VIJEK
U njegovoj krvi
Otkrivam okeane smisla
Pjenuša prošlost
S vrha putira
I vodi ovu ljusku
Ovaj izglodani kostur
Do dna budućnosti.
Pijem ga srkom jednako strasno
Kao što svoju nadu
Udišem slutnjom gradacija:
Godine,
Dani,
Trenuci –
Sazrijeva u meni vojska prolaznosti.
Ušavši u novi
Gdje me čekaju odricanja
Starog se sjećam
Umiren pozlatom lagode.
MOLITVA
Prorjeđuje se moj svijet,
Tanji kao pramenje
Magle brdske,
Staru teritoriju zaboravljam,
Novu ne prepoznajem.
Snohvaticom kupim ostatke
Dana što su bačeni na stazi,
Mrve uspomena, kapljice radosti.
Pa kad je blizu ura potonja,
Gospode!
Koji mi ne podari radosti
Da je nijesi kapljom žuči ošporkao,
Milostiv budi.
Neka me mimoiđe:
Djevojački osmijeh u koga
Inače vjerovao nijesam,
I radost putovanja
Jer je stajanje u mjestu
Postalo jedina moja zaštita
Od promjena.
I lagodu da više ne osjetim
Učini mi to, Gospode!
Mukom me nagradi,
Najvitalniji sam u mrgodi.
Sjećanje na lijepu prošlost neću
Moji su zaboravi,
I drugova ciničan osmijeh.
Brige me porodične spasi,
Gospode!
Posljednja stanico do pokajanja
Koje, ipak, za me nije.
Ne želim uza se
Ni blagostanje,
Rasla su u meni sirotovanja,
Sad hoću slatke ptice mladosti
Da me omame
Kad mi reknu: zaludu je bilo.
Kako sam sred gladi
Sit i napijen bio
Te me iluzije liši.
Neka me ne mimoiđe:
Prijezir puka
Uz njega se osjećam bolji.
Mržnja i laganje bez smisla,
Vjernog utočišta
Nasitilo se grlo bez sna
Umilnih poziva
S udavljenog horizonta.
Ne daj mi dobrotu,
Samilosti se gadim.
Dažd i oštri vjetri
Koliba što se njiše,
Skrita u kamenjare rumijske,
Gdje ću čekati
Ponizan
Osvetu Vladimirovu
Zavičaj moj neka bude.
Mojih su želja utočišta
Gledanja u ambise
A golih kamenitih brda
Prijetnja zvjerinja
Društvo.
Bolest zaraznu hoću,
Vrućiće i upale da me okupiraju,
Kani me bolesti dječijih kašljucanja,
Da se zna dobrote omča
Dok budem visio za ubjeđenja luda.
Ne trebaju mi rime,
Urlici se kale slobodnim stihom.
***
Devalvira riječ
Od nje ostaju kreature slova
Bez reda i smisla
Dok raste gomila
Polusvijeta
Koji taj nesklad izgovaraju.
Kome je još stalo
Do ritma slogovlja i sklada rečeničnog
Kad su poimanja sva
Slita u urlik i jauke.
Nad svem tom galimatijasu
Glasovlja
Moje smrznuto srce
Čuje:
Popovi škrguću zubima,
Hodže urliču,
Zvona, klanjanja i procesije
Stane se ovom ludnicom,
Idu u svatove romejske.
Dok moji stihovi
Perje rijetkih ptica
Slaze u bunar besporazuma.
Pusta su bojišta raskomadanih riječi.
OJ SVIJETLA MAJSKA ZORO
Nakaze se oko mene gegaju,
U litiji svetosavskoj
I orom crmničkim poskakujuć –
Braća po folkloru.
Njihov prigušen vrisak očekujem
Kad sazru planiranja
Njina,
Iz deklaracija o pravima puka
Rođena.
Krenuće karavana crnogorska
Stazama praotaca
Nizastranu,
Pa preko Jezera,
Bojanom do Velje Vode,
Kursom mediteranskog peljara,
Pravo u evroatlantske integracije:
Korablje potop domovine moje.
Pokunjen u središtu zabune,
Čekajući da svane,
Ne mogu starac,
Ne znam naivac,
Ne umijem da im se pridružim,
A jednako me zovu prvaci.
Odijela iz žuđenih
Bunkera evropejskih
Strave se od susjedstva gunjevina,
(Tjelesinama zaštitni znak)
Sa prsa mojih vodiča,
Na reverima odličnika,
Sjaje se amblemi obećanja:
Stilizovano pero raštanja
I gusle – strava javorova.
Mirišu na bravetinu i luk bijeli
Lideri naših Sedmoro Brda
Hapa im na ukislo vino,
A prdež opija kašmirom.
Manira birokratska uselila se
U seoca svih Gora Crnih,
Pa ne brinem.
Prstom lijeve ruke pokazuju
Na lovćenske strane
Dok desnom vitlaju karnevalskim oruđem
(Štapina Cincar Pašića li je
Ili žezlo Petra kletvenika?!)
Saginjem glavu,
Ako treba pašću ničice,
Mene se ovi sabori ne dotiču,
Šakama pritiskam ušesa
E da ne podlegnem obećanjima.
Vrte se jednako uporni
Dokazujuć dvije strane svijeta
Jedinim putokazom,
Meni,
Koji je ludilo kompasa
U more bacio
Odavno.
Sad čekam oluju
Orkan će jednom stići
Da me oslobodi kružnice i plesača.
Pa da ostanem sam,
Pa da ostanem tih,
Pa da se predam zaboravu
U kome je moja vjera:
Na dlanu kap krvi knjaz Danilove,
Mog Zeka kazna.
BUDIM SE SA TUĐINOM U SEBI
U svemu sad vidim
Zakletvu metku,
Crnogorska diko,
Moga roda kamu:
Batrićeva Snaho,
Snim te golu,
Mog poroda
Svevjekovni Sramu.
U cvijetu bagrema, u lastinom letu,
U siktanju zmije,
Plavetnom drhtaju
Grke vodopije,
Zacarila Tama.
Jednaka se slutnja raspada poretku
Dosuđenog nama
Smiješi završetku.
