MAGLE “USTAVNIH PATRIOTA”

Da bi se pravilno  ocijenila svrha i dometi javne polemike potrebno je, između ostalog, osvijetliti relevantnost problema i motive koji su je  pokrenuli. U ovom slučaju,  važno je saznati i uzroke zbog kojih kontinuirano, više decenija, notorne besmislice i bizarnosti imaju  status važnih, navodno sudbonosnih pitanja u crnogorskom bantustanu. Pomenuću  najmarkantnije fantazije koje su se pojavile u potonjih trideset godina: Crna Gora  prva ekološka država u svijetu, u vrijeme kad su se politički sponzori ove ideje pripremali za rat, koji je srušio zemlje i gradove; Nova Razvojna Filozofija, koja je proklamovana u isto vrijeme, kad se pola republičkog budžeta punilo iz šverca duvana, nafte, itd; mikro država, čiji je ideolog planirao da cjelokupni državni aparat ima trista trideset tri  službenika(sic!), iako je samo policija brojila nekolike hiljade uposlenika; ustavni patriotizam, futuristička teorija   koja u Evropi – osim Švajcarske koja je sui generis – nije zaživjela ni u najrazvjenijim liberalno-demokratskim društvima. No, prve tri uobrazilje, za razliku od „ustavnog patriotizma u Crnoj Gori“, nijesu mogle nikakvog učinka, pozitivnog ni negativnog. Osim što ideja „ekološke države“,  u zemlji s tako niskom ekološkom i uopšte građanskom sviješću, može izgledati i kao simpatična  dosjetka.

Kad je, pak, u pitanju ustavni patriotizam u Crnoj Gori, ova ideja u izvjesnoj mjeri je intelektualni egzibicionizam, tipičan za provincijalnu umišljenost o avangardnosti. Njena osnovna ideološko-politička potka osmišljena je u štabovima koji iz svojih nacionalnih,  političkih, ekonomskih i drugih razloga, žele da zamute ionako mutnu crnogorsku vodu:  prije svega da bi relativizovali smrtonosnu opasnost od velikosrpskog nacionalizma čija je ambicija da promijeni društveni i nacionalni karakter, kao i prozapadno opredjeljenje Crne Gore. U pitanju je jedan, za crnogorske prilike,  široki političko-medijsko-institucionalni spektar, koji   pseudoideologiju ustavnog patriotizma prezentuje, implicitno ili otvoreno, u različitim formama.

Opozicione stranke velikosrpske i prosrpske provinijencije, privatni mediji, kao i bivši indipendisti, kojima je smjena Mila Đukanovića  politički i nacionalni prioritet, s obzirom da im na izborima i u pokušajima državnog udara 2015. i 2016. nije uspjelo nasilno  nametanje velikosrpsko-panslavističke koncepcije, pokušavaju “mekim” demagoškim metodama da promijene društveni karakter i stratešku orijentaciju Crne Gore. K tome, apartčici i njima bliski intelektualci, koji podržavaju kontradiktorne izjave predsjednika Vlade o “pravoslavnoj koheziji”, i  da “Crna Gora nije država nacija nego građana”, ignorišu ozbiljnost hegemonističkih nacionalizama koji žestoko, svakodnevno, i u svim domenima duhovnog, kulturnog i političkog života žestoko nasrće na nacionalni I građanski integritet Crne Gore. Opterećeni   dnevno-političkim konjukturama, znatan dio Vlade i  stranaka koji su je konstituisale, vjeruju da će uvlačenjem srpskih nacionalista u vlast produžiti svoju trodecenijsku vladavinu, te  smanjiti opaki animozitet koji  kleronacionalisti propagiraju protiv zagovornika crnogorske samobitnosti i suverenosti. Teza da je država, ignorišući kulturno-nacionalne osobenosti, sama sebi cilj, u balkanskoj realnosti, neminovno vodi u nestanak, ne samo male i osporavane crnogorske nacije nego i same države. Edmund Berk, britanski političar i filozof, u 18. vijeku je shvatio ono što danas još ne razumije većina naših državnih čelnika i ministara: “ Ljude ne povezuju papiri i pečati. Oni se udružuju po sličnosti, saglasnosti, naklonosti. Za nacije važi isto što i za ljude”.

