Josip Mlakić: Na Vrbasu tekija

(odlomak iz romana)

VII.

Ustanak u Bosni i Hercegovini, koji je planuo nekoliko mjeseci ranije, stigao je i do Banje Luke, do Petrićevca gdje se fra Anto Knežević u tom trenutku zatekao. Nekoliko mjeseci ranije postavljen je tu za župnika i bio je smješten u novoizgrađenom samostanu. Za njega to nije trebala biti neka velika promjena, jer se njegova ranija župa nalazila nedaleko odatle, međutim, pokazalo se drugačije: nije se mogao navići na onu prazninu kojom odzvanjaju novoizgrađene i tek nastanjene kuće, pogotovo veće, poput tog samostana, koji je odjekivao muklo i sablasno, poput badnja. Otkako je stigao na Petrićevac, danima nakon toga nije mogao pisati. Sačekao bi noć i tek bi onda, kad svijet zamre i neka teška tišina padne po samostanu, sjedao za stol, otvarao bilježnicu, a onda satima sjedio i osluškivao prazninu zamračene i prazne zgrade, tišinu koja to zapravo nije bila: više je to podsjećalo na zatišje pred nečim nepoznatim. To je ona varljiva tišina što napreže sva čula, pa onaj koji je sluša živi u beskrajnom i napetom iščekivanju, i koja je onda jedino što postoji oko njega. Učini mu se da je život najednom stao i da će ponovo započeti tek nakon što se dogodi ono neminovno, to što ta tišina nagovještava, ma o čemu da se radi, svejedno je li to zloslutni prasak puške ili nevino škrgutanje miševa.
A onda se sve promijenilo: iz dana u dan, u noći odjekuju bubnjevi i čini se kako to nikad neće prestati. Najprije se javi jedan, pa odnekle s druge strane drugi, kao psi koji se dozivaju iz mraka. Malo potom javljaju se sa svih strana. Udaraju u istom, usklađenom ritmu. Svaki novi koji se uključi, brzo uhvati nametnuti ritam, te se utopi u sveopću tutnjavu i više nije moguće prepoznati njegov glas, izgubi se u jednom zaglušujućem, sveopćem glasu, utopi se u njemu poput rijeke koja se ulije u veću. To traje jedno vrijeme, a ritam, onda, malo-pomalo ubrzava. To su trenuci najvećeg straha i zebnje. Onda se u trenutku sve umiri. U tim trenucima tišine koju katkad naruši tek pokoji obijesni krisak, čini se da iz mraka sa svih strana vreba stotine krvoločnih očiju, i kad se na trenutak učini da će se u jednom trenutku kucanje bubnjeva začuti iz neposredne blizine, i da će to izgledati strašnije nego bilo što drugo, da će izgledati kao da negdje iz mraka oko njih ćudljivi kudret-sat1 otkucava posljednje sekunde.
Domalo, kako se po gradu počeo skupljati bašibozuk2 sa svih strana, ponegdje u noći plane vatra, obijesna i živa. Traje kratko. To besposleni i razulareni svijet pali sijeno koje učas izgori. Ponekad vjetar raznese njegov smrad nad gradom i raspe pepeo po njemu, koji pada po drveću i podsjeća na zloćudnu bolest koja se hvata po lišću. Bašibozuk, koji je stigao tu, ponajviše je iz onih mjesta, poput Gornjeg i Donjeg Skoplja, ili Travnika, kojima ne prijeti ustanak, bilo zbog svog položaja, mimo svih putova kojima se ustanak ćudljivo širio, bilo zbog sastava stanovništva, u kojem preteže ono tursko. Oni su došli tu nekažnjeno provoditi silu i braniti ugroženi turski din, ne vodeći računa o šteti koju svojom raspojasanošću čine domaćim Turcima, sijući strah i narušavajući time ionako poremećene i bremenite odnose u gradu. Ne razmišljaju o tome kako će oni ostati tu još jedno vrijeme, dok se ustanak ne ugasi ili zaobiđe grad, provesti svoje, a zatim otići, ostavivši domaće da se nose s posljedicama njihova ludila koje podsjeća na teško pijanstvo u kojemu su se prešle sve granice. A kako to traje, priključuje im se sve više domaćih Turaka, prokazujući im kršćanske kuće, ispred kojih ovi, onda, otimaju sijeno, pa ga pale.
