Jovica Ivanovski: Život u japankama
PROLJEĆE
Najezda sunčevih zraka (oblaci su bestidno ogoljeni). Zumbuli u dvorištu rado bi ti
istrgnuli ruku. Muhe igraju oro oko lustera. Miriše na susjede.
Krajnje je indiskretna. pretura po plakarima, pretražuje po džepovima… gospođa koja ispod kaputa
nosi pokidanu bluzu i prije bi se
skuhala nego skinula.
Bludna raspuštenica s dva lica. Nasmijani rudar i sneni medo. Procvala bradavica rodilje.
Ili što bi rekao
e. e. cummings (parafraziram):
proljeće je možda kao neka ruka
što uređuje izlog u koji ljudi gledaju…
i pritom ništa ne razbija.
SAMOSAVJETOVANJE
Traži se u drugima,
opiši mjesta
u kojima nisi bio!
Ono o čemu ne znaš je ono
o čemu trebaš pisati! Onima koje ne poznaješ, njima posveti knjigu! Svakodnevicu ismijavaj
svaki božji dan! Izbjegavaj klišeje
jer i sâm si klišej! Bježi od normalnog (iako je to, ovdje i sada,
sasvim naopako)! Budućnost si zacrtaj
i odmah je prekriži! Uvjeravaj se da nisi sav svoj, dok te luđaci ne opovrgnu! Napiši nešto originalno,
što je stoljećima prije bilo napisano! Ne odustani od potrage
za onim što ne postoji! Traži se u drugima kako
bi shvatio da nisi poput njih,
ali da i nisi bog-zna-kako
drugačiji!
SREDOVJEČNI
Svake minute smo mudriji,
a u sekundi možemo crknuti. Dužina dana nam ovisi
o noći i večeri. Nijedno iskustvo nije nam strano (zato smo radoznali kao djeca). Tinejdžer u nama odbija
upoznati starca u nama. Sprinteri smo koji trče
počasni krug.
Ne tražimo izlaz, naprotiv, uživamo u šetnji labirintom. Još uvijek smo na početku, na korak do kraja.
Pojelo nas je vrijeme.
Mora da ima dobar metabolizam,
inače bi težilo više od sto kila. Nije prestalo žvakati i sve želi probati – podsjeća me na jednog prijatelja. Neizbirljivo i lakomo,
razmazano – curi mu iz usta i briše se čim god stigne. Pojest će nas sve
i samo podrignuti, kao Gento poslije trideset ćevapa.
ŽIVOT U JAPANKAMA
Plaža plazi jezik moru.
Obaveze su s lanca pušteni psi. Pijesak i užarena stopala. Knjiga se čita sama,
opet i iznova.
Suncobran zasađen u pijesak ponosno prkosi vjetru. Pogled i beskraj,
perspektiva i ti. Krotki sumrak
i nabujala mjesečina. Gospodar si svoga mira,
vlasnik sadašnjosti. Tihi ti vjetar prebire po kosi, kao nekad tvoja mama
kada bi provjeravala
da nisi negdje pokupio uši.
Leže kao zaklani
na bračnom krevetu.
Oboje na leđima, a ne hrču. Ne mrdaju, dišu li?
Dva leša zagušena smradom vlastitih misli. Da su nagi, mogli bi im odmah izvršiti obdukciju.
Bračni drugovi koji su se s vremenom srodili (kao da su najbliži rođaci). Dvije godine nisu općili.
Da su starci, bar bi se dodirivali. Možda se plaše svojih nagona, kao da će ih tjelesni kontakt natjerati na sramne stvari,
na incest, na blud. Leže kao zaklani. Umrtvljeni, ali nisu mrtvi. Bijednici, bjedniji su jedino kad
su budni.
PRED SPAVANJE
Posljednji zijev.
Tri prsta gase cigaretu
u pepeljari. Mjesecu je netko odgrizao lice. Tiha noć, šapuće televizor.
Spremam se na počinak i gledam te usnulu na trosjedu, preko puta sebe. Zahlađuje, a ti umalo gola.
Uzimam jastuk i deku
i razmišljam:
da te pokrijem ili ugušim?
Glava mi je na
TV-u, kuglaju se njome.
