Melida Travančić: Granice tijela

DEKONSTRUKCIJA

iz dana u dan ponestaje mi riječi
i umjesto da oblikujem pjesme
pravim grube konstrukcije
u koje nižem nepovezane glasove

ni slike oko sebe više ne pamtim
ništa ne vidim i ne čujem
sve zaboravljam i ne osjećam
ni sebe ni Svijet

o bolesnoj djeci, ratu, strahu, smrti
migrantima, brodolomima,
zemljotresu, vulkanu, koroni
starosti, bolesti, znakovima,
ogledalima, strasti, ljubavi
više pisati ne mogu

bol više ne postoji
sve nestaje dok umjesto očiju
zjape dvije pećine
iz kojih se roje mravi
kao na slici Salvadora Dalija

u ogledalu posmatram preobrazbu
i ne pomjeram se

s druge strane je višeslojna žena
izgleda poput požutjelih knjiga

na koncu shvatam da sam ja pjesma

i ogledalo puca

Svijet postaje mjesto
u kojem je moguće živjeti
a Riječ snažna kao plimni val
otrgne se i započinje svoju putanju

 

OPSTANAK

za pjesmu njoj ne treba ništa

osim nekoliko slova
isprekidanih i kao povezanih riječi

neka nerealna situacija
nekoliko razlomljenih stihova
razbijena ogledala, iskrivljeni likovi
neprihvatanje (ili nerazumijevanje) smrti
negiranje ljubavi

preplitanje riječi
poneko brušenje i oblikovanje
čini pjesmu uspjelom

kada piše kao da raste
sretna je i slobodna

a kada napiše ona je prazna
konačno razumije sve
i bjelinu zida i prazni pogled

usne ponavljaju:
kakvo tragično traćenje života

kako tragično

 

U SLAVU POEZIJE

desila se riječ najprije poput
prvog traka svitanja
onda kao zora očekivanja
i napokon snažna kao plimni val

sve ranije zapisano treba zaboraviti
i krenuti ispočetka
slagati riječi i graditi dom

u uglu usana osmijeh treperi
ruke nalikuju palimpsestu

žena je ta višeslojna
poput knjiga čija značenja
teoretičare zbunjuju
navode na rasprave i odvode u ludilo

filozofi su izluđeni
pred rukom ispisanim papirima

pjesničke oči mahnito kruže okolo
tražeći početak

žena osjećanja ne zanemaruje
ne skriva i ne laže
i govori tako da je svi čuju

u njenim očima rađao se novi svjet
dok su granice kosmosa
postale granice njenog tijela

 

ŽENA I SJENKA

ona je jednostavna
neobično jedinstvena
mirna i blaga

a njena poezija je
poput smrti
pred kojom nema
uzmaka

 

ŽENA IZ OGLEDALA

s vremena na vrijeme
odjenem majčinu vjenčanicu
i satima se ispred ogledala divim ženi
koja je imala hrabrosti kazati da

ne kažem ništa
pravim piruete
zatim lomim prste
neka me crveni ruž ukrasi
saplićem kosu i u nju stavljam
bijeli cvijet

sada sam spremna
kažem ženi koja me gleda
jedna drugoj se osmjehujemo

ogledalo me izdužuje
i kao da tamo nisam ja

u postojanje više nisam sigurna
ni ja ni ona

iz bijele porculanske šoljice
miris majčine dušice
umiruje

i stvaran je

 

O POEZIJI I TRIVIJALNIM STVARIMA

u sedam ujutru čitam poeziju
pjesnika iz egzila

miješaju se jezici
osjećaji, muškarci, žene
i ljubavi

kažem da je dosta
i poezije i kafe i tebe

makazama skraćujem kosu
i skraćujem suknju

na svaku moju riječ i pokret
kličeš prelijepo

iluzija je raspršena
ovaj put zauvijek

gledam te zbunjenog
nalikuješ sporednim likovima
iz vikend romana

ako se nasmijem
dekonstruirat ću stvarnost

gledam te iznova i iznova
jezik se lomi i u ustima ostaju
sve moje misli

 

