Josip Mlakić: Evanđelje po Barabi
(roman)
1. dio
Odbacite svoje mreže, ribari
1. Isus iz Nazareta
Ponižavajući poraz jedina je dostojna kazna silnicima. Smrt, ta precijenjena kazna nad kaznama, sretnicima je tek jedna beznačajna stepenica na putu k besmrtnosti, dok je drugima, među kojima sam i sam, kukavički bijeg od života na koji je poraz utisnuo neizbrisiv pečat. Stoga sam, kao čin iskupljenja, za što mi nije preostalo mnogo vremena, odlučio pisati o jedinstvenom životu stanovitog Isusa iz Nazareta, sina Josipovog, kojemu dugujemo nadu u život nakon smrti, nerješivu tajnu praznog groba, čudesnu magiju pretvaranja vode u vino, tajnu Riječi koja mu je pripravila trijumfalni ulazak u Jeruzalem, te cijeli jedan imaginarij oslikan palim idolima, anđelima i demonima, sucima, krivcima i pravednicima, a koji je petnaestog dana nisana mučen, razapet na križ i pokopan. To se dogodilo pod Poncijem Pilatom, petim prokuratorom Judeje, nemilosrdnim konjanikom iz Desete munjevite legije koja je baštinila tradiciju one nepobjedive Cezareve Desete legije, najsavršenijeg stroja za ubijanje kojega je svijet dotada vidio, ali i sramno sjećanje na ponosne germanske mačeve orošene krvlju Varovih legionara, na bolnu i opominjuću mrlju na ponosu Rima, koja je profanirala sveti niz, stvorivši novi u kojem se šesnaest nastavlja na dvadeset . Iako lišen bolnog iskustva poraza, još iz vremena dok se mukotrpno uspinjao iz prašine galskih i dakijskih drumova, kada se od neustrašivog konjanika, preko zapovjedništva nad turmom, uspeo do časti legata iza kojeg je bio neprekinuti niz blistavih pobjeda, Poncije Pilat će najvjerojatnije ostati upamćen tek kao onaj koji je nevoljko ovjerio Isusovo pogubljenje, bez obzira što je teatralno oprao ruke od tog čina, što se duboko kosilo s njegovim prijekim i oholim karakterom jednog osvajača.
O tom čudnom Nazarećaninu pisali su mnogi, od onih posvećenih, koji su bili dostojni jedne neobične i jedinstvene apoteoze, pa do onih drugih, nedostojnih, koji u tuđoj slavi uvijek traže odraz vlastite, jer su njihove predodžbe o drugima zamagljene vlastitim odrazom u zrcalu. To najčešće spoznamo onda kada je prekasno, dok je nekima uskraćeno i to:zapravo je ta spoznaja izravna posljedica iscjelujućeg poraza.
Odlučio sam postati jedan od njih, pratiti Nazarećaninove stope sve do uspinjanja na drvo križa, jer sam bio pozvaniji od drugih za to. Moja nadmoć nije plod jalove sujete onoga koji zna više, bez obzira što sam o tom čovjeku znao gotovo sve, jer je on bio moje drugo, prezreno lice, poznavao sam ga onoliko koliko sam poznavao sebe. Možda je to bio glavni razlog moje odluke, nisam siguran? Pišući o Isusu, zapravo sam pisao o sebi, opisivao vlastiti odraz u zrcalu, ono čemu sam stremio, besmrtnosti, a što mi nije bilo suđeno? Priznajem, postoji tu i određena doza bolesne sujete koja graniči s bahatošću, a koju smo počesto skloni nijekati: kada su se to usudili mentalno ubogi, od onih koji su ga pratili i gutali prašinu iza njegovih sandala; mrki i potuljeni Levi Matej, Carinik, sin Alfejev, obraćenik koji je pokopao Levija carinika i iznova se rodio kao Matej, Nazarećaninov fanatični sljedbenik koji ga je slijedio u stopu, kao pas, zapisujući na papirus svaku njegovu riječ; Ivan iz Betsaide, Zebedejev sin, bivši ribar koji je postao prorok i u čijim je noćnim morama Anđeo uništenja sišao na Zemlju, sijući smrt, bolesti i glad, pripravljajući vrijeme i mjesto Strašnom sudu ; Toma Didim, Galilejac koji je zapisao: “Ako izbaciš iz sebe