Očekivati da će u Crnoj Gori zaživjeti ustavni patriotizam jednako je smisleno kao tražiti od djeteta koje je tek prohodalo da trči prepone. Ukoliko  se u budućnosti djelimično promijeni karakter evropskih društava, i ustavni patriotizam prevlada etnički i liberalni nacionalizam, to će se svakako desiti  u nekoj zemlji gdje su liberalne i univerzalne vrijednosti i danas veoma prisutne i uticajne, a ne na Balkanu, na kojemu će etničko i klerikalno, parohijalno i ksenofobno, još prilično dugo imati dominaciju nad univerzalnim demokratsko-liberalnim vrijednostima. Dakle, u Crnoj Gori nijesu u sporu oni što zagovaraju kleronacionalizam ili liberalni nacionalizam sa onima koji propagiraju ustavni patriotizam, nego se vodi dubinska bitka, u svim kulturno-duhovnim, nacionalnim i političkim porama, između velikosrpsko-panslavističke- antizapadne i crnogorske-građanske-prozapadne ideologije. Zato propagatori “ustavnog patriotizma”, zamjenom teza, svoje nacionalističke namjere podmeću djelatnicima koji tvrde da  su emancipacija crnogorske nacije i građanski karakter crnogorskog društva kauzalno povezani.

U ovoj, za naše prilike, sofisticiranoj  podvali, kojoj je krajnji cilj potpuno političko i nacionalno obezglavljivanje Crne Gore, Vladimir Pavićević i njegova mala stranka imaju efemernu ulogu. Naime, Pavićević, već prekaljen u podzemnim beogradskim političkim igrama, shvatio je, s obzirom na konfuznu, emocionalnu plitku, često dvostruku nacionalnu svijest Crnogoraca, i na moćnu političku i institucionalnu podršku tlapnji ustavnog patriotizma, da bi nešto mogao uloviti u mutnom. Stoga, važno je znati da je glavni meštar ove zakulisne, za Crnu Goru pogibeljne igre, Dragan K. Vukčević, predsjednik CANU, a glavni ideolog Ilija Vujačić, kojemu je Pavićević bio asisent na Beogradskom univerzitetu. D. K.  Vukčević,  predsjednik nacionalne akademije s dvije knjižice eseja, u kojima nema nijedna originalna rečenica, misao, zapažanje, čiji su najviši intelektualni dometi govori na sahranama, nema intelektualni i teorijski  – za razliku od mešetarskog – kapacitet da iole suvislo obrazloži platformu ustavnog patriotizma i zato je u pomoć pozvao Iliju Vujačića, bivšeg dekana Fakulteta političkih nauka na Beogradskom univerzitetu, koji je sad dekan na Vukčevićevom UDG. Da bi se mogao bolje razumjeti ideološko-politički profil, pa i odnos prema Crnoj Gori, glavnog ideologa ustavnog patriotizma u Crnoj Gori  dovoljno je spomenuti dvije stvari: Vujačić je prije samo tri godine, na Fakultet političkih nauka  pozvao Milorada Dodika, kao specijalnog gosta. Uz to, zapaženi su i njegovi egzaltirani tekstovi o liku i djelu Ljubomira Tadića, filozofa, porijeklom iz Pive – oca Borisa Tadića –  predsjednika referendumskoga Pokreta za zajedničku državu Srbija i Crna Gora.

