Josip Mlakić: Crni gavran i bijele vrane
(odlomak)
1.
Truplo su pronašli bunovni šumski radnici novotravničke šumarije oko 7 sati ujutro. Bilo je bačeno u šumu, stotinjak metara od makadamskog puta iz pravca Novog Travnika prema Gornjem Vakufu – Uskoplju, gradu s najdužim imenom u Bosni i Hercegovini, imenu koje je zapravo bilo krvavo plaćena ratna stečevina. Nekada je bio samo Gornji Vakuf, pa se u ratu podijelio na bošnjački Gornji Vakuf i hrvatsko Uskoplje, a onda su stranci nakon rata, ne zamarajući se previše i ne pitajući domaće što o tome misle, spojili ta dva naziva u jedan. A da su ih pitali, što bi bila notorna glupost, shvatili bi da je tim seljačinama ova nespretna trakavica od imena podjednako neprihvatljiva, jer se kosila s temeljnom i univerzalnom ratnom filozofijom: sve ili ništa. Put je vodio kroz kanjon Bistričke rike koja se desetak kilometara dalje ulijevala u Vrbas. Osjetili su u jednom trenutku nesnosan zadah i vidjeli rojeve zlatnih i zelenih muha koje su se vrtjele u njegovoj orbiti, i to ih je odvelo do trupla. Bilo je nemarno prekriveno borovim granjem koje je bilo odsječeno nožem s obližnjeg bora. Lice mu je iz blizine bilo razneseno sačmaricom, a po krvavoj kaši od kostiju, kože, mesa i borovih iglica orgijali su crvi. Bila je jesen i tada je kanjon Bistričke rike bio vjerojatno najljepše mjesto na svijetu. Zbog idealne nadmorske visine tu je izmiješano raslo valjda sve drveće koje se može susresti na ovim prostorima: hrast, bukva, bijeli bor, jelka, grab, makljen, javor, klen, brijest, divlja kruška, vrba, joha, ili sasušene divlje jabuke po čijim se krošnjama ugnijezdila imela. Lepeza boja njihova lišća bila je nevjerojatna. Ipak, raspalo truplo se na neki bolestan način uklapalo u taj idilični i divlji krajolik. Bosna i Hercegovina je zemlja krajnosti, plusova i minusa: bolesnih, ambicioznih luđaka i ljudi koji su se pustili niz struju i bespomoćno plutali uz nevjerojatne količine samosažaljenja; obijesnih šarlatana koji su vozili skupe BMW-ove terence s ćelavim gumama i sivih gubitnika s raspadnutim Golfovima s kojih su otpadale ukrasne lajsne od lažnog kroma; napucanih, utegnutih cura i prekrivenih, oklopljenih žena koje su podsjećale na teške, olovne sjene; škrtih megalomana koji su vozili automobile od stotinu tisuća maraka i jeli splačine po drugorazrednim restoranima i šumskih radnika ili rudara koji bi za jednu noć zapili svoje bijedne plaće; zakletih nevjernika koji su se bojali Boga i pobožnih, zadriglih vjernika koji su jednom rukom slavili Gospoda, a drugu zavlačili u džepove bližnjega svoga; blagoglagoljivih seoskih filozofa i nepismenih akademika; ratnih zločinaca i višestrukih ubojica koji su se zaklinjali u Boga i žrtava kojima ni taj njihov Bog nije više mogao pomoći, iako su vjerovali u njega… Ukratko, zemlja kraljeva i dvorskih luda između kojih nije postojala jasna granica. Po tom detalju truplo se uklapalo tu gdje je pronađeno. Mjesto je bilo idealno odabrano: dnevno je tim putom prolazilo tek desetak automobila u oba smjera ili poneki kamion koji je s obližnje pilane vozio rezanu građu ili šifer1, a s obje strane kanjona bile su nepregledne šume. Moglo je biti pronađeno samo pukim slučajem, što se zapravo i dogodilo. Oluja je nekoliko dana ranije povaljala drveće na jednom dijelu tu u blizini i šumski radnici su trebali počistiti taj krš.