ono najbolje, to ćete spasiti, a ako to ne učiniš, uništit ćete” (što u mojemu slučaju nije vrijedilo, već se odigralo upravo suprotno); tajanstveni i nedokučivi Filip iz Betsaide koji je u mladosti pobjegao od kuće, bježeći od izvjesne sudbine škrtih ribarskih mreža koje ostavljaju po dlanovima duboke i krvave ožiljke koji su se, kao usud, prenosili s koljena na koljeno, i koji se jedan dan zaustavio u svom bijegu na obalama Jordana, te zaslijepljen karizmom Zaharijina sina , pronašao vlastiti put; konačno lijepa i prezrena Marija iz Magdale koju je Isus iz Nazareta izliječio od sedam bjesova, a ona mu zauzvrat cjelivala stopala, pa do onih koji mu nisu vidjeli lice i čuli glas, a njegovu su ljekovitu Riječ godinama kasnije sakupljali uokolo kao dragocjene krhotine na koje su nailazili tijekom svojih lutanja, kažem, kada su to napravili oni, zašto ne bih i ja, koji sam ga poznavao bolje od svih njih. Postoji još jedan razlog zbog kojega sam bio pozvaniji pisati o njemu, nešto što me činilo pouzdanijim svjedokom: moje svjedočenje ne zastiru magle slijepog štovanja koje je kod njegovih učenika počesto prelazilo u idolopoklonstvo. Štoviše, veselila me svaka nedosljednost u njegovu učenju, jer mi je to na neki način vraćalo poljuljano samopouzdanje jednog Odabranika. Bili smo slični: obojica smo svojim životima gradili Kraljevstvo, on na nebu, ja na zemlji. Stoga nismo bili rivali, jer je svaki od nas duboko prezirao svijet onog drugog, osim što smo se zdušno borili za duše istih smrtnika koje smo nastojali otrgnuti iz njihovih nevažnih života i pripremiti ih za vječnost. Nisam sumnjao u njegove riječi, bilo je u njima nekog Božanskog reda i smisla, što me ponekad plašilo i izazivalo malodušnost. Za razliku od nekih njegovih učenika, Tome Didima, na primjer, koji u svojim spisimavlastitu sumnju, kao kukavičje jaje, podmeće Nazarećaninu: “Isus reče: Ako vam kažu kako je Kraljevstvo nebesko gore na nebu, nisu u pravu, jer će vas preteći ptice nebeske, ako vam pak kažu kako je u dubinama morskim, ribe će vas preteći. Kraljevstvo nebesko je u vama, i ono je izvan vas.” Jednom mi je nešto slično i rekao, u Getsemanskom vrtu dok se silno mnoštvo oko nas uspinjalo na Maslinsku goru želeći ga čuti. Raspravljali smo o Isusu. To se dogodilo nekoliko dana prije Muke, dok se oko naivnog Nazarećanina uvelike plela gusta mreža laži, uhođenja i prevara. Kocka se zakotrljala i nije bilo pitanje na koju će se stranu okrenuti, već kada će se zaustaviti, te poslužiti kao prozirna izlika koja će pokrenuti Sudbinu: Juda iz Kiriataje već bio odlučio skinuti Učitelja s trona i zasjesti na njegovo mjesto; Mariju je sve više plašilo mnoštvo koje se okupljalo oko njih, jer je bila svjesna koliko je kratak put od milosti svjetine, pa do kamenovanja i ponižavanja palih idola, donedavnih predmeta obožavanja koje je ista ta svjetina uzdigla u visine; Petar je snatrio o Rimu, jer mu je Jeruzalem postao pretijesan, a Filip o vlastitoj sljedbi, dok su tesari Poncija Pilata birali pogodno drvo za križ.
Stajali smo u gustom hladu stoljetnih maslina gdje smo se nakratko sklonili od zasljepljujuće svjetlosti pod kojom su listovi smokava podsjećali na ukrase prevućene srebrenom patinom.
“Odluči se!” rekao sam mu. “Gdje je? U nama ili izvan nas? Jedno od tih tvojih kraljevstava je laž?”
Stajao je, zbunjen, i gledao u zemlju. Toma je htio postati Isus, ako ne to, onda u najmanju ruku njegov manje vrijedni brat blizanac kojemu je suđeno cijeli život provesti u sjeni superiornog brata.
