Razgovarala i prevela s njemačkog: Bisera Suljić Boškailo
U potrazi za odgovorom gdje stoji njemačka literatura danas, odnosno njemačka riječ u svjetlu Nobelove nagrade, razgovarali smo sa velikim poznavaocem kako njemačke tako i svjetske literature, sa petostrukim akademikom, književnikom i izdavačem Mihaelom Krigerom (Michael Krüger). Kriger je član je Bajerske Akademije za lijepu umjetnost (Minhen), Njemačke Akademije za jezik i poeziju (Darmštat), Akademije za nauku i literaturu (Mainc) i Akademije umjetnosti (Berlin), Akademije za evropsku poeziju (Luxenburg), član senata za Nagradu za mir njemačkih knjižara…
Mihael Kriger (1943) je ne samo pjesnik (za svojih dvadesetak zbirki dobio najveće literarne nagrade Njemačke), romansijer i eseista, već i urednik jedne od vodećih izdavačkih kuća u Njemačkoj u kojoj je mjesto našlo 13 nobelovaca. Za njega se može zasigurno reći da je na postolje nobelove nagrade kao izdavač doveo najmanje sedam nobelovaca.
– Ima li u Njemačkoj još jedna izdavačka kuća koja kod sebe ima 13 Nobelovaca za književnost?
– Nema.
– Kod izdavačke kuće Hanser Verlag ste od 1986? Od kako ste vi u ovoj izdavačkoj kući glava, ona ne samo da je jedna od najjačih u Njemačkoj, već je bogatija za sedam novih nobelovaca: Josif Brodski (Joseph Brodskyi 1987.), Derek Volkot (Derek Walcott 1992.),Šejmus Hini (Seamus Heaney 1995.), Orhan Pamuk (Orhan Pamuk 2006.), Žan le Glezio (J.-M.G. Le Clézio 2008.), Herta Miler (Herta Müller 2009.) Ovi literati i književnici su postali Nobelovci tek poslije dolaska kod vaše izdavačke kuće. Znači li to da vi imate neko posebno čulo da osjetite potencijalnog nobelovca? Kako ih pronalazite, ili pak, stvarate?
– Kad je neko tako star kao ja, onda taj čita samo dobre knjige. I tu je šansa da dobra knjiga dobiju tu prestižnu nagradu puno veća, nego kad smo veoma mladi i čitamo mnoge lošije knjige. Jer, šansa da se tim mnogim lošijim knjigama dodijeli nagrada mnogo je manja nego kod dobrih knjiga. To je po meni pitanje starosti, što znači mi objavljujemo samo onu literaturu koja ima šta da kaže, koja nešto znači, i nadam se u ovim godinama koje su mi još ostale da živim da ću svake godine dobiti Nobelovu nagradu, jer sve knjige koje imam namjeru još da objavim jednostavno Nobelovu nagradu i zaslužuju.
Nažalost se švedska Akademija koje je zadužena za Nobelovu nagradu odlučila, ili tako meni izgleda, da se ne daje Nobelova poetama, kao što je ranije bio slučaj, kada su dobili Volkot, Brodski, Hini. Od tada se nije više nikada desilo da je nagradu dobio pjesnik. I to mi je najveća briga. Jer jedan veliki pjesnik kao što je Tomas Transtromer (Tomas Tranströmer) ne može dobiti tu nagradu. To je nešto što me duboko pogađa jer je on najveći pjesnik našeg vremena. Ali ja ću sve od sebe učiniti da se ta Akademija tom promašaju smiluje. Jer ako govorimo na prijmer o Srbiji, onda je Vasko Popa bio zaslužio tu nagradu, nažalost je nije dobio, i Akademija se treba jednog dana zapitati da li prava litereratura može da egzistira bez lirike i zašto se ne daje ta nagrada za poeziju?
– Kažete da vam je cilj da gotovo svake godine isturite jednog nobelovca? Koliko nobelovaca možemo još očekivati iz vaše kuće?
– Nadam se da će sa sigurnošću tu nagradu dobiti, Milan Kundera, ali ponajviše se nadam da će je ipak Tomas Transtromer dobiti.
– Tema? Da li je bitna tema koju jedan pisac obrađuje da dobije tu nagradu?
– Posljednji dobitnici Herta, Vargas Rosa, pa i Pamuk i Van, svi ti pisci obrađuju jednu posebnu literarnu formu koja ima jednu političku pozadinu. Vargas je bio prvi Južnoamerikanac poslije poznatog Markesa. Znači, posljednji veliki predstavnik političke literature Južne Amerike. Le Klesio je bio Francuz koji se najtačnije i najdublje bavio kolonijanom proslošću Francuske. Herta stoji za emigracionu literaturu u Evropi, za konsekvence Drugog svetskog rata i protjerivanja, odnosno komunističke torture nad manjinom. I tako nam ove posljednje godine pokazuju tu političku pozadinu. Ispred političkog paravana igra i egzistira jedna priča. To je isto slučaj i kod Pamuka. Iako je Nobelova nagrada bila zamišljna za veliki literarni podvig ili uspjeh, a ne za politiku. No, ja se nadam da će iz svega ovoga ipak izaći jedan veliki pjesnik koji će biti nagrađen ovih godina.