Inspektori Vinko Marić zvani Sećija i Sadik Šarić, par koji su u policiji posprdno zvali Mijo i Zijo, Mijo je bio Vinko, Hrvat, a Zijo Sadik, Bošnjak, nijemo su promatrali tu sliku, dok su tehničari oko njih razvlačili trake. Nisu imali dovoljno policijskih, te su na jednom dijelu postavili trake na kojima je pisalo “PTT kabel”. Sećija i Sadik nosili su kirurški zelene zaštitne maske koje nisu bogznašto pomagale. Želudac im se prevrtao, iako su se obojica u ratu nagledali mrtvih, u svim oblicima: rasutih mozgova, iskasapljenih granatama ili protupješačkim minama, potrganih ruku, nogu, pogođenih suboraca, par trenutaka prije smrti, koji su se posljednjim atomima snage vukli po zemlji i iza kojih je ostajao široki krvavi trag… Proveli su ga na suprotnim stranama, Sadik u Armiji BiH, a Sećija u HVO-u. Kod njih, u Srednjebosanskoj županiji, odnosno kantonu, sve je išlo u paru, Hrvat-Bošnjak, uključujući i riječi: županija-kanton, kruh-hljeb, crno-bijelo, odnosno bijelo-crno, ovisno o kutu gledanja. Tu je sve bilo podijeljeno, raskrojeno. To “savezništvo” bilo je prisilno, uspostavljeno nakon “Daytona” kada su Amerikanci Hrvate i Bošnjake nakon iscrpljujućeg međusobnog ubijanja doveli na distancu policijskih lisica čije su ključeve bacili u mutnu Lašvu. Ili Vrbas. Ipak, Sećija i Sadik, Mijo i Zijo, besprijekorno su plivali u toj nametnutoj simbiozi, svojevrsnoj bratstvojedinstvujućoj utopiji koja je puštala na sve strane.
“U pičku maternu!” rekao je Sadik.
Govorio je nerazumljivo, zbog maske na licu, ali se unatoč tome razumjelo što je rekao, jer se jedino to zapravo i moglo reći.
Radilo se o mlađem muškarcu. Na nogama je nosio Nike patike. Imao je hlače od svijetlog jeansa slične onima kakve se za dvadesetak maraka mogu naći na bilo kojoj lokalnoj pijaci ili u FIS-u2, tamnozelenu pletenu majicu i crnu kožnu motorističku jaknu koja je bila ulijepljena skorenom krvlju, komadićima lubanje i krpicama kože. Bedra su mu izgrizle divlje zvijeri ili psi lutalice. Sećija je pomislio na pse. Da se morao kladiti, stavio bi lovu na njih. Pasa lutalica bili su puni bosanskohercegovački gradovi. Bili su gladni i dezorijentirani, a već odavno neki su čopori napustili gradove i lutali okolo, uglavnom uz prometnice ili oko sela, tamo gdje se moglo pronaći bilo što od hrane. Ti su bili najopasniji. Napadali su ovce, davili ovčarske pse koji su ih čuvali i bjesomučno noću zavijali. Upadali su u torove, prežderavali se svježe zaklane janjetine, a zatim se tromo, punih trbuha i krvavih njuški, vukli prema šumi ili nespretno bježali od kiše sačme iz lovačkih pušaka iz kojih su ih gađali vlasnici zaklanih janjaca. Kada su se dovezli ovamo, nekoliko kilometara od mjesta gdje je pronađeno truplo, iz pravca Novog Travnika, vidjeli su čopor od pet-šest pasa koji su razvlačili crijeva po klaoničkom otpadu koji su lokalni mesari noću dovozili i ostavljali uz put. Bilo je tu i oglodanih goveđih lubanja, te savršeno bijelih čeljusti koje su isprale kiše. Na mjestima, na truplu, bijelila se bedrena kost koju su crvi počistili od ostataka mesa do “visokoga sjaja”.