Poslovi su stali, a trgovci kršćani ne skrivaju zabrinutost. Mnogi su pozatvarali radnje, jer su znali da će domalo taj divlji bašibozuk početi upadati u njih, kao u svoje, i uzimati bez plaćanja šta se kome svidi. Brine ih još jedna stvar: novac, što se događa svaki put kad nastupe teška i bremenita vremena, na ćudljiv i nepredvidiv način gubi vrijednost. Bogatiji trgovci kupuju zlato kojega je iz dana u dan sve manje, a i cijena mu raste. Za razliku od kršćanskih, turske radnje nesmetano rade i oko njih se u svako doba dana mota besposleni svijet. Ponekad i omrknu. Tako se ispred brijačnice Selima Krdžalije svakodnevno sakupljaju domaći Turci, došaptavajući se među sobom, te mrko pogledavajući ispod oka rijetke kršćane koji još uvijek zalaze u radnju.
“Proći će i ovo, ko što je i dosad sve prolazilo“, kaže jedan od njih, Fikret Arslanagić, besposličar kojega niko u čaršiji nikad nije vidio da bilo što radi. „Al ako im prođe nekažnjeno, onda nek nam je dragi Alah na pomoći. Taj će se ćafirluk onda osilit i pohasit i samo čekat priliku da nam zabije nož u leđa.“
“Treba razlučit latinluk od vlaha“,3 kaže drugi, neki SalkanHoroz.
“Sve je to isto“, kaže Fikret. „Znaš kako se ono kaže: Ono pas, a ono mu brat. Sačekaj da Švabo navali, pa ću te ja pitat: pomamio bi se latinluk gore od vlaha.“
Većina ih se slaže s Fikretom:
“Dina mi, niko bolje nije reko“, kaže jedan. „Sve je to isto, jal Švabo, jal Rus, ono garov, a ono šarov. Nama se isto piše i s jednima i drugima.“
U medžlisu, koji se rijetko i neredovito sastaje, Turci otvoreno prijete kršćanskim predstavnicima, pa su ovi u jednom trenutku prestali i dolaziti na njega. Kazandžija Petar Blagojević, valjan i dobar majstor, koji je sjedio u medžlisu ispred hrišćanskogmileta, ne mogavši to podnijeti, preko noći je s familijom napustio grad i sklonio se u Bijeljinu gdje je imao dvojicu braće. Poslovi su ionako stali, a sada je najvažnije bilo preživjeti i sačuvati živu glavu, pa i po cijena da krene ispočetka kad ovo prođe. Na njegovo mjesto, ne pitajući ove što o tome misle, Turci postaviše nekog Radoslava Ristića zvanog Komšija, hrišćanina, banjalučkog besposličara i pijanicu kojega obukoše od glave do pete po najnovijoj modi. Nabavili su mu čak i sat na lancu kojega ovaj svako malo poteže iz džepa i gleda na njega, iako ne zna u sat. Radoslav u medžlisu na svaki turski prijedlog revno diže ruku, ma o čemu da se radi. Međutim, to nije dugo potrajalo: jedno su jutro ribari nedaleko od mjesta gdje se Crkvena ulijeva u Vrbas pronašli Radoslava Ristića, mrtva. Neko ga je ubio, opljačkao, pa gurnuo njegovo tijelo u rijeku. Pričalo se jedno kratko vrijeme da su ga ubili ustanici, a onda su svi zaboravili na njega, kao da nikad nije postojao, osim što je među narodom ostao upamćen kao sitna duša koja je za male pare prodala dušu raspojasanim banjalučkim Turcima. Jedino su nepotkupljiva djeca, ona hrišćanska, još jedno vrijeme imitirala nesretnog Radoslava, „Turčina goreg od svakog Turčina“, hodajući važno i neprirodno ukoćeno, da bi u jednom trenutku zastali, pa s lijeve strane prsa povukli nevidljivi lanac na čijem je drugom kraju visio nepostojeći sat, zabrinuto pritom vrteći glavom.