– Kakvo je stanje danas sa aktuelnom njemačkom literaturom? Nedavno sam vas zamolila da mi kažete kojeg njemačkog savremenika biste mi mogli predložiti za obrađivanje na Univerzitetu, odnosno koji je danas najveći pisac u njemačkoj literaturi. Pomenuli ste ime Norberta Gstrajna (Norbert Gstrein). Da li je on danas najznačajniji?
– Ja nikada nisam nikada rekao da je on najbolji, ali sam rekao da je interesantan za tebe jer on obrađuje teme koje su vezane za Balkan. Zato sam rekao da je za te prostore možda interesantan. Ja uopšte nikada ne bih rekao da je neko sada najbolji, jer toga više nema. Ja ne poznajem najboljeg. U njemačkoj literaturi danas te rang liste, koje ja i ne volim, niti one sada postoje, nema. Njemačka literatura danas je postala upravo interesantna jer izlazi iz jednog ugla samozaljubljenosti i obrađuje različite teme. To su danas tako različite knjige da ako uzmemo moju generaciju, onda nailazimo na veoma dobre pisce kao što su Petar Handke (Peter Handke), Boto Straus (Botho Strauß) koji je među najboljima, Jurgen Beker (Jürgen Becker), ali to je moja generacija, odnosno vrijeme penzionera. U srednjoj generaciji ima dosta dobrih autora, posebno u mladoj generaciji. Ta nova mlada generacija je sa novim temama sa kojim se mora boriti u današnjem vremenu dominacije elektronskog svijeta. Tu ima dosta autora koji su za pohvaliti.
Austrija ima isto tako dosta dobrih autora poput Tomasa Glavinica (Thomas Glavinic), Arno Gajger (Arnop Geiger) i dr. Švicarska ima isto tako red dobrih autora. Ilija Trojanov (Ilija Trojanow), porijeklom Bugarin je za najveće pohvale. On piše veoma interesantne knjige u kojima diskutira o iskustvu sa tuđinom i nečem stranom.
Literatura je kod nas danas postala široka, nema više tjeskobe. Da. Isto tako kod neofeminiskinja se pojavljuju velika imena.
Ljepota njemačke literature danas leži u tome što postoji širina. Da ne zaboravimo, danas ova literatura ima veoma dobre mlade pjesnike kao što je Jan Vagner (Jan Wagner). Njemačka literatura danas je tako bogata postala, kao nikada ranije.
– Moram ponovo da vas vratim Nobelovoj nagradi. Pošto vaš uspjeh pokazuje šta danas u literaturi vrijedi, koja tema vas može uhvatiti kao izdavača?
– Teme autora me isto tako interesiraju, ali to nije toliko bitno koliko je bitno kako neko neku temu obrađuje. Svako ima svoju temu i velike teme ovoga svijeta su već dobro izrabljene. Mislim da mene veže za neku knjigu ne tema, već stil. Ako pisac ne zna da piše, onda mu nikakva tema ne može pomoći. Literatura je pismo. Mora se dobro pisati da bi bilo to i uspješno.
– Rekli ste da imate namjeru da svake godine plasirate jednog nobelovca. Stičem utisak da se vaša riječ kod Šveđana dobro sluša? Imate li kakve veze sa tom Akademijom za Nobelovu nagradu?
– Ne. Čak gotovo nikog od njih i ne poznajem, osim jednog pjesnika, kojeg sam nedavno molio da nešto uradi kod Akademije kako bi i poete mogle opet osvojiti tu nagradu. Ali bojim se da on kod Sekretara te Akademije, koji se najviše sada pita, ne može tu mnogo učiniti.
– Kako onda uspijevate da vaši pisci tako često dobiju tu nagradu? Kako odabirate pisce? Što se tiče njemačkog govornog područja to je puno lakše jer razumijete taj jezik, ali kako pronalazite velike strane pisce? Kako dolazite do najboljih?
– Čitanjem. Puno čitam.
– Ali ne znate sve jezike. Kako dolazite do najboljih?
– To je tajna.
– Morate mi na ovo pitanje odgovoriti kako bi čitaoci ili, pak, veliki pisci mogli živjeti u nadi da će jednog dana biti otkriveni. Danas se sve više u svijetu improvizuje, pa i literatura. Ističu se pisci ili pjesnici koji nisu najbolji, a zanemaruju se oni veliki koji žive van tih laktaškiš krugova? Da li će oni biti pronađeni?