“Ti nisi odabran”, rekao mi je u jednom trenutku i nestao u mnoštvu.
U nekim riječima iz spisa Tome Didima, koje je ovaj bez skrupula pripisivao Isusu, bilo je nešto lažno, lišeno reda i smisla. Inače, sve do Isusove smrti, njegovi su učenici svoje zapise ljubomorno krili jedni od drugih, jer im je to, kako su mislili, bio najkraći put do njegova srca u kojemu ima mjesta samo za jednoga od njih, bez obzira što su na taj način sami sebi uskakali u usta, pokazivali kako ne vjeruju do kraja u ono čemu su svjedočili i o čemu su pisali. Ili ga naprosto nisu razumjeli na pravi način? Bio sam zlurad kada sam razmišljao o ovome, ponekad sam zamišljao kako im to govorim u lice, zamišljao sam led na Matejevu licu, zbunjenost i nevjericu Tominu, zaboravljeni bijes u očima Marijinim i Strašni sud na licu Zebedejeva sina.
Zovem se Baraba. To nije moje pravo ime. Dao sam ga sam sebi u trenutku nadahnuća, jedne noći dok je nad Jeruzalemom bjesnila slana oluja koja je nadošla sa Sredozemnog mora, dok sam svoje pravo ime prepustio zaboravu. Postao sam Očev sin .Rođen sam i odrastao uz blagoslovljeni Jordan. Ugledao sam svijet isti dan kada i Nazarećanin. Taj dan na nebu je zasjala zvijezda i potom se ugasila. Otac, kojega sam se sebično odrekao, često mi je pričao o tome. To je možda ponajviše odredilo moju sudbinu. Otišao sam od kuće kada sam imao devetnaest godina prateći karavanu koja je putovala prema Damasku. Pratio sam ih izdalje, kao pas, hraneći se njihovim oskudnim otpacima. Ostao sam u Kafarnaumu godinu-dvije, odakle sam na isti način, prateći karavanu koja je prevozila cedrovo ulje iz Sidona za Egipat, otputovao u Jeruzalem. Kasnije sam se često vraćao u Galileju, onda kada se do Jeruzalema proširio glas o proroku iz Nazareta. Želio sam se uvjeriti što je od toga istina: čudesna ozdravljenja, pretvaranje vode u vino, uskrsnuća mrtvih… Zatim ono što mi je bilo najzanimljivije, preobraćenje priprostih ribara, bludnica, siledžija ili carinika, što je bilo veće čudo od onih razvikanih, veće čak i od uskrsnuća mrtvih. Onaj tko je spoznao ljude, zna kako je uskrsnuće živih veći mirakul od uskrsnuća mrtvih.
Kući se nakon odlaska nikada više nisam vratio, iako mi je tamo bilo sve: braća, sestre, otac, majka… Prijatelji s kojima sam odrastao i s kojima sam se kupao u vodama Jordana. Oni su mi najviše nedostajali. Strahovao sam kako će njihova lica, deset, dvadeset godina starija, jednom neočekivano iskrsnuti pred mojim očima, kako ću nekoga od njih jednom ugledati, na primjer u gužvi na izlazu iz uskih i mračnih jeruzalemskih ulica, među ribarima iz Betsaide koji na obali slažu svoje mreže nakon iscrpljujućeg oranja po Galilejskom moru ili među goničima mazgi kakve karavane koja nakratko zastane odmoriti se u gustom hladu maslinika. Bi li u tim trenucima osjetio tugu, žudnju za zavičajem? Mogao sam se, doduše, izvući na zaborav, pustinju u koju je moguće pobjeći kada god to poželimo, uvjeriti sebe kako se radi o utvarama koje nas kušaju, da ta lica izbrazdana suhim i užarenim pustinjskim vjetrovima nisu njihova. Tako sam odlučio onda kada sam otišao od kuće i to nitko nije mogao promijeniti. To je bio najteži korak u mome životu, moj prelazak preko planine zvane kućni prag. Htio sam biti što manje ranjiv, nisam htio doživjeti sudbinu krave koja iskrvari do smrti dok očajnički otima svoje mladunče iz ralja pustinjskog lava. Ja sam htio biti lovac, boriti se protiv grabežljivaca i onih koji su se hranili njihovim otpacima: Rimljana, plaćenika Heroda Antipe, neodlučnih farizeja, bogobojaznih saduceja, oholih svećenika, neposvećenih zelota, gluhih i slijepih esena…Također, iz istih razloga nisam želio zasnovati obitelj, niti pasti pod vlast žene, iako mi se to jednom dogodilo. To su najteži okovi koji postoje. Nijedan vojskovođa ne bi smio imati djecu, jer im se moglo dogoditi da u tuđoj djeci, u svojim vojnicima koje šalju u sigurnu smrt, u odsutnom trenutku vide vlastite sinove. Tada pobjeda nije ono što mora biti: jedini i isključivi cilj kojemu ništa ne smije stajati na putu. Sinovi su sjeme i slika našeg poraza. Moj otac je, pretpostavljam, ponekad u mojim pokretima, hodu ili nečemu drugom, vidio sliku iz sjećanja, vlastitu sjenu ili odraz u vodi. Isus je razmišljao na sličan način: napustio je zemaljskog oca, siromašnog stolara, i krenuo u susret svom Nebeskom ocu. Ne postoji nitko tko je to mogao bolje razumjeti od mene.