U zemlji je prije toga dugo kuhalo, pa je bilo samo pitanje dana kad će izbiti ustanak. Nameti su iz godine u godinu rasli. Tu je i bedelija4 koja iz nemuslimanskog življa crpi i one najskrivenije rezerve i tjera ih u još goru bijedu i neimaštinu. Uz sve to, raste i nasilje domaćih Turaka prema kršćanskom svijetu. Sudovi su pristrani i većina tih zločina prolazi nekažnjeno. Tako su u mjestu Poljska u zeničkom okrugu Agan Patković i Šerif Šivčić zaklali Ivana Gelu, njegovu ženu Maru, te njihovih četvoro djece. Sud AganaPatkovića progna u Vidin, a Šerifa Šivčića oslobodi. Mjesec-dva nakon toga Jusuf Čorbadžić i Bego Kapetanović presretoše u lugu kod sela Žirovića u blizini Livna fra Lovru Karaulu, osamdesetogodišnjeg starca, učena i pobožna čovjeka, dok se vraćao u samostan nakon mise, te ga zadaviše. Sud učini istragu i presudi da je fra Lovru udarila kap. Svjedočenje nekog dječaka, koji je u blizini čuvao ovce i sve to vidio, nije razmatrano, jer sud ne uvažava svjedočenja kršćana.5 Sličnih zločina bilo je posvuda. Tri-četiri dana nakon ubojstva fra Lovre Karaule, Turci Mujo i RagibSelmanović u travničkom okrugu, na Korićanima, na pravdi boga posjekoše dvojicu kršćanskih momaka, Ivu Jakovčića i Jozu Baltića, a sud ih potom oslobodi. Glasine o ovim zločinima širile su se velikom brzinom, a njihovo nekažnjavanje pojačava strah i nelagodu kod kršćana, navodeći mnoge od njih na isprazna snatrenja o boljim vremenima. Tako se oni travnički prisjećaju po dobru čak i krvavog Ali Dželaludin-paše od prije pedesetak godina, koji je za kratko vrijeme otkako je došao u Bosnu sklonio haramije s drumova, a domaćim ajanima utjerao toliki strah u kosti da su drhtali čak i na spomen njegova imena. Pričalo se da su kršćani za njegova vakta mogli ako treba po najvišoj planini pronijeti na glavi tepsiju dukata a da ih niko nije smio krivim okom pogledati, a kamo li ubiti i opljačkati. Kad je stigao, Dželaludin-paša je najprije pozvao u Travnik viđenije bosanske prvake, begove i kapetane. Odazvalo se njih tridesetak. Dvadesetak ih je dao posjeći na licu mjesta, odmah tu, u dvorištu Konaka, dok je ostale okovao, pa ih otpremio u surgun,6 i to na jednom lancu, što je bilo najveće moguće poniženje. Hod tom žalosnom ljudskom lancu, okruženom mrkim i seritim pašinim konjanicima, određuju oni najslabiji, koji kad padnu, povuku za sobom i druge. Ta i takva poniženja ubijaju kod osuđenika i posljednju mrvu dostojanstva, a kod onih koji ostaju izazivaju neviđen strah i zebnju. Iza sličnih događaja, koji su bili rijetki i neočekivani, kršćanski svijet bi nakratko odahnuo. Međutim, od vremena Omer-paše Latasa, a otada je prošlo gotovo četvrt stoljeća, nije se našao niko poput Dželaludin-paše, da sabljom i prijekim sudom barem donekle suzbije osiljene Turke. (Nisu stradali samo ajani: godinu dana nakon sječe bosanskih prvaka, Dželaludin-paša na prevaru dozva u Travnik šejha Ilhamiju Žepčaka, pobožnog učenjaka i pjesnika, te ga pogubi. Ilhamija je u jednoj svojoj kasidi, Čudan zeman nastade, aludirao na krvavi pir u Konaku,7 što ga je koštalo glave. Pogubljen je na uzvišenju iznad Travnika, s desne strane puta koji vodi prema Turbetu, kao zadnji sjecikesa. Pašin krvnik, krupni Čerkez u čijim je rukama velika i teška sablja djelovala poput dječje igračke, odsjekao je Ilhamiji glavu a da nije okom trepnuo. Potom je nekim tupim pogledom, sa samozadovoljnim, bezubim smiješkom, otkrivajući rijetke, krnjave i istrule zube, prešao preko okupljenih koji su u strahu, pognutih glava, gledali u zemlju.) Paša je rijetko napuštao Konak, ali je svejedno, nevidljiv i nestvaran, poput lika iz kakve strašne priče, trajno naselio umove ljudi i upravljao njihovim životima, kao sveprisutna noćna mora. I takav, nemilosrdan i okrutan, bio je slavljen od strane kršćana, koji su ispotiha, i ne bez likovanja, ponavljali onu stotinu puta dosada potvrđenu istinu: kako se kad-tad nad svakom silom nađe neka viša sila. „Ima Boga, pa da je manji od mrava“, govorili su.