SIGURNE RUKE

dok čitam o samoubistvu pjesnika i pjesnikinja
pomislim na tebe i način na koji se smiješ

jednom si kazao da sam divna
i to je bilo dovoljno da zatvorim oči
i poželim umrijeti

glava na jastuku traži hladniju stranu
pomjera se lijevo-desno, desno-lijevo
pa sve brže i brže

i sve izgleda kao da na pitanje
voliš li me?
kažem ne

ruke su u plahtu upetljane i tako negiram
svaki oblik postojanja
u svijetu, u postelji u kojoj s tobom
moram biti jedno

pri tome ne izgledam nimalo bespomoćno

 

ODLAZAK

za Kemala Mahmutefendića

vijest o tvojoj smrti zatekla me nagnutu
nad stihovima Mihaela Krigera
njemačkog pjesnika
koji živi u drvenoj kućici nasred šume
i tvrdi da čovjek ne može razumjeti svoj život

debelim prstima savijaš listove raštike
pripremaš ručak za porodicu koje nema
i prijatelje koji ne dolaze
jer su zaboravili sebe

između dva gutljaja rakije
kažeš da se s mrtvima najlakše govori
oni su pristojni i puni duha
sjetno dodaješ

potrošili smo riječi i više ne možemo kazati
ni šta je ljubav ni šta je poezija

još se tvoje oči smiješe
i ništa ne zamjeraš nikome
ni bogu koji je pri tvom rođenju
presijecajući pupčanu vrpcu
makaze u trbuh duboko zario

zatvaranjem očiju ne zatvara se život
i tvoje ruke iz sanduka mašu
mašu mašu

 

MOJA MAJKA HRANI MRTVOG PSA

napuhano pseće tijelo odmah pored šetališta
moja majka zasipa hljebom
prvo ga kroz prste sitni
a onda užurbano baca sve veće dijelove
odbijajući prihvatiti pseću nepomičnost

dvije djevojčice nagnute na betonsku ogradu
s tugom svijet sa strane posmatraju
nemoćne
drže se za ruke
uvjerene da će tako jedna drugu zaštititi

donijeli su ga ovdje da umre od gladi
jesu, majko

ona zatim najlon vrećiću isprazni
a onda je smota i stavi u džep kaputa
i krenu dalje

kao da se mrdnuo
nije, majko

djevojčice u gumenim čizmama
prate naše korake i šute
osjećaju svijet

ljudi su bijesni psi koji govore
jesu, majko

za večeru
majka u četiri zdjelice
rukama mrvi hljeb

zalit ćemo ga kipućom vodom
puhati u kašiku i govoriti

ruke ti se pozlatile, majko

 

PRIZOR KOJI NE ŠOKIRA

konture moga nagog tijela
kojem nedostaje lice
okačeno je na štafelaju

raspuštena kosa
nabrekle grudi skriva
dok mi ruke u međunožje zavlačiš

ne šokiraš
slikaš ono što pred sobom vidiš

i ja zapisujem ono što činim
sa sobom

jedino tako ima smisla trošiti život
i oblikovati umjetnost

ponekad je izgledalo
kao da zbilja postojimo

ja na slikama
ti u pjesmama

sigurna sam da ćemo se
nekada prepoznati
sa slike, iz pjesme

 

STID

oslobodi strah
ali mu ne dozvoli da ode

razapni mene
umjesto platna

i na tijelu naslikaj

tri mrlje

CRTEŽ

crvene kvake, krugovi i križevi
sve je tačno, okruglo i teško

po sredini crna kriva linija

s vrha lista do dna kao da se sliva
kao da kaplje

ovo si ti kažeš

meni ne treba dvjesto godina
da odgonetnem ekspresije
na tvom licu

prepoznajem sebe
i nastupa sretno doba

besmisleno je više pisati i slikati
sve je u tebi i u meni
ništa izvan nas

 