Uvijek sam u svemu htio biti najbolji, najsnažniji i najvještiji, poželio sam u jednom trenutku postati najbolji ubojica, sikarij , princ bodežara s jeruzalemskih ulica, što se ubrzo i ostvarilo: već s dvadeset i dvije godine i četiri ubojstva iza sebe postao sam najbolji.Dotada, bodežari su bili potrošni materijal, žrtveni jarci koji su padali nakon drugog ili trećeg ubojstva, mnogi odmah nakon prvog. Bilo je i sujetnih, koji su se izdigli iznad ostalih i oholo prkosili sudbini. Njih sam prezirao: takvi su počesto na bodežu ostavljali svoj “potpis”, najčešće komadić tkanine u određenoj boji. Ubojstvo je čin iz krajnje nužde, a ne paunovo perje koje ćemo s ponosom pokazivati drugima. Brzo sam shvatio gdje su ostali griješili, ključna pogreška bila je u tome što sebi prilikom ubojstva nisu “kupili” dovoljno vremena za bijeg. Ubijali smo po jeruzalemskim ulicama, u vrijeme Pashe ili drugih blagdana, kada ulice preplave bučni trgovci, bogobojazni hodočasnici i ona siva bezlična ljudska masa koja besciljno teče ulicama. Znali smo, a tu sam mudrost baštinio od svojih prethodnika, kako se u gužvi lakše izgubiti, nego li u beskrajnoj pustinji. Pratili smo žrtvu i u pogodnom trenutku joj se približili, te joj zadali smrtonosni ubod specijalno izrađenim bodežom koje su naši glavari nabavljali u Damasku. Uz žrtvu bi, ponekad, neposredno prije ubojstva hodalo nekoliko pomagača, budućih bodežara, koji bi prolaznicima zaklanjali pogled. Sve je trajalo vrlo kratko, zadali bi žrtvi smrtonosni ubod i potom se mirno udaljili. Ljudska rijeka je nosila mrtvo tijelo još par koraka, dok ne bi ostalo ležati u prašini. Ubojstvo bi bilo otkriveno kada bi prolaznici ugledali izdajnički bodež koji viri iz mrtvačeva tijela. To je bila pogreška. Prvi sam se dosjetio kako to savršeno izvesti: skinuo sam štitnike s bodeža, prepilio ih uz oštricu, a dršku bodeža koja se najčešće izrađivala od šupljih kostiju volovskih goljenica odbacio bih ranije, razbio bi je o kamen i svukao s oštrice. Ostatke drške bilo je nepromišljeno baciti na ulice grada, jer je postojala mogućnost da ih netko primijeti i alarmira Sinedrijeve stražare. Drška bodeža bačena na ulicu bila je zmijski svlak, pouzdan znak da je zmija u blizini. Bodež je morao proći kroz odjeću i drška se također morala zabiti u tijelo žrtve. Kada bi nesretnik napokon pao i kada bi mu prolaznici prišli, teško je bilo odmah pretpostaviti da je ubijen, pomislili bi kako mu je pozlilo, polijevali ga vodom ili mu mahali iznad glave lepezom od maslinovih grančica. To bi trajalo sve do trenutka dok krv ne natopi tkaninu i probije se vani. Tek tada bi otkrili bodež. A ubojica je za to vrijeme mogao pobjeći,mirno napustiti poprište zločina, ulicu koju bi Sinedrijini stražari okružili i tražili u mnoštvu ubojicu. Ubojstvo na taj način nije bilo jednostavno izvršiti: bilo je potrebno mnogo vještine i snage. Po dlanovima su nam ostajale duboke posjekline koje su krvavile. Morali smo biti spremni na bol koji je ponekad bio ravan boli naših žrtava. Bilo nam je suđeno na neki način umirati sa svakom od njih. Moji