Tehničari su napravili na desetine snimaka, a zatim pospremili truplo u plastičnu vrećicu. Na mjestu gdje je ležalo ostao je bijeli sag od crvi. To je bilo sve. Šumski radnici su za to vrijeme, nakon prvotnog šoka, sjedili pored puta sa svojim motornim pilama i sjekirama i nezainteresirano promatrali strku oko sebe. Čekali su autobus da ih pokupi i vrati natrag. Zaudarali su na motorno ulje, piljevinu i ustajali znoj. Pili su jeftino domaće pivo iz dvolitarskih plastičnih boca koje su zvali bambučama ili razrijeđeno kiselo mlijeko iz litarskih staklenih boca i jeli ono što su od kuća ponijeli za ručak. Uglavnom se radilo o sendvičima od pileće salame. Jedan od njih, mlađi muškarac čiji izgled nije odavao neku naročitu inteligenciju, imao je na sebi Milanov dres s Maldinijevim imenom i velikom tricom na leđima.
“Maldini!” rekao je Sadik.
“Reci, gospodine!” rekao je Maldini.
“Recite se kaže”, rekao je netko od radnika. “Čuj, reci!”
“Jebeš li išta?” rekao je Sadik.
Radnici su se nasmijali, a Maldini se u nelagodi zacrvenio. Slične gluposti imale su zakašnjeli, naknadni efekt mačke iz horor filmova, lažnog vrhunca iza kojeg uslijedi užas. U ratu su radili slično, teški miris krvi nisu mogli do kraja neutralizirati velikim količinama alkohola ili oblacima dima od “trave”, već u kombinaciji sa sličnim, neočekivanim glupostima. Ovo “Jebeš li išta?” bio je klasik.
2.
Radilo se o mladiću starom dvadesetak godina. Nikakvi dokumenti nisu pronađeni uz njega, a jagodice kažiprsta bile su mu odsječene, i to na obje ruke, možda istim onim nožem kojim su ubojice sjekle granje s bora da prikriju truplo. Pretpostavljali su da se radi o muslimanu, jer je bio osunećen. A uz to, mladić je preko prsiju imao tajanstvenu tetovažu na arapskom. Sadik ju je fotografirao, prebacio na službeni laptop i otprintao. Rijetko su ga koristili, najčešće je ležao na Sadikovom stolu i vrijedno sakupljao prašinu.
“Imaš li koga da ti to prevede?” rekao je Sećija.
“Imam.”
“To podsjeća na natpise na mudžahedinskim zastavama.”
Sadik je klimnuo glavom.
“Premlad je da bi imo s tim veze”, rekao je. “A uz to, mislim da Arapi to ne rade. Tetovaža je za njih haram3.”
Druga tetovaža bila je mnogo zanimljivija. Na mišici desne ruke mladić je unutar kruga imao tetoviranog gavrana zloslutno otvorenog kljuna. Taj detalj podsjećao je na oznake vojnih postrojbi.
“Koji je ovo kurac!?” rekao je Sećija.
Sadik je fotografirao i taj detalj, te fotografiju otprintao u dva primjerka. Sećija je svoj primjerak presavio na četiri dijela i ubacio je u unutarnji džep jakne. Mrtvi mladić je dobio ime, identično kao i njihova istraga: slučaj “Gavran”.
“Je li bila kod vas ijedna jedinica koja se zvala Gavranovi, Vrane ili nešto slično?” rekao je Sećija.
“Znam za Crne Labudove”, rekao je Sadik.
“Crni gavranovi, recimo?”
“Ne. Ako je i bila, ja nisam čuo za nju.”
“Pogledaj ovo!” rekao je Sadik.
Pokazivao je Gavranove mišice.
“Bildao je?” rekao je Sećija.
“Ne samo to. Pumpao se steroidima.”