O SREĆI

u staklenu kuću stavili smo sve potrebno
za preživjeti

riječ i knjigu, pokret i platno
i zašutjeli
jer više nemamo svijetu šta kazati

na pitanje kuda ćemo
klimamo glavom
i pretvaramo se da sve razumijemo

gledamo jedno drugo
tako sebe potvrđujemo svijetu
dok oči kolutaju i najavljuju eksploziju

svakog dana, sata, trena
rasprsnut ćemo se i pretvoriti
u umjetnička djela

za nama će danas, sutra,
za hiljadu godina tragati
suludi kolekcionari

 

LJUDI ČUDNIH SHVATANJA

danas ti ne mogu napisati pjesmu

jer pada kiša
jer sam melanholična
jer su mi riječi zastale u grlu
jer mi do poezije nije

kažeš da si mi danas napisao pjesmu
jer pada kiša i ništa drugo
ne možeš raditi
osim pisati poeziju

i uvjeravati me da nam ni smrt
ne može ništa

 

FLEKE NA HALJINI

oštri noževi se pri svakom pokretu
i svakom izgovorenom slogu
sve dublje zarivaju u meso

najvažnije je ne pomjerati se
i ne progovarati ionako se nema
šta kazati
mi od sebe bolji biti nećemo

rane liječiti ne mogu
ne umijem
ni bijelih traka nemam
ni želje
ni strpljenja

neka vrijeme prođe i vrijeme prolazi
nesvjesni postojanja smijemo se

a onda se naglo odmičem
od tebe od sebe

bijela haljina upija krv koja klizi sa tvojih
zguljenih dlanova
mrlje su sada vidljive svima

i ništa se više učiniti za spas
ne može

 

OSJEĆAJI

sve riječi koje sam ti
željela kazati

sve pjesme koje sam ti
željela napisati

sreću koju sam
s tobom mogla podijeliti

ljubav koju sam
s tobom mogla odbolovati

sinoć sam prespavala

 

NOŠEN VJETROM

na ulici stoji on

osim njegovih zjenica
koje ubrzano kolutaju
i lijevo i desno i gore i dolje
ništa se ne pomjera

svjetlo na semaforu
pokazuje da je ovdje bio čovjek

video traka pokazuje samoću

duboko u sebe gleda
dok vjetar oblik dobija

lice sa ceste izranja
i tijelo pogledom siječe
na pola

ne pomjera se

svjetla na semaforu
osvjetljavaju njegove
zatvorene oči

 

O GRIJEHU

glave zaronjene u sebe
mene dodiruješ

ruke naglo povlačiš
sjetivši se da je grijeh

i da je bog pogriješio

ljubav nije smisao života

na staklu kapi kiše
nalikuju tvojim suzama

u trenutku kada žališ
što si se kao žena rodila

 

MIR

ogledala se rasprskavaju
pred vatrom žene
koja sebe u njima ne vidi

ona postoji samo pred njima

postoji u njegovoj mašti
iz koje je izvajao njenu glavu
(tehnikom direktnog klesanja)

i uz smiješak je
s Afroditom uporedio

pred svijetom, ljudima
i pred bogom

 

PROCES NESTANKA

oči su se iz dana u dan
sve više sklapale
od bola

ruke su se grčile
i prste više ispraviti nije mogla
od bola

tijelo je iščezlo
od bola

a duša je još bila živa
urkos bolu

 

PRAZNINA

zaključala sam ulazna vrata
i sobe sam zaključala

sve je bilo prazno
kuća bez prozora vrata i ljudi

više nisam imala kuda

ušla sam u pjesmu
i vrištala vrištala vrištala

do kraja svijeta

 

 

Podijeli.

Komentari su suspendovani.