dlanovi ubrzo su bili puni ožiljaka. Žbir Poncija Pilata nabrojio ih je trideset i dva. To se dogodilo kada su me uhitili, prvi i posljednji puta. Imao sam trideset i tri godine. Ruke su mi bile krvave, a nisam smio pobjeći s poprišta zločina dok se ne uvjerim da je žrtva mrtva. Tako je bilo dogovoreno. U slučaju neuspjeha morao sam to ispraviti po cijenu vlastita života: nasrnuti na stražare, probiti se do žrtve i zadati joj još jedan ubod bodežom koji sam skrivao ispod košulje. Žrtva je trebala svjedočiti protiv naših glavara pred Malim sinedrijem što je u principu značilo njihovo otpravljanje na Golgotu. Prepoznali su me po rukama. Stražari su svima pregledali ruke, tražili ožiljke i krv po njima. Potom su me osudili na smrt i odveli pred Poncija Pilata, petog prokuratora Judeje, nemilosrdnog vlasnika naših života, koji je tu presudu trebao potvrditi i provesti. Stajao sam ispred Pilata s dlanovima okrenutim na gore. Poncije Pilat je sjedio za stolom na kojem je stajala zdjela s grožđem oko koje je zujala pčela koju je on povremeno tjerao pokretima ruke. Uz njegove noge ležao je Viktor, njegov golemi molos .
Tribun Marko Plaut, šef Pilatove tajne službe i njegov nezamjenjivi čovjek za prljave poslove, čijem je svevidećem oku malo što moglo promaknuti, ne samo u Jeruzalemu i Cezareji, već širom Galileje i Judeje, dodirivao je ožiljke na mojim dlanovima i naglas ih brojio. Imao sam ožiljke na oba dlana, jer sam podjednako dobro ubijao s obje ruke. Plaut je znao sve o nama i često među nas ubacivao svoje ljude, probrane Galilejce koje mu je slao prezreni tetrarh Herod Antipa, koje bi mi, kada bi ih otkrili, nemilosrdno ubijali.
“…tridest i jedan, trideset i dva”, rekao je. “To je sve.”
“Ubio si trideset i dvojicu ljudi?” rekao je Pilat.
Ja sam šutio.
“Najmanje toliko”, rekao je Marko Plaut.
“Je li ijedan od njih bio Rimljanin?” upitao je Pilat.
“Ne”, rekao sam.
“Zašto?” rekao je on. “Došli smo u vašu zemlju i nametnuli svoje zakone?”
Šutio sam. Nisam mu, bojeći se njegova bijesa, htio reći kako će jednom i Rimljani doći pred oštrice naših bodeža, onda kada razriješimo unutarnje razmirice. Nisam imao što izgubiti, pomirio sam se sa smrtnom presudom, međutim smrt je mogla biti brza, ali i beskrajno spora.
“Odgovori hegemonu!” rekao je Plaut.
“Vi služite svome caru, a ja svom narodu”, rekao sam. “Mi smo isti.”
Plaut me udario bičem preko leđa. Molos je zaječao u snu i Pilat ga je pomilovao po glavi.
“Da se nisi usudio uspoređivati s hegemonom!”
Pilat je podigao ruku i Plaut je spustio bič.
“Volio bih imati jednog takvog uz sebe”, rekao je Pilat.
Ja sam šutio.
“Odgovori! Hoćeš li služiti hegemonu?” rekao je Plaut.
“Ne”, rekao sam.
“Radije ćeš visjeti s križa na Golgoti?” rekao je Pilat.
Šutio sam i zamišljao posljednji, krunski ožiljak na mom dlanu, onaj od rimskog čavla. Znao sam donekle kako izgleda bol razapetih, osjetio sam to prilikom svakog ubojstva koje sam počinio.
“Da. Imamo pravo samo na jedan izbor”, rekao sam. “Ne mogu služiti dvojici. Poštovani hegemon nikada neće moći računati na moju bezuvjetnu vjernost.”