U bosanskim šumama živi jedna vrsta rijetke, sitne i vretenaste kune, opake i krvoločne, koju u Bosni zovu stvorić, a u Hercegovini džudžan, i koju je malo ko vidio, ali ne postoji valjda nikoko nije barem jednom u životu vidio prizor zaklanih kokoši nakon stvorićeve noćne posjete ćumezu koji su neoprezni vlasnici zaboravili preko noći zatvoriti. (A i ti, što su navodno nekad vidjeli stvorića, ni sami nisu načisto što su to zapravo vidjeli: sjenu koja je munjevito, poput tamnog bljeska nestala u travi ili su samo krajičkom oka vidjeli nešto, a da ni sami nisu svjesni što.) Tako su nekako stajale stvari i s krvavim Dželaludin-pašom: bilo je malo onih koji su ga vidjeli; iako su znali da je tu, da postoji, da strpljivo sjedi u mraku Konaka, poput grabežljive râde, čekajući da mu žrtve dođu na noge; ali su zato hrabriji Travničani svakodnevno viđali grupice šutljive rodbine koja u tišini i strahu čeka ispred Konaka da im pašini dželati isporuče tijela njihovih najbližih.
Ustanak je buknuo u Hercegovini, u Nevesinju, u ljeto, a nekako iza Gospojine ustanici su slomili otpor turske posade u gradu i zauzeli ga, što je nadaleko odjeknulo, pogotovo u slavenskom svijetu, odakle pristiže pomoć i dobrovoljci. Ima tu svega, od plemenitih i pravdoljubivih ljudi, pa do mračnih i šutljivih avanturista čiji su porivi zagonetni i nejasni i koji kod svojih suboraca izazivaju strah i nelagodu. Turci dovode u Hercegovinu nova pojačanja, ali uzalud: ustanici izbjegavaju otvorenu borbu, napadaju iznenada, iz zasjeda, pa se potom povlače. Uključuju se i Crnogorci, koji šalju ustanicima pomoć u naoružanju i pojačanja u ljudstvu. Uz to, zatvoriše vojskom Nikšić sa svih strana. U gradu, kojega brani nekoliko stotina ljudi, ubrzo potom zavladala je glad. Sultan šalje u Bosnu Reuf-pašu, neustrašiva Čerkeza, prekaljenog ratnika iz brojnih čerkesko-ruskih okršaja. Kad je Reuf-paša stigao s Kavkaza u Carigrad i pristupio turskoj vojsci, nakon što su Rusi ugušili čerkeski ustanak, brzo se zbog svog ratnog iskustva i srčanosti uspeo u vojnoj hijerarhiji, a dolazak u Bosnu bio je vrhunac njegove karijere. Dva mjeseca kasnije, Reuf-paša se sa svojom vojskom uspio probiti do Nikšića i snabdjeti iscrpljenu posadu hranom i džebanom, te se povukao natrag u Gacko. Bez obzira na Reuf-pašine uspjehe, ustanak je jačao, pa ga je Porta sljedeće godine povukla. Na njegovo mjesto došao je Ahmed Muhtar-paša, porijeklom iz ugledne turske familije iz Burse. Porta je shvatila da im u Hercegovini treba osoba s velikim vojnim znanjem, a boljega od Muhtar-paše u tom trenutku nisu imali. Bio je školovani oficir, jedan od najboljih koji su prošli kroz carigradsku vojnu akademiju, na čijem je čelu godinama bio njegov otac, učeni i ugledni Halil-efendija. Muhtar-paša je nakon srednje škole nevoljko ušao u akademiju, i to na očev nagovor, jer ga je više od vojske zanimala poezija i arhitektura. Ipak, kad je već krenuo, svim se srcem posvetio tome, te pokazao veliku nadarenost i sklonost vojnim poslovima.