Da je stvarni povod za polemiku koju je nominalno inicirao Vladimir Pavićević, kritika skupa o ustavnom patriotizmu u CANU – na kojemu je od dvanaest učesnika bilo šestoro iz Srbije! – a ne propagiranje programskih osnova njegove stranke, zapravo privrednog društva za jednokratnu upotrebu, vidi se iz toga što Pavićević, i polemici priključeni Predrag Zenović, predavač na Vukčevićevom UDG, brane skup u CANU kao naučno relevantan i društveno koristan.  Po svemu sudeći, Pavićević i Zenović –  Zenović, ipak,  pokazuje  teorijsku potkovanost i izvjesni intelektualni rafinman –  dobili su pretežak zadatak koji bi teško savladao sȃm Jirgen Habermas. Jer, “ustavni patriotizam” u crnogorskom kontekstu  čista je sholastika, gomilanje visokoučenih fraza i floskula. Svaka politička teorija koja se ne referiše na stvarnost, koja ignoriše ili krivotvori stvarnost, nema namjeru da razbistri, definiše, dadne održive odgovore  nego, naprotiv, da još više  zamuti probleme, kako bi sprovela skrivene ciljeve. Na primjer,  Jirgen Habermas je ustavni patriotizam u Njemačkoj postavio kao negaciju, prevrednovanje, opakog njemačkog naci(onali)zma: nije za nacizam tražio opravdanje u izgubljenom ratu, ekonomskoj krizi, cionizmu, masonstvu, komunizmu, itd. Zato bi svaki iole častoljubivi zagovornik ustavnog patriotizma, građanskih vrijednosti, liberalnog nacionalizma u Crnoj Gori, ukazao  da je osnovni i permanentni uzrok nestabilnosti  u Crnoj Gori velikosrpski nacionalizam, te da je izjednačavanje srpskog i crnogorskog nacionalizma jedna vrsta sljepila, kao kad bi neko izjednačio opasnost od karcinoma i gripa. Srpski nacionalizam je hegemonistički, klerikalan, iracionalan, emocionalno dubok, dok je crnogorski nacionalizam odbramben  pluralistički, sklon liberalnim pogledima, ne zbog toga što su nacionalni Crnogorci na višem civilizacijskom stupnju od Srba, nego zato što ih populacijska malobrojnost, grčevita borba da stalno dokazuju pravo na odjelitu kulturu, jezik, crkvu,  književnost, primorava da se prilagođavaju i traže kompromise. Vukčević, Vujačić, Pavićević, Zenović, i ostali “ustavni patriote” svjesno prenebregavaju javno suočavanje sa ključnim razlogom zbog čega je njihova teorija  manipulativna i neodrživa: sve relevantne srpske političke stranke, kulturne institucije, crkva, mediji i ostale ispostave, rigidni su sljedbenici hegemonističkog nacionalizma u Crnoj Gori. Oni ne priznaju nijedan društveni poredak i političko opredjeljenje u kojemu velikosrpska i panslavistička ideologija nije vladajuća i neupitna.

Vladimir Pavićević u ovoj polemici  je ljeporečiv, pa bi nekog neukog  možda mogao i zavesti, ali njegova demagogija je plitka, providna i  drska, zato što računa na neobrazovanost i zaostalost javnog mnjenja u crnogorskom bantustanu. Prisjetimo se nekoliko njegovih demagoških egzibicija i privida.