Sadik je dva puta tjedno odlazio u teretanu, pazio na prehranu i znao je o tome dosta.
“Ovako nešto možeš samo uz pomoć steroida”, rekao je Sadik.
Mladićeva odjeća, očišćena od crvi, ležala je na metalnom stolu pored trupla.
“Patike?” rekao je Sećija patologu. “Jesu li original?”
Znao je da se radi o skupim patikama, jer je njegova kćer Lidija imala slične.
“Nemam pojma”, rekao je patolog. “Meni su sve iste. I lažnjaci i originali. Postoji nešto drugo. Pronašao sam u ranama na licu vlakna od poliestera. Ne znam otkuda tu. Osim ako je ubijen negdje drugo, u automobilu na primjer, a zatim prebačen u šumu. Ja ne vidim drugog objašnjenja. Radi se o jakim vlaknima, poput onih na presvlakama ili sjedištima automobila. Uvjeren sam da mu je lice razneseno u automobilu.”
“Ima li kakvih novijih prijava o ukradenim automobilima?” rekao je Sećija.
Ukoliko je bio ubijen u automobilu, najvjerojatnije se radilo o ukradenom vozilu, što jeftinijem, najčešće o Golfu II kojeg su i nepopravljivi amateri bez problema otvarali. To je bio uobičajeni obrazac. Policija se nije pretjerano trudila ući u trag takvim automobilima, niti su upadali u oči, jer je Golf II i dalje bio najčešći automobil na bosanskohercegovačkim prometnicama, iako je posljednji sišao s tvorničke trake prije više od trideset godina.
“Provjeriću”, rekao je Sadik.
“Nek Sanela provjeri odjeću i patike”, rekao je Sećija.
Sanela je bila kćer jedinica lokalnog moćnika. Bio je kantonalni tužitelj ili nešto slično, i jedan od ljudi koji su vedrili i oblačili za vrijeme rata. Imala je tridesetak godina i bila je udana. Nije imala djece. Studirala je desetak godina u Sarajevu, mijenjala fakultete, studirala je pravo, pa ekonomiju i na kraju arapski. Međutim, bez uspjeha. Stari joj je potom kupio diplomu na nekakvom privatnom sveučilištu u Republici Srpskoj. Ona se predstavljala kao pravnica, iako nitko nije vidio što zapravo piše na njenoj diplomi. Sadik je tvrdio da je na ćirilici. Sanela mu je bila povremena ljubavnica. Sadik se često hvalio s tim i njegovi odlasci u teretanu, pretpostavljao je Sećija, najviše su bili motivirani Sanelom, odnosno Sadiku je to bio jedini način koji mu je preostao za premostiti razliku od petnaest-dvadeset godina koja je bila između njih. Sanelin muž je također radio u županiji, bio je nekakav inspektor. Radilo se o iritantnom liku koji se izražavao u bombastičnim frazama, “uništio mu je život”, “stvar je u dvosmjernoj komunikaciji” (kao da postoji jednosmjerna?!) i slično, a koje je izgovarao sav zapjenjen i bijesan, tako da je Sećija na neki način bio zahvalan Sadiku što mu nabija rogove, jer mu je išao na živce. Ipak, u jednoj stvari Sanela je bila neprikosnovena: poznavala je bolje no itko markice odjeće, parfema, cipela…
“Koja je to kurvetina”, rekao je jednom Sadik Sećiji.
“Ti ćeš kad-tad završit na steroidima zbog nje”, rekao je ovaj.
“Steroidi su smeće”, rekao je. “Obična šminka. Oni ne pomažu, samo odmažu.”
“A vijagra?”
“Znaš li onu rečenicu iz ‘Derviša’ Meše Selimovića? O četrdesetima?”
