Bisera Suljić-Boškailo: Kako je Tomas Man imitirao Getea
Uvod
Ima pisaca koji nikada ne bi uzeli temu koju je neko već „načeo“, pa makar taj što se dotakao te teme bio i puno „manji“ od njega, i tako jedna svjetska tema ostala „unakažena“ i nedovršena. Posebno je naša (regionalna) književnost ostala u tom pogledu dosta „čista“, a naši pisci „originalni“, odnosno odabrani miljenici muza koje ih vode, dok ih oni instinktivno slijede i ostaju i sebi i njima vjerni do kraja – ponosni na svoju „originalnost“, pa i nauštrb jednog novog svjetskog djela.
Velikog njemačkog pisca i nobelovca Tomasa Mana (1875-1955), jednog od najvećih klasika današnjice, ne samo u Njemačkoj već i u svijetu, ta vrsta “originalnosti“ uopšte nije brinula. „Niko nije originalan“, govorio je i čitavog svog života stvarao „neoriginalna djela“ na „neoriginalan“ način, osvojivši tako svojim “prepisivačkim stilom“ na originalan način cijeli svijet. Upravo možda zbog toga su Tomas Mana smatrali jednom od najkontraverznijih pojava njemačke književnosti i kulture 20. stoljeća, a poslije Getea i najznačajnijim njemačkim piscem na svjetskoj književnoj mapi. Tako i poslije više od jednog stoljeća od njegova osvajanja književnog Olimpa, interesiranje za njegova djela, posebno u Njemačkoj, kao da doživljava kulminaciju, a književnost i književna kritika analizom djela i stvaralačkog procesa ovoga pisca, dobila je jednu posve novu dimenziju intrerpretacije književnog djela, upravo, jer se za ovog velikana pera vežu korišćenje „tuđe“ literature za stvaranje svojih djela, te otuda dolaze i pojmovi: „izvor“, „montaža“ i „umjetnost citata“ u lijepoj književnosti.
Za njega je genije bez lektire nemoguća misija:
„Iskonski genije je bez lektire sujevjerje. Šta je poetska kultura, ako ne učenje; preuzimanje, pa i imitiranje, školovanje pogleda kroz knjige?“, dodajući kako pjesnik stoji na ramenima drugih pjesnika u okviru jedne tradicije, istorije, jer „tradicija čini fundament duhovno-umjetničkog obrazovanja“. (Wisling, 1974)
Kako je ovaj njemački genije stvarao svoju književnost koristeći se drugim piscima, pokušat ćemo da prikažemo na primjeru njegovog odnosa prema Geteu i njegovim djelima.
Gete u Manovom životu i stvaralaštvu
Kao lektira, Geteova djela pratila su Tomasa Mana cijelog života. Knjige o Geteovim djelima sačinjavale su veliki dio Manove biblioteke i većina Geteovih djela čitana su s olovkom, znači, Man je obilježavao i prepisivao dijelove rečenica ili pasusa iz Geteovih knjiga, koristeći ih kasnije za stvaranje svojih djela.
Ali, Manov imitatio Getea se ne zadovoljava samo preuzimanjem pojedinih štofova i imitiranjem njegovih djela i njegove tehnike. Kod te imitativne igre Man vuče cijelu Geteovu ličnost za sobom, ne predstavljajući ga samo kao duhovnog oca, već kao životnu postavku i odrednicu.
Pisac Tomas Man je često povlačio paralele između sebe i Getea govoreći kako su obojica rođeni u nedjelju, kako su rođeni u aristokratskim porodicama, kako su obojica težili djelima da pređu granice, obojica su potajno mrzeli politiku, obojica su bili mišljenja da umjetnik djeluje, a ne trguje, obojica su strpljivo i godinama znali raditi na svojim djelima, čak je i pretjerivao u poređenju govoreći kako su obojica voljeli slatkiše. Isto tako po sebi mjereći govorio je za Getea da je bio egoista i zaljubljen u sebe, kao i to da je bio egocentričan, da je i Gete bio ne baš dobrog zdravlja, smatrao je da je Gete bio idiferentan, s hladnoćom prema svim idealima i političkim entuzijastima, s nepovjerenjem u istoriju, te ne baš veliki vjernik, a posebno da je i Gete volio sve negirati kao i on.