Na drugom programu, jedan
idiot mlati je palicom za bejzbol. Netko mi je rekao da ju je vidio
kako se kotrlja s vrha brda. Mogu se pohvaliti da imam „zdravu“ kućnu apoteku, ali Caffetina ni za lijek.
Provirio sam kroz prozor kako bih procijenio
koliko je vrijeme za sve krivo, ali glava mi se obrušila
s desetog kata.
„Pazite, glavaaa!“ – dreknuo sam iz sveg glasa
prestravljen da ne pogodi nekoga. Ispred apoteke djeca su se stala loptati njome. Popio sam Caffetin i počeo navijati.
Nakon desetak minuta kao da su mi je neke nevidljive ruke vratile na vrat, onako kako se stavlja
kaciga na glavu.
GALAMA
Telefon urliče kao ranjena
divlja životinja u prepunom liftu. Kesa s ispijenim pivskim bocama eksplodirala je na dnu praznog kontejnera. S dizalice se strovaljuje urlik građevinskog
radnika. Iz vjerskih objekata ječi mikrofonija. Ne postoji zvuk koji ne remeti
apsolutni sluh tišine.
I dok stjuardesa koferom na kotačiće
ore pločnik,
avion je samo igračka na nebu. I taj tvoj glasan glas.
Bio sam začuđujuće miran
dok sam te slušao kako odlaziš. Požuri, ako uspiješ sustići stjuardesu, moći ćete podijeliti
račun za taksi!
Skoplje, pazi
da ne razvališ jaja na Kamenom mostu
dok praviš špagu iznad Vardara!
Tvoje ulice su pune prosjaka i prostaka,
u tvom zoološkom vrtu životinje štrajkaju glađu (što ne mora značiti da imaju političke ambicije).
Skoplje, tvoj gradski park je pun šprica
na koje se navlače djeca.
Ne znam gdje da bacim smeće, gdje da se popišam.
Skoplje, ne znam gdje bih izveo goste iz inozemstva
i što bih im pokazao. Preporuči mi nešto karakteristično da se ne postidim!
Skoplje, čija je Turska čaršija,
čije je groblje? Skoplje, treba li ti novo groblje?
Gledam te kako rasteš, umirući na svakom tvom uglu (znam te bolje i od gospodina Danila Kocevskog). Skoplje, u tvojim se školama odavno ne uči marksizam. Tvoju budućnost vidim u vjeronauku i bordelima,
u kulturi i kriminalu, u politici i javnim WC-ima.
Rijeka Vardar šeta pored šetnice osvijetljene ljubavlju
s mračnih klupa i utječe u Egejsko more da bi Grcima poslala našu beskrajnu ljubav, punu fekalija.
Skoplje, gde su otišla tvoja pametna i napredna djeca –
jesu li otišla da uljepšaju svijet?
Skoplje, treba li ti novi potres da bi poraslo?
(Zamislite samo, još jedan Picasso u Muzeju suvremenih
umjetnosti!) Skoplje, je li pogriješio general Piccolomini 1689. godine? Skoplje, je li pogriješio moj otac 1961. godine?
Skoplje, ni po kome nisi upamćeno, a ne možeš
računati na mene.
Je li točno da su tvoji arhitekti djeca Gaudija?
Skoplje, što da radimo s tvojim urbanističkim planom,
s nepoštovanjem, primitivizmom, drskošću?
Skoplje, obožavam te i mrzim kao da si mi supruga. Već treća generacija u tebi – ista ulica, ista kuća. Ezra Pound bi me žalio, ali moj djed bi se dičio.
Skoplje, trebalo bi pripaziti na svoje ponašanje.
Ti si glavni grad jedne suverene i samostalne države
i trebaš graditi nove nebodere kako bi udobno smjestilo
sva sela u svoje krilo (otkud inače novi, savjesni i zreli političari).
Visina zgrade nacionalne televizije imala je smisla
sve dok su skakali s nje,
sada odavno ništa nema smisla.
Kako da te napustim kad me nigdje u svijetu ne primaju,
a Amerika je preko četrdeset i četiri godine daleko.
Skoplje, tvoji novi bogataši su stvarno drski.
