Melida Travančić: Granice tijela
DEKONSTRUKCIJA
iz dana u dan ponestaje mi riječi
i umjesto da oblikujem pjesme
pravim grube konstrukcije
u koje nižem nepovezane glasove
ni slike oko sebe više ne pamtim
ništa ne vidim i ne čujem
sve zaboravljam i ne osjećam
ni sebe ni Svijet
o bolesnoj djeci, ratu, strahu, smrti
migrantima, brodolomima,
zemljotresu, vulkanu, koroni
starosti, bolesti, znakovima,
ogledalima, strasti, ljubavi
više pisati ne mogu
bol više ne postoji
sve nestaje dok umjesto očiju
zjape dvije pećine
iz kojih se roje mravi
kao na slici Salvadora Dalija
u ogledalu posmatram preobrazbu
i ne pomjeram se
s druge strane je višeslojna žena
izgleda poput požutjelih knjiga
na koncu shvatam da sam ja pjesma
i ogledalo puca
Svijet postaje mjesto
u kojem je moguće živjeti
a Riječ snažna kao plimni val
otrgne se i započinje svoju putanju
OPSTANAK
za pjesmu njoj ne treba ništa
osim nekoliko slova
isprekidanih i kao povezanih riječi
neka nerealna situacija
nekoliko razlomljenih stihova
razbijena ogledala, iskrivljeni likovi
neprihvatanje (ili nerazumijevanje) smrti
negiranje ljubavi
…
preplitanje riječi
poneko brušenje i oblikovanje
čini pjesmu uspjelom
kada piše kao da raste
sretna je i slobodna
a kada napiše ona je prazna
konačno razumije sve
i bjelinu zida i prazni pogled
usne ponavljaju:
kakvo tragično traćenje života
…
kako tragično
U SLAVU POEZIJE
desila se riječ najprije poput
prvog traka svitanja
onda kao zora očekivanja
i napokon snažna kao plimni val
sve ranije zapisano treba zaboraviti
i krenuti ispočetka
slagati riječi i graditi dom
u uglu usana osmijeh treperi
ruke nalikuju palimpsestu
žena je ta višeslojna
poput knjiga čija značenja
teoretičare zbunjuju
navode na rasprave i odvode u ludilo
filozofi su izluđeni
pred rukom ispisanim papirima
pjesničke oči mahnito kruže okolo
tražeći početak
žena osjećanja ne zanemaruje
ne skriva i ne laže
i govori tako da je svi čuju
u njenim očima rađao se novi svjet
dok su granice kosmosa
postale granice njenog tijela
ŽENA I SJENKA
ona je jednostavna
neobično jedinstvena
mirna i blaga
a njena poezija je
poput smrti
pred kojom nema
uzmaka
ŽENA IZ OGLEDALA
s vremena na vrijeme
odjenem majčinu vjenčanicu
i satima se ispred ogledala divim ženi
koja je imala hrabrosti kazati da
ne kažem ništa
pravim piruete
zatim lomim prste
neka me crveni ruž ukrasi
saplićem kosu i u nju stavljam
bijeli cvijet
sada sam spremna
kažem ženi koja me gleda
jedna drugoj se osmjehujemo
ogledalo me izdužuje
i kao da tamo nisam ja
u postojanje više nisam sigurna
ni ja ni ona
iz bijele porculanske šoljice
miris majčine dušice
umiruje
i stvaran je
O POEZIJI I TRIVIJALNIM STVARIMA
u sedam ujutru čitam poeziju
pjesnika iz egzila
miješaju se jezici
osjećaji, muškarci, žene
i ljubavi
kažem da je dosta
i poezije i kafe i tebe
makazama skraćujem kosu
i skraćujem suknju
na svaku moju riječ i pokret
kličeš prelijepo
iluzija je raspršena
ovaj put zauvijek
gledam te zbunjenog
nalikuješ sporednim likovima
iz vikend romana
ako se nasmijem
dekonstruirat ću stvarnost
gledam te iznova i iznova
jezik se lomi i u ustima ostaju
sve moje misli
SIGURNE RUKE
dok čitam o samoubistvu pjesnika i pjesnikinja
pomislim na tebe i način na koji se smiješ
jednom si kazao da sam divna
i to je bilo dovoljno da zatvorim oči
i poželim umrijeti
glava na jastuku traži hladniju stranu
pomjera se lijevo-desno, desno-lijevo
pa sve brže i brže
i sve izgleda kao da na pitanje
voliš li me?