Sadik je početkom 1992. završio književnost na sarajevskom Filozofskom fakultetu. Studirao je desetak godina. Napustio je Sarajevo petnaestak dana prije nego li su na ulicama grada osvanule barikade i otpočeo pakao. Nikada nije radio u struci. Za vrijeme rata bio je u AID-u4, bošnjačkoj tajnoj službi. Bio je svemoćan. U Travniku se nakon rata dogodio cijeli niz nikada rasvijetljenih ubojstava Hrvata povratnika. Među ubijenima je bilo i nekoliko policajaca. Šuškalo se jedno vrijeme kako je Sadik bio jedan od ljudi koji su to organizirali. Sećija ga u to vrijeme nije poznavao, ali je vjerovao kako je Sadik bio prava osoba za slične stvari. Bio je brutalan i inteligentan. U poratnoj Bosni i Hercegovini to je bila idealna kombinacija, najjednostavnija formula za uspjeh.
“Ne”, rekao je Sećija.
Sećija je bio četvrta, završna godina fakulteta kada je počeo rat. Studirao je kemiju, također u Sarajevu. Bilo mu je preostalo nekoliko ispita do diplome. Položio ih je nakon rata i diplomirao. Zapravo ih je kupio. Diploma je služila kao pokriće, jer su svi zahtjevniji poslovi rutinski zahtijevali visoku stručnu spremu, famozni VSS. Bilo je jako teško nakon rata vratiti se učenju. Nije išlo. Nikada nije čuo za tu Sadikovu rečenicu, iako je u srednjoj školi pročitao “Derviš i smrt”. Taj roman bio je na spisku obavezne lektire. Od tog vremena nije pročitao nijednu knjigu.
“Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da ne bi imao želja, a već star da ih ostvaruje”, rekao je Sadik. “Kontaš?”
“Ne. Kakve to veze ima s vijagrom?”
“Ima. Pedeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi koristio vijagru, a previše star da bi mu su dizo ko tridesetogodišnjaku. Kontaš sad?”
Bio je to prilično dobar opis njihove generacije.
“Imamo samo jedno ukradeno auto”, rekao mu je Sadik nešto kasnije.
Sjedili su u kafiću koji se nalazio odmah uz policijsku stanicu.
“Golf dvica?” rekao je Sećija.
“Ne. Kec. Ukraden je u Zenici prije mjesec dana. Još uvijek nije pronađen. Mora bit negdje blizu.”
Sećija je klimnuo glavom. Ako je Gavran bio ubijen na taj način, automobil je vjerojatno ostavljen blizu mjesta gdje je bačeno truplo, na nekom od okolnih šumskih putova. I najvjerojatnije je nakon toga zapaljen. To je bila abeceda tog posla. Gore u divljini nitko nije vidio plamen i eventualno to dojavio policiji. A uz to, truplo je bilo bačeno negdje na granici dvije lokalne policijske uprave, novotravničke i one gornjevakufskouskopaljske, a u birokratskim glavama takva područja bila su tamna zona koja nije pripadala nikome.
“Idemo gore”, rekao je Sećija.
3.
Uzeli su policijskog terenca, Land Rovera, kojega su vozili isključivo njih dvojica. Nije bio zaveden u papire i nitko drugi nije imao ključeve od njega. Dobili su svojevremeno anonimnu dojavu kako se nalazi skriven u šumi pored jednog sela u blizini. Ključevi su bili u bravi. Godinu dana stajao je parkiran ispred policije, jer nisu uspjeli ući u trag vlasniku. Zatim su ga njih dvojica počeli koristiti.
Vozio je Sadik. Usput su svratili u kladionicu. Sadik mu je rekao kako ima dojavu o dva namještena rezultata. Radilo se o drugoj švicarskoj ligi. Nije to bilo prvi put. Međutim, svaki put se radilo o lažnim dojavama. Jednom je, kao sada, imao dojavu o dvije namještene utakmice. Jedan rezultat je bio točan, a drugi pogrešan. Sadik je igrao obje utakmice na istom listiću i promašio.
“Ovaj put nema greške”, rekao je.