Pilat je s poštovanjem kimnuo glavom.
“Odvedi ga”, rekao je Plautu. “Razgovarat ću s njim poslije.”
Usput, dok sam izučavao za bodežara, potajno sam naučio čitati i pisati. Bez toga sam bio nitko i ništa. Potom sam naučio grčki i latinski. Preda mnom se otvorio novi svijet u koji sam uronio žarom obraćenika. Pisanju me podučio Juda Flavije koji je pomalo podsjećao na Nazarećanina. Bio je farizej, Galilejac koji je besplatno po jeruzalemskim ulicama podučavao pismo. Spominjao je poput Isusa plaću na onom svijetu, iako o Nazarećaninu nije imao dobro mišljenje: smatrao ga je prevarantom i fakirom koji svojim sljedbenicima nudi magle i perivoje drugog svijeta u zamjenu za trpljenje na ovom. Moram priznati kako sam se u tome u potpunosti slagao s njim. Nakon svega sam ga ubio. Umro je trenutno: pogodio sam ga bodežom izravno u srce. To je bilo najvelikodušnije što sam mogao u tom trenutku. Postojala su dva dobra razloga za to: neznanje mojih neprijatelja o mome umijeću pisanja bilo je tajno oružje koje mi je neizmjerno pomoglo u mučnim unutarnjim obračunima, a koje mi je, koje li sramote, udijeljeno milošću prezrenog farizeja. Uz to, ubivši Judu Flavija, ubio sam nepovratno posljednje zrnce samilosti u sebi, jer se radilo o plahom i dragom čovjeku, iznimno blaga lica kakva se nisu često susretala po prašnjavim putovima koji su presijecali Galileju i Judeju, ili na ulicama Jeruzalema ili Cezareje. Tamo smo najčešće susretali umorne i potrošene legionare s dubokim ožiljcima po licu koji su gledali kroz nas kao da ne postojimo, snishodljive i prestrašene Samarijance, ohole farizeje i saduceje, fanatizirane esene, okrutne i neustrašive zelote, izgubljene hodočasnike koji pobožno gaze jeruzalemskim ulicama, umorne goniče mazgi i deva koji su poput lunatika gazili utabanim karavanskim putovima, plahe i nepovjerljive sljedbenike Ivana, Zaharijina sina, koji su se okupljali na obalama Jordana, lukave i besprizorne uhode Heroda Antipe, grube i drske ribare čija je odjeća vječito bila zaprljana ribljom krvlju, ohole velikaše odjevene u svilu koja je žalosno visjela s njihovih mlohavih i usahlih tijela, jezičave pralje koje su se po obalama rijeka svađale za pravo prvenstva na mjesto na koje će postaviti svoje daske, blijede i svadljive usjedjelice, lakovjerne pastire koji su napustili svoja stada, tražeći sreću negdje drugdje, odbacivši ih kao ribari mreže… Svi su oni bili manje vrijedni od nesretnog Jude Flavija. Ništa me više nije moglo zaustaviti na putu do cilja, Kraljevstva zemaljskog, koje je u mojim najsmijelijim snatrenjima znalo dobaciti do Rima. Jednom sam, prije nego što sam upoznao Judu Flavija, morao ubiti saduceja koji se zvao Jakov. Bio je Nazarećanin. Tražio je u Sinedriju smrtnu kaznu za svakoga tko je zagovarao nasilje. Ta mjera bila je usmjerena izravno na nas. Pratio sam ga ulicama Jeruzalema, vrebajući priliku da mu sjurim bodež u srce. Jakov je u jednom trenutku zastao pored jednog prosjaka, razgovarao je jedno vrijeme s njim, a zatim se sagnuo i pregledao mu rane po nogama. Udijelio mu je milostinju, a potom nastavio dalje. Prvi puta mi se dogodilo da sam bio na rubu odustajanja. Ipak, pola sata kasnije sam ga ubio. Danima sam poslije razmišljao o njemu i gledao rane na prosjakovim nogama njegovim očima. Ubojstvo Jakova Nazarećanina i Jude Flavija pomoglo mi je da prebrodim svoju najveću slabost. S dvadeset i dvije godine svladao sam i prezreo dvije najveće prepreke na putu do Kraljevstva zemaljskog: samilost i obitelj.