  1. Student koji na prvoj godini humanističkih nauka ne zna razliku između etnosa i nacije ne može dobiti prelaznu ocjenu. Zato vjerujem da V. Pavićević, svjesno a ne iz neznanja, definiciju nacije pripisuje etnosu. Naime, u  definicijama kulturološke, marksističko-lenjinističke, etnogenetske škole nacije, etnos je “krvna zajednica” a nacija “imaginarna zajednica”, to jest politički narod, koji je povezan kulturom, istorijom, simboličkim indikatorima, mitom, jezikom, religijom, zajedničkom sudbinom, planovima za budućnost… No, da mu ne bi “propala” teza kako se ja bavim etničkim inžinjeringom  on i dalje tvrdi da su Crnogorci i Srbi dva etnosa. Etnos, prema Pavićevićevu tumačenju, nije stvar pripadanja nego “osjećanja”!? Ovom tvrdnjom profesor političkih nauka ukida naciju, poput premijera Duška Markovića, kao sociološku i kulturološku kategoriju – iako tvrdi da je “etnija zajednica koja prethodi modernoj naciji”! –  i njene atribute pripisuje etniji, što bi u crnogorskom slučaju značilo da, recimo, dva brata koji se izjašnjavaju kao Srbin i Crnogorac  pripadaju različitim različitim etnosima, iako su imaju isti DNK, naslijeđen od jedne majke i jednog oca!?
  2. Nije manje nesuvislo potenciranje tvrdnje o mom etničkom inženjeringu,  iako V. Pavićević sad veli da nijesam šovinista! Ergo, nemoguće je zagovarati etnički inženjering a ne biti šovinista: svaka vrsta etničkog inženjeringa – preseljenja, proćerivanja, fizičke likvidacije, “prevođenja” naroda – je šovinistička i fašistoidna. Svoju insinuaciju potvrđuje tvrdnjom da ja “etničke” Srbe želim da “prevedem” u Crnogorce “štelovanjem brojeva pod ruhom kulturne i duhovne reforme”. V. Pavićević poput one princeze koja se probudila iz decenijskog sna, ne konstatuje činjenicu koju sam prethodno  naveo  da je gotovo četrdeset posto nacionalnih Crnogoraca, u Crnoj Gori i Srbiji, lažima, manipulacijama i pritiscima,  već bilo “prevedeno” u nacionalne Srbe, između popisa stanovništva 1981. i 2011, s krajnjim ciljem da crnogorska nacija nestane kao relevantna kulturno-politička kategorija. Meni, dakle, bivši asistent profesora Vujačića, pripisuje ista nepočinstva prema crnogorskim Srbima koja su Slobodan Milošević, Vojislav Šešelj, Milorad Vučelić, Amfilohije Radović, Veselin Đuretić, Aleksandar Raković, Milo Lompar… radili, ili još rade,  u odnosu na nacionalne Crnogorce. Ipak, Vladimir Pavićević, vrhunac drskosti i licemjerja  demonstira tvrdnjom da on brani “etničke” Srbe, “zato da niko, nikada i niukom slučaju ne bi mogao to isto da traži ili poriče svima koji se osjećaju kao etnički Crnogorci”. Dakle, pravi još jednu logičku i faktografsku inverziju, svjesno fasifikujući činjenice da ja nikad u gotovo četrdesetogodišnjem javnom djelovanju, nijednom rečenicom, nijesam osporavao srpsku naciju, niti se uvredljivo odnosio prema srpskoj tradiciji i kulturi, dok, s druge strane,  postoji toliko obimna pisana hrestomatija, falsifikata, uvreda, psovki, tvrdnji na nacionalni Crnogorci zapravo i nijesu ljudi već podljudi ili životinje,  da ne bi mogla stati u najveću privatnu biblioteku.
  3. Da nemam elementarnu nesnošljivost, kamoli  asimilatorske i genocidne nakane u odnosu na nacionalne Srbe, najbolje bi    mogao svjedočiti sȃm Vladimir Pavićević. Jer, poslije njegovog povratka u Crnu Goru, i nakon što ga je Purko Ivančević ustoličio za predsjednika Crnogorske, bivši docent je tražio da se upozna sa mnom, i ja sam mu se obradovao  uvjeren da jedan obrazovani Srbin, građanske provinijencije, može biti osvježenje u našem zapuštenom intelektualnom i političkom miljeu. Nijesam čak smatrao anomalijom što je predsjednik stranke koja se zove Crnogorska nacionalni Srbin sa beogradskim begraundom, i pokušao sam, uokviru svojih moći, da mu pomognem  savjetima i kontaktima, u sferi medija i kulture. Ova činjenica dosta govori, ne samo o skrivenim političkim namjerama V. Pavićevića, nego i o njegovoj psihosocijalnoj i moralnoj strukturi.