Ipak je, iz predostrožnosti, uplatio tri listića: svaki par posebno, a na treći je ubacio oba. Na svaki od listića uložio je po tisuću maraka. Sećija je bio oprezniji: uplatio je stotinu maraka po listiću. Koeficijent prvog para bio je 3,5, a drugog 4,2. Ukupan eventualni dobitak iznosio je oko 1.900 maraka. U kladionici je radila cura koju su poznavali. Zvala se Indira i bila je Romkinja. Bila je zgodna i povremeno se bavila prostitucijom. Najčešće je završavala s igračima kojima bi se nasmiješila sreća. Radilo se uglavnom o ovisnicima. Sećija i Sadik su te luzere kojima bi se ipak ponekad nasmiješila sreća zvali “carevima za jedan dan”, jer bi dobivena lova jako brzo isparila. Izdatak na Indiru bio je dobra investicija. Tarifa joj je bila stotinu maraka. Međutim, “carevi” su obično bili velikodušniji. Sadik mu je ispričao kako je Indira od jednog takvog dobila tisuću maraka. Tip je digao dvadeset i četiri tisuće na jednom listiću. Poznavali su ga. Gad je povremeno klincima u srednjoj školi prodavao lošu “travu”. Tom prilikom Sadik ga je pritisnuo, tako da su i oni dobili svoj dio, svaki po tisuću maraka. I njih dvojica su povremeno koristili Indirine usluge, neovisno o dobicima. Sadik je imao vikendicu na Vlašiću i odlazili su gore.
Ispred policijskih traka bila je bačena nova gomila klaoničkog otpada. Mesari su otpad uvijek izbacivali na nova mjesta, jer se onima na koje je ranije bio izbačen od smrada nije moglo prići. Psi su se već premjestili na to mjesto. Sadik je otišao do automobila i uzeo iz pretinca njihov zajednički pištolj, dugu devetku s koje su bili sastrugani serijski brojevi. Pokupili su ga prilikom jednog ubojstva i nisu ga prijavili. Bio je kod ubijenog. To je bila Sadikova ideja. Često su ga koristili, jer su svaki ispaljeni metak iz službenog oružja morali pravdati. Metke za njega nabavljali su na crnom tržištu. Bilo ih je jednostavno nabaviti, njima pogotovo, jer su znali tko se nasitno bavi sličnim stvarima. Sadik je ubacio metak u cijev i ispalio dva metka iznad pasa. Razbježali su se i oni su prošli pored gomile koja još uvijek nije pretjerano zaudarala.
Brzo su pronašli automobil. Tražili su ga prema granju drveća koje je zahvatio plamen. Sadik je provjerio registracijske pločice. Odgovarale su automobilu ukradenom u Zenici.
“To je to”, rekao je.
Unutrašnjost je bila potpuno izgorjela i tu se više ništa nije dalo učiniti. Sadik je fotografirao pločice i napravio nekoliko snimaka automobila, te su se udaljili. Psi su se ponovo vratili. Sadik je ispalio nova dva metka. Ovaj put ih je gađao. Međutim, promašio je i psi su se razbježali.
4.
Vlasnik ukradenog Golfa I stanovao je u zgradama koje su izgrađene nekoliko godina nakon što je zenička željezara otpočela s radom. Ne samo te zgrade, cijeli je grad zapravo nastao u sjeni njenih dimnjaka. Zenica je postojala zbog željezare, a ne obratno. O vremenu njene izgradnje snimljen je film koji se s vremena na vrijeme prikazivao na Televiziji Federacije. Zvao se “Uzavreli grad”. To je bila priča o ranom socijalizmu i zemlji koja se mučno izvlačila iz rata i stoljetne bijede i zaostalosti. Stan je bio na trećem katu. Vlasnik se zvao Selim Baljić i cijeli radni vijek proveo je u željezari, na visokoj peći, predratnom socijalističkom ponosu.
