Dok udaram ovom sjekirom mislim kako me može

nekoje zviznut po cjevanici, a nisam ni zdravstveno

osiguran.

 

Lijepa je Pašema, jedina kći Ahmeta Dupljaka, nadaleko poznatog domaćina. Djevojka bez mahane: skromna, kao da je starala pa mladjela. A radna. O hitrini njenoj da se ne zbori – „tica li je, leptirica li je, šta li je? …“ Jes malo pooštra, kako kaže narator romana Rod i dom. I tu čuvenu ljepoticu dadoše za nekog Beća u Šipovice. Ko je nju pitao da li hoće ili neće! Kod plemenskog imama se obavi vjenčanje. To su završili, kao što je običaj, očevi uz jednog svjedoka, bez mladenaca.

No, nijesu je baš lako proscima dali. Malo su ih njeni iz roda namučili, a ovi zapamtili to. I kad su je svatovi vodili oni htjedoše da joj malo vrate. Ostave je đilkoši poigravši se konjskom trkom. Kud će ona sada, jadna? Niti da se vrati, niti za njima. Ponos joj ne da! I ona krene u borbu za sebe – protiv sebe. Nagari svoga dorata i bude prva. Njen mladi konj osjeti tu borbu ponosa ženskog i krene da joj pomogne. Sto svatova ona pobjeđuje i, prva stiže svome domu, kao što nikoja nije. Košija je njena, poslije velike borbe za smrt i život. „Nevjesta je bila gazija među gazijama – svud okolo pričalo se samo o njezinu podvigu, i njenoga konja, ni o čemu drugom…“ No, pored priznanja Pašema je u očima ljudi i žena vidjela neki neprijateljski, osvetnički pogled. I ona se počela bojati toga…

To mlado i krhko biće puno ponosa kao da su svi htjeli sada da satru, ubiju… Ne može to tako! Jedno žensko da se drzne i da muško pobijedi u košiji? I ubijali su je i ponižavali svi odreda. Ta njena greška pratila ju je i u njenom daljem životu. I ona ne mogavši više podnositi poniženja, krene da se vrati domu. Ali, žena koja napusti jednom kuću svojih roditelja, više joj nije mjesto u njoj. Njen otac kao da nije više njen otac, a braća, kao da nisu braća, šibom su je vratila njenom domu.

Zašto takav nesretan kraj?- pitali su jednom pisca. „Kako nesretan? To je sretan kraj! Nju su vratili njenom domu“, odgovorio je pisac iz Sandžaka, što moderna žena Zapada ne bi mogla da shvati. Ali žena Sandžaka zna šta time pisac želi da kaže. Za ženu koja napusti dom, život u rodu nije više njeno toplo gnijezdo. Ona niti je cijenjena, niti je više vrijedna insana. Surovost običaja kojeg i dandanas možemo naći. Ne štrči ničim – inače si pokošen!

Eto, to je sadržaj romana Rod i dom, romana koji je majstorski spustio jednu vjernu sliku nekadašnjeg Sandžaka, rekao bi moderni čitalac. A onaj što malo bolje poznaje situaciju dodao bi: vjernu sliku i današnjeg Sandžaka, jer običaji su tu još tvrdi, ne daju se izvaditi iz korijena koji su tvrđi i od korijenja zuba u Pešteraca.

Safet Sijarić je napisao veliko djelo, i za njega dobio Soroševu nagradu – nagradu koja mu je i nepravedno oduzeta i koja je bila i početak njegove dalje tegobe života. Zašto? Evo zašto.

Pisac Safet Sijarić, autor i drugih vrijednih romana s temama koje se tiču najviše Sandžaka, a o kojemu se u zadnje vrijeme manje čuje, živi i stvara neprimjetno, rekli bismo, u gradu Sarajevu. Potražili smo ga i našli gdje cijepa drva ispred svoje kuće, u ulici Posavskoj.

„Dok udaram ovom sjekirom mislim kako me može nekoje zviznut po cjevanici, a nisam ni zdravstveno osiguran. U mojim godinama ljudi idu redovno na rutinske kontrole, a ja nemam kud, ne znam šta da mi se desi.“

Govori mi to dok prilazim da se upitam, tu pred velikom gomilom iscijepanih drva. Iza njegovih udaraca cjepanica se polovi, pa opet polovi, pa sitni kao i u njegovom pripovijedanju povijest. Zaprepašteno slušam njegovu priču a u njoj vidim na hiljade sličnih sudbina našeg čovjeka koji izgubljeno hodaju ovako po Sarajevu, Bosni, po cijelom svijetu.

Safet Sijarić, koji je kao vrsni pisac osvajao i druge značajne nagrade na anonimnim konkursima po Bosni za svoje pisanje, čeka da se situacija kako se i zapetljala i sama otpetlja živeći sa suprugom, sinom i kćerkom.