Čim je stigao u Hercegovinu, nakon desetak dana, Muhtar-paša je pretrpio težak poraz, i to od ustaničkog odreda Peka Pavlovića: ustanici su iz zasjede napali i razbili dva tabora nizama. Muhtar-paša je na to žestoko odgovorio: u tajnosti je u Trebinju prikupio šesnaest tabora, te ih pod okriljem noći poslao na Popovo polje. Kad su stigli tamo, u toku noći su okružili ustanike, a ujutro sa svih strana udarili na njih. Borbe su trajale cijeli dan. Ustanici su se tek navečer, uz velike gubitke, probili kroz turske redove i povukli prema Crnoj Gori. Nakon toga se Muhtar-paša, poput Reuf-paše nekoliko mjeseci ranije, probio do Nikšića i snabdio posadu. Međutim, prilikom povratka u Gacko, Muhtar-pašina vojska pretrpjela je velike gubitke uslijed čestih i iznenadnih napada ustanika. Taj vid ratovanja za Muhtar-pašu bio je nešto novo, nepoznato, o čemu ih nisu učili na akademiji. Ustanici su dobro poznavali teren što se pokazalo od presudne važnosti: udarali su tamo gdje se nadmoćni Turci nisu mogli razviti i napasti, uglavnom u tjesnacima i kanjonima, pa se brzo povlačili. Muhtar-paša je imao osjećaj da ratuje protiv duhova ili neke više sile kojoj nije dorastao.
Tako su prošli jesen i zima prve godine ustanka, a već sljedeće, u ljeto, Srbija i Crna Gora objaviše rat Turskoj. Hercegovački ustanici priključili su se crnogorskoj vojsci koja Turcima otkida komad po komad carevine, a u ljeto te godine uslijedila je presudna bitka na Vučjem dolu, krševitoj zaravni u blizini Bileće. Muhtar-paša je s velikim snagama krenuo u konačni obračun s ustanicima. Međutim, neočekivano je pretrpio težak poraz. Imao je preko četiri hiljade mrtvih, među kojima je bio i njegov zamjenik Selim-paša kojega su ustanici u žestokom protuudaru, pred večer, ranjena i iscrpljena, sasjekli na peke, kao kurban. Osim njega, u bitci su poginula trojica pašinih miralaja.
Ustanak se vrlo brzo proširio na Bosnu, probudivši silne nade kod kršćanskog svijeta, koje su se potom, jedna po jedna, tiho gasile. Stvari u Bosni nisu ni izbliza stajale tako dobro kao u Hercegovini: ustanici su malobrojni, razjedinjeni i slabo naoružani. Imali su pokoju ostragušu8 i nešto lošeg, zakislog i gluhog baruta, koji češće omane negoli opali, naspram pouzdanih engleskih iglenjača9 kojima je naoružana turska vojska. Glavni cilj ustanika u Bosni je Banja Luka. Pomoć iz Srbije je slaba, a nakon što je Turska velikim snagama udarila na Srbiju, nanoseći joj poraz za porazom, potpuno je prestala. Od one hvalisave graje koja je uoči ustanka dopirala iz Srbije, kad su dolazili otuda povjerljivi vladini ljudi, potpirujući ustanak i šireći priče o dobrovoljcima koji listom hrle preko Drine u pomoć, na kraju nije ostalo ništa: nikad više grmljavine, a manje kiše.
