Knjiga poezije pod naslovom “Izvinite, mislim da umirem” crnogorske spisateljice Lene Ruth Stefanović, objavljena je nedavno u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja i Crnogorskog društva nezavisnih književnika. Izdavač knjige je Milorad Popović, a urednica Dragana Tripković. Knjigu “Izvnite, mislim da umirem” likovno je opremila Suzana Pajovič.
Lena Ruth Stefanović piše poeziju i prozu. Do sada je objavila: zbirku eseja „Arhetip čuda“ (2006), pjesme u prozi „Io triumpe“ (2008), zbirke pjesama „Đavo, jedna neautorizovana biografija“ (2011) i „Boja promene“ (2013) i roman „Šćer onoga bez đece“ (2017). U štampi je roman „Aimée“ i zbirka pjesama „Argo Navis“. Uključena je u brojne antologije: „Antologija savremene crnogorske kratke priče na engleskom jeziku“, edicija Katedrala (2010); „Koret na asfaltu“ – prva antologija crnogorske savremene ženske poezije, Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske i Skener Studio, Zagreb (2013); Američki izbor najbolje evropske proze – “Best European Fiction”, Dalkey Archive Press (2014); Antologija „Pjesnikinje Crne Gore 1970–2015“‚ J. Vukanović, JU Ratkovićevih večeri poezije, (2017)… Prevođeni su joj radovi na albanski, engleski, poljski i ukrajinski jezik.
IZVINITE, MISLIM DA UMIREM
Prije dvije godine sam umrla
Stvarno
Nijesam pisala o tome,
što je neobično
s obzirom da pišem skoro o svemu.
Prvo ne razumijete
a onda shvatite da gledate Smrti
u oči
Ne trepćete
Ni ona
Ni Vi
Mene je zatekla na jednom rođendanu
Nosila sam haljinu od čipke,
i puno sam se smijala.
U hitnoj pomoći je bio red
Stala sam bliže vratima od ordinacije ljekara i rekla:
Izvinite, mislim da umirem
prenijeli su me u kola hitne pomoći
sa upaljenim rotacionim svjetlom
pojurili ka Urgentnom centru
gdje su me pregledali neki drugi doktori.
Onda sam izgubila svijest
Sljedeće čega se sjećam
posmatram odnekud odozgo
vidim sebe,
na uskom bolničkom krevetu
pomislila sam:
završi se i to,
bilo mi je žao što nijesam objavila roman
onda je dotrčalo puno medicinskog osoblja
pojurili su sa mnom na krevetu
dugim hodnikom u nepoznatom pravcu.
Poslije će se ispostaviti
da mi je upravo tada stalo srce
kad su me otpustili sa intezivne njege,
kao i sav normalan svijet,
prvo što sam uradila
bilo je
da
postavim bolnički selfi na fejsbuk.
NUDIŠ MI VEIKODUŠNO SVOJE PREZIME
Starine bi rekle da i nije neko
A mene bi kao trebali da uzmu
Sve i da sam pod manom
Navodno sam od takvog roda
Znaš te priče
Nadgornjavanje, nadplemenjavanje,
Olimpijske igre među bratstvenicima
Ti ne očekuješ puno, kažeš
Sve ka’ kod majke
Minus gunđanje
(skuvano, oprano, ispeglano…)
plus seks
ne smijem da se ugojim, to valjda znam
moji su mi valjda obezbijedili
stalan posao, po jedan stan u gradu i na moru i dobra kola
koja ćeš ti da voziš
Udala se moma da ne s’edi doma…
Ne smijem pridikovati kad trudna budem s’eđela kod tvojih
(dok si ti vani s drugovima;
kažu ta faza ne traje predugo,
obično tek nekih pet godina)
onoliko puta, koliko bude trebalo da se rodi našljednik
da nastavi ovaj genetski maraton
Pravoslavlje je opet u modi
jedna, druga, treća, peta ćerka
nema više selektivnih abortusa
(srećom)
Aurevuar materice dok se ne rodi sin…
Nudiš mi velikodušno
svoje prezime
A ti?
Pa, tvoje prezime je dovoljno
učinit ćeš me časnom ženom
iako me više nećeš željeti
onako debelu, vazda trudnu
ali, pošteno od tebe (i tvojih!)
pošteđeli ste me najgrđeg –
sudbine ostalice,
25togodišnje staropodgoričanke…
jake žene kojoj su dovoljne kćeri
koja ne misli za svaki mali neobrezan ku*ac da je luča mikrozma
crnogorskom narodu
ženi kojoj ti, takav ne trebaš
koja može sama
baš sve.