Sjedili su na provaljenim kaučima preko koji su bile navučene jambolije5 i pili razmućeni sok od malina koji im je donijela Selimova supruga Hazima. Iznad njih, na zidu, visio je uramljeni Titov portret koji je objavljen kao dodatak dnevnim novinama u vrijeme njegove smrti. Selim je na displeju policijskog fotoaparata promatrao fotografije zapaljenog Golfa.
“Kupio sam ga osamdeset pete u Sarajevu. Išo sam u TAS6 po njega. Znate li vi šta je to tada značilo?! Ja sam u odijelu i kravati otišo po njega. Hej, u odijelu! Prešo je samo pedeset četri hiljade. I onda ti ga ukradu i zapale. Jebo im ja mater! Nije Tito bio lud. Take treba na Goli otok. Sve!”
Selim je pričao povišenim i histeričnim tonom. Supruga mu je donijela čašu vode i kocku šećera. To je u Bosni bio tradicionalni “lijek” za smirenje. Selim je ubacio kocku u usta i zalio je vodom.
“Sad ću vam nešto pokazati”, rekao je i dohvatio ispod stola rokovnik na čijim je koricama bio logo socijalističkog mastodonta RMK Zenica u čijem je sastavu bila i mitska željezara, a kojega su tranzicijski predatori oglodali do kostiju.
Sećija ga je uzeo i prelistao. Bio je iz 1972. godine: na prvoj desnoj stranici rokovnika bio je kalendar iz te godine. Selim je u rokovnik zapisao svaku promjenu ulja, filtra, brisača, guma, amortizera, diskova kočnica, a pored svake od natuknica zapisao je datum i broj pređenih kilometara u tom trenutku. Bila je zapisana svaka ogrebotina, kvar, ime automehaničara koji ga je otklonio… Taj automobil bio je životni projekt.
“Taka auta se više ne proizvode”, rekao je Selim.
Sećija je pružio rokovnik Sadiku koji ga je nezainteresirano prelistao.
“Kad ste prijavili krađu?” rekao je Sećija.
“Odmah ujutro”, rekao je Selim. “Ko da sam znao šta će bit. Čim sam se probudio, otišo sam do prozora pogledat auto. Krađe su ovdje česte, tako da sam bio na oprezu. A noć ranije vidio sam s tog istog prozora dvojcu mladića koji su se vrzmali po parkingu. Jedan od njih nosio je kožnu jaknu. Nisam ih mogo bolje vidjet jer su djeca loptom razbila uličnu svjetiljku. A plus, taj dan se od smoga iz željezare slabije vidjelo.”
“Kako je u željezari?” rekao je Sadik. “Odete li ikad tamo?”
“Nije to više naša željezara. A cijeli život sam ostavio u njoj. I ja i Hazima. Mirniji sam kad to ne gledam.”
Željezara je sada bila u vlasništvu Indijaca, braće Mittal. To je ljudima poput Selima bilo ravno smaku svijeta, jer im je željezara cijeli život davala osjećaj važnosti. Smatrali su je svojom, nečim što su stvorili vlastitim rukama, što im je svojevremeno socijalistička propaganda svakodnevno trubila, što u krajnjem slučaju i nije bilo daleko od istine. Pamtili su vrijeme kada su na mjestu gdje je izgrađena pasle ovce, rastao krumpir ili divljale koprive. Taj osjećaj pripadnosti, vlasništva, nije se promijenio odlaskom u mirovinu. Pozivali su ih tamo na obljetnice, prigodne proslave, a onda se sve promijenilo: željezaru su im preko noći oteli. Po gradu su susretali zalizane Indijce koji su se vozili u skupim automobilima. Vozači su im pobožno otvarali vrata automobila prilikom svakog ulaska ili izlaska, kao bogomdanim prijestolonasljednicima propalog socijalizma.
“Žao nam je”, rekao je Sećija. “Učinili smo sve što smo mogli.”
Izišli su iz stana i Sadik je u jednom trenutku prasnuo u smijeh.
“Ovo je bolesno”, rekao je. “Jebo ga Golf!”