Ustanak je kod domaćih Turaka probudio strah i izazvao neviđen revolt. I ti bubnjevi koji iz noći u noć izluđuju kršćansko stanovništvo u Banjoj Luci dio su toga. Domaći su prepušteni sami sebi, jer se Stambol o sebi zabavio: pitanje je dana kad će buknuti novi rat između Turske i probuđene Rusije koja otvoreno prijeti, tako da je Porti i caru Bosna zadnja briga. Banjalučki Turci, svjesni toga, traže povod da udare na kršćane u gradu, ne bi li ih na taj način ustrašili i preduhitrili. Do Banje Luke su dopirale glasine o pokoljima i sječi raje. Po svojoj krvavoj slavi najviše se istaknuo neki Ahmetaga Pozderac iz Krajine. Kruže glasine kako s velikom vojskom koju je okupio upada u ustanička mjesta i ubija sve pred sobom, uključujući žene i djecu. Turci ga slave i prizivaju. Ustanici uzvraćaju na isti način. Najpoznatiji i najviđeniji među njima je Golub Babić, hrišćanin rodom iz Drvara, čiji ustanici ostavljaju u šumi, po panjevima, odsječene begovske glave. Međutim, za razliku od Ahmetage Pozderca, Golub ne dira žene i djecu.
Golub Babić bio je za bosanske prilike neobična i rijetka pojava. Bio je do kraja posvećen svemu čega bi se prihvatio, pa i hajdučiji. Miran, siguran i samouvjeren, ulijevao je povjerenje kod svojih ljudi koji su mu bili beskrajno vjerni i odani. Bio je buntovne prirode. Revolucionarne 1848. godine, kad se umorna i iscrpljena Evropa u krvi preslagivala, Golub Babić odlazi u Vojvodinu, gdje se priključuje srpskom dobrovoljačkom odredu i sudjeluje s njima u borbama. U Bosnu se vratio desetak godina kasnije, kad je planuo ustanak u Knešpolju. Nakon njegova sloma, odlazi u Slavoniju, u Pakrac, skupa s mnoštvom naroda iz Krajine koji se sklonio tamo u strahu od turske odmazde. Već je u to vrijeme bio na glasu. Govorilo se za njega da se od rane svoje mladosti s oružjem u ruci bori za svoju potištenu braću, te da nije bilo oružanog pokreta u kojemu nije sudjelovao. Glas je o njemu, tako, došao i do biskupa Strossmayera koji ga dovodi u Đakovo. Prepoznavši vojnički genij tog priprostog, ali iznimno inteligentnog i samosvjesnog seljaka, Strossmayer ga svim silama nastoji vezati uz sebe, stvoriti od njega vođu ustanka u Bosni. Želi ga po svaku cijenu udaljiti od Srbije. Stoga ga nastoji prevesti na katolicizam. Međutim, Babić to odlučno i mirno odbija:
“Mi smo, baš zbog vjere, ostavili žene i djecu, svoj zavičaj i ono malo sirotinje. A da smo htjeli vjerom prevrnuti, mogli smo se poturčit pa živjet slobodno na svojoj zemlji ko begovi.“
Ostao je u Đakovu nekoliko mjeseci, pa ga napustio, zbog straha da ga austrijske vlasti ne izruče Turcima koji nude za njegovu glavu veliki novac. Ali i zbog upornih biskupovih nastojanja da ga prevede na katolicizam. Bojao se da bi svaki daljnji otpor biskupovim nastojanjima mogao dovesti do njegova izručenja, jer je za Austriju takav, nepokolebljiv i tvrd, predstavljao moguću prijetnju: sa Srbijom je na njihove granice dolazila moćna Rusija, stoga Austrijanci između dva zla biraju ono manje, odnosno ono s kojim su se naučili nositi – Tursku. Golub Babić je iz Đakova otišao za Srbiju, gdje se nastanio i gdje ostaje narednih desetak godina, do otpočinjanja ustanka. Na prve vijesti o ustanku u Hercegovini, vraća se u svoj rodni kraj, u Crne potoke, gdje skupa sa svojom trojicom braće podiže ustanak. U svom ratovanju koristi iskustva hercegovačkih ustanika: napada iznenada, udara brzo i vješto, pa se potom povlači. Međutim, u posljednje vrijeme u Goluba Babića se uvlači neki nemir, bezvoljnost. Sve ono što njega vodi, i što ga je vodilo cijeli život, sve ono što mu je bilo važno, njegovim priprostom drugovima ne znači ništa, a Golub zna da je svako upinjanje da ih osvijesti i izvede na pravi put uzaludno. Čekaju tako u zasjedi Muriz-bega, petrovačkog raspikuću koji je svakodnevno prolazio tim putem. Golub pažljivo sluša usredotočeni i ozbiljni razgovor svojih drugova. Razgovor se uglavnom vrti oko plijena.
