Melida Travančić: Obredi

 

VATRA

On je kazao da zatvori oči, i ona je zatvorila. Zatim, vrhovima prstiju dohvatio je njenu ruku i uveo je u spavaću sobu. Spustio roletne, ugasio svjetlo i smjestio je na stolicu ispred ogledala. Nastupila je tišina. Srce i jednog i drugog luđački je lupalo.
Naposlijetku je otvorila oči.
Ono što je ugledala bilo je čudesno. Od iznenađenja nije bila u stanju riječ izgovoriti.
Stajao je ispred nje ogrnut mađioničarskim plaštem. U ruci je držao staklenu cjevčicu u čijoj unutrašnjosti je buktala vatra. Obasjavala je i njegovo i njeno lice.
Cjevčicu je prvo prislonio na njeno čelo, a zatim je lagano svlačio, dodirujući i ostale dijelove tijela. Nije se micala.
Najednom, oslobodio se crvenog plašta, te potpuno nag počeo plesati, ispuštajući neartikulisane zvukove. Nalikovao je afričkom magu.
Pod vatrenom stihijom ogledalo je puklo tačno po sredini, a zatim se rasprsnulo. Plamen dug gotovo dva metra, dug kao njena kosa koja se topila, gutao je sve, i sobu, i knjige, i osmijeh, i nju, i njega.
U tom metežu, prsti se prepliću, glas puca i umjesto riječi iz usta izlaze kolutići dima.

CRVENE KAP(LJ)ICE

– Ako na lijevu stranu krila spustim djevojčicu, rukama je čvrsto prigrlim, pomirišem njene lokne, hoće li bol iz leđa nestati?
– Ravna crta i zvuk monitora proganjat će te cijelog života?
– Proganjat će me noć kada sam u utrobu nož zarila, a ti si usne vlažio sokom od višnje.

ZNAK

Na jednoj strani kreveta leži on, nepomičan. I ne progovara. Na dodire ne reaguje. Ne odgovara na pitanja. Na koncu, ona odustaje. Leži glave okrenute mjesecu. Ništa se ne čuje osim graktanja vrana okupljenih u krošnji stabla čije se grane naslanjaju na prozorska okna.
Odlučna natjerati ga na pokret, priljubljuje se uz njegovo snažno tijelo. Zauzima položaj fetusa. Nosnice joj ispunjava njegov jak miris što podsjeća na vlažnu livadsku travu koju je zgnječila stoka. On ne reaguje.
Nabrekle dojke stavlja na njegova ramena i tek tada uočava muhu priljubljenu na njegovim usnama.
Ne miče se.

PLETEĆE IGLE

Na sredini sobe stajao je veliki bijeli krevet. Drugog namještaja nije bilo. Ni knjiga, ni slika, ni fotografija, ni njenih rukopisa. Samo bijeli krevet na kojem je ona ležana naga, sklupčana. Noge je savila i koljenima dodiruje lice. Iz njenih leđa, iz mladalačke puti, bijele i nevine, stršile su tri igle. Precizno zabodene i raspoređene tako da ocrtavaju trougao. Nisu to bile akupunkturske igle, nisu to bile igle vudu vrača, nisu to bile medicinske igle, nego debele, velike igle. Igle za pletenje.
Kako u snu ravnomjerno diše, tako se igle ravnomjerno zabadaju dublje u tijelo. No, još je nisu ubile, te stoga nema nikakvog razloga za brigu.
A novi dan samo što nije svanuo.

NEVJESTA

S večeri je bila udata žena. Svoje stare stvari uredno je složila u novi ormar spavaće sobe. Stidljivo ga pogledala, prošaputala da joj treba nekoliko minuta i ušla u toalet.
Vrelu vodu pustila da teče. Gazila je crvenu satensku spavaćicu i paru sa ogledala brisala užurbanim pokretima. Kosu podigla u punđu, usne obojila crveno, grudnjak skinula i ostavila da visi preko umivaonika. Iz torbice izvadila pištolj i raznijela svoju lijevu dojku.
Potpuno nag skočio je s kreveta. Na ranu joj peškir stavio i istrčao na balkon poput razjarenog bika.
Prolaznici su ga u čudu posmatrali, jedni drugim nešto šaputali, prstom pokazivali, a zatim se grohotom smijali.

PORODIČNA SREĆA

Ulazna vrata bila su trula i jedan dodir ramenom ih je širom otvorio. Godinama ovdje nije kročila. A sve je bilo isto, i stol, i stolice, i fotografije… Sve je bilo isto, osim lica.
Hljeb je trebalo da bude topao, i trebalo ga je biti dovoljno za sve. Dok je kročila iz sobe u sobu, u nadi da će ih iznova prepoznati, vrane su dvorište opsjedale. Od njihovog graktanja noge su podrhtavale. Rukama je prekrila uši. Nasred dnevnog boravka miševi zlokobnu mrežu pletu. Na njen vrisak, pohrliše ka rupama u zidovima. I nestadoše.
Otac je trebao da dođe. Majka je trebala da dođe. I sve je trebalo da bude toplo. I ona je trebala da piše o sreći.
Hitrim pokretom lice bijelim velom prekri. U jednu ruku uze Knjigu, u drugu nož.
I zauvijk vrata zatvori.

 


Biografija

Melida Travančić rođena je 1985. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Magistrirala je 2013. godine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Odsjek za književnosti naroda BiH. Doktorsku disertaciju iz književnosti odbranila je 2017. na Fakultetu humanističkih nauka u Mostaru.
Dobitnica je treće nagrade „Mak Dizdar“ za neobjavljenu knjigu pjesama na manifestaciji Slovo Gorčina u Stocu.
Njena prva knjiga pjesama Ritual objavljena je 2008. godine i dobila je nagradu „Anka Topić“ kao najbolja knjiga bh. pjesnikinja za period 2002–2008. godine. Drugo izdanje ove knjige objavljeno je 2009. godine.
Svilene plahte, njena druga pjesnička knjiga, objavljena je 2009. godine, a iste godine bila je u najužem izboru nagrade „Risto Ratković“ za najbolju pjesničku knjigu autora s prostora Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije.
Njene pjesme uvrštene su u panoramu modernog bosanskohercegovačkog pjesništva Do potonje ure, koja je objavljena u Bijelom Polju 2010. Poeziju je objavljivala u književnim časopisima u BiH, Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori. Pored poezije piše i kratke priče.
Priredila je dvije knjige Tešanj, grade: Usmena književnost u Tešnju, Tešanj u usmenoj književnosti (2009) i Haiku grad: Tešanj u pjesmi (2010).
Sudjelovala na više međunarodnih naučnih skupova i konferencija iz književnosti.
Radi u Centru za kulturu i obrazovanje u Tešnju.

Podijeli.

Komentari su suspendovani.