Tomas Man nije smatrao da je u Geteu našao samo vrijedan primjer, on je bio mišljenja da je u njemu našao svoj ideal-ja, ideal-sebe. Tako se i izjašnjavao govoreći koliko je bila velika njegova ljubav prema Geteu. (Scherrer/Wisling 1967)
Susret Mana s Geteom
Man je veoma rano započeo svoj stil koristeći se „tehnikom citata“, odnosno razvijajući supstrat-tehniku kod svog pisanja. Najprije je to započeo s Vagnerom kojem se od 1905. godine posve predavao. No, i tada kad mu je Vagner bio uzor, Man je počinjao da se polako približava Geteu. Posebno 1909. godine, kada je nastupio jedan period krize prema Vagneru i kada je 1921. započeo da piše članak o Geteu i Tolstoju, kada je prešao, da kažemo, na Getea, ne ostavljajući ipak Vagnera, već koristeći obojicu. Pa tako u pismu Juliusu Babu 14. 09. 1919. Tomas Man kaže:
“Gete i Vagner, obojica su Njemačka. To su najuzdignutija imena dvije duše u našim grudima.“ (Mann: Briefe 1889-1936, 91)
Man se još kao školarac susreće s Geteovim djelom Egamont, a prve zabilješke u Geteovoj knjizi Faust nalaze se na početku Manove spisateljske karijere u Minhenu, da bi u aprilu 1897. godine, dok je pisao Budenbrokove, Man s oduševljenjem čitao Geteove Razgovore s Ekermanom. U pismu koje 21. jula 1897. godine piše Otu Graunhofu nalazimo njegove oduševljenje prema Geteu:
„Koje je samo uživanje ovog velikog, kraljevskog, sigurnog i čistog čovjeka imati ispred sebe, čuti ga kako govori, njegove pokrete vidjeti! Ja zaista ne mogu da se zasitim ovih razgovora i biću veoma tužan kada dođem do kraja.“(Wysling 1973: 72)
No u Budenbrokovima ima, za razliku od drugih pisaca ipak najmanje Getea. U ovom djelu njihova sličnost najviše leži u njihovim sudbinama kao piscima. Man sa Budenbrokovima postiže svjetsku slavu, kao Gete sa romanom Jadi mladog Vertera. Po prvi put poslije Getea, jedan Nijemac svojim pisanjem preskače granice i osvaja svjetsku publiku.
Da kratko zaključimo: Istražujući arhive, dnevnike knjige T. Mana vidimo da se Man još od svojih početaka želio mjeriti s Geteom. Čak je u svojoj ranoj mladosti izjavljivao da, ko se želi mjeriti s Geteom – mora napisati jednog Fausta. Tako on u djelu Schweren Stunden Šilera predstavlja kao junaka, ali Getea kao Boga. (Reed 2005: 95-134)
Gete u romanu „Lota u Vajmajeru“
U romanu Lota u Vajmajeru koji je Tomas Man napisao u predahu između romana Čarobni brijeg i romana Josif i njegova braća, odnosno četvrtog toma ove trilogije, Manu je trebao mit Getea da se pojavi kao ličnost u zasebnoj knjizi, gdje treba da govori onako kako je on govorio, treba da izgleda onako kako su ga tada portretirali i td.
Man priznaje Ernestu Salu 1944. godine sljedeće:
„Nisam nikad smatrao sebe velikim, ali ja uživam sa velikima da se zabavljam i na nekom nivou, na visokoj nozi da s njima živim.“ (ibid.)
U članku Freund i budućnost Man se jasno izjašnjava zašto nekog kopira kad kaže: „Čovjek je u suštini taj koji se imitira“.
Na početku romana Lota u Vajmaru kelner Mager ostaje bez riječi kada vidi tu staru damu Lotu, koja nije niko drugi do Šarlote Kesner, rođena Buf u koju je Gete toliko bio zaljubljen da je jedva tu ljubav preživio, te je napisao roman Jadi mladog Vertera. Upravo naspram njega stoji poznata junakinja Verterovog romana iz 1774. godine.
Lotina želja da ponovo vidi Getea se ispunja. U Manovom romanu vijest o Lotinom dolasku širi se brzinom; ubrzo su već prvi posjetioci tu. Poslije mis Kucle, jedna sa skicama naoružana reporterka, dolazi doktor Rimer, Geteov sekretar. Na kraju dolazi njegov sin August.
Kroz indirektno ogledanje prestavljanja glavnih figura sprema se smisao njihova razgovora. Gete zadržava hladnu distancu. Autor ovu situaciju koristi za jednu satiričnu igru.
A onda kada Lotin život ovdje postaje svakodnevnica, ona opet susreće Getea, vraćajući se iz pozorišta, iznenada po drugi put. Jedan noćni razgovor između nje i Getea, gdje se san i java čudno miješaju i gdje se dešava igra preobraženja iz sadašnjosti u prošlost. Poezija izgleda kao je stvarnost. I zbog toga se ovo djelo često naziva i „portret-romanom“.
