sunovrata, nego Miljanovu i Njegošu. No, od Lalića je moderniji u iskazu, premda je, kao i on, jednako opsjednut mogućnostima živoga jezika.
U šestome poglavlju knjige, nazvanim “Rozafa” (srednjovjekovna utvrda iznad Skadra, na stijeni, stotinjak metara iznad jezera), opisan je dolazak glavnog junaka u Dubrovnik, tokom druge ratne zime: “Feribot iz Gruža za Bari kretao je navečer u osam sati, i da bih prekratio vrijeme, šunjao sam se oko starogradskih kantuna umotan u smeđu krznenu bundu. Crna vunena kapa – kakvu nosi Jack Nicholson u filmu Let iznad kukavičjeg gnijezda – štitila mi je čelo i uši od silnog burovitog vjetra koji je s dvokrilnog prozora zgrade na uglu ulice jednu drvenu škuru izbacio iz fibala, tako da je tresnula na kameni pločnik na samo dva metra od mojih nogu. Na trenutak sam se uplašio da me iza prozora posmatra vlasnik kuće s koje je odletjela škura, i da mu sigurno izgledam sumnjivo. Jer, i da nije ratno doba, po ovakvom kijametu hodaju samo ludaci, lopovi i uhode. Išao sam postrance, da bih pri kretanju izazivao što manji otpor vjetra, kad na uglu poprečne ulice koja izlazi na Stradun ispred mene iskoči postarija žena na zelenim štiklama i u ljetnoj haljini, preko koje je obukla muški sako.
Instinktivno sam napravio polukorak u desnu stranu: granala je rukama, i vazdušni kovitlac raznosio joj je glas prema crvenim krovovima kamenih dvospratnica. Riječi su joj bile nerazgovjetne, s viškom vokala, kao iz nekog pretpotopnog jezika. Razabrao sam samo dvije hrvatske riječi – Tito i Poglavnik. Instinktivno sam zatvorio oči, i kad sam ponovo pogledao, dame u zelenim štiklama više nije bilo. Po predanjima starih zduvača, kad se na nebesima uzmuti i udare silni vjetrovi, smućene će duše plaha čovjeka natjerati da se obeznani i udari u tri lika…”
U nastavku, u jednoj pomalo košmarnoj šetnji po Stradunu, ispunjenoj avetima povijesnih nužnosti, glavni junak srest će neke poznanike, među njima i Borisa Marunu. Ta epizoda, stradunska reportaža iz zime 1993, iskinuta iz poglavlja “Rozafa”, koje je iskinuto iz romana “Karnera”, pripada antologijskim stranicama naših književnosti, ali i vjerno predstavlja Popovićevu pripovjedačku strategiju. Poput Mirka Kovača ili Roberta Bolaña, on se vrlo često služi imenima stvarnih osoba, i njihovim životopisima, u roman ugrađuje vlastite doživljaje s njima, kombinirajući ih s potpunom fikcijom, a zatim uvodi likove za koje čitatelj ne zna jesu li stvarni, ili one kojima je samo malo izmijenio imena. Kada to podvrgne svome pripovjedačkom umijeću, pisac stvara začudnu, katkad šokantno uvjerljivu prozu, koja se – što bi rekao kakav loš i nenačitan kritičar – čita bez daha. Samo, kako li se čovjek ne uguši u tom i tolikom čitanju bez daha.
“Karneru” je objavila zaprešićka Fraktura, u koprodukciji s Otvorenim kulturnim forumom sa Cetinja. Druga je to knjiga u posljednjih nekoliko mjeseci, nakon Gromačine “Božanske dječice”, koja ne samo da nadilazi mjerila književnih sezona i živi jad naših nacionalnih književnosti, nego spada u neku bolju europsku prozu. Knjiga zbog koje se osjetimo povlaštenim što nam je ovo materinji jezik.

30. 03. 2013

Podijeli

Komentari su suspendovani.