Uspomeni na Mirka Kovača

 1.
Rijetko je koja riječ, i njeno značenje s njom pod ruku, u posljednja dva desetljeća, toliko devalvirala, kao što je ova uz koju se sjećamo boljih dana, riječ kojoj danas, ovdje, držimo slovo. Posmrtnu počast. OPTIMIZAM.
Svaki optimizam danas embrion je pesimizmu. Nehaj je otac optimizmu, majka mu je ideologija, a njih dvoje, ruku pod ruku, uzgajaju čedo svoje – čudovište, negaciju radosti i smisla valjanog života.
Slatka ptica naše mladosti, stamena građevina naše srednje dobi, ruševina pred očima onih koji stare, opraštajući se. Ali, nije to stoga što mi ne znamo da je prolaznost u svemu, pa se i optimizam današnjice povlači pred njom, koja obećava plovidbu unatraške. Zato je to što nam se, u svemu što čini život, ovaj koji živimo i onaj koga očekujemo, uselila sjena mrgodnosti.
I što je optimizmu tada preostalo nego da poklekne, povuče svoj kolorit u taj polumrak, sivu tvrđavu odricanja?
Naše doba, uprkos obilju i sveopštoj dinamici života, ipak ne glasa za život, već za njegovu suprotnost. “Mi smo za smrt!” – kao da uzvikuju spodobe iz naše budućnosti. Od tog urlika planetarnih razmjera i optimizmu se pokazuje put u progonstvo.

 2.
Ovlašnim ulaskom u istoriju podsjećam se šta je i kakva je bila sklonost ljudska da se očekuje i priziva najbolji mogući ishod, nada, uzdanje i vedrina. Kakvim su atributima životne događaje ukrašavali naši preci. Optimizmu, toj naučenoj crti ličnosti (kakvim optimizam definišu neki umnici).
U starom Egiptu mrtvi su šetali, spavali i svetkovali, stvarnost je odbacivana kao fikcija, riječ ‘život’ bila je bez smisla. Sve što se vidjelo, čulo, čime se upravljalo svojim rukama, postalo je mutno, nebitno, i vječno prolazno, sjena zla bila je izvjesnost. Bez ovozemaljske nade tražilo se utočište u nestanku. Za uvjerljivost takve negacije života bili su zaduženi sveštenici. Oni, prvi do faraona, držali su konce opštem poimanju života. Neznanje i tajna potpomagali su jedno drugo i djelali kao uzrok i posljedica. Čovjek nezavisnog mišljenja u starom Egiptu, ako ga je i bilo, bio je rijedak zvijer, na oprezi buntovnik. Kao da su sve životne radosti trpane u tmicu podzemnih tunela i umidanih prostorija podno piramida. Sve je naslijeđe starog Egipta zgrčena šaka Smrti, slijepa tlapnja robovanja.
U Indiji je ideja istine, vedrine i smisla postala posve odvojena od činjenica. Spoljašnost je iluzija, bljedilo bljeđe od sijenke ispod palmeta. Izuzev duha sve je nestvarno. Sve živo od spoljnjeg užasa bježi ka unutrašnjem utvrđenju, a njega ne mogu potresti niti koja vatra, žeđ, glad i mač.
Istok se učio kako da se izdrži nepodnošljivo.
U zemljama Maja i Asteka ljudske glave se stoljećima kotrljaju niz skaline piramida, o lobanje i kosti žrtvovanih spotiču se generacije, u prolivenoj krvi mladosti je sva volja života, sladunjavi crveni optimizam…
Radovanje životu, ubjeđenje da je svijet divotan i da je u njemu prijatno, to je nama Stara Grčka dala. Grčki duh razlikovao se od svega što mu je prethodilo, učeći čovječanstvo da i radost i žalost doista idu ruku pod ruku, ali da sve to ima smisla. U slavljenju života, u djelanju i mišljenju buja vitalna razlika tog svijeta od svih prethodnih. Znaju Grci da je život san i sjene sjena, ali se volja za životom nikada ne gubi. Nijednom čovjeku niti bogu Grci nisu potčinjeni, reći će Eshil, a potvrditi Herodot. U jednom pretincu čovjekovog uzvišenog života drži se zvanična religija, a u drugom sve ono što ga se ticalo i što je posjedovao. “O, radosti!”- uzviknuće čak i Edip.
A sve ono što je za čovječanstvo gajio nepresušni optimizam počivalo je na svetoj riječirazum. U njemu se sabrala sva vještina i užitak životni. Jedna od mnogih grčkih izreka glasi: “Sve je bilo u haosu dok se Um nije uzdigao i zaveo red” (parafraziram).
Na žalost, i čovječanstvu i svjetonazoru o njemu, nakon Helade došla je Vizantija, zavela neku drugu istinu i vjeru u tle i nebesa, u tijelo i dušu, u užitak i odricanje od njega. Optimizmu je preostalo da na se navuče halju siromaška, ili da se objesi o uzlo netom umrlog hedonizma.