  4. Ono što Vladimir Pavićević, i većina zagovornika ustavnog patriotizma danas mimkrijski rade – u  dilu s otvorenim velikosrpskim nacionalistima –  s  ciljem razvodnjavanja ionako plitke i konfuzne nacionalne svijesti Crnogoraca, s krajnjim ciljem da se taj entitet ukloni s kulturno-političke scene kao remetilački faktor, ima svoj kontinuitet, koji se decenijama strateški i taktički prilagođavao različitim političkim okolnostima. Svjedočio  je Pavle Mijović, predratni komunista, o tome da mu je nakon hapšenja u Belvederskim demonstracijama 1936. policijski isljednik rekao: “To što ste komunisti nekako vam možemo i tolerisati, možda će se i zakonski legalizovati komunistička stranka, ali ako budete tražili crnogorsku naciju sve ćemo vas istražiti”. Poslije rata Cana Babović je na nekom zasijedanju napala Andra Mugošu zbog toga što Crnogorci “žele da stvore posebnu naciju”,  krajem šezdesetih godina prošlog vijek grupa cetinjskih i titogradskih profesora i pjesnika, koja se usudila da kritički preispita Skerlićeve, Cvijićeve, Erdeljanovićeve, Belićeve, Ruvarćeve kanone o Crnoj Gori, doživjela je pravu demonizaciju, ne samo od strane beogradskih intelektualnih i političkih krugova, nego i od domaćih političkih komesara. O nama nekolicini iz Književne opštine 1988., samo nekoliko mjeseci prije AB revolucije, zasijedalo je partijsko i republičko rukovodstvo da bi nas osudilo za nacionalizam i liberalizam. Tom prilikom, Radovan Radonjić, glavni ideolog SK CG, izjavio je da će “isušiti bare i barice nacionalizma”. Nakon dolaska velikosrpskih populista i oportunista na vlast 1989., pisci i novinari koji su se zalagali za odbranu crnogorske kulturne i nacionalne samobitnosti, bili su izloženi  atentatima, policijskom i sudskom progonu, fizičkim napadima, potpunoj profesionalnoj diskriminaciji… Poslije raskola u DPS-u 1997., i odvajanje Đukanovića od politike Slobodana Miloševića, u sklopu ukupne emancipacije Crne Gore, stihijski i necjelovito se odvijala  kulturna i nacionalna obnova, i zbog njenih kontroverznih učinaka dio režima je poslije izbora 2016. odustao od ideje da crnogorski identitet bude stožer ukupnog građanskog, multikulturnog bića Crne Gore. Dio vladajućih stranaka DPS-a i SD-a, na čelu s premijerom Markovićem, implicitno su prihvatili “ustavni patriotizam”, jer  ih ova nejasna floskula ne obavezuje  na  političku akciju, ni na bilo kakav intelektualni napor. Sve ovo se događa u prevečerje popisa stanovništva 2021., za koji su zvanična Srbija, Srpska pravoslavna crkva, srpske stranke u Srbiji i Crnoj Gori, njihovi mediji, prosvjetne i kulturne institucije, stvorili akcioni plan kako bi “preveli” još jedan broj nacionalnih Crnogoraca, da bi na taj način Srbi postali većinska nacija u Crnoj Gori. U toj razuđenoj strategiji, agresivne i meke propagande, koja će se kretati od potenciranja navodnog srpstva Petrovića Njegoša do kriminalizovanja vlasti koja je pobijedila na referendumu, protagonisti ustavnog patriotizma, na čelu s CANU, imaju  značajnu ulogu, za destruiranje ionako slabe, nesigurne i konfuzne nacionalne svijesti Crnogoraca.
  5. Vladimir Pavićević navodi sadašnju koaliciju u Budvi kao ogledni uzorak za ustavni patriotizam, vjerujući da je saglasnost oko podjele plijena u bogatoj prijestonici turizma između stranaka toliko programski različitih da ih, narodski kazano, “u jedan kota svariš ne bi im se čorbe smiješale”, dovoljno vjerodostojan argument za budućnost zemlje. Pritom, ne spominje orgijanje u čast datuma nestanka Crne Gore, ali i to da su skupovi i plakati u počast Podgoričke skupštine samo mali segment velikosrpske duhovne i kulturne politike, koja se u ljetnjim i zimskim programima, promoviše na budvanskim trgovima, u dvoranama i bogomoljama. Ako bi neko pogledao  spisak kulturnih programa, i da na njima ne piše mjesto u kojemu se održavaju, mogao bi pomisliti da je nabasao na flajer nekog kulturnog programa u Novom Sadu, Nišu, Trebinju ili Banja Luci.
  6. Pavićević, kao glavni dokaz da je model ustavnog patriotizma u Budvi već profunkcionisao navodi i želju Marka Carevića, predsjednika crkvene opštine Srpske pravoslavne crkve i predsjednika Budve, da se sretne s Milom Đukanovićem i Duškom Markovićem! On vjerovatno računa da većina čitalaca ne razumije nužnost ekonomske i sistemske povezanosti između opština i centralne vlasti. Ergo, da Budvom vlada sȃm Amfilohije Radović, a da su na vlast u Podgorici Ramuš Haradinaj i Hašim Tači, gradonačelnik Budve bi bio  prinuđen sarađivati. Čak i kad bi sadašnja Budvanska skupština, nalik na Podgoričku skupštinu 1918.,  proglasila  prisajedinjenje Srbiji, opet ne bi mogli prekinuti odnose s Podgoricom, jer ovaj turistički grad, pored ostalog, nema sopstvene izvore pitke vode, električnu centralu, aerodrom, pa bi morali praviti međudržavne ugovore o vitalnim privrednim, saobraćajnim, carinskim i drugim pitanjima.

 

Gornji pasus svjedoči da je daljnja  polemika s Vladimirom Pavićevićem izgubila smisao, i stoga ću je okončati. Pavićević je dobio je ono što je tražio, a ja ću, ako se  budem, u dogledno vrijeme, ponovo  oglašavao na  temu ustavnog patriotizma, tražiti druge spornike –  glavne komesare i ideologe ove opasne i podmukle pričine.

 

3. 02. 2019.

Milorad Popović

Podijeli

Komentari su suspendovani.