Petnaestak godina prošlo od oduzimanja Soroševe nagrade, jer nije imao bosansko državljanstvo, a i dalje ima taj problem. Ovaj nepravedni presedan, koji mu je tada ipak doprinio da ga ova knjiga i proslavi, pobudio je, ipak, tada u mnogima revolt i simpatije prema njemu, pa se pokušalo pojedinačno ispraviti nepravda. On je odmah nakon tog oduzimanja Nagrade primljen u Društvo pisaca BiH. Sa statusom slobodnog umjetnika on bi, naravno, trebao imati i zdravstveno i socijalno osiguranje, ali od toga za njega kako ni tada – tako ni sada nema ništa:

– U prvom članu statuta Društva pisaca stoji da član mora biti državljanin BiH. Ali ja sam nekako ušao na „mala vrata“, pa stekao status slobodnog umjetnika onog dana kad se trebalo početi s uplaćivanjem doprinosa za osiguranje i kada su trebali uredni papiri o državljanstvu, ja sam otpao – kaže nam Safet.

Legitimacija Safeta Sijarića je tada bila iz Novog Pazara, živio je u BiH, a bio je i sada je državljanin Crne Gore, gdje je rođen. Tri države a jedan Safet. No, problem je za njega postao još veći kada su počeli da pucaju šavovi između Srbije i Crne Gore, kako nam kaže:

– Prepao sam se da se ne nađem na međi triju zemalja, Srbije čije sam isprave tada imao, Crne Gore čiji sam državljanin po rođenju, i BiH gdje živim. Zato sam brže-bolje stalno boravište prijavio u Crnoj Gori u Bijelom Polju i, izvadio crnogorski pasoš i legitimaciju. Soroševa nagrada mi je u BiH oduzeta zbog državljanstva. I pravo da vam kažem, osim u prijatelja koji me uzimaju kao svojega, ja se ovdje u Sarajevu konstantno nalazim kao stranac i nemam osjećaj da me uzimaju kao domaćeg, nego kao neko ko je ovdje uskočio, postupivši neetično, tj. javivši se na jedan književni konkurs iako nije ispunjao predispozicije za državljastvo, obreo se tu kao uljez. Ali kad sam u Sandžaku, i vidim da me tamo nema. Kada biste tamo pitali za mene, rekli bi vam on je sarajevski pisac, tražite ga tamo.

Pa čiji si ti pisac?

– Ne znam ni ja više. Meni lično je zasmetalo povlačenje granica između Srbije i BiH i ta djelidba naroda. Ja sada u Sarajevu živim ilegalno i sve dok se ne riješi pitanje dvojnog državljanstva ja visim ni tamo ni ovamo… Sjetim se rijeći Alije Izetbegovića koji je doslovce rekao da svi Bošnjaci, gdje god se u svijetu nalazili, mogu smatrati zemlju Bosnu svojom domovinom, a eto nije bilo tako.

Safet Sijarić je započeo studije opšte književnosti 1975. godine u Sarajevu i, kako kaže, prve isprave su mu bile iz Sarajeva. Po završetku studija napustio je Sarajevo, idući za poslom, sa nadom da se jednog dana vrati opet gradu koji ga je začarao, gradu mogućnosti. Ali ovaj grad, koliko god da ga je Safet volio, kao da nije njega želio.

Tu priču priča Safet Sijarić, a ja kao da čujem u njoj zov mnogih onih koji su u istoj situaciji kao i on, onih koji imaju isti osjećaj kao i on – osjećaj da te neće zemlja koju tako voliš i kojoj bi mogao puno da daš.

No, zašto se Safet Sijarić u zadnje vrijeme nešto i perom prišutio? Da se ne piše šta pozamašno?

– Pozamašno baš ne. Ovim redom takvo što (iako još od najranije mladosti i za nešto takvo navlačim građu) do smrti neću započeti – tako me nekako život melje i mrvi. I ne samo to, ni za kraće forme ne nalazim dovoljno vremena. Sijevaju ideje, zatrpavaju me inspiracije a ja ne stižem svemu tome da se odazovem, što me baca u neki haos. Gušim svoje inspiracije, puštam da mi nadahnuće splasne i to me čini prilično nesretnim. Uspijem tu i tamo da skolim po koju priču, crticu, pa i od toga nešto bude za moj ukus odviše zbrzano i mlako. No dogodi se i neko djelce koje mi se učini „grom gromova“, i to me tješi.

Osim hrpe leksikona i druge priručne literature na podu, u kući mu nismo vidjeli neke knjige…

– Lična biblioteka, ionako skromna i nekompletna, osula mi se zadnjih godina od Novog Pazara, preko rodnog Bihora gdje mi se prilično raznijela pa dovde, i to što mi je dospjelo tu nalazi mi se na nekim grubo sklepanim policama gore pod krovom – pokaza glavom uz rohavu poratnu fasadu kuće. – Tako i rukopise svoje držim gore, sem onog što baš sada pišem. Do gore nemam stepeništa no se penjem ono „alpinistički“. Jednom sam zveknuo glavom o betonsku ploču – sve mi se oko glave okrenulo.

Pa vidi li se neki izlaz iz postojeće situacije, neko rješenje?

– Rekao bih da naslućujem nešto. Djeca su već odskočila, osamostaljuju se i računam da će me porodica malo popustiti. Gledaću da osposobim i zagrabim jedan sobičak, postavim kakvu peć i malo se zatvorim. A valjalo bi, kad bih i tamo imao neke uslove, da se povučem katkad i u zavičajnu tišinu.

 

Podijeli.

Postavi odgovor