U centralnom sedmom poglavlju prikazuje se i Geteovo biće. Autor ga pušta da priča dugi unutrašnji monolog. To samopredstavljanje Getea pokazuje da je njegova okolina puno klasičnija, ali i ukočenija, nego on sam.
U pismu svom bratu Hajnrihu od 3. 3. 1940. o svom romanu Lota u Vajmaru kaže: „Čitalac živi u iluziji, tačno u detalje da sazna, kako je u suštini bilo, i vjeruje da je i sam bio tu.“ (Reed 2005, 115)
U romanu Lota u Vajmaru odslikava se Manovo bavljenje Geteom a problemi o umjetnicima i umjetnosti stoje sada u središtu. Izazovno polje od umjetnosti do života pojavljuje se u romanu na raznim nivoima svjesnosti. Tako je Lota u cijelom romanu ‚Verterova‘ zatočenica, dok je Gete na puno visočijem nivou svjesnosti i svijesti. I dok u romanu sve ostale figure pričaju, jedino Gete reflektira priču o priči.
I za ovo svoje djelo Man je u velikim količinama koristio izvore. Sve što je bilo vezano za Getea bilo je bitno: Geteovi tekstovi, pisma, razgovori, kao isekundarna literatura o njemu. Pisac je iz te lektire interesantne i potrebne stvari po običaju znao notirati. Čak je od posebnog izražavanja starog Getea napravio listu riječi.
Tomas Man se veoma vjerno ophodio prema bigrafskim i historiskim faktima. U stvari, onoliko koliko je intencija romana dozvoljavala. Ako je konsekvenca građe romana zahtijevala druge konstalacije nego istoriske, tada je kombinirao događaje drugih datuma ili izjave drugih likova koje su bolje odgovarale.
Smrt u Veneciji ili Gete u Marienbadu
Man je svoju novelu Smrt u Veneciji u početku nazvao Goethe in Marienbad. U ovoj noveli Man je želio opisati Geteovu ljubav prema premladoj Urliki von Levetzom. (Reed, Handbuch 95-134) No ipak on u lik Getea ugrađuje sebe i svoju ljubav prema lijepom mladom Poljaku. Tako se Gete više u noveli i ne prepoznaje. U pismu J. Bapu 25. maja 1925. (T.M: Briefe 1961: 91) Tomas Man kaže da je, dok je pisao Smrt u Veneciji, pet puta pročitao Geteov Wahlverwandschaften. Naravno da se to čitanje Getea da prepoznati u djelu, naročito kod opisa motiva, ili temom romana – ljubav postarijeg čovjeka prema mladosti i ljepoti.
Geteov Faust i Manov Doktor Faustus
Odmah nakon pospremanja završenog romana Josif i njegova braća, 14. marta 1943. godine, Tomas Man započinje pripreme za novo djelo. Ideja koja mu se već duže vrtjela u glavi, i stari plan da napiše novelu Doktor Faustus, vratile su pisca opet njegovom uzoru – Geteu, iako sam Tomas Man, u pismu Hildi Caloski, od 24. 08. 1953. godine, negira njegove zasluge kad kaže: „Sa Geteovim ‚Faustom‘ – želim da se kaže, nema moj roman ništa zajedničko, osim zajedničkog izvora, te stare Narodne knjige.“
Književni kritičari i istraživači Manovog stvaralaštva, ipak su pronašli puno Getea u ovom Manovom romanu. Veliki pisac, Gete, koji je Manu cijelog života bio uzor, sada mu je služio najviše kao liferant mudrosti koje je on znao da iskoristi kao vrijedan ukras za svoj roman Doktor Faustus. Posebno su uzrečice velikog majstora pera nalazile mjesta u ovom Manovom djelu. Zapitamo li se sada je li Man iskren kad negira utjecaj Getea, doćićemo do odgovora da jednim dijelom nije, jer je ipak preuzimao od Getea, kao što smo naglasili, temu, mnoge mudrosti, a drugim dijelom i jeste, jer je roman Doktor Faustus, ipak posve drugačiji od Geteovog Fausta, pa se čini, da iako je Man Getea čitavog svog života volio imitirati, kopirati, igrati se njega, u romanu Doktor Faustus ta Manova „igra“ s ovim velikanom pera kao da prestaje. Ipak mnoge razlike razvajaju ova dva djela. Uzmimo samo činjenicu da se Goteov Faust, pored smrtnog grijeha koji je učinio, ipak spašava i postaje neka vrsta nacionalnog heroja, jer iza svega stoji Božja milost i njegova moć oprosta, dok Manov junak Faust završava u svom „paklu“, kao i u Narodnoj knjizi iz 1587. godine, koju su, kako Gete, tako i Tomas Man koristili kao glavni izvor za svoja djela o Faustu.