– Ali u Srbiji se ipak ističu veliki pjesnici, poput Đorđevića, Zorana Bognara. U Lajpcigu se posljednje godine puno objavilo sa tih prostora i čovjek ima utisak da su to veliki pjesnici. Priznajem da na pijaci knjige postoje dva pravca. Jedan je onaj koji ja nazivam euro. Postoje teme koje uvijek čitaoce interesiraju kao što su ljubav ili smrt i te teme i knjige koje od svukuda dolaze od Amerike, Italije ili pak sa Balkana, ljudi čitaju u tramvajima, plažama i dr. Mislim na knjige koje većina čita. Ja za te knjige nisam zaiteresiran. Ja tražim one koji se upravo nalaze u malim izdavačkim kućama ili tragam za pjesnicima koji objavljuju po časopisima. Iz bivše Jugoslaviji ima mnogo interesantnih autora. Čarlija Simića (Charles Simic) sam nedavno sreo u Americi i on je veoma interesantan i puno zna. I vidim da je puno prevođen. Đorđević je u Americi isto tako prevođen dosta i zaista je dobar. To su pjesnici i koji se ne objavljuju u milionskim primjericima, već u ne tako velikom izdanju, i ti takvi će jednog dana ipak izaći na vidjelo i mi ćemo imati opet nekog novog Ivu Andrića.
– Pošto ste sreli u svom životu mnogo velikih pisaca, a i sami ste pisac, šta mislite da li je autobiografsko pisanje jače od pisanja tema koje pisac nije sam preživio, ili je obrnuto?
– Zavisi. Čovjek čita ono što ga interesira, jer ako čitaoca to ne zanima on baci to u neki ćošak. Radi se o tome danas šta pojedinca interesira, a ne radi se više u reprezentiranju nacije uz pomoć jednog pisca. Da li Ginter Gras (Günter Grass) ili Martin Valzer (MartinWalser) reprezentuju Njemačku? Ne, jer reprezentanti su prošlost. To je dosadno. Znači, to zavisi od toga kako neko piše i da li me to interesira o čemu taj piše. Danas pisanje stoji u konkurenciji mašine, elektronike, raznih tv i koga sve ne. I danas literaturu niko ne uzima za ozbiljno i sve se dešava danas, kad je literatura u pitanju, u manjinama, pa i te manjine su još podijeljene i ima onih koji su manje ili više interesantni. Danas nema više reprenzenata u književnosti, ni u Njemačkoj, ni u svijetu. Ja mislim da je to slučaj i kod vas. Na primjer u Sloveniji ima jedno 15 veoma dobrih pjesnika. Svi su interesantni. Ali, jedan ima 15 izdanja u Americi, drugi je poznat u Njemačkoj, jer dobro govori njemački, a treći uopšte nije poznat, ili je samo u Sloveniji poznat i moramo ga prevoditi. Ali to je i dobro, i to su normalni procesi, i dobro je da je literatura postala normalna. Danas nema reprenzentanata i možemo očekivati zaista samo još jednu dobru knjigu. Danas su individualisti došli na red i nema reprenzentanata danas u svijetu. Košara sa reprezentantima je ispražnjena.
– Ipak mi na kraju otkrijete kako pravite nobelovce? I da li i samo očekujete Nobelovu?
– Naravno da je očekujem i to uskoro, jer imam dugova…
– Za liriku?
– Da, za liriku.
– Natjeraćete Švedsku Akademiju da ipak dodijeli tu nagradu opet pjesniku?
– Potrudiću se. No, čita li se kod vas poezija? Ko je najbolji pjesnik u Bosni?
– Sead Mahmutefendić je najbolji pisac, a najbolji pjesnik je…(neka ostane još tajna).
– Zapisasću to ime. Eto i tako se dolazi do dobrih pisaca.
– Kakva je situacija i život pisca u Njemačkoj danas?
– Postala je puno bolja, nego ranije. Ima mnogo nagrada, stipendija, sve više je univerziteta koji žele imati pisca na katedrama. Pisci kod nas ne mogu baš luksuzno živjeti, ali ako redovno pišu i objavljuju u časopisima, novinama, ako rade na književnim večerima od pisanja se može živjeti. Za pjesnike je danas mnogo teško, i oni moraju imati nagrade i dobijati stipendije, inače ne mogu živjeti, osim da preko dana rade u banci, a noću da pišu pjesme, kako reče jedan moj kolega.
– Vaš moto je: “Moj cilj je ljudima da pokažem kako je jedan dan bez pročitane pjesme, izgubljeni dan”.
– Da, to je moj citat. I strašno sam razočaran zbog toga što se pjesme ne čitaju. I ne razumijem to. Pjesma je kratka, a roman je dug i čovjek izgubi puno vremena dok ga pročita i na kraju se još zapita, uh što sam ovo uopšte i pročitao i vrijeme gubio.