Tvoji su umjetnici samozaljubljeni poluproizvodi. Tvoje su djevojke najljepše na svijetu.
Skoplje, kada ćeš se pomiriti s činjenicom da si jedna mala
beznačajna, provincijska palanka
i da tvoji žitelji nisu posljednji jednorozi?
Skoplje, šta ćeš pokloniti svojem milijunitom građaninu? Tvoji heroji su istiniti koliko je istinita historija,
tvoje vrijednosti su…
Skoplje na pilulama, uz techno muziku i folklor,
s kiselinom i špricerom. Samo jedan zid dijeli mehane od techno klubova.
Nemaš ni kineski kvart, ni rezil-sokak, ni Soho, ni Moho
(mi nemamo kineski kvart, ali zato imamo albanski –
s tim što tamo hrana nije tako dobra).
Skoplje, tvoje zurle i bubnjevi su kompjuterski semplovi. Ispod narodnih nošnji vire ti techno zvoncare.
Skoplje, tri naprijed i tri nazad,
pa uzlet, i ponovno
tri naprijed i tri nazad.
ožujak 2000.
JOŠ UVIJEK IMA MJESTA ZA NAS
Još uvijek ima mjesta za nas:
u ambulantnim kolima i svim bolnicama,
u psihijatrijskim klinikama u nekoj drugoj Švicarskoj,
u zatvoru iz kojega nitko nije pobjegao,
u podzemnom svijetu gospodina sa šeširom.
Još uvijek ima mjesta za nas:
u svim vojskama i na svim gubilištima, u masovnim grobnicama na stadionima, na dnu neba i na vrhu mora,
u mrtvačkim sanducima iz kojih isparava duh.
Još uvijek ima mjesta za nas:
u domovima za beskućnike i staračkim domovima,
u kaznenopopravnim domovima i domovima kulture, u ludnicama, sudnicama, na stanicama, stranicama… U stravičnim hladnim rupama predgrađa,
u vlažnim podrumima, pokraj tegli sa zimnicom.
Još uvijek ima mjesta za nas:
u alko-krugovima, u narko-krugovima,
u jeftinim birtijama i bordelima,
na dnu vješala i na vrhu kuršuma,
u slijepim ulicama, atomskim skloništima,
na klošarskim klupama pod toplim novinama.
Evo je, dolazi kao princeza za
koju nisi ni sanjao da ćeš je imati.
Kao strankinja koja te kao ne razumije. Kao rješenje tvoga nerješivog šahovskog
problema. Kao neprijateljica i kao konjica,
kao nametljivica kad ti je najljepše. Ljepotica i zvjerčica – konačnica. Zvao si je tko zna koliko puta
i nije se odazivala. Ne radi po narudžbi.
Samo kad joj dođe.
Sebičniju od nje nisi vidio niti ćeš ikad vidjeti. Mora imati zadnju riječ i izgovara
je nakon tvoje posljednje. Najstarija tvoja ljubav koja čeka
da te poljubi kad već bude prekasno. Imat ćeš je, kad-tad, i hvalisat će se, ali tebi će biti potpuno svejedno.
I nećeš osjećati ništa,
ali baš ništa.
Nisam ti našao grob
u mramornoj šumi.
Poslije pogreba tražio sam orijentire
kako bih se snašao kad ti budem
dolazio na razgovor, ali ništa nisam zapamtio.
Petnaest minuta od jednog do drugog groba,
cipele otežale od blata, glava od imena i likova, nepoznatih i dok su bili živi.
Prošetao sam labirintom u kojem ćemo se
jednoga dana svi izgubiti
(ili naći svoje mjesto).
Kad sam ti prošlog ljeta prvi put došao
u goste u novom stanu, dočekao si me
na terasi i bacio mi ključ. Sada ništa, mrtva tišina
beživotne ulice. Otišao sam s grižnjom savjesti ostavljajući svijeće i cvijeće
na neki nepoznati grob. Doći ću ti na proljeće,
u neki lijep sunčan dan,
s bocom Jamesona i dvije
kutije cigareta,
i sjedit ću do fajrunta.
Ili možda groblja
rade kao dragstor,
od 0 do 24?