Zaključak
Na pitanje zašto je Gete tako fascinirao Mana da je ovaj velikan od njega i sam pravio mit, svu svoju egzistenciju naslanjajući gotovo cijelog života na njega, nalazimo samo jednim dijelom u Manovoj rečenici: „Nisam nikad smatrao sebe velikim, ali ja uživam sa velikima da se zabavljam i na nekom nivou, na visokoj nozi da s njima živim.“
Zašto kažemo samo da samo jednim dijelom tu nalazimo odgovor? Zato što je poznato da je Tomas Man smatrao sebe velikim, te miljenikom Boga, tako da za prvi dio njegovih riječi ne možemo reći da su posve iskrene i tačne, dok drugi dio, gdje kaže da uživa da se zabavlja velikima i na visokoj nozi da s njima živi je tačan, jer je to radio cijelog života, smatajući da je: „Čovjek je u suštini taj koji se imitira“.
Da se zaključiti da je Tomas Man uvijek stvarao težeći biti veličina u svom vremenu, kao što su Gete, Vagner, Dostojevski, Tolstoj bili u svom, i uspjelo mu je to. Na književnom nebu on danas sija isto tako jakim sjajem kao i oni.
Bibliografija
Thomas Mann: Gesammelte Werke in dreizehn Bänden. Frankfurt am Main: S.Fischer 1974.
Thomas Mann: Tagebücher 1918. -1921. Hrsg. von Peter de Mendelssohn. 2. Auflage. Frankfurt am Main: S: Fischer 1979.
Thomas Mann: Tagebücher 1949-1950. Hrsg. von Inge Jens. Frankfurt am Main: S: Fischer 1991.
Thomas Mann: Notizbücher. Edition in zwei Bänden. Hrsg. von Hans Wysling und Yvonne Schmidlin. Frankfurt am Main: S. Fischer, Bd. 1, 1991; Bd. 2, 1992.
Thomas Mann: Briefe 1889-1936; 1937-1947; 1948-1955. Hrsg. von Erika Mann. Frankfurt am Main: Fischer Taschenbuch Verlag 1979.
Thomas Mann: Briefe an Otto Grautoff 1894-1901 und Ida Boy-Ed 1903-1928. Hrsg. von Peter de Mendeslsohn. Frankfurt am Main: S. Fischer 1975.
Thomas Mann – Heinrich Mann. Briefwechsel 1900 – 1949. Hrsg. von Hans Wysling. Frankfurt am Main: S. Fischer, erweiterte Neuausgabe 1984 (br HM Seite).
Thomas mann an Ernst Bertram. Briefe aus den Jahren 1910-1955. Hrsg. von Inge Jens. Pfullingen: Neske 1960 (Br EB Seite).
Thomas Mann: Dichter über ihre Dichtungen, Bd. 14/I (1889-1917): Hrsg. von Hans Wysling unter Mitwirkung von Mariane Fischer München und Frankfurt am Main, S. Fischer 1975.
Thomas Mann: Selbstkommentare: Doktor Faustus und Die Entstehung des Doktor Faustus. Hrsg. von Hans Wysling unter Mitwirkung von Mariane Eichfischer. Frankfurt am Main 1992.
Sekundarna Literatura:
Aßmann, Ditrich: Thomas Manns Roman „Doktor Faustus“ und seine Beziehungen zu Faust-Tradition. Helsinki 1975.
Koopmann, Helmut: Th. M. Konstanten seines literarischen Werks. Göttingen 1975.
Reed, Trence: Literarische Tradition. – U: Thomas Mann Handbuch. Frankfurt am Main 2005.
Scherrer Paul / Wysling, Hans: „Quellenkritische Studien zum Werk Thomas Manns“. Bern und München: Franke 1967
Voss, Lieselotte, Die Entstehung von Thomas Mann‘s Doktor Faustus. Tübingen 1975.
Wysling, Hans, Hrsg.: Bild und Text bei Th. M. Eine Dokumentation. Bern 1975.
Wysling, Hans, Hrsg.: Dokumente und Untersuchungen: Beiträge zur Th. M.-Forschung. Bern 1974.
Wysling, Hans, Hrsg.: „Geist und Kunst“: Th. M.s. Notizen zu einer Literatur-Essey. In: Paul Scherrer und Hans Wysling, Quellenkritische Studien zum Werk Th. M.s, Bern 1967.