“Ja kolko vidim, nema tu ćara. Taj Muriz-beg će prodat gaće s guzce za čokanj rakije“, kaže Ostoja Vidović, Babićev vršnjak i drug iz djetinjstva.
Golub ga u prvi mah htjede prekinuti i naružiti, ali se na vrijeme obuzda. Obuzme ga neka tuga. Promatra te ljude, tog nesretnog Ostoju, koji je sa svojom malom pameću ušao u zrele godine, a da se ništa za to vrijeme nije prilijepilo za njega. Podsjeća na kamen oblac za kojeg ništa ne prijanja. Kako s takvim ljudima voditi ustanke protiv tako ozbiljnog protivnika kakvi su Turci, pa i taj nesretni Muriz-beg koji više nije ni sjena sama sebe, a koji je u mladosti bio poznati kavgadžija i koji se proslavio u Krimskom ratu mimo sve Bošnjake, i ima li to, konačno, ikakva smisla?
Ustanak u Bosni planuo je na Kozari. Ustanici Pere Babića opsjeli su Prijedor, a tri dana iza katoličke Gospojine napali Kostajnicu. Međutim, neorganizirani i slabo naoružani, pretrpjeli su poraz. Tada sa svih strana kreću čete bašibozuka prema Banjoj Luci u pomoć. Ni banjalučki Turci nisu sjedili skrštenih ruku. Najgori je neki Hadži Imri-beg, čovjek nakazna izgleda, razvraćenih, čulnih usana, od kojih je gornja ružno rasječena ispod nosa. Nosi tanke i slabe brkove kojima to nastoji prikriti. Ima četrdesetak godina, a imanje mu od nebrige propada, ono što još nije stigao raskućiti. Njegov predak, poturčeni mađarski plemić, stigao je tu prije nešto više od stotinu i pedeset godina iz Ugarske. Uspomena na njega sačuvala se do danas, pa je i njegovo ime, Imri, odnosno Imre, jer se e u međuvremenu premetnulo u i, jer je na taj način više bacalo na tursko, bilo dio obiteljske tradicije.
Imri-beg u smutnji koja je nastala s ustankom vidi priliku da se obogati. Na brzinu sakupi četu, te krene na kršćane. Najprije je pred svojom vojskom, koju su činili nevaljalci i hrsuzi od svake vrste, ubio iz čista mira svoga slugu, kršćanina, te zapovjedio svojim haramijama da njegovo tijelo bace u Vrbas. Za pomoćnike je uzeo dvojicu banjalučkih nasilnika i ubojica koji su tri godine ranije kod Krupe na Vrbasu ubili i opljačkali dvojicu varcarskih trgovaca, kršćana, rasporili im tijela i u njih nagurali kamenja, te ih ubacili u duboki vir u blizini, na mjestu gdje je Vrbas potkopavao meku i rahlu obalu. Tijela su isplivala nekoliko mjeseci kasnije, stotinjak metara dalje.
Čim su izišli iz grada, uz udaranje ciganskih bubnjeva, vrisku i podvikivanje, i krenuli prema Manjači, Imri-begova vojska je iz čista mira sasjekla desetogodišnjeg dječaka, kršćanina. Imri-beg je prije toga natjerao dječaka da se prekrsti.
Krenule su pljačke. Imri-begova vojska upada u hrišćanska sela, te robi, pali i ubija. Goveda, konje i drugu stoku gone pred sobom. Čak i prasad, koju prodaju banjalučkim kršćanima budpošto. Nizam i redifa10 koji su zaposjeli grad i ne miču se iz njega, ne miješaju se u ovo, iako znaju što se događa, na što Imri-beg uzima furset i nastavlja još žešće terorizirati hrišćanska sela.