kažem ne
ruke su u plahtu upetljane i tako negiram
svaki oblik postojanja
u svijetu, u postelji u kojoj s tobom
moram biti jedno
pri tome ne izgledam nimalo bespomoćno
ODLAZAK
za Kemala Mahmutefendića
vijest o tvojoj smrti zatekla me nagnutu
nad stihovima Mihaela Krigera
njemačkog pjesnika
koji živi u drvenoj kućici nasred šume
i tvrdi da čovjek ne može razumjeti svoj život
debelim prstima savijaš listove raštike
pripremaš ručak za porodicu koje nema
i prijatelje koji ne dolaze
jer su zaboravili sebe
između dva gutljaja rakije
kažeš da se s mrtvima najlakše govori
oni su pristojni i puni duha
sjetno dodaješ
potrošili smo riječi i više ne možemo kazati
ni šta je ljubav ni šta je poezija
još se tvoje oči smiješe
i ništa ne zamjeraš nikome
ni bogu koji je pri tvom rođenju
presijecajući pupčanu vrpcu
makaze u trbuh duboko zario
zatvaranjem očiju ne zatvara se život
i tvoje ruke iz sanduka mašu
mašu mašu
MOJA MAJKA HRANI MRTVOG PSA
napuhano pseće tijelo odmah pored šetališta
moja majka zasipa hljebom
prvo ga kroz prste sitni
a onda užurbano baca sve veće dijelove
odbijajući prihvatiti pseću nepomičnost
dvije djevojčice nagnute na betonsku ogradu
s tugom svijet sa strane posmatraju
nemoćne
drže se za ruke
uvjerene da će tako jedna drugu zaštititi
donijeli su ga ovdje da umre od gladi
jesu, majko
ona zatim najlon vrećiću isprazni
a onda je smota i stavi u džep kaputa
i krenu dalje
kao da se mrdnuo
nije, majko
djevojčice u gumenim čizmama
prate naše korake i šute
osjećaju svijet
ljudi su bijesni psi koji govore
jesu, majko
za večeru
majka u četiri zdjelice
rukama mrvi hljeb
zalit ćemo ga kipućom vodom
puhati u kašiku i govoriti
ruke ti se pozlatile, majko
PRIZOR KOJI NE ŠOKIRA
konture moga nagog tijela
kojem nedostaje lice
okačeno je na štafelaju
raspuštena kosa
nabrekle grudi skriva
dok mi ruke u međunožje zavlačiš
ne šokiraš
slikaš ono što pred sobom vidiš
i ja zapisujem ono što činim
sa sobom
jedino tako ima smisla trošiti život
i oblikovati umjetnost
ponekad je izgledalo
kao da zbilja postojimo
ja na slikama
ti u pjesmama
sigurna sam da ćemo se
nekada prepoznati
sa slike, iz pjesme
STID
oslobodi strah
ali mu ne dozvoli da ode
razapni mene
umjesto platna
i na tijelu naslikaj
tri mrlje
CRTEŽ
crvene kvake, krugovi i križevi
sve je tačno, okruglo i teško
po sredini crna kriva linija
s vrha lista do dna kao da se sliva
kao da kaplje
ovo si ti kažeš
meni ne treba dvjesto godina
da odgonetnem ekspresije
na tvom licu
prepoznajem sebe
i nastupa sretno doba
besmisleno je više pisati i slikati
sve je u tebi i u meni
ništa izvan nas
O SREĆI
u staklenu kuću stavili smo sve potrebno
za preživjeti
riječ i knjigu, pokret i platno
i zašutjeli
jer više nemamo svijetu šta kazati
na pitanje kuda ćemo
klimamo glavom
i pretvaramo se da sve razumijemo
gledamo jedno drugo
tako sebe potvrđujemo svijetu
dok oči kolutaju i najavljuju eksploziju
svakog dana, sata, trena
rasprsnut ćemo se i pretvoriti
u umjetnička djela
za nama će danas, sutra,
za hiljadu godina tragati
suludi kolekcionari
LJUDI ČUDNIH SHVATANJA
danas ti ne mogu napisati pjesmu
jer pada kiša
jer sam melanholična
jer su mi riječi zastale u grlu
jer mi do poezije nije
kažeš da si mi danas napisao pjesmu
jer pada kiša i ništa drugo
ne možeš raditi
osim pisati poeziju
i uvjeravati me da nam ni smrt
ne može ništa
FLEKE NA HALJINI
oštri noževi se pri svakom pokretu
i svakom izgovorenom slogu
sve dublje zarivaju u meso
najvažnije je ne pomjerati se
i ne progovarati ionako se nema
šta kazati
mi od sebe bolji biti nećemo
rane liječiti ne mogu
ne umijem
ni bijelih traka nemam
ni želje
ni strpljenja
neka vrijeme prođe i vrijeme prolazi
nesvjesni postojanja smijemo se
a onda se naglo odmičem
od tebe od sebe
bijela haljina upija krv koja klizi sa tvojih
zguljenih dlanova
mrlje su sada vidljive svima
i ništa se više učiniti za spas
ne može
OSJEĆAJI
sve riječi koje sam ti
željela kazati
sve pjesme koje sam ti
željela napisati
sreću koju sam
s tobom mogla podijeliti
ljubav koju sam
s tobom mogla odbolovati
sinoć sam prespavala
NOŠEN VJETROM
na ulici stoji on
osim njegovih zjenica
koje ubrzano kolutaju
i lijevo i desno i gore i dolje
ništa se ne pomjera
svjetlo na semaforu
pokazuje da je ovdje bio čovjek
video traka pokazuje samoću
duboko u sebe gleda
dok vjetar oblik dobija
lice sa ceste izranja
i tijelo pogledom siječe
na pola
ne pomjera se
svjetla na semaforu
osvjetljavaju njegove
zatvorene oči
O GRIJEHU
glave zaronjene u sebe
mene dodiruješ
ruke naglo povlačiš
sjetivši se da je grijeh
i da je bog pogriješio
ljubav nije smisao života
na staklu kapi kiše
nalikuju tvojim suzama
u trenutku kada žališ
što si se kao žena rodila
MIR
ogledala se rasprskavaju
pred vatrom žene
koja sebe u njima ne vidi
ona postoji samo pred njima
postoji u njegovoj mašti
iz koje je izvajao njenu glavu
(tehnikom direktnog klesanja)
i uz smiješak je
s Afroditom uporedio
pred svijetom, ljudima
i pred bogom
PROCES NESTANKA
oči su se iz dana u dan
sve više sklapale
od bola
ruke su se grčile
i prste više ispraviti nije mogla
od bola
tijelo je iščezlo
od bola
a duša je još bila živa
urkos bolu
PRAZNINA
zaključala sam ulazna vrata
i sobe sam zaključala
sve je bilo prazno
kuća bez prozora vrata i ljudi
više nisam imala kuda
ušla sam u pjesmu
i vrištala vrištala vrištala
do kraja svijeta