  3.
Stoljeća, u oklopu, pod mačem i na jakim konjima da vuku ljudske zablude, kotrljala su se ka nama, navješćujući buru. Optimizam, skutren u ljudskoj ljušturi, hranio se nadzemaljskim. Narastala je u Bogu, i od njega data volja da se trpi, i samo trpi, da bi se netom blagovalo. U paradizu, najogavnijem staništu optimizma. Malo svjetla u luminu ponudila nam je Renesansa i Humanizam. Oživjelo je za neko vrijeme pozitivno shvaćanje o čulima i radosti, zakrijestio lijep gled na svijet. Kao cvjetići od kratka dana, na poljima duha, nicala je sklonost očekivanju dobrog i lijepog ishoda u životu, gajio se aspekt ulivanja nade u biće čovjeka i svijeta oko njega.
Ko je mogao tada znati da će se nakon toga i Srednji i Novi Vijek, u traženju boljeg, pravednijeg i ljepšeg svijeta, napajati i iluzijama koje su nudile utopije?
Nudeći zamisao o idealnom društvu, svaka od utopija prikrivala je svoje osnovno značenje: mjesto kojeg nema, koje ne postoji i koga neće biti. No, i u toj himeri snatrio je neuništivi poriv optimizma, pihtijasta hrana lakoće. Ljudi su se, ipak, sve vrijeme posvećivali istraživanju i mogućnostima idealnog društvenog sustava. Hoće se čovjeku da se hrani iluzijom, a zabludu brani ugodnostima.
Utopija je bila i ostala krajnji izraz društvenog optimizma, a tvorci utopija pretpostavljali da se sve prepreke budućeg, i time, po sebi, pravednog društva, mogu otkloniti. A takvo društvo biti izgrađeno.

 4.
No, iza brijegova ljudske nade pomaljao se novi monstrum, era kapitalizma. Koga su, u filozofiji i sociologiji obrazložili umnici marksizma. Da, svi će ljudi jedni drugima biti braća, jeca prostorom parolaška ideologija, otvara se prostor socijalizmima. Kapital, pak, rije svoja korita posjedovanja, obećava blagostanje. Ljudi treba da se bogate, ali ih pritom jednako treba eksploatisati, obilje je zadaća a oskudica sticaj okolnosti, znanje je ono koje stvara radost, a neznanje defekt bez porijekla. Optimizam je pretpostavka svem tom stanju, a realnost borba za njega.
Kako da se čovjek snađe između Lajbnicovih varijacija o optimizmu (da je Bog baš stvorio ovaj svijet najboljim od svih svjetova, dok je optimizam zajedničko dobro, a ne posvojče ljudske sebičnosti), i, još kasnije, sumornih Šopenhauerovih tirada o volji i pesimizmu? Ako je sve varka, život beskrajna patnja, a ovaj svijet najgore moguće mjesto, zašto se i gospodin Artur pred kraj života pretvorio u samoljubivog optimistu?