A ti…
Ne znam šta da ti kažem.
Hvala ti na ponudi,
ali meni tvoje prezime stvarno ne treba.
KA’ATAS
(MAGIJA HAOSA)
Ja ne postojim
Ja nijesam majka, supruga, pa čak ni nečiji sin
Nijesam đever, brat, pašenog
Niti stari svat
Nijesam staropodgoričanka
Nijesam „gospođa“
Nijesam broj,
Niti krug,
Još manje začarani
Nijesam kolo,
Tim pre ne vrzino
(što god to bilo)
Ili strujno
Nijesam prah,
A ni zvijezda na nebu
Nijesam trougao
Ni ljubavni,
niti bermudski
nijesam igračka bogova, zvijezda i sudbine
Nijesam izborna statististika
Niti moja potrošačka korpa
Preživjela sam
Pad
Svoj
Tvoj
I lažnih idola
Predrasude
Omalovažavanje
Veličanje
I što je najgore –
Podilaženje
Ka’atas
(Magija haosa)
23
Nadživjela sam mnoge sisteme, ideologije i vjere
I sve njihove lažne proroke
Ja mislim i osjećam
A znam da to činiš i ti
I stavljam ruke na oči
Poput đeteta
Stvarnosti više nema
Ne onakvom kakvom su je
Oni stvorili za nas
Da bi mogli da nam se popnu na glave
Ja skidam svoju (glavu)
Objema rukama
I zadijevam je za pas
Na njeno mjesto
Stavljam okrvavljeno srce
Iščupano iz grudi
Na njega ne mogu śest
Klizavo je
OLTAR PRAZNINE
u sred moje dnevne sobe
šank
bijeli, prekriven mermernom pločom
tu su nekad stajale knjige:
debele, teške knjige u kožnom povezu
o Atini i Jerusalimu
o spoljnoj politici,
zaraćenim civilizacijama
padovima velikih sila
i štasvene
tu je bio Buda koji se smije
crna bogomajka i horoskopski znaci od bohemskog kristala
pozlaćene ruže od Herendi porcelana
kineski bogovi zdravlja, izobilja i sreće
pridružavali su feng šui životinje u drvetu
slonove, konje, pse i tigrove
moj oltar je sada gotovo prazan
na njemu je tek mermerna djevojčica, par ptičica od žada,
jedna kornjačica i majušni zec
izgledaju srećni
bez skupocjenog porcelana
i velikih ideja iz debelih knjiga
BOOKFAIR
Miju
u rimskom atrijumu
sa razglasa ječi
pisac
sa 30ak evropskih nagrada
preziva se kao neka rijetka ptica
sabljastim kljunom manipulira mikrofonom
glasno klikće i uvrće krila
malobrojnoj publici kaže
baš je sretan što je opet tu
bina je tik kraj eskalatora
kojim se podgorička šminka spušta
do prodavaonice zdrave hrane, tu pored libanskog restorana
u kojem upravo ručava prva porodica
ti piješ Institutsku rakiju
u bulevaru Šeika Zahida
na internacionalnom sajmu
na kojem nema kradljivaca knjiga
TRANSURFING KNJIGA
zaziva dušu izobilje u nešto mnogo bolje
bogatstvo izbora
skriveno u prostranstvima varijanti
naše je pravo od rođenja
nepromjenljivo, tamo je pohranjeno
to bolje od boljeg
hljeb preko pogače
golub na grani
sve to
duša zna bolje zaplete
hrabrije junake
Zna, zna
Priča se širi na
modele varijanti, klatna,
energetsko-informacijske strukture,
i povratak nazad u budućnost…
život je film, kaže mistik
ma šta kažeš, pomišljam
ko bi reko’
a ja mislila da je život – san
koji budna sanjam
TI KAŽEŠ DA NISI OD NAŠEG RODA
Poričeš da si jedan od nas
Ne pripadaš, dodaješ brzo
Ne vjeruješ
(Ne pitam te u šta i da li je to stvarno bitno)
Krv ipak nije voda
U tvojim pjesmama
Čujem uspavanke koje mi je baka pjevušila pred san
Osjećam miris lijeka koji su ti davali kad kašlješ
Sve bake su ga pravile isto
Umućena žumanca i šećer,
I molile su se na stranom jeziku
Kod prozora, šapatom,
Da niko ne čuje
Krile su
Činile su to zbog nas
Osjećam da si mi blizu,
Znam da znaš
Ali cijenim tvoj izbor
I ponašam se kao stranac
I made me boli
Pravim se da te ne znam,
Pravim se da si mi ti – niko…