Do fra Ante su vrlo brzo doprle vijesti da njegovi vjernici kupuju opljačkanu stoku. Slične stvari događale su se i u Jajcu. To je saznao iz pisma koje mu je iz Jajca poslao fra Lovro Lacić, mlađi. Iako su putovi nesigurni, te se putovalo samo iz prijeke potrebe i za ljutu muku, fra Anto se u Banjoj Luci, u župnoj kući, sastao s banjalučkim župnikom fra Andrijom Vidovićem i fra Lovrom Lacićem, koji je stigao iz Jajca, da nekako stanu ukraj tom zlu. Dogovorili su se da sljedeće nedjelje, pod misom, zaprijete svima onima koji su kupovali opljačkanu stoku ili su je dobili na poklon od Turaka. Da će svima takvima biti zabranjena ispovijed, jer su pod smrtnim grijehom, te da je svaki od njih obavezan stoku vratiti vlasnicima, ukoliko znaju od koga je oteta. Ukoliko ne znaju, istu moraju odvesti u neko od poharanih hrišćanskih sela i tu predati preživjelim seljanima, da oni provide s njom. O istom su pismom obavijestili i bihaćkog župnika fra Anđela Ćurića, da i on napravi tako.
Sljedeće nedjelje, fra Anto se s oltara žestoko obrušio na sve takve. Pao je u vatru. Govorio je kao da je u nekom transu i ta njegova propovijed se dugo nakon toga prepričavala.
“Neki od vas kupuju tuđu muku i sirotinju, a imaju obraza doći na svetu misu i licemjerno prignuti svoje glave na blagoslov. Nema za takve blagoslova dok se ne očiste od smrtnog grijeha. Nema takvima stala ni oprosta, jer On vidi sve. Rečeno je kako ni vrabac neće zamahnuti krilima bez Njegova znanja, pa vi vidite“, grmio je.
Domalo, niko više nije kupovao od Turaka opljačkani mal, pa ni prasad, koju su Turci, ne mogavši je prodati, ubijali iz pušaka i bacali u Vrbas.
Ima i onih koji bi u dogovoru s hrišćanima iz mjesta koja su na udaru Imri-begovih pljačkaša, pretjerali noću stoku iz hrišćanskih sela kod sebe, na čuvanje, dok prijetnja ne prođe. Takvi dolaze kod fra Ante zajedno s hrišćanskim seljacima čiju su stoku uzeli na čuvanje, kao svjedocima, te mu govore što je na stvari. Bilo je sličnih slučajeva i u Jajcu. Fra Anto ih hrabri da nastave s tim. Ti mu susreti daju novu snagu. Navečer, iza toga, kad ostane sam u šupljem i mračnom samostanu, na čiju se prazninu u međuvremenu donekle privikao, učini mu se stoga na trenutak da nije sve tako crno, da između dobra i zla postoji neka ravnoteža, jer da je drugačije, život bi stao i ugasio se sam od sebe, poput svijeće koja troši posljednje mrvice voska. Ali to ga ne drži dugo, učini mu se da te kapi ljudske dobrote nisu niti izbliza dovoljne da ugase požar zla u ljudima, te mu se ti seljaci, pa i on sam, učine najednom poput svetog Augustina kojemu se jedan dan na obali mora ukazao Isus u liku malenog dječaka koji je školjkom prelijevao more u rupu koju je sam iskopao u pijesku. A svjestan je, opet, da bi bez tih dragocjenih kapi ljudske dobrote i milosrđa svijet bio još ružnije mjesto nego što jeste, da je ljudska sudbina zapravo jedna duga i uzaludna borba protiv zla, zuluma i stalne štete, a da je to jedino od oružja što im u toj borbi stoji na raspolaganju. Da je ta borba uzaludna i unaprijed osuđena na poraz, ali da se usprkos tome mora ustrajati na njoj.

Podijeli.

Komentari su suspendovani.