5.
Sa erom kapitalizma optimizam se slivao u mnoštvo rukavaca, a svaki od njih nudio je užitke ili iluziju njinu. Carstvo privatnog vlasništva nadiralo je poput cunamija, a sve je manja i kraća bivala teritorija zajedničkog, opšteg dobra. Nakon, sada dalekog grčkog pojma o demokratiji, slobodama i uživanja u životu, novo je doba iznova čovjeku, takozvanom slobodnom pojedincu, ponudilo da bude žiža svega živoga. Da je čovjek horizont onoga u što se vjeruje, a da će njegov katehizis, krajnje koncizan: “Vjeruj u sebe”, biti naukovan diljem većeg dijela svijeta. Ovakva špekulacija, koja se sa ličnog selila na društveno, a sa ovoga na planetarno, takva silna usmjerenost na subjekt, personalitet, umjesto da oslobodi, postavljala je nove okove. Optimizmu se, sred sve većih mogućnosti sticanja dobara, metastaze i duševnog i tjelesnog ugođaja, sve teže pronalazila negdanja svrha: da je radost čovjekovo i pravo i obaveza. Život ljudski ponajbolji je bio, i sve više, opstojavao u sebičnosti. ‘Životna vatra’ skutrila se u posjedovanju i obilju, ukinuta su ograničenja užicima, hedonizam se rascvjetavao u bolest zaštićenu korporacijskom tvrđavom.
Sve je bilo moguće samo ne – zaustaviti se. Buktao je optimizam u beskraju obilja, sve je manje on bio stanje duševne komocije i sigurnosti, a sve više motorika strasti. U mašini liberalnog kapitalizma gorivo za dušu. Zdrava zelena polja i osmijeh hodača po njima, pastorale i napjevi anđela, u novoj ljudskoj potrebi preinačeni su u žeđ za blokbasterima, nemogućim misijama, porno-vratolomijama i horror egzibicijama, oslobođenoj pohoti i svim njenim devijacijama, od želje do psihoza, a sve u potocima krvi, raspadu i ludilu tijela i uma. Virtualno stanje nezajažljive ugode, to je postajao optimizam. Čovjek sve teže pronalazi snage da se izdvoji, a sam je među mnoštvom, toliko obilje uskraćuje potrebu i da se živi kao nekad, mirno, bez sveopšteg rata nerava. Iscrpljuje se čovječanstvo u sve tanjoj nadi da će sve veći tehnološki razvoj donijeti rješenje za sve očigledniji globalni problem: totalno otuđenje, koga je do neslućenih razmjera izazvao upravo tehnološki razvoj. A sama promocija kapitalizma u sistem kojim dovršava istorija, sistem koji, dakle, nadalje ima da stoji onkraj istorije koja se kontroliše, sve garantuje nemogućnost društvene alternative. Pravednost, solidarnost, čovjekoljublje, aksiomi i ličnog i društvenog optimizma, sugerišu: nema društvene alternative tom stanju vedrine. Oblaci i oluje, diljem kontinenta, u šarenim bojama ljudskih prava.

 6.
Utopije, sa svom nadom koju su oduvijek nosile, danas su iza nas. Kao da smo ih prevazišli i ne prepoznajemo ih više kao sanjanu dobru stranu ljudske prirode. Suprotnost utopiji, konačno i neopozivo postala je svemoguća antiutopija, a pesimistično viđenje društva budućnosti – jedini pravac.
Stavljeni su pred strijeljački stroj svi oni lijevi, emancipacijski projekti dvadesetog stoljeća. Socijaldemokratija na svem prostoru umire od kancera mikrodržava i kuge makro-kapitala. A sve unutar demagoških obećanja o globalizaciji kao spasu. Da li mi više imamo mogućnost za novi optimizam? Je li konačno umrla djelatna alternativa, nesputana radost ljudskog bića?

7.
Unazad koju deceniju od naše zanimljive stvarnosti, rodila se bila znamenita teza, još jedna globalna mimikrija uzimala je maha. “Društvo ne postoji, postoje samo individue i porodice”. Dakle, ne samo da je savršeno društvo nemoguće, nego ni samo društvo ne postoji. Postoje samo pojedinci i njihovi interesi, u ratu je svak protiv svakoga. Nema društvene solidarnosti, solidarnost se ograničava na užu porodicu. Ovo je suprotno marksističkom nauku o porodici kao “osnovnoj ćeliji društva”. Jer je porodica danas u najdubljoj krizi od kad je vijeka i lijeka.
Iza ovog ideološkog manevra britanskoameričkog kapitala stajali su, naravno, jasni politički i ekonomski interesi. Ako nema društva, nema potrebe ni za socijalnom državom, velikom tekovinom evropske socijaldemokratije. Nema potrebe za solidarnošću i davanjima za one kojima je potrebno (još jedna suprotnost onom “od svakoga prema mogućnostima, svakome prema potrebama”, koje pamtimo i svi mi, odrasli u Titovoj Jugoslaviji). Krajnji cilj ovakvog manevra jeste ukidanje skupe socijalne države, i preusmjerenje novca, koji je trošen na socijalne programe, u ruke najbogatijih.
Samo neka smo se oslobodili ideologije, kliču novi ideolozi.

 8.
Da li je državicama nastalim na ruinama socijalističke Jugoslavije danas dovoljna zastavica optimizma zvana ‘ulazak u Evropsku uniju, zajednicu naroda’? Nije. Što su dobile i dobijaju one sretne i presretne države Balkana koje su, i de facto i de jure, već tamo, u briselskom činovničkom galimatijasu mučenici? Malo. A što će dobiti one koje se danas upiru da ispune nametnute zadaće mnogih poglavlja koje je evropski društveni stražar uputio vladama istih? Ništa.
Ipak, u mrklini noći koja pada na naša sve slabija tijela i po sve površnijem duhu, noći bez mjeseca u čiju svjetost su bili zagledali svi optimisti svijeta, ako se bolje naćule uši, čućemo šapat miliona oko nas: “Život je pred nama”, jeca umorno čovječanstvo.

Podijeli

Komentari